Arheološka nalazišta u Srbiji
Prikaz rezultata 1 do 13 od ukupno 13
  1. #1

    Arheološka nalazišta u Srbiji

    ГРАДИНА (ДОМБО, ДУМБОВО)
    РАКОВАЦ



    U centru Novog Rakovca.

    ''На северним обронцима Фрушке горе источно од Думбовачког потока, на потесу Стучица, налазе се локалитет Градина и село Нови Раковац. На простору Градине су у периоду 196378. проведена систематска археолошка ископавања концентрисана на откривање остатака средњовековне цркве. Издвојене су две њене фазе, романичка и готичка. Романичкој фази припада тробродна црква са трима полукружним апсидама, испод којих се налази крипта. Готичка црква, која делимично лежи на темељима романичке, имала је тространу апсиду са контрафорима. На локалитету Градина налазио се манастир Домбо, који је у XV веку опасан бедемом и шанцем. Упркос томе, Турци су у првој половини XVI века заузели и спалили овај манастирски комплекс, да би одредбом Карловачког мира био потпуно порушен 1702. Део откривених остатака је конзервиран. Средњовековном периоду на Градини претходила је римска градња, из које потичу остаци хипокауста неке грађевине и покретан археолошки материјал. У најстаријим слојевима констатовани су трагови земљаног утврђења из старијег гвозденог доба. Археолошка ископавања са прекидима још увек трају. '' (Споменичко насчлеђе Србије; Завод за заштиту сппоменика културе РС)

    Налазиште је категорисано коа споменик клутуре од великог значаја.


    ''Na Srbiju, kao zemlju ranog hrišćanstva, upućuje i mnoštvo nalazišta na severnim obroncima Fruške gore. Jedan od najznačajnih, i ne manje zagonetnih, je kompleks lokaliteta u selu Rakovac, gde je centar mnogih, prostorno i vremenski povezanih zbivanja - naselje Gradina. Prve podatke, o predmetima iz Gradine, srećemo u literaturi s početka XXveka (Brunšmid, 1903,1912), gde se govori o kamenim pločama iskopanim u vinogradima izvesnih LJ. Sedlačeka (lokalitet Stručica) i N. Feketea:... a kraj oba se nalaze, još i sada, u zemlji, razvaline neke stare crkve ili manastira...




    Sada istraživanja obavlja Muzej Vojvodine u saradnji sa Pokrajinskim zavodom za zaštitu spomenika kulture.

    Dokazi o sarmatskim grobovima
    Izuzetno su zanimljivi nalazi, iz rimskih nekropola, gde su pronađene ostave sa pravougaonim ikonicama sv. Đorđa, medaljoni i frizovi sa životinjskim figurama, što upućuje na sarmatske grobove. Na ikonicama se nalaze tekstovi napisani grčkim jezikom...

    Ove ruševine, kasniji istraživači (R. Veselinović, I. Čanki, Š. Nađ), povezuju sa srednjovekovnim gradom sremskih biskupa, pod nazivom Dumbovo, Dombo, koji je nikao, kao po nekom pravilu, koje je vladalo u Srbiji, na starovekovnom lokalitetu. Naime, dosadašnjim iskopavanjima je, na Gradini, utvrđen preistorijski kulturni sloj, zatim period rimske gradnje, romanička i gotička crkvena arhitektura, a evidentiran je i srednjovekovni period adaptacije manastira u utvrđenje (XIV, XV vek).


    U okolini je otkiveno mnoštvo grobova.


    Za manastir Dombo (opatija svetog Đorđa, kod Dumbova), znalo se samo toliko da se nalazio negde u Sremu, na obali Dunava, pored Dumbovačkog potoka, gde se nalazi i potez Dumbovo, odnosno, breg istog imena. Međutim, istočno od Dumbovačkog potoka, udaljen 2,3 km, u brdu, odnosno na potezu Stručica, nalazi se lokalitet Gradina i, novopodignuto selo, Rakovac. Istraživanja su potvrdila da se baš na tom lokalitetu nalazio manastir.


    Rimski period je, pored pokretnog arheološkog materijala (novac, nakit, posuđe, opeke), utvrđen i ostacima hipokausta neke rimske građevine, koja je, većim delom, izvan gabarita crkve. Dosadašnji radovi omogućavaju da, sa dosta sigurnosti, izdvojimo ranohrišćanske arhitektonske faze, na koje su ukazali istraživači S. Nedvidek i V. Bunardžić.




    Pored Gradine, sa crkvom i manastirskim kompleksom, do sada su evidentirani sledeći starovekovni lokaliteti: Crkvina, na potezu od Klisa (Stari Ledinci?), zatim, seoske ulice, gde je nađena ostava sa ikonicama i nekropola, vodovod, te nekropola s početka nove ere; jugozapadno od Gradine, nađeni su zidovi na kolskom putu, itd.






    Cev za vodu upućuje da je tu bilo rimsko kupatilo.

    To su romanička trobrodna bazilika i gotska crkva. Trobrodna bazilika je crkvena građevina koja se prilično retko sreće na ovim prostorima: apside, pod kojima je nađena i kripta, polukružnog su oblika. Gotska crkva, koja delimično leži i na temeljima romaničke, imala je trostranu apsidu i kontrafore. Zapadni delovi crkve su delimično otkopani, no opšti izgled ukazuje na postojanje pravougaonih kula, prisutnih u obe građevinske faze.


    Građevinski materijal je rimski, a zidovi gotske crkve imaju i spolije romaničke kamene plastike, koja je, najčešće, rađena u peščaru, krečnjaku i mermeru. Ova, preromanička i romanička skulptura, ukrašavana maštovotim dvočlanim i tročlanim prepletima, lozicama i palmetama, najzanimljivija je među nalazima iz Gradine. Freskoslikarstvo je očuvano u manjoj meri - delimično su sačuvani ostaci nekada oslikane romaničke kripte. Izuzetno su zanimljivi nalazi, iz rimskih nekropola, gde su pronađene ostave sa pravougaonim ikonicama sv. Đorđa, medaljoni i frizovi sa životinjskim figurama, što upućuje na sarmatske grobove. Na ikonicama se nalaze tekstovi napisani grčkim jezikom, a njih je rastumačio Franjo Barišić (Zbornik Filozofskog fakulteta, knjiga Dž-1, Beograd 1968.).''
    ('Srpski stari vek' piše: Miodrag Milanović - preuzeto sa sajta majdanpek.ace)



    Налазиште се припрема тако да буде доступно посетиоцима.


    ''Село Раковац се налази у брдима Фрушке горе на путу Беочин-Нови Сад. Од Беочина је удаљено око 4 km и Новог Сада 13 km.

    Настао је као прњавор, насеље манастирских кметова поред манастира Раковац саграђеног у XVI веку.

    У току 1943. године манастир је порушен (данас делимично обновљен), многи житељи побијени, а село спаљено. После рата село није обновљено, већ је низводно, северније подигнут Нови Раковац (касније промењен назив у Раковац, а старији део села у Стари Раковац.

    Током последњих 50 година спонтаним миграцијама село је обновљено досељеницима из Босне у потрази за послом у фабрици цемента у Беочину, а и многим другим који су овде успели да реше свој стамбени проблем. ''
    (Из Википедије)


    Центар Новог Раковца


  2. #2

    Odgovor: Arheološka nalazišta u Srbiji

    Viminacijum - rimski grad i vojni logor



    Viminacium Beše to nekad blistav grad. Bogati hramovi, široke ulice, luksuzne vile, velike terme, amfiteatar Poharaše ga varvari pre par godina i malo ostade od njegovog predjašnjeg sjaja. U samom gradu je nešto od kuća i javnih gradjevina već obnovljeno i život se polako vraća, ali u ovim smutnim vremenima ne imadoh poverenja u ovdašnje ljude.

    () U svom, doduše kratkom, životu ne videh grad na tako dobrom položaju. Tu se račvaju putevi ka zapadu, istoku i jugu Carstva. Reke su ovde široke i plovne. Dunavom bismo brzo stigli u Panoniju, Norikum, Reciju ili Dakiju. Kud ti pogled seže svuda voćnjaci, njive, šume Ljudi se razmileli po poljima, vredno rade, reklo bi se, sve je u najboljem redu. A onda, u trenutku, kad ti pogled padne na ruševine logora Sedme Klaudijeve i razrušeni veliki Hram kapitolinske trijade, postaneš svestan nedavnih razaranja. A beše sjajan taj vojni logor! Veliki skoro kao onaj u Kastri Regini ili Veteri. Čak se i sada, izdaleka vide moćne kamene kule. A tek kakva beše Porta Praetoria! Kakvi sjajni arhitektonski ukrasi! To nigde ne videh!

    U samom gradu življaše u dubokoj starosti majstor-slikar. . . Ne mogu više da mu se setim imena, samo znam da je u fresko oslikavanju vila i memorija, nadmašio svog učitelja, slavnog Flavija Hrizantija. Osetih Kajevu tugu nad prošlim vremenima te stadoh da ga tešim da će se grad uskoro popuno oporaviti i da će ponovo uživati u svemu onom u čemu čovek njegove učenosti i kulture može da uživa.







    ''Priča o nekadašnjem sjaju i propasti rimskog grada i vojnog logora Viminacijuma, skrenula je pažnju ne samo nacionalne, već i svetske javnosti, koja sa nestrpljenjem očekuje da Viminacijum na svetskoj kulturno-istorijskoj sceni zauzme mesto koje mu sa pravom pripada.

    Dosadašnja saznanja upućuju na to da današnji areali sela Stari Kostolac i Drmno, koji se nalaze na 3 km od Kostolca i oko 100 km jugoistočno od Beograda, leže na ostacima Viminacijuma, glavnog grada rimske provincije Gornje Mezije (Moesia Superior), u kasnoj antici provincije Prve Mezije (Moesia Prima). U rimsko doba grad se, na severnoj strani, oslanjao neposredno na rukavac Dunava, dok je, sa zapadne strane, bedeme grada Viminacijuma dodirivala reka Mlava. Tek u kasnijem periodu, Viminacijum se proširio i na levu obalu reke Mlave.




    Vojni logor na Viminacijumu je nastao kada je Rimsko Carstvo došlo do dunavskog prostora. To se najverovatnije dogodilo prilikom dolaska Rimljana na Dunav, u prvim decenijama I veka. Otkriće keltske nekropole na Viminacijumu, na lokalitetu Pećine, jasno je pokazalo da su u predrimskom periodu na ovom prostoru živeli i Kelti.


    Istraživanje nekropole potvrdjuje da je Viminacijum ponikao na teritoriji keltskog plemena Skordiska. Strabon u Geografiji , odnosno u svom izveštaju, navodi da su u ovoj oblasti Mali Skordisci izmešani sa starijim tračkim plemenima. Za razumevanje istoriografije Viminacijuma i procesa urbanizacije provincije, izuzetno je značajna činjenica da Rimljani nastanjuju prostor gde su živeli Kelti.

    Veličina i značaj Viminacijuma su, svakako, uslovljeni povoljnim geografskim položajem u sistemu odbrane severnih granica Rimskog carstva. Ne manje privlačno za Rimljane bilo je i zaledje doline Mlave, bogato rudom i žitaricama. Rimski pisac po imenu Solin navodi podatak da je Mezija poznata i kao Moesia Cerrina (Cerraris horeum).

    Godina osnivanja nije tačno utvrdjena. Momsen je mišljenja da je provincija osnovana 20. g. pre n. e, po nekim pretpostavkama nastala je u godinama oko Histovog rodjenja, dok Fus smatra da nije mogla biti osnovana pre 44. godine n. e.

    Od značaja je svakako i činjenica da se logor, a kasnije i grad, nalazio na raskrsnici puteva koji su povezivali severni deo Balkanskog poluostrva sa ostalim delovima rimske imperije ...

