Andrej Voznesenski
Prikaz rezultata 1 do 6 od ukupno 6
  1. #1

    Andrej Voznesenski

    Andrej Voznesenski je rođen 1933.godine u ruskom gradu Vladimiru. Voznesenski je pesnik ponikao u specifičnoj književnoj tradiciji. On je istovremeno i pesnik-građanin i ne ustručava se da svojim pesmama daje utilitaran smisao, da ponekad u pravom paroksizmu društveno svrhovitog vodi bitku za ono što smatra moralnim zadatkom vremena. Likovna lepota Vladimira najpresudnije je formirala njegovo oko, koje ne samo što razlikuje ovu poeziju od ostalih nego i jeste najvitalnija komponenta njegovog pesništva. Kako se zahvaljujući vladimirskom detinjstvu obreo u arhitekturi i slikarstvu, on je blagodareći svetskom duhu ovih umetnosti, i sam u sebi sjedinio jedan izrazito kosmopolitski duh sa jakim osećanjem za podneblje u kojem je ponikao. Upravo zato je imao tolike sagovornike u svetu.
    (iz pogovora Milice Nikolić)

    MIKELANĐELOVA MOLITVA

    Bože, ta zar ja nisam tvoje stabaoce?
    Zašto si me prepustio rulji?
    Bože, šta sam ti učinio?
    Moj bože, šta ti nisam učinio?



    GORSKI MANASTIR

    Voda i kamen.
    Voda i hleb.
    Spavaju s nogama uvis
    Boris i Gleb.

    S ukusom nane
    voda jutarnja -
    ukus bogorodice
    i srebra!

    Plus ukus slobode
    bez suvišnih očiju
    Ne reč Božja -
    već prirode glas.

    Zid i sloboda.
    Voda i plot.
    A umesto soli -
    visibaba prstovet.



    * * *

    Na leđa je bubamara
    legla i smeđi trbuščić gladi
    ko crvena šoljica s mnogo šara
    napunjena čajem što se hladi.

    Da li umire ili se šali?

    Ali prema nebu baš kao para od čaja
    duša njena juri, juri od očaja.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  2. #2

    Odgovor: Andrej Voznesenski

    SUZDALJSKA BOGORODICA

    Suzdaljska bogorodice
    što svetliš na belom zidu
    kao kasirka u bioskopu
    u polukružnom ovalu prozorčeta!

    Daj mi
    kartu
    za tamo gde ne puštaju
    posle šesnaest...

    O, kako mi je teško sve to da razumem.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  3. #3

    Odgovor: Andrej Voznesenski

    ***

    Neka živi šetnja u pola dva.
    I seljačka zemlja od meseca sva.
    I crne ruže od kravlje balege
    sede i suve od mrazove stege.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  4. #4

    Odgovor: Andrej Voznesenski

    RAT

    S drugim svetovima povezujući,
    deca gledaju očima otaca.
    Deca - širokooki
    periskopi mrtvaca.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  5. #5

    Odgovor: Andrej Voznesenski

    OTKUD

    Otkud u svinutim vrbama -
    ali ne samo od vode -
    kao čarolija s dijapozitiva,
    trag svetlosti što pliva?

    Šta iščekujem, verujući -
    ali ne samo kad se zvezde rode -
    posvećen u to drveće,
    u to ubogo čudo vode?

    I zašto nada mnom, bogohulnikom -
    zar je to samo od ljubavi -
    blagovešću odiše, divljim ruzmarinom,
    zlatna nagnutost tvoja nad dubinom?
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  6. #6

    Odgovor: Andrej Voznesenski

    Beli Ahmadulinoj

    Jabuke smo pojeli u slast.
    Pesnik nikoga ne može sresti
    da ne završi u dvoboju, na čast.

    Mi smo narušili kodeks ljudi
    da smo jedno drugom meta do istrebljenja.
    Naše savezništvo osudili su hudi
    gore od rodoskravljenja.

    Prekršiteljka se rodila-
    beli glas u ponoćno vreme.
    Čak ako je zemlja naša prljavština,
    rođenje tvoje poneće njeno breme.

    Moj stih je težak ko temelj, kao stena,
    da bi ti bestežinska u zvuku bila.
    Ja sam ti najlepšu izmađu žena
    poklonio za drugaricu, jednog jutra, mila.

    Bacao sam ti pod noge Pariz,
    tog preuzvišenog odrpanca, slavujice !
    Činