Salah Stetije, arapski pesnik francuskog jezika podseća nas na helenske i egipatske izvore evropske kulture. Njegovo pesništvo temelji se na tradiciji Remboa i Malarmea, ali je jezik koji je nasledio od simbolista stavio u službu poetike koja je u arapskoj i mediteranskoj tradiciji, hermetičnoj i slojevitoj, vezanoj za istoriju na način na koji je to Kavafijeva. Francuski jezik je u njegovim stihovima kročio van sopstvenih okvira sjedinjujući latinsku gipkost i jezgrovitost i arapske gazele, alfabet i hijeroglife, Apolona i oživljenog Ozirisa. Dobitnik je međunarodne nagrade za poeziju Zlatni ključ Smedereva 2006.godine
(iz prikaza Miloša Konstantinovića)
*
Od onoga što je napisano
Ne znam ništa
-Reč vaspostavljena u nedostatku vazduha
Ranjiva i gola
Bol mača joj po sinovima
Vezani odvezani već kakva im smrt
Jedan za drugim raščišćeni
Ona ih prihvata u se
I daje divlju čuvanu dojku
*
Pozdravljam mladost svetlosti
U ovoj zemlji velike čednosti
Zato što žene su zatvorene
One imaju krila ukrštena na grudima
Da bi sačuvala strasno srce ljudi
Ljubav spuštenih veđa ih je obrezala
-Ko će sačuvati zemlju od bata
Vojnika koji napreduju u trijumfu
Da otmu čuvane hladne vode i uzmu?