    Stoga nije neobično da se Viminacijum javlja u antičkim izvorima, počev od II pa sve do IX veka. Pominju ga Ptolemej, potom Honorijeva Kosmografija (Cosmographia Iulius Honorius), redigovana u V i delimično u VI veku, koja odslikava stanje iz druge polovine IV veka, Historia Augusta vita Severi, Hijeroklov Synedemos, kao i svi sačuvani rimski itinerari: Tabula Peutingeriana, Itinerarium Burdigalense, spis Notitia dignitatum, Codex Theodosianus i Codex Iustinianus, ali i kasniji pisci - Teofil Simokata, Theophanes Confessor i Anastasije Bibliotekar.

    U latinskm izvorima zabeležen je kao Viminatio - na Tabuli Peutingeriani ; kao Viminacio i Euminacio pominje se na Itinerairumu Antonini Augusti, a javlja se i kao civitas Viminacio na Itinerariumu Burdigalense iz 333 godine.



    VIMINACIJUM TURISTIČKA ATRAKCIJA

    Opljačkan i uništen sredinom V veka, Viminacijum je ostao zaboravljen pod zemljom kao Pompeji, koji su 79. godine nestali pod naletom lave iz Vezuva. Ta analogija, ali i činjenica da ostaci rimskog grada i vojnog logora predstavljaju svetski dragulj, razlog su što je Viminacijum dobio naziv balkanski Pompeji.


    Svi nekadašnji legijski logori i rimski gradovi danas se nalaze ispod savremenih aglomeracija: Londinium se nalazi ispod današnjeg Londona, Novaesium ispod Nojsa, Castra Regina ispod Regensburga, Mogontiacum ispod Majnca, Mediolanum ispod Milana, Emona ispod Ljubljane, Aquincum ispod Budimpešte, Singidunum ispod Beograda, što otežava istraživanja. Ono što Viminacijum izdvaja od drugih arheoloških lokaliteta i daje mu posebnu važnost, jeste izuzetno bogatstvo koje se krije već u površinskom, oraničnom sloju. Zahvaljujući tome, u poslednjih 25 godina istraženo je preko 13. 500 grobova i u depoe Muzeja smešteno više od 40.000 predmeta.




    Medjutim, pogled na Viminacijum, uprkos tome što predstavlja izuzetan, u svetskim razmerama neponovljiv lokalitet, ne može a da nas ne podseti na žalosnu istinu da bogatstvo, čija se vrednost ne može ni približno proceniti, odlazi i obogaćuje muzeje drugih zemalja i privatne zbirke.

    Viminacijum se danas nalazi na prostoru napredovanja površinskog kopa Drmno. Imajući u vidu važnost energenata za razvoj zemlje, traže se rešenja da prostor Viminacijuma ipak bude sačuvan u što većem obimu i, kao izuzetno dragoceno svedočanstvo, ostavljen budućim pokoljenjima.

    (Tekst je u kraćim odlomcima preuzet sa sajta Viminacijum.org)


  3. #3

    Odgovor: Arheološka nalazišta u Srbiji

    ЧАРНОК
    (Код Бачког Доброг Поља - Врбаса)



    ''Налази се јужно од Врбаса, у атару Бачког Доброг Поља, на потесу Чарнок. На овом простору утврђено је постојање двају типова насеља (отворено и затворено) каснолатенског периода. Утврђење је елипсоидног облика, са насељем које је заштићено земљаним бедемом изграђеним насипањем земље из рова. Унутрашњост насеља чине две зоне: једна са објектима, јамама и силосима, налазила се непосредно уз бедем, а друга захвата средишњи простор који је имао функцију трга. Остаци више стамбених хоризоната и покретног археолошког материјала из утврђеног дела насеља одређују припадност типу келтских насеља земљаних утврђења (oppidum-a), изграђених у Подунављу и Панонској низији крајем II и почетком I века пре н. е. Керамички материјал овог утврђења хронолошки припада фази Гомолава IVb (латенској провенијенцији), односно латенској популацији (Скордисцима) која је током I века пре н. е. насељавала простор између Тисе и Дунава. Ван бедема, са источне стране утврђења констатовано је постојање отвореног типа насеља. Објекат је неправилног кружног облика, подсећа на полуземуницу до које се долазило ровом. Претпоставља се да је ово насеље претходило изградњи самог утврђења. Јужно од опидума је средњовековно насеље са црквом. Археолошка ископавања обављена су у периоду од 1984. до 1991. године.'' (Споменичко наслеђе Србије; Завод за заштиту споменика културе РС)

    Чарнок је споменик културе великог значаја.


    ''Iz perioda bronzanog doba (1800 800 g. pne), konstatovano je naselje sa nekropolom u neposrednoj blizini Čarnoka kao i manje naselje na severnoj, levoj obali Crne bare. Veoma značajno nalazište mladeg gvozdenog doba (IV o.p.n.e. -1 o.n.e.) na lokalitetu Čarnok - Bačko Dobro Polje, uspešno se istražuje i štiti zahvaljujući Muzejskoj zbirci, Opštini Vrbas i Muzeju Vojvodine.

    Dolaskom Kelta na ova područja, u drugoj polovini IV veka, počinje se sa upotrebom grnčarskog kola, masovnom izradom gvozdenog oruđa i oružja i kovanjem novca. Čarnok je keltski opidum (zemljano utvrđenje) koje prvenstveno predstavlja trgovački centar,a kasnije dobija i odbrambenu ulogu.Od I v.n.e. ovi prostori deo su tzv. barbarikuma koji se nalazi naspram Rimskog Carstva i doživljava direktne uticaje rimske civilizacije. Istovremeno dolazi do naseljavanja Sarmata, pripadnika iranskih naroda, koji donose i grčko - helenističke kulturne uticaje. Od IV veka n.e. naše prostore zapljuskuju talasi naroda koji su nošeni velikom Seobom naroda. Najduže se zadržavaju Avari, o čemu svedoči nekropola na lokalitetu ciglana ,,Polet,,.


    Početak IX v. označava kraj avarske dominacije i kontrolu Franaka a zatim Bugara nad ovim prostorima. Krajem IX v. u Panonsku niziju stižu i ugarska plemena. Ovo potvrđuju nekropole iz X v. sa nomadskim karakteristikama kao i srednjevekovna naselja, koja su istraživana na ovim terenima, gde je konstatovan horizont X-XII v. (Vojvodina online)

    Ovih dana nastavljena su iskopavanja na arheološkom nalazištu iz bronzanog doba "Čarnok", nedaleko od Vrbasa, koja već nekoliko godina na ovom lokalitetu vrše Marija Jovanović i Nebojša Stanojev, stručnjaci Muzeja Vojvodine uz pomoć Vesne Grgurević, arheologa vrbaske Muzejske zbirke. Prema rečima Marije Jovanović, ove godine radovi na Čarnoku će trajati svega desetak dana, a osnovni razlog za tako kratko angažovanje na ovom vrlo značajnom arheološkom nalazištu je, naravno, nedostatak novca.

    - Više nego ograničena sredstva koja su odobrena ove godine za Čarnok, nažalost biće dovoljna samo da zatvorimo jednu od sondi koje smo otvorili još 2005. godine i da na njoj završimo istraživačke radove. Radi se o sondi u kojoj su nađene tri minijaturne peći koje su najverovatnije služile za sušenje manjih količina žita i koje su raritet za ova područja jer su do sada nalažene uglavnom velike keramičke peći za te namene", kaže Marija Jovanović.

    Poslednji iskopani predmeti iz ovog višeslojnog keltskog utvrđenja iz I veka nove ere, stari su preko dve hiljade godina. Iskopavanje Čarnoka, koji se prostire na gotovo 23 .000 kvadratnih metara, vrše stručnjaci Muzeja Vojvodine svakog leta i to još od 1984. godine. Predmeti koji su pronađeni tokom poslednjih iskopavanja preneti su u Muzejsku zbirku u Vrbasu, gde se vrši konzerviranje i restauracija predmeta.


    - Čarnok je keltsko utvrđenje iz prvog veka p.n. ere i jedan je od najbolje očuvanih lokaliteta u Bačkoj, koji potvrđuje da su u to vreme ovde živeli Skordisci, keltsko pleme. Istraživanja na Čarnoku, mada sondažnog karaktera, omogućila su da se pronikne u tehniku gradnje utvrđenih naselja u Bačkoj.

    Pored samog bedema koji čini jednu zonu, nalaze se još dve zone u unutrašnjosti naselja. Jedna sa objektima uz sam bedem, a druga je središnji prostor koji je u stvari bio žitni trg, na kojem se obavljala trgovina. Materijali do sada pronađeni u istraženim stambenim objektima su karakteristični keramički oblici latinskog porekla - siva glačana keramika, pitosi, pseudokantarosi i sl. Takođe, pronađeni su ostaci ugljenisanog zrnevlja, kao i ostaci pasa i konja koji mogu da ukazuju na određeni ritual vezan za njihove običaje, objašnjava Vesna Grgurević, arheolog Kulturnog centra Vrbas. (Članak N. Božović na sajtu Kelti.rs)

    ''Predmeti iz utvrđenja stari 2.000 godina
    Keltsko naselje ispod Čarnoka


    VRBAS - U keltskom naselju Čarnok, arheološkom nalazištu kraj Vrbasa, pronađeni su veoma vredni predmeti stari više od 2.000 godina, peć od žute zemlje i originalni lonac za sušenje žita. Predmete su prilikom iskopavanja pronašli arheolozi Muzeja Vojvodine i Muzejske zbirke Vrbasa. Peć je zajedno sa loncem prenesena u Muzejsku zbirku, gde će biti izvršeno konzerviranje i restauracija, a zatim će biti predstavljeni javnosti.


    - Predmeti su od neprocenjive vrednosti i do sada slični nisu pronađeni ni na jednom drugom mestu. Čarnok je bio naselje koje se bavilo uzgajanjem žitarica i u njemu se nalazila žitna tržnica na kojoj se trgovalo hranom. U iskopanoj sondi pronašli smo peć prečnika 30 centimetara i posudu koja se postavljala na peć i služila za sušenje žita. Za skoro 25 godina na ovom mestu pronađeni su vredni predmeti od keramike, ugljenisano žito, razne korpe, ali i stambeni objekti i radionice - rekla je Vesna Grgurević, arheolog u Muzejskoj zbirci. Ona kaže da je pored naselja pronađena i jedna greda za koju se pretpostavlja da pripada nekropoli, ali da će istraživanje oko naselja, od kojeg zavisi sklapanje cele slike o životu Kelta na ovim prostorima pre 2.000 godina, umnogome zavisiti od finansijskih sredstava.


    - Čarnok je najmlađe najočuvanije keltsko utvrđenje u Bačkoj, i na ovom prostoru bilo je još pet keltskih naselja. Na bedemu Čarnoka kao ostatak stepske klime raste endemska biljka asparagus, a jedna ovakva biljka raste još u Deliblatskoj peščari i u Južnoj Rusiji. Ceo lokalitet zaštićen je botanički i arheološki, kao lokalitet od posebnog značaja za Republiku Srbiju - kaže arheolog Grgurević. Arheološka istraživanja u Čarnoku započela su 1902. godine, od 1984. vrše se kontinuirano svake godine. Grgurević je uverena da se istraživanja moraju nastaviti jer se ne sme dozvoliti da nedostatak novca spreči otkrivanje mnogih detalja o životu u Vojvodini pre dva milenijuma. Restauraciju pronađenih predmeta vrši Jožef Erdelji, konzervator savetnik u Muzeju Vojvodine.

    - Retkost je da se predmeti ove vrste pronađu ovako očuvani. Posebna dragocenost je što su u samoj pećnici, na takozvanom roštilju, pronađeni veliki fragmenti ognjišne posude, koja će takođe biti restauirana - rekao je Erdelji.

    Iskopavanja su vršili arheolozi Marija Jovanović i Nebojša Stanojev iz Muzeja Vojvodine, i arheolog Vesna Grgurević. Međutim, lokalitet je i dalje nedovoljno istražen i niko ne zna šta sve krije zemlja nad keltskim naseljem.

    Elipsasto utvrđenje
    Čarnok je keltski opidum, zemljano utvrđenje koje ima oblik elipsastog prstena, opasan je bedemom i okružen rovom. U unutrašnjosti elipsastog utvrđenja, uz sam bedem, nalazili su se objekti u kojima se živelo i gde je skladišteno žito. Središnji trg utvrđenja služio je za trgovinu žitaricama. Stanovnici naselja pripadali su keltskom plemenu Skordiska, što potvrđuje keramički materijal - objašnjava arheolog Vesna Grgurević.'' (BLIC - Goran Dobrilović | 15. 08. 2007. |)



    ---------

    Dodjem slike napravljene po lepšem vremenu:














    Poljski put kojim se dolazi od asfaltnog puta Novi Sada - Vrbas.

    Za razliku od vremena kad su napravljene starije fotografije i kad je na tablama pisalo da je Čarnok i arheološko nalazište, sada su novopostavljene table koje označavaju da je to prirodno dobro.

    U objašnjenju se kaže da je zbog dužeg vremena neobradjivanja zemljišta na arheološkom nalazištu, tu sačuvano neko stepsko bilje koga nema, ili se retko nalazi na drugim mestima.


    Tabla na lokalitetu.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 28.06.2011 u 23:32 Razlog: Dodate nove slike.

  4. #4

    Odgovor: Arheološka nalazišta u Srbiji

    GAMZIGRAD - FELIX ROMULIANA





    ''Gamzigrad je arheološko nalazište blizu Zaječara u istočnoj Srbiji antičke rimske carske palate Feliks Romulijane (lat. Felix Romuliana) koje se od 29. juna 2007. nalazi na UNESKO-voj listi svetske baštine.

    Gamzigrad predstavlja rezidenciju rimskog cara Gaja Valerija Maksimijana Galerija (Gaius Valerius Maximianus Galerius; 293-311. g.), zeta Dioklecijanovog. Po majci Romuli nazvao ga je Romulijana (Romuliana). Palata izgleda nikada nije dovršena, a carevi 4. veka su velelepni posed prepustili hrišćanskoj crkvi. Tokom 5. veka palata je razarana od strane varvara, a u 6. vek Romulijanu je Justinijan I obnovio u vidu pogranične tvrđave. Nakon najezde Slovena krajem 6. veka, nekadašnja carska rezidencija je napuštena. Moćan grad, na 6,5 ha, sa oko 20 utvrđenih kula. Unutar se nalazila raskošna palata, dva paganska hrama, tri hrišćanske crkve i druge građevine; podni mozaici se smatraju ravnima najboljim ostvarenjima kasnoantičkog doba u Evropi.
    Prvi opis i stručnu ocenu Gamzigrada – Romuliane dao je baron Herder, saksonski rudarski poglavar, u putopisu “Rudarski put po Srbiji“, 1845. godine. Posle barona Herdera, za Gamzigrad se zainteresovao austrijski arheolog i putopisac Feliks Kanic, koji 1860. godine obilazi ove ostatke i ostavlja nam crteže zida i okoline. Kasnije o Gamzigradu pišu M. Milićević (1876.), J. Dragašević (1877.), V. Karić (1887.), J. Mišković (1887.), M. Valtrović (1890.) i S. Mačaj (1892.), da bi se početkom XX veka interesovanje za ovaj jedinstveni spomenik antičke civilizacije potpuno ugasilo. Tek posle Drugog svetskog rata obnovljeno je interesovanje za Gamzigrad. Već 1950. godine arhitekta Đurđe Bošković izradio je novu osnovu gamzigradskih bedema, naznačio položaj najznačajnijih građevina unutar njih i istakao potrebu da se ovaj važan kasnoantički spomenik zaštiti i istraži.










    Prvi opis i stručnu ocenu Gamzigrada – Romuliane dao je baron Herder, saksonski rudarski poglavar, u putopisu “Rudarski put po Srbiji”, 1845. godine. Posle barona Herdera, za Gamzigrad se zainteresovao austrijski arheolog i putopisac Feliks Kanic, koji 1860. godine obilazi ove ostatke i ostavlja nam crteže zida i okoline. Kasnije o Gamzigradu pišu M. Milićević (1876.), J. Dragašević (1877.), V. Karić (1887.), J. Mišković (1887.), M. Valtrović (1890.) i S. Mačaj (1892.), da bi se početkom XX veka interesovanje za ovaj jedinstveni spomenik antičke civilizacije potpuno ugasilo. Tek posle Drugog svetskog rata obnovljeno je interesovanje za Gamzigrad. Već 1950. godine arhitekta Đurđe Bošković izradio je novu osnovu gamzigradskih bedema, naznačio položaj najznačajnijih građevina unutar njih i istakao potrebu da se ovaj važan kasnoantički spomenik zaštiti i istraži.










    Arheološka istraživanja, započeta 1953. godine, pokazala su da u okviru gamzigradskih bedema postoji nekoliko palata i hramova, koji najrečitije govore o značaju i nameni Gamzigrada. Od 1970. godine Gamzigrad se sve češće pominje kao palata neke istaknute ličnosti rimskog carstva iz 3. veka, ili čak kao palata jednog cara iz tog perioda i upoređuje sa carskim palatama u Splitu, Solunu, Maloj Aziji i na Siciliji. Međutim, nadostatak pisanih spomenika onemogućilo je da se bliže odredi vreme nastanka naselja, kao i da se sazna ime imperatora i antički naziv naselja. Sve dileme bile su razrešene otkrićem natpisa, 23. juna 1984. godine. Na fragmentu arhivolte isklesan je natpis Felix Romuliana (Srećna Romuliana), naziv rezidencije rimskog cara Gaja Galerija Valerija Maksimijana (293. – 311.n.e.).






    Na osnovu arheoloških nalazišta Gamzigrad se sagledava u šest perioda:
    * kao praistorijsko naselje iz II i I milenijuma p. n. e.;
    * kao rimsko poljsko naselje (villa rustica) iz II veka n. e.;
    * kao rimski dvorac s kraja III i početka IV veka;
    * kao crkveno dobro iz IV i V veka;
    * kao ranovizantijsko naselje V – VII veka;
    * kao srednjevekovni grad (XI vek) i
    * kao privremeno sklonište u vreme turskih osvajanja u XIV i XV veku.

    Tragovi boravka prvih stanovnika Gamzigrada otkriveni su severno od bedema kao i unutar naselja u nasutoj zemlji. Od nalaza imamo: kamene sekire iz perioda III milenijuma pre n. e. (mlađe kameno doba i početak neolita), zatim ulomke grnčarije iz poznog bronzanog doba (druga polovina II milenijuma pre n. e.), ulomke grnčarije i bronzanog nakita iz perioda starijeg gvozdenog doba. U V i IV veku pre n. e. Tribali osnivaju svoje naselje unutar gamzigradskog bedema, koje nije dugotrajno, tako da je Gamzigrad tokom IV veka pre n. e. napušten.
    Kako na području Crne Reke (Crnog Timoka) nisu otkriveni arheološki spomenici iz poslednjih stoleća stare ere, neizvesno je koje su stanovništvo Rimljani zatekli u ovoj oblasti. Moguće je da su ovde, uz proređene i oslabljene tribalske zajednice živele i grupe Meza i Skordiska.





    Početkom 3. veka naše ere u južnom delu Gamzigrada sagrađeno je veliko poljsko imanje (villa rustica), a na obližnjim površinama su nađeni ostaci napuštenih zgrada za koje se smatra da su služile za čuvanje poljoprivrednih proizvoda i stada (ostave i štale).

    Krajem 3. i početkom 4. veka, na prostoru oko 6.5 ha, sa dimenzijama 240190 m, izgrađene su dve gotovo paralelne fortifikacije i ugrađene unutar njih: palate, hramovi, građevine za smeštaj vojske i gostiju, magacini i ostale građevine.




    Sredinom 4. veka Gamzigrad je opusteo, da bi posle 380. godine ponovo oživeo.
    U 5. veku Gamzigrad je stradao u neredima izazvanim najezdom Huna 441. godine. Ubrzo posle tih nereda je obnovljen, ali skromno, bez značajnijih graditeljsnih poduhvata. Intenzivna izgradnja nastaje polovinom 6. veka. Zgrade podignute u ovom periodu popaljene su i porušene najezdom Avara, koji su 585/6. godine osvojili gradove u priobalnoj Dakiji. Oko 615. godine Gamzigrad je napušten, da bi tek posle 971. godine ili u prvoj deceniji 11. veka, posle osvajanja od strane Vizantije, 1002. godine, bio ponovo naseljen.




    Gamzigrad je konačno napušten u drugoj polovini 11. veka i više nije nikad obnovljen. Iz razdoblja 14. i 15. veka imamo nekoliko nalaza na osnovu kojih možemo pretpostaviti da su ruševine Gamzigrada u vreme turskih osvajanja poslužile kao privremeno sklonište.


    Otkrivanjem natpisa FELIX ROMULIANA, 1984. godine, konačno je razrešena zagonetka Gamzigrada. Za pravom istinom o Gamzigradu tragalo se blizu 150 godina. Sadržaj natpisa je celovit naziv mesta koje se pominje u dva istorijska izvora, u delu nepoznatog pisca iz oko 360. godine, u Epitomama Aurelija Viktora, i u Prokopijevom panegiričkom spisu “O građevinama” (De aedificiis), nastalom između 553. i 555. godine. U Epitomama sadržan je podatak da je rimski imperator Galerije rođen u Priobalskoj Dakiji, gde je i sahranjen, i to u mestu Romulianumu, koje je nazvao po imenu majke Romule. U Prokopijevom delu, među kastelima koje je Justinijan obnovio u oblasti grada Akve, pominje se i Romuliana. To znači da je naziv mesta u kome je rođen i sahranjen Galerije posvedočen u tri oblika, i to kao Feliks Romuliana (na natpisu iz 306. – 311. godine), kao Romulianum (oko 360. godine) i kao Romuliana (oko 555. godine).
    Više podataka o Galerijevoj graditeljskoj delatnosti daje Laktancije u spisu “O smrti progonioca”. Opisujući složene prilike u Carstvu u 306. godini Laktancije saopštava da je Galerije već tada odlučio da 312. godine, pošto proslavi dvadesetogodišnjicu vladavine, ustupi vlast Liciniju, Severu, Maksiminu i Kandidijanu, i da od tada živi u bezbednosti i miru, u zaklonu neosvojivih zidina. Odluka koju je doneo podrazumeva početak izgradnje rezidencije 306. godine i određuje 312. godinu kao termin okončanja te izgradnje.




    Galerije je rođen negde oko 250. godine, od majke varvarke koja je 245. godine, ispred naleta Karpa, pobegla sa leve obale Dunava u Priobalnu Dakiju i udala se za čuvara stoke, zbog čega je kasnije Galerije dobio nadimak Armentarije (lat. armentarius, Govedar), nadimak koji ga je pratio i kada je postao imperator. Istakavši se kao hrabar vojnik u Aurelijanovim i Probovim jedinicama, Galerije je bio zapažen od Dioklecijana, koji ga je usinio i proglasio za cezara, a kasnije mu dao za ženu svoju kćerku Valeriju. Kada su 305. godine, posle povlačenja s vlasti Dioklecijana i Maksimijana, Galerije i Konstancije I Hlor postali avgusti, trebalo je da zajedno vladaju dvadeset godina, posle čega bi, po Dioklecijanovom političkom programu uspostavljanja tetrarhije (četvorovlašća), ustupili titulu i vlast cezarima, Severu i Maksiminu. Međutim 306. godine Konstancije Hlor iznenada umire u Britaniji i Galerije postaje prvi poglavar Rimske Imperije.


    Kao što je pomenuto, Galerije je nameravao da, posle povlačenja sa vlasti, u zavičaju provede “mirnu starost”, ali je 311. godine, na putu za Sofiju, umro. Prema Laktanciju, Galerijevo telo, unakaženo teškom bolešću, spaljeno je u Sofiji, dok Aurelije Viktor tvrdi da je Galerije sahranjen u Romulijani. Na osnovu ovog drugog podatka, pretpostavljalo se da je imperator sahranjen u hramu – mauzoleju u centralnom delu naselja, ali se prilikom arheoloških istraživanja nije naišlo na tragove ukopa. Danas je izvesno da su Galerije i njegova majka Romula sahranjeni u blizini Romulijane, na lokalitetu “Magura”. Ovde su otkrivene dve zidane grobnice, bogato uktašene arhitektonskom plastikom, i dve humke sa lomačama na kojima je izvršeno spaljivanje i apoteoza imperatora i njegove majke.'' (Sa sajta zajecar.eu)

    Poruku je izmenio nenad.bds, 25.06.2011 u 22:33

  5. #5

    Odgovor: Arheološka nalazišta u Srbiji

    Upisuje li se Novi Sad na mapu arheoloških nalazišta?

    Arheološko nalazište na Sajlovu više od "lokaliteta"



    ''Arheolozi i saradnici Zavoda za zaštitu spomenika kulture, Muzeja grada i Muzeja Vojvodine završili su iskopavanja na jednom delu trase budućeg Bulevara Evropa, a za preostali deo radova ostalo im je ukupno 30 ugovorenih radnih dana.
    Na nalazištu koje su ocenili kao izuzetno vredno, do sada su pronašli ostatke naselja iz praistorijskog, bakarnog i kasnoantičkog doba i dokaze da je Novi Sad u proteklih sedam hiljada godina konstantno imao stanovnika. Ti nalazi izlaze iz okvira onoga što je bitno samo za grad, pokrajinu i republiku, navode stručnjaci.


    Iznenađeni količinom artefakata
    Ostaci zemunica i poluzemunica u kojima su nekadašnji stanovnici Novog Sada živeli, 19 praistorijskih grobova, nekropole i naselja iz bakarnog doba, kao i rimski novčići koji dokazuju da je u antičkom periodu ovde postojala trgovina između Rimljana i Sarmata, najvažnija su otkrića u prvih 30 dana istraživanja na lokalitetu Sajlovo.
    Iako već godinama ukazuju na prostor stare obale Dunava kao potencijalnog nalazišta, arheolozi su iznenađeni količinom i vrednošću pronađenih artefakata.
    "Nalazi i ovo nalazište izdvaja Novi Sad, pokrajinu i državu po važnosti onoga što smo pronašli, navodi glavni arheolog-konzervator Dušanka Veselinov (Sajt RTV - 25. oktobar 2010)



    Arheološki park na trasi bulevara
    ... Na lokalitetu Sajlovo, zapravo, otvoreno je višeslojno arheološko nalazište ostaci naselja, naseobinskih objekata i nekropola od najstarijeg neolita, pre 7.000 godina, preko eneolita bakarnog doba, pre 5.0004.000 godina, do velikog kasnoantičkog naselja iz IIIIV veka nove ere.
    Odranije je bilo poznato da je ovaj prostor stare visoke obale Dunava zona potencijalnih arheoloških lokaliteta, a kako će se zaštita arheološkog kulturnog nasleđa uklopiti u gradske urbanističke planove, koji oko nove saobraćajnice predviđaju izgradnju infrastrukturnih objekata, ostaje tek da se vidi. Zaštita kulturne baštine obaveza je ne samo grada i pokrajine, nego i države Srbije, koja je prošle godine potpisala (revidiranu) Konvenciju iz La Valete.


    U arheološkim iskopima otvorena je površina od oko 3.500 kvadrata, i u malom uzorku do sada je otkriveno 113 kuća (zemunica, poluzemunica, koliba i jama), ekonomskih (ostava, silosa i trapova) ili komunalnih objekata (rovova i odvodnih kanala), 19 grobova, kao i obilje pokretnih arheoloških nalaza (kamenog i koštanog alata, grnčarije, raznih predmeta pokućstva za svakodnevnu upotrebu i životinjskih kostiju) objašnjava rukovodilac istraživanja Dušanka Veselinov, arheolog-konzervator Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Novog Sada.


    Najstariji stanovnici na ovim prostorima živeli su u zemunicama i pravili grnčariju. Grube keramičke posude izrađivane su od zemlje u koju je dodavana pleva, bile su oblikovane rukom i ukrašavane noktom, a potom pečene u otvorenim jamama. Iz ranog neolita otkriven je i jedan grob pokojnika koji je bio sahranjen na ostacima izgorelog stambenog objekta.
    Pronađeno je i nekoliko predmeta iz mlađeg neolita vinčanske kulture, ali je najveće iznenađenje za arheologe bilo otkriće nekropole iz bakarnog doba i 14 grobova sa pokojnicima sahranjenim u fetusnom (zgrčenom) položaju. Uz nekropolu pronađen je i deo naselja iz ovog perioda, što Sajlovo izdvaja kao lokalitet na kojem se može mnogo više saznati o životu ljudi iz bakarnog doba, jer su do sada otkrivane samo nekropole... (POLITIKA - Miroljub Mijušković objavljeno: 01.11.2010.)


  6. #6

    Odgovor: Arheološka nalazišta u Srbiji

    LEPENSKI VIR


    Lepenski Vir je od pre mesec dana drugačiji za posetioce. Ovde ga prikazujem onako kako je izgledao nešto pre zatvaranja za posetioce pre tri godine.


    Ulaz u hol - mali izložbeni prostor iznad natkrivenog prostora.

    Lepenski Vir je toliko značajno i toliko bogato arheološko nalazište da ga je nemoguće ozbiljnije predstaviti na ovde raspoloživom prostoru. Zato ovde dajem samo jedan broj skraćenih ili krnjih fragmenata iz Vikipedije.

    Lepenski Vir je jedno od najvećih i najznačajnijih mezolitskih i neolitskih arheoloških nalazišta. Smešteno je na desnoj obali Dunava u Đerdapskoj klisuri, u Srbiji, u centralnom delu Balkanskog poluostrva. Ovaj lokalitet, koji je ime dobio po dunavskom viru, bio je sedište jedne od najvažnijih i najsloženijih kultura praistorije.
    Između 1965. i 1970. otkriveno je ribarsko lovačko naselje sa začecima kultivacije i domestifikacije. Tokom iskopavanja otkriveno je sedam sukcesivnih naselja i 136 objekata (kako stambenih, tako i sakralnih) koji su izgrađeni u preriodu od oko 6500. do 5500. godine pre naše ere.


    Pogled na ulazni hol preko nastrešnice od salonit ploča podignute pre 40 godina.

    Glavni rukovodilac istraživanja ovog lokaliteta je bio profesor dr Dragoslav Srejović, arheolog, akademik i profesor Univerziteta u Beogradu.

    Kultura Lepenskog Vira se rasprostire duž Đerdapa, na još šest lokaliteta. Tri lokaliteta su nizvodno od Gvozdenih vrata - Ostrovul Bokului, Skela Klodovei i Ostrovul Korbului. Ova kultura je zahvatila i oblast Transilvanije.


    Hronologija:
    - 1965. godine započeto je arheološko istraživanje malog naselja iz epohe mlađeg kamenog doba;
    - 1967. pronalazak čuvenih mezolitskih skulptura, otkriće kulture svetskog značaja; i
    - 1971. završena su iskopavanja (nalazište preneseno 29,7 m više da bi se, zbog izgradnje hidrocentrale Đerdap, izbeglo potapanje lokaliteta).
    U svojoj najstarijoj fazi ova kultura ima epipaleolitski karakter. Proto Lepenski Vir pripada ranom mezolitu, Lepenski Vir I i II - poznom mezolitu, a Lepenski Vir IIIa - starijem neolitu. Prve tri faze predstavljaju lovačko-sakupljačke zajednice, dok je u četvrtoj fazi.


    Buđenje kulture Lepenskog Vira i uspostavljanje njene svojevrsne umetnosti, otpočinje oko 7000. g. stare ere. ..
    .... Naselja su podignuta na najnižim dunavskim terasama, grupisana su 2-3 u zoni u radijusu od 10 kilometara. Staništa Lepenskog Vira su u obliku kružnog isečka, elipse, trougla zaobljenih uglova, sa ukošenim zidovima i krovovima koji naležu na osnovu. Na ovom arheološkom nalazištu u sedam sukcesivnh naselja (Proto Lepenski Vir, Lepenski Vir I a-e, Lepenski Vir II) otkriveno je 136 stambenih i sakralnih objekata, koji su izgrađeni u razdoblju od 6.500 do 5.500. godine p. n. e. Naselja imaju potkovičastu formu sa nekom vrstom potkovičastog trga u sredini. Naselja su orijentisana ka reci, grupisana u dva krila. Jedno usmereno uz vodu, a drugo niz vodu. Između ova dva krila se nalazi trg...


    ... Najranija svetilišta se javljaju na Lepenskom Viru Ib. Istog su oblika kao i svetovni objekti, ali su precizno i solidnije građena. Unutrašnjost je raščlanjena na dva dela: svetilište i prostor za stanovanje. Ognjišna konstrukcija i dalje zadržava osovinski položaj i okružuje se stolovima. Svetilište zauzima stambenog prostora. Svi elementi enterijera, kao što su ognjište, žrtvenik, stolovi, skulptura, zaliveni su u čvrstu krečnjačku masu poda. U svetilištima iz Lepenskog Vira g-e javljaju se novi elementi: trouglovi sa produženim kracima od crvenih kamenih pločica, uglavljenih u pod, uz ognjište....

    .... Monumentalna skulptura se javlja kad i prva svetilišta, kao element u entrijeru. Javlja se samo na onim lokalitetima gde su postojala svetilišta, u Lepenskom Viru, Hajdučkoj vodenici, Padini. Skulpture se postavljaju iza ognjišta i žrtvenika i učvršćuju se u pod.


    Nekoliko skulptura je u malom izložbenom prostoru u ulaznom holu.

    Veličina skulpture zavisi takođe od veličine svetilišta. Najveća je 62 cm, pronađena u svetilištu najprostranijeg staništa od 42m, a najmanja 16 cm u staništu od 8m.

    Skulpture se modeluju tehnikom iskucavanja, a ređe klesanjem. Mogu se podeliti u 3 grupe:
    .... Najstarije skulpture prikazuju ljudsku figuru u celini, ali samo je glava oblikovana - obrve, dugi nos, velika usta... Prvi put se modeluje ljudska glava u natprirodnoj veličini. Akcentovanjem pojedinih crta lica raniji naturalizam prerasta u apstraktno ekspresionistički stil.


    ... Najčešći predmeti za svakodnevnu upotrebu izrađivani su od kamena i roga jelana, sileksa (koji dominira u starijim fazama), kvarca (karakterističan za mlađe faze) i silikatne stene. Prisutni su odbici od jezgra, bez dodatog retuša, ili veoma grubo retuširani. Najviše je prisutno iveraka poligonalne osnove i ljuspičasto retuširane ivice, zatim su nađeni strugači i strugalice, rezači, šiljci, ubadači i svrdla.




    Neolitska revolucija - Oko 5300. godine pre nove ere stanovnici Lepenskog Vira doživeli su tzv. neolitsku revoluciju. Ovo je period koji obeležava početak boreala, kada nivo vode opada, reke ustaljuju tokove, stvara se crnica, a tople šume se rasprostiru do srednje Evrope. Stanovnici Lepenskog Vira u ovom periodu pripitomljavaju prve životinje i počinju da se bave zemljoradnjom. Ova najmlađa faza na Lepenskom Viru pripada kulturi Starčeva.


    Život na Lepenskom Viru zamro je oko 4500. godine pre nove ere, kada su stanovnici krenuli u potragu za većim obradivim površinama.


    --------


    Autor projekta zaštite i revitalizacije lokaliteta Lepenski Vir je arhitekta Marija Jovin dok zaštitna konstrukcija i uređenje zaštićenog prostora je urađena prema projektu arhitekte Siniše Temerinskog . Celokupan projekat obuhvata uređenje 55 hektara zaštićenog prostora. Predviđena je izgradnja Vizitorskog centra za posetioce, etno naselja, istraživačke stanice, pristaništa na Dunavu i sabraćajnice kojom će turistima obezbediti prilaz do lokaliteta. Do decembra 2010 godin podignuta je velika zaštitna mrežasta konstrukcija iznad lokaliteta čime je samo nalazište trajno zaštićeno a prethodno su uklonjene drvene grede i salonit ploče koje su oko 40 godina predstavljale privremenu i jeftinu zaštitu ovog vrednog arheološkog nalazišta...


    Izgled nove konstrukcije na dan ponovnog otvaranja nalazišta za posetioce, 26. juna 2011.

    Novom zaštitnom konstrukcijom otvoren je pogled na stenu Treskavac na levoj obali Dunava (Rumunija) prema kojoj je i celo naselje bilo orjentisano jer je imala kultni značaj za stanovnike naselja. Sama konstrukcija je izgrađena na način da prati padinu ka Dunavu. Nakon ovoga predviđeno je da se ukloni lesna prašina sa naselja da bi se došlo da sloja crvene kamene drobine podova kuća kako bi se pristupilo konzervaciji staništa. (Znatno skraćeni izvodi iz Vikipedije)


    - Završeni su veoma složeni radovi na čeličnoj konstrukciji i prostornoj rešetki pokrivenim prozirnim polibikarbonatnim pokrivačem, tako da je 4.000 kvadratnih metara nalazišta, amfiteatar, postavke pokretnih nalaza i radionica, te prateći prostor sada pod sigurnom belom mrežom - kaže arhitekta Siniša Temerinski koji je sa svojom koleginicom Marijom Jovin autor projekta koji se kao pravi beli biser pojavio na đerdapskoj padini van domašaja jezerskih voda.
    Radovi su trajali od jeseni 2008, a izvedeni su zahvaljujući spremnosti Vlade Srbije da u ovaj projekat Ministarstva ekonomije i regionalnog razvoja - Sektora za turizam, preko NIP-a uloži 350 miliona dinara. Potrajali su, ali će biti završeni kada se u ovom kompleksu nađe i niz drugih objekata koji bi Lepenski vir približili posetiocima i sa kopna i sa vode, centar za prijem posetilaca, etno-apartmani, pristanište, istraživačka stanica i drugo, za šta su urađeni projekti u Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture, u saradnji sa Turističkom organizacijom opštine Majdanpek i Sektorom za turizam Ministarstva ekonomije.
    - Zahvaljujući izvedenim konzervatorskim radovima na nalazištu, uređenju muzejske postavke i pripremljenoj virtuelnoj rekonstrukciji neolitskog sela, Lepenski vir i u ovoj fazi posetiocima može da pruži potpuno drugačiji doživljaj i omogući im da rekonstruišu sliku i osećaj pred prirodom koji su imali i njegovi nekadašnji stanovnici - ističe Temerinski objašnjavajući da čitava konstrukcija prati nagib padine čime je Lepenski vir vraćen prirodnoj sredini i da je to najvidljivije sa reke.


    Etnološki deo u obliku iz 2008.






  7. #7

    Odgovor: Arheološka nalazišta u Srbiji

    SIRMIJUM


    Današnja Sremska Mitrovica pa i šira okolina nalaze se na ostacima antičkog Sirmijuma, prestonice Rimskog carstva u jednom periodu i onoga što je grad okruživalo.

    ''Sirmium, jedan od najvažnijih gradova kasnog Rimskog carstva, nalazio se pored reke Save, na području današnje Sremske Mitrovice. Osnovan u 1. veku, Sirmijum je svoj vrhunac doživeo 294. kada je bio proglašen jednom od četiri prestonice Rimskog carstva.

    Sistem puteva, akvadukata i vojnih utvrđenja, ostaci carske palate, termi, pozorišta, hipodroma, pokazuju da je ovaj grad bio centar (legijski logor, carski grad i episkopski centar) čitave oblasti – tadašnje rimske provincije Panonije. U to vreme ovo je bio jedan od važnih trgovačkih i tranzitnih centara Carstva. U gradu i njegovoj okolini rođeno je šest rimskih imperatora.

    Konstantin Veliki je proveo duže vreme sa svojom porodicom u Sirmijumu. U njemu je proslavio petnaestogodišnjicu svoje vladavine. U purpuru carske palate rođen je njegov sin Konstancije II, a njastariji sin Krisip je proslavio svoje venčanje. Konstantin Veliki je jedno vreme planirao da Sirmijum postane novo sedište Rimskog carstva, pre nego što je počeo graditi Vizant (Konstantinopolj).

    Kasnije, Sirimijum postaje jedno od središta ranog hrišćanstva, ali i mesto stradanja hrišćanskih mučenika. O ovome svedoče dobro očuvani ostaci hrišćanske bazilike u samom centru grada. Na Žitnom trgu, na ostacima zanatske četvrti iz Rimskog doba, svake godine – tokom juna meseca, održava se Festival besedništva, u spomen na antičku slavu ovog grada. Krajem 4. veka, Sirmijum je podelio sudbinu celog Carstva. Prodorom Huna, Gota i Gepida, grad je uništen, raseljen.'' (Sajt TO Srbije)



    Vizitorslki centar 'Carska palata' otvoren je decembra 2010. godine

    ''Arhitektonsko rešenje Vizitorskog centra, koje je prilagođeno obliku lokaliteta, omogućiće posetiocima da sagledaju ostatke palate. Konzervatorski radovi na lokalitetu i mozaicima počeće, kako je najavljeno, sledeće godine.

    Istraživanja ovog lokaliteta započeta su 1957. godine, a nalazi do kojih su došli domaći i inostrani stručnjaci pokazala su da je reč o ostacima nekada velelepne Carske palate (Palatium imperiale) u kojoj su se rađali, boravili, krunisali i venčavali rimski carevi.

    Sirmijum je i jedno od odredišta na ruti "Put kulture rimskih imperatora" koja je osmišljena da bi se sva mesta od nemerljivog istorijskog i arheološkog značaja povezala u jednu celinu, onakvu kakva je postojala dok je još Rimsko carstvo bilo na obalama Dunava.

    Ruta duga 600 kilometara trebalo bi da poveže carske palate koje su iza sebe ostavili rimski imperatori, počev od Sirmiuma, današnje Sremske Mitrovice. Na tom putu su i Singidunum (Beograd), Viminacium (Kostolac), Trajanova tabla, i most (Đerdap), Dijana (Kladovo), Feliks Romuliana (Zaječar), Medijana (Niš) i Justiniana Prima (Lebane).

    Činjenica da je na tlu današnje Srbije rođeno 17 rimskih imperatora, predstavlja izuzetno značajan resurs za razvoj kulturnog turizma, navedeno je u saopštenju Ministarstva kulture.'' (Vesti Online 13. dec 2010.)

























    Na zidu se nalazi desetak ovakvih postera koji u kratkim crtama daju objašnjenja posetiocima.








    Na dvestotinak metara od carske palate nalaze se ostaci bazilike sv. Dimitrija.

    Ostaci bazilike su ispod nivoa tla a iznad nje je podignuta višespratnica. Nije bilo otvorenopa sam slikao kroz staklo, a tamo gde nisam uspeo da zaklonim odsjaj vidi se u staklu 'behaton' kojim je popločan trotoar.


    U desnom gornjem uglu se vide ikone i crkvene utvari koje se koriste u pravoslavnim bogosluženjima.


    Carska palata je samo jedan deo arheološkog nalazišta Sirmijuma.


    Žitni trg


    Na jednoj od ulica je ovaj rimski spomenik koji nije našao mesto u muzeju.

    Jedan deo artefakata nalazi se u Muzeju Srema.


    Sunčani sat simbol kojim se često označava Sirmijum u današnje vreme je izuzetno vredan.

    ''Suncani sat iz Sirmijuma,
    Prebogati gradjanin Sirmijuma,Kratilo Papije,oseto je oko 100.godine nove ere da mu se blizi kraj zivota.Mozda se setio i svoga dede koga je jos Oktavijan Avgust poslao iz Rima da siri rimsku kulturu i uticaj.Kada je diktirao testament,postarao se da trajno ovekoveci porodicu Papija (postoje i danas),i verovatno se setio i cuvenog romana Petronija Arbitera-"Satirikon" i jednog od njegovih junaka Trimalhiona,koji je u testamentu odredio kako da mu izgleda grobnica:"...a u sredinu smesti suncani sat,ali tako da ko god pogleda koliko je sati,mora,hteo ne hteo,da procita i moje ime...".
    Kratilo je narucio beli mermer sa ostrva Braca,i pozvao vajara i astronoma iz Grcke.
    Vajar je izradio remek delo koje danas pripada svetskim raritetima,jer prikazuje jedinu skulpturalnu predstavu Herkulovog brata Ifikla ikada pronadjenu na svetu.
    Vajar je u ljudskoj velicini izradio Atlasa koji na ledjima nosi suncani sat (nebeski svod),a iza ledja Herkula i Ifikla.Ifiklove predstave (samo na vazama)poseduju Metropoliten muzej i Luvr,a ovaj suncani sat je dugo godina bio na meti pomenutih muzeja koji su nudili otkup.
    Suncani sat je izradjen u obliku skoljke sa urezanim radijalnim linijama koje oznacavaju casove.Od kazaljke je ostao ocuvan samo koren gvozdene sipke.Ono sto tom monumentalnom satu daje prakticnu vrednost je horizontalna linija urezana po lucnoj liniji skoljke.Na tu liniju pada senka svakog 21.marta i oznacava da je prosla godina dana.Astronomska i matematicka analiza su pokazale da je ta linija tacno radjena za danasnju geografsku sirinu Sremske Mitrovice,i da je pokazivanje vremena apsolutno tacno.
    Suncani sat sa zapadnog rimskog groblja u Sirmijumu,najstariji je spomenik svoje vrste u istocnoj Evropi, i ima ogromni naucni i kulturni znacaj.
    Kratilo Papije nije uzalud potrosio svoje zlatnike.Od grobnice mu je ostala samo fragmentovana mermerna greda sa delom imena:CRATILLA PAPIA...i ovaj jednistveni suncani sat.'' (Postavio Felix na temi 'Skulpture i kameni spomenici')





    Blago antičkog sirmijuma raštrkano je i čuva sena više mesta. Da li će se bar deo toga ponovo naći u Sremskoj Mitrovici kako bi se obgatilo ono što se može videti - nisam upućen.


    Pozlaćeni kasnoantički šlemovi pronadjeni u široj okolini Sirmijuma - u muzeju Vojvodine bili su izloženi 2010.
    _____

    Na ovom podforumu je i tema u kojoj je prilično toga rečeno o Sirmijumu:
    http://www.vojvodinacafe.rs/forum/ku...u-srbiji-4720/
    Poruku je izmenio nenad.bds, 20.08.2011 u 22:29

  8. #8

    Odgovor: Arheološka nalazišta u Srbiji

    ГОМОЛАВА


    ''Вишеслојно археолошко налазиште Гомолава налази се на левој обали Саве, у близини Хртковаца. То је насеље типа „тел”, на коме су забележени хоризонти становања из касновинчанског, енеолитског, раног бронзаног и гвозденог доба. Прва ископавања вршена су 1904, а од 1953. године почињу систематска истраживања која, са прекидима, трају до данас. Прво насеље образовано је током млађег неолита, а чиниле су га велике куће правоугаоних основа, које су грађене од дрвета и глине. Насеље је страдало у пожару; на његовим остацима подизали су своја станишта досељеници сопотско-леђелске културе, а потом и заједнице баденске, костолачке и вучедолске културе. У бронзаном добу носиоци ватинске и белегишке културе образовали су насеља од трошних, полуукопаних колиба. Током старијег гвозденог доба племе, пореклом са истока, живи у скромним колибама. Доминантни хоризонти су из млађег гвозденог доба. У њима су откривене куће грађене од плетера и лепа и велики број керамичких пећи и јама са богатим аутохтоним материјалом и италским импортом. У подножју Гомолаве је велика римска некропола. Од XII до XV века на Гомолави се налазила сеоска некропола са гробљанском црквом.'' (Споменичко наслеђе Србије; Завод за заштиту споменика културе РС)

    Гомолава јер налаз у категорији од изузетног значаја.




    Воде реке Саве су однеле обалу на којој се налазило главно налазиште.

    ''Гомолава је праисторијски археолошки локалитет који се налази код Хртковаца, недалеко од Руме, на левој обали Саве. Била је насељена током шест миленијума и спада у ред најпознатијих локалитета у Европи. Сам локалитет је вишеслојно налазиште које обухвата археолошке слојеве од касновинчанског периода, преко енеолита и раног бронзаног доба до гвозденог доба, због чега га археолози популарно називају Тортом од цивилизација, а спада у ред тел типова насеља. Истраживања локалитета су започета 1904. године, а систематски радови на Гомолави су започели 1953. године и још увек, са прекидима, трају. Сам локалитет се данас налази под заштитом државе као археолошко налазиште од изузетног значаја, али је и поред тога угрожен реком Савом која га спира, поготово у доба високог водостаја.

    Најстарије насеље на Гомолави, формирано је у доба млађег неолита. Његове куће су грађене од дрвета и глине са правоугаоном основом, а уништено је у пожару. Затим су на том простору своја насеља редом подизали припадници:
    Сопотско-леђелске културе
    Баденске културе
    Костолачке културе
    Вучедолске културе

    Бронзано доба карактеришу насеља са трошним полуукопаним кућама, које се приписују Ватинској и Белегишкој култури. После њих, у старијем гвозденом добу, једно племе, које води порекло са истока, подиже на Гомолави своју насеобину коју су чиниле скромне колибе. Њихово трошно насеље замениће, у млађем гвозденом добу, куће од плетера и лепа, уз које је пронађен већи број керамичких пећи и јама са материјалом, домаћег и италског порекла.

    Последњи слој на Гомолави представља римска вила рустика са некрополом, а у средњем веку, од XII до XV века, се на том простору налазило сеоско гробље са црквом. (Википедија)





    Из књиге Велика археолошка налазишта у Србији, издате1974:

    ''Код села Хртковаца, 16 километара низводно од Сремске Митровице, налази се локалитет Гомолава, на коме већ више година сваког лета, археолози воде „битку” са матицом Саве за сваки квадрат културног слоја испуњеног разноврсним предметима из праисторнјског, античког и средњевековног периода. Већ из далека види се уздигнути брежуљак са терасастом горњом површином, лети ишаран разнобојним пољским цвећем, поред кога рибари током целе године хватају рибу мрежом.

    Сава је силом снаге матице односила годинама делове иалазишта тако да је више од половине локалитета нестало у њеним таласима.

    Мада археолози-аматери обилазе овај вештачки формиран брег од краја XIX века, копајући на њему 1902. и 1904. године, прва систематска истраживања почињу тек 1953. године. Од тада, сем између 1957-1965. године Војвођански музеј уз сарадњу са Институтом за изучавање историје Војводине, Археолошким и Балканолошким ин-ститутом из Београда испитује вишеслојно налазиште које по свом разноврсном културном садржају представља својеврсни и редак феномен у југословенском Подунављу.

    У културном стратуму дебљине око 6м откривени су археолошки предмети чија старост обухвата временски распон од око 6.000 година.


    На лесном гребену елипсоидног облика, једној од многобројних ада широког меандрастог тока Саве, подижу прво станиште носиоци старчевачке групе. По својим културним карактернстикама они су саставни део великог Старчево-Кереш-Криш комплекса који је генетски везан са културним центрима на Блиском истоку и Анадолском платоу. Досадашња испитивања на Гомолави показала су да је најстарије земљорадничко насеље уништено речном ерозијом. Фрагменти керамике израђени у техници барботина нађени у неолитском културном слоју су једини доказ да су носиоци старчевачке групе боравили у близини села Хртковца...

    ... До новог просперитета долази у време подизања насеља представника баденске, костолачке и вучедолске групе. Ово је период развијеног и позног енеолита када се подижу куће од лаког и масивног грађевинског материјала. На Гомолави је ово време поновне експанзије која захвата цео телл. Захваљујућн бројним налазима фрагмената керамике и предметима од бакра могуће је приближно да се реконструише свакодневни живот становника на овом насељу. Изгледа да у ово доба почиње да се развија дрводељство и да се технике украшавања дрвених предмета преносе на орнаментисање површина посуда. Остаје загонетка уништења костолачког насеља. Оно је изгорело у пожару, можда земљотресу или због других природних непогода...


    ... Мада се римско-провинцијално насеље на Гомолави не може по својој величини и значају да упорећује са већим урбалним центрима у провинцији Панонији, остаје чињеница да се у близини Хртковаца наилази на најраније податке о продирању Римљана у мећуречје Дунава и Саве.

    Испитивање средњевековног слоја показује да се локалитет Гомолава користи у XII—XIV веку. Више од 200 скелета, оружје, оруђе, накит и новац нађени поред ске-лета упућују на претпоставку да је масовно гробље највише коришћено у XIV веку...

    (Аутор текста: Доктор Богдан Брукнер)


    Хртковчани су 2010-11. започели уређивање локалитета како би био приступачан туристима. На прилазу налазишту саграђене је зидана витрина у којој ће, претпостављам, бити приказана Гомолава.









  9. #9

    Odgovor: Arheološka nalazišta u Srbiji

    DONJA BRANJEVINA, DERONJE



    ’’Zavičaj prvih vojvođanskih ratara
    Zapadni deo Bačke je bio naseljen od praistorije do današnjih dana. Arheološkim iskopavanjima otkriveni su brojni lokaliteti praistorijskih, rano i kasno srednjovekovnih naselja, kao i brojne nekropole. Najpoznatiji su kod Odžaka, Srpskog Miletića, Karavukova, Bogojeva i Deronja.

    Prirodno okruženje Branjevine između Deronja i Dunava, u okruženju guste hrastove šume, milenijumima čuva tajnu jedne od starih kultura neolita. Pogodni prirodni uslovi poslužili su kao dom čoveku tog doba. O njegovom postojanju i životu na ovim prostorima danas svedoče mnogobrojni arheološki eksponati. Statua "Crvenokose boginje" se izdvaja po svojoj originalnosti i monumentalnosti (38 cm), objedinjujući elemente ženske i muške plodnosti. Među veoma značajne nalaze ubraja se i žrtvenik u obliku jarca, monohromne crveno obojene posude, fragmenti posuda sa belo-slikanim kapljičastim ornamentom, scena lova sa fragmenta posude, mnogobrojni fragmenti minijaturnih figura, veliki broj koštanih alatki, ostaci životinjskih kostiju, puževa i školjki. Najveću količinu materijala čini keramika u raznim stilovima i tehnikama ukrašavanja, a pronađeni su i udice, harpuni za ribolov i mnogi drugi predmeti.

    Najveći broj eksponata čuva se u arheološkom odeljenju Muzejske jedinice u Odžacima.’’ (TO Odzaci)




    ''Lokalitet starčevačke kulture Donja Branjevina, u ataru sela Deronje, otkriven je 1965. godine, tokom iskopavanja zemlje za izgradnju nasipa na Dunavu. Godine 1989. vršena su istraživanja i tada je otkrivena statueta u obličju ženske figure, visine čak 38 cm, koja je nazvana Crvenokosa boginja. Zahvaljujući atraktivnosti nalaza, malo mesto u Bačkoj dospelo je u žižu domaćih i stranih medija.'' (Tomislav Gievski)


    '' Paganska Vojvodina i Crvenokosa Boginja (Odžaci)

    Orijentaciona iskopavanja na lokalitetu Donja Branjevina pocela su 21. marta 1989. i trajala su do 10. septembra iste godine. Sonda veličine 6x6 metara postavljena je blizu centra naselja. Uskoro su zabeleženi i prvi interesantni nalazi: nakon uglačavanja otkopnog sloja 6, u otkopnom sloju 7 pojavio se neobičan predmet, iz zcmlje su virile neke nožice. U prvom momentu mislili smo da pripadaju nekom žrtveniku ili posudi nalik na životinju, možda pticu. Kada je predmet očišćen i snimljen, pristupilo se njegovom vađenju. Na opšte zaprcpašćenje, u rukama se našla polomljena ženska statueta neobične veličine. Po završenom čišćenju objekta u kome je nadena statueta, konstatovan je i jedan veći okrugli otvor gde je verovatno bio ukopan totem, nalik savremenim afričkim totemima. Iako ceo objekat još nije bio istražen, zaključili smo da je u pitanju neko kultno mesto, možda manje svetilište. Položaj pronadene fragmentovane statuete u okviru objekta i činjenica da je statueta namerno polomljena i tako "sahranjena", ukazuje na opravdanost ranijih pretpostavki kako su u ranom neolitu prilikom vršenja magijsko-religijskih obreda prinošene i ljudske žrtve, a kada je to bilo nemoguće, simbolično, u toku rituala, umesto ljudske žrtve lomljena je - žrtvovana je - glinena statueta. Tako su učinili i u naselju Donja Branjevina prvi zemljoradnici na ovom prostoru. U zemlju su ukopali, tačnije, zemlji su prineli na žrtvu Boginju plodnosti, da bi zauzvrat od zemlje dobili mnogo plodova, mnogo pšenice.

    Koliko nam je poznat, u celokupnom otkriću terakota toga vremena ova Crvenokosa boginja zaslužuje posebnu pažnju. Ona predstavlja u umetničkom, estetskom i istorijskom smislu najzreliju manifestaciju jednog verovanja tih nama dalekih populacija starijeg neolita. Neospomo je reč o značajnom predmetu o kome će biti još dosta govora. I istoričari se slažu sa time da je to čist primerak najstarijih traženja pravaca u umetnosti prikazivanja ljudskog tela, koja se neprestano smenjuju kroz čitavu praistoriju, pa sve do današnjih dana - od šematizacije do naturalističke i realističke koncepcije - kaže prof dr Bogdan Brukner.’’ (sajt Scribid)


    Slikano u pravcu istoka i Deonja koji su na oko 8km. od lokaliteta.


    Slika uz tekst Tomislava Gievskog

    '' "Црвенокоса богиња" је пронађена 1989. године на Доњој Брањевини. Оријентациона испитивања на том локалитету почела су 21.марта 1989. године, и трајала су до 10. септембра исте године. Сонда величине 6 x 6 метара постављена је близу центра насеља да би ускоро били забележени и први интересантни налази: након углачавања откопног слоја 6, у откопном слоју 7 појавио се необичан предмет - из земље су вириле неке ножице. У првом моменту археолози су мислили да се ради о неком жртвенику или посуди, можда налик на птицу. Када је предмет очишћен и снимљен, приступило се његовом вађењу. На опште запрепашћење, у рукама се нашла поломљена женска статуета необичне величине. Положај пронађене фрагментоване статуете и чињеница да је статуета намерно поломљена и тако "сахрањена" указује на оправданост ранијих претпоставки како су у раном неолиту приликом вршења магијско-религијских обреда приношене и људске жртве, а када је то било немогуће, симболично, у току ритуала ломљена је (жртвована) глинена статуета. Тако су учинили и у насељу Доња Брањевина први земљорадници на овом простору. У земљу су закопали, тачније, земљи су принели на жртву Богињу плодности, да би заузврат од ње добили много плодова, много пшенице. Ова статуета у уметничком, естетском и историјском смислу представља најзрелију манифестацију једног веровања тих, нама далеких, популација старијег неолита.
    Оно што разликује ову статуету од сличних налаза је њена монументалност. Њена висина износи 38 цм. Она је прави див у поређењу са до сада пронађеним некомплетним статуетама истог типа, чија висина не прелази 15 цм. Ако свему додамо да су у њој сједињени симболи женске и мушке плодности, инвенција тадашњег уметника, пре више од 7000 година, изазива усхићење.
    Црвенокоса богиња, поред врсно израђених атрибута женске плодности, истовремено је и приказ мушке плодности јасно приказан тестисима и фалусом. Креативност праисторијског скулптора просто је непоновљива и указује на висок степен уметничке културе првих земљорадника у доба раног неолита.'' (sajt Zapadnobačkog okruga)


    Bronzana statua se nalazi u centru Odžaka.






    Deronje - zelena kuća je etno-postavka u kojoj se nalaze i neke replike sa lokaliteta Donja Branjevina.


    Deronje - putokaz ka lokalitetu.

  10. #10

    Odgovor: Arheološka nalazišta u Srbiji

    'BAGREMARA' - Arheološki lokalitet kod Bačka Palanke


    ''Najstariji arheološki nalazi sa teritorije opštine Bačka Palanka potiču iz mezolita. Na lokalitetu "Bagremara", severno od grada (stara obala Dunava) otkriveni su sileksi (kameno oruđe- mikroliti) koji se mogu datovati u mlađi mezolit. Po svojim odlikama (geometrijalizacija - oblika su trapeza) najbliži su tardenoasienu.'' (TOV)








    Stara obala Dunava se lako uočava.


  11. #11

    Odgovor: Arheološka nalazišta u Srbiji

    JEDNA OD POSETA SURDUKU


    Nije mi poznato da je u Surduku ili njegovoj okolini definisan i posebno obradjen arheološki lokalitet kao ovi što sam ih do sada ovde ja predstavljao, onako sasvim amaterski, turistički.

    Setio sam se TV emisije koju sam gledao par godina pre ovog odlaska u Surduk sa unucima i pokušao da nadjem glavnu ličnost iako se nisam sećao imena.

    Posrećilo mi se i sasvim lako sam pronašao arheologa-amatera Čolaković Lazara, čika-Lazu, Bricu. To 'Brica' je istovremeno nadimak i njegovo zanimanje.

    Ova poseta je zanimljiva i značajna jer sasvim plastično govori da živimo u jednom velikom arheološkom lokalitetu: mnogi delovi naše zemlje, a posebno priobalja velikih reka, oduvek su bili privlačno stanište. Od praistorije pa naovamo ostalo je mnoštvo dokaza o tome.

    Ovo je samo jedna islustracija toga.


    Surduk

    ''Naspram crkve uzvišeno mesto zove se Jelač-grad. Po pričanju meštana, zamak je ovaj, od kojeg se nesto ruševina sačuvalo, gradio Zmaj Desopote Vuče (despot Vuk Grgurević – Zmaj Ognjeni Vuk), pa je neko vreme tu i stanovao. O tom gradu ima nekoliko priča i gatanja, ali su ove od manje vrednosti...'' (Prota Konstantinović 1895)

    Ono što je nesporno je da su tu i ostaci antičkog kastruma Rittium.




    Prilaz Dunavu u Surduku.

    Uzvisine iznad desne obale Dunava celim njegovim tokom kroz Srbiju bile su naseljene. Tu su Vinča i Lepenski Vir, pa utvdjenja Rimskog Limesa i kasnijih, kraće ili duže pristunih.

    Na ovakvim mestima kao što je Surduk, Dunav i nehotice igra ulogu arheologa i čini lako dostupnim ono što je zemlja vekovima sakrivala.

    Lesni odsek se pomalo obrušava i baca na obalu ono što je u njegovim slojevima. Posle perioda nemirnih voda - visokog vodostaja - mogu se naći dokazi ljudskog boravka.

    I čika Laza je tako, ispod brega kod Surduka, na obali Dunava pronašao dosta toga i svrstao se u arheologe-amatere.

    Na slikam je ambijent u kome je on sakupio lepu kolekciju artefakata.








    Rekao nam je da je vreme za traženje pogodno dok ne izraste vegetacija posle povlačenja vode.




    Ovo je oko 2 km. uzvodno od centra Surduka.




    Čika Laza se vajkao da smo ga uhvatili nespremnog - pronašli smo ga u nekim poljskim poslovima koje je ostavio da bi nam pokazao svoje blago. Izvukao je nekoliko kutija i razastro predmete.






    Bilo je tu raznih novčića preko rimskih, vizantijskih, srednjevekovnih pa do turskih.




    Takodje nam je pokazao i predmete iz života ljudi u kamenim i kasnijim dobima.

    Mladim posetiocima pokonio je po jedan komad alatke od kosti i po stari novčić.




    Inače, vredniji nalazi smešteni su u 'Muzej Srema' u Sremskoj Mitrovici i još ponegde.

    Ovako, relativno lako pronalaženje istorijskog blaga, mora nam skrenuti pažnju da ima nemalo onih koji to ne rade iz časnih namera.

  12. #12

    Odgovor: Arheološka nalazišta u Srbiji

    Citat nenad.bds kaže: Pogledaj poruku
    ГОМОЛАВА

    ...Хртковчани су 2010-11. започели уређивање локалитета како би био приступачан туристима. На прилазу налазишту саграђене је зидана витрина у којој ће, претпостављам, бити приказана Гомолава.

    ARHEOLOŠKI PARK GOMOLAVA


    Ovih dana sam ponovo stigao do Gomolave...




    Većina naših mesta nastoji da ima neku manifestaciju, neku znamenitost, nešto po čemu će biti prepoznatljivo. Hrtkovčani su se opredlili za originalnu ideju - prave arheološki park!

    Ako uspeju da ustraju biće to lepo izletište na obali Save, mala turistička ali mnogo značajnija edukativna destinacija.










    Prikaz praistorijskog naselja radi se pod nadzorom Muzeja Vojvodine da bi se osigurala verodostojnost i edukatvna vrednost.




    Naziru se obrisi prikaza naselja. Pod krovom je za sada glavna plemenska kuća.








    U čelu stola je 'presto' plemenskog starešine.


    Predpostavljam da će ova figura džarati vatru u peći kada stigne na svoje mesto.




  13. #13

    Odgovor: Arheološka nalazišta u Srbiji

    ČELAREVO - ARHEOLOŠKO NALAZIŠTE “ČIBSKA ŠUMA”
    - Avarska, hazarska i slovenska nekropola -


    Ime: hazari.jpg Pregleda: 1367 Veličina: 132.1 KB
    Deo lokaliteta na kome je nekropola je severno od puta Novi Sad - Bačka Palanka izmedju zapadnog kraja Čeareva, iza ciglane.

    ''ARHEOLOŠKO NALAZIŠTE “ČIBSKA ŠUMA” – ČELAREVO
    Lokalitet se nalazi na aluvijalnoj terasi, 500 m udaljenoj od leve obale Dunava. Iskopavanjima od 1972. godine istraženo je oko 650 grobova nekropole s kraja VIII i prve polovine IX veka.... Južno od nekrople, u dužini od 4 km prostiralo se naselje u kojem je otkopana i zlatarska radionica.'' ('Vojvodina online')

    Ime: hazari (1).jpg Pregleda: 1470 Veličina: 228.0 KB
    Do lokaliteta sa nekropolama se ide prolazeći kroz ciglanu.

    Ime: hazari (2).jpg Pregleda: 1454 Veličina: 98.8 KB
    U vrhu puta, u desnoj strani slike, se nazire kućica koju su arheolozi koristili za ostavljanje alata.

    Ime: hazari (3).jpg Pregleda: 1355 Veličina: 132.8 KB
    Kućica za alat.

    ''Археолошки локалитет налази се на алувијалној тераси, 500 m удаљеној од леве обале Дунава. Археолошким ископавањима од 1972. истражено је око 650 гробова некрополе с краја VIII и прве половине IX века, на којој се истовремено сахрањују три различите популације. Народ шаманистичког веровања је своје покојнике полагао у правоугаоне раке са равним дном, са или без сандука. Код ногу сахрањених полагане су посуде са храном и пићем за прве дане очишћења умрлог. Посебну групу чине коњанички гробови где је уз умрлог, опремљеног богатим кожним појасом, сахрањен и коњ жртвован у ритуалу. Поред коња била је опрема за јахање, која се састојала од седла и богато украшеног оглава. Гробови са нишама углавном припадају носиоцима културе јудаизма. Они су обележени уломцима римских опека на којима је накнадно урезивана седмокрака светиљка (менора), етрог и лулав. Ретки натписи на опекама прочитани су као Јехуда или Јахве и Израел. Словени су се сахрањивали са скромним прилозима, у плитко ископаним ракама, а нађене су и урне са спаљеним покојницима. Јужно од некрополе, по ивици лесне греде, у дужини од 4 km, простирало се насеље у коме је откопана једна од неколико златарских радионица. Када је највећи део некрополе опљачкан, престало је сахрањивање као и живот у насељу. У савременом периоду, уз повремена археолошка ископавања, налазиште се годинама девастира коришћењем земље за израду опеке.'' ('Spomeničko nasleđe Srbije' - Zavod za zaštirtu spomenika kulture RS)

    Nalazište je kulturno dobro od izuzetnog značaja.

    Ime: hazari (4).jpg Pregleda: 1414 Veličina: 222.8 KB
    Neobradjena nalazišta su u neraskrivenim površinama zemlje - oranicama.

    Ime: hazari (5).jpg Pregleda: 1398 Veličina: 122.1 KB

    Ime: hazari (6).jpg Pregleda: 1342 Veličina: 236.5 KB

    Ime: hazari (7).jpg Pregleda: 1472 Veličina: 138.9 KB

    Iako sam poodavno namerio da stignem do ovog nalazišta koje mi je usput, tek sam nedavno u njega zašao koristeći suvo vreme. Sticajem okolnosti, poklopilo se to s intenziviranim interesovanjem javnosti za ovaj lokalitet i Hazare.

    ''Bačka Palanka oživljava "Hazarsku nekropolu"
    Opština Bačka Palanka predložila je Vladi Srbije da arheološko nalazište "Hazarska nekropola" kod Čelareva proglasi za kulturno dobro od nacionalnog značaja.

    Ujedno, predloženo je da se ovaj arheološki lokalitet koji krije tajne o misterioznom plemenu Hazara, dodeli na upravljanje Opštini Bačka Palanka. Na taj način, arheološki lokalitet bio bi zaštićen od dalje devastacije i propadanja, a pomogao bi turističkoj promociji Bačke Palanke i Republike Srbije u svetskim razmerama, jer se, prema do sada, utvrđenim činjenicama, radi o najznačajnijem nalazištu te vrste u svetu.
    Proglašavanje "Hazarske nekropole" kulturnim dobrom od nacionalnog značaja stvorilo bi preduslove i omogućilo Opštini Bačka Palanka i Vladi Srbije da ovo značajno istorijsko, naučno i kulturno dobro kandiduju za Uneskovu listu svetske kulturne baštine.
    "To bi opštini Bačka Palanka omogućilo da ubrza svoj kulturni razvoj nastavkom arheoloških istraživanja i na pravi način osnaži svoja nastojanja da se pozicionira kao važna evropska turistička destinacija", navodi se u pismu Vladi koje je potpisao predsednik opštine Aleksandar Đedovac.
    U obrazloženju zahteva navedeno je da se u blizini naselja Čelarevo, danas poznatog po fabrici piva, nalazi svetska arheološka senzacija koja je celih 40 godina stajala potpuno neiskorišćena. Reč je o najvećem otkrivenom naselju i nekropoli Hazara na svetu. Međutim, te činjenice su ostale nepoznate, ili malo poznate široj domaćoj, a pogotovo svetskoj javnosti.
    Prema dosadašnjim arheološkim podacima utvrđeno je da se samo groblje prostire na sto hektara, dok je naselje dugo skoro osam kilometara – od Gložanskog groblja do motela "Poloj". Hazarska arheologija u Rusiji je već odavno važna naučna disciplina, a u Izraelu je prvorazredna nacionalna tema.
    Uprkos tome, ovaj međunarodno značajan arheološki lokalitet ni posle 40 godina nije ograđen, a grobovi se svakodnevno uništavaju. Veliki deo vrednog arheološkog materijala uništila je lokalna ciglana odnosno PIK "Podunavlje". Turbulentni život i civilizacija Hazara u našim krajevima okončani su vrlo surovo.
    Neposredno nakon 800. godine, kad je Karlo Veliki krunisan za cara Svetog Rimskog carstva, Franci kreću na istok. Već 802. ili 803. godine stižu u međurečje Dunava i Tise i pljačkaju takozvani Avarski ring. Hazari i Jevreji nakon provale Franaka nikud nisu otišli. Dosta su stradali u sudaru s vojskom Karla Velikog, a istorija beleži da su ostali pokrštavani u Dunavu.
    "Čelarevska nekropola je odlukom SO Bačka Palanka još 9. jula 1990. proglašena za nepokretno kulturno dobro od izuzetnog značaja. Ali to nije dovoljno. Moramo učiniti više. Nemamo pravo da dozvolimo da istina o Hazarima ostane skrivena, a zajedno možemo učiniti da Srbija postane svetski centar hazarologije, i značajan arheološki centar u budućnosti", kaže Đedovac.'' (16. 12. 2014. | 021.rs)

    Ime: hazari (8).jpg Pregleda: 1425 Veličina: 135.5 KB
    Višlji tereni na slikama su potencijalna nalazišta.

    Ime: hazari (9).jpg Pregleda: 1309 Veličina: 123.1 KB

    Ime: hazari (10).jpg Pregleda: 1342 Veličina: 151.0 KB
    Šuma u pozadini je oko motela 'Poloj'.

    ''Hazari na jugu Bačke

    Iza kapija ciglane u Čelarevu nalazi se arheološko nalazište na kojem su pronađeni ostaci iz doba neolita, vinčanske kuće, srednjovekovno hrišćansko groblje, avarska i hazarska nekropola

    Tri crna psa čuvaju ulaz u groblje staro više od deset vekova. Da imaju jedno telo, te tri crne pseće glave, mogao bi to da bude ulaz u podzemni svet Helena, Had. Ali ovo je srpska stvarnost, nije antički mit, nema Kerbera, troglavog čudovišta – samo tri prašnjava mešanca i dobroćudni portir pred kapijom ciglane u Čelarevu iza koje se nalazi ogromno arheološko nalazište netaknuto od 1996. godine.
    Nema Harona da nas preveze preko Aheronta, reke bola. Jedino na šta portir upozorava otvarajući gvozdenu kapiju ciglane je blato. Otežaće nam put i pokušati da nas onemogući u želji da obiđemo ceo lokalitet na kojem su sahranjeni Stari Sloveni, rani hrišćani i njihova braća po veri iz srednjeg veka, Avari i Hazari.
    Desno ostaju objekti ciglane, velike mašine opasno načete rđom, a levo počinje da se pruža pogled na brdoviti, travom i šibljikom obrasli blatnjavi krajolik sa malim jezerom negde u dnu i velikom, prostranom njivom. Sve što taj pejzaž ima da ponudi posmatraču je mokra zemlja, blatnjave bare, stado ovaca koje pase na slatini i čudne jajaste rupe obrasle travom. Raspoređene u pravilnom nizu jedna pored druge, na gotovo identičnom odstojanju, te jajaste rupe uvod su u priču. A ona je pod zemljom, nevidljiva posmatraču.
    Tu se nalazi avarsko i hazarsko groblje, nekropola, pod lepo zaoranom njivom... Pod brdašcetom gde pase mirno stado nalaze se ostaci starijeg slovenskog groblja. U ravni sa jezercetom, na obodu, pronađene su kuće i ostaci naselja, a tamo gde su ogromne mehaničke čeljusti bagera prokopale put kroz zemlju, završava se šaroliko i neobično arheološko nalazište i počinje prostor na kojem se kopa materijal za ciglanu. Na velikom prostoru kroz koji nam je vodič arheolog Jovan Koledin iz Muzeja Vojvodine pronađeni su još i materijalni ostaci iz doba neolita, vinčanske kuće, delovi avarskog i hazarskog naselja, hrišćanska crkva iz 14. ili 15. veka. Koledin je 12 godina učestvovao na iskopavanjima na ovom lokalitetu.
    Biser bogatog nalazišta je takozvana hazarska nekropola. Koledin kaže da je jedinstvena u svetu jer su samo na ovom lokalitetu pronađene hazarske grobnice sa nadgrobnim spomenicima na kojima je uklesana menora, sedmokraki svećnjak, jedan od najprepoznatljivijih simbola judaizma.
    – Hazari su sahranjivani bez sanduka, u nišama, i u njihovim grobnicama nisu pronađeni nikakvi predmeti. Za razliku od njih, Avari su svoje mrtve sahranjivali sa nakitom, domaćim životinjama, hranom, pojasevima za koje je zadenut nož. On je bio deo avarske nošnje, oruđe, i sa njim su sahranjivani i muškarci i žene. Posebnost je i što su Avari i Hazari ukopavani na ovom groblju jedni pored drugih. Sahranjivanje u nekropoli prestalo je negde u devetom veku, a otkrili smo da su grobnice bile i pljačkane u ta davna vremena, pa u njima nije pronađeno mnogo nakita – priča Koledin.
    Lokalitet je otkriven 1972. godine, kada su bageri ciglane počeli da kopaju duboko u zemlju. Ti radovi su obustavljeni, a u Čelarevo su došli arheolozi. Ispitali su do sada 650 grobnica i to su one rupe neobičnog jajastog oblika. Pretpostavlja se da ima još 2.000–3.000 neispitanih grobnica.
    Ko su ovi Hazari koji su pre trinaest vekova stigli na jug Bačke, tako daleko od svoje postojbine?
    – Oni su živeli u oblasti Kavkaza i imali svoju veru, ali je u vreme drugog kaganata, u osmom veku i početkom devetog, izbio građanski rat u carstvu i deo Hazara, pretpostavlja se oni bogatiji, primio je judaizam. Pokojnici koji su sahranjeni ovde pripadaju tom delu naroda, ali ne znamo pouzdano zašto su se zaustavili baš ovde – kaže Koledin.
    Predsednik opštine Bačka Palanka Aleksandar Đedovac nedavno je izrazio želju da od takozvane hazarske nekropole napravi turističku destinaciju, da pokrene ponovo iskopavanja, verujući da lokacija ima potencijala da postane centar svetske hazarologije. Naš vodič kroz nimalo reprezentativno nalazište, Jovan Koledin nije takav optimista. Da bi se arheolozi vratili u Čelarevo i nastavili tamo gde su stali pre devetnaest godina potrebno je mnogo novca, skupe opreme i to bi gotovo izvesno morao da bude međunarodni projekat, jer bi i za državu to bilo preveliko opterećenje, a kamoli za opštinu.
    – Krajem devedesetih godina Smitsonijan fondacija i Kornel univerzitet iz SAD bili su zainteresovani da započnu takve radove i ulože milion i po dolara u nastavak radova na nalazištu Čelarevo. Odustalo se jer nisu uspeli da postignu dogovor sa našom stranom. Nalazište je, inače, pod zaštitom države, ali se i dalje dešava da ciglana zbog svojih radova ošteti i deo lokaliteta – priča Koledin.
    A ima li nekropola svetski potencijal?
    – Kada je profesor Radovan Bunardžić, arheolog koji je ovde vodio iskopavanja, bio u Rusiji na svetskom naučnom skupu hazarologa pre desetak godina dobio je celo prepodne za svoje izlaganje. Svi ostali učesnici su imali samo po petnaestak minuta – slikovito odgovara Koledin.
    Pisani izvori slabo pominju Hazare na jugu Bačke. Ali zahvaljujući jednom modernom piscu – Miloradu Paviću, Hazari su postali književni simbol. U njegovom „Hazarskom rečniku” pod odrednicom Čelarevo, između ostalog, piše: „Za one sahranjene u Čelarevu Mađari bi hteli da su to Mađari ili Avari, Jevreji da su to Jevreji, muslimani da su to Mongoli, niko ne želi da to budu Hazari. A oni su to najpre...”
    -------------------------------------------------------
    Konjanici bez oružja
    Arheolozi su u Čelarevu otkrili 37 konjaničkih grobova, ali ni u jednom od njih, kao ni u drugim nađenim avarskim grobnicama nije pronađen nijedan komad oružja. Prvi takav komad nađen je u jednoj staroj hrišćanskoj grobnici. Jovan Koledin objašnjava da je to bilo koplje izrađeno od veoma kvalitetnog čelika koje je čak, posle toliko vekova tavorenja u zemlji, moglo i da poseče neopreznog rukovaoca. Otkriveni su i neobični predmeti iz udaljenih delova sveta, poput čaše od sirijskog stakla ili ukrasne konjske opreme iz Kine.
    -------------------------------------------------------
    Žive u Avganistanu, prvi na udaru talibana
    Hazari etnički pripadaju Turcima, navodi Koledin. Imali su sopstvenu veru, ali je najveći deo njih, u vreme osipanja velikog hazarskog carstva koje se prostiralo u oblasti današnjeg Kavkaza, primio islam. Nije poznato kako su se i zašto njihovi sunarodnici odlučili da prime drugu veru – judaizam. Hazari danas žive uglavnom u Avganistanu, prema procenama ima ih svega oko 100.000 u toj zemlji i prvi su bili na udaru talibana. ''
    (Jelena Čalija - 'Politika' / objavljeno: 17.04.2015.)

    Ime: hazari (11).jpg Pregleda: 1376 Veličina: 147.2 KB
    Ulaz u Čelarevo od Bačke Palanke.

Slične teme

  1. (ne)pismenost u Srbiji
    Autor exploited u forumu Obrazovanje
    Odgovora: 10
    Poslednja poruka: 15.03.2018, 15:54
  2. U kom znaku se nalazi vas Mjesec?
    Autor andjela pizelli u forumu Astrologija
    Odgovora: 100
    Poslednja poruka: 05.05.2013, 22:14
  3. Monopol u Srbiji?
    Autor maleni u forumu Ekonomija
    Odgovora: 20
    Poslednja poruka: 28.09.2012, 14:56
  4. Dokumentarac o srbiji
    Autor potsisvajz u forumu Spomenar
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 17.08.2009, 02:22

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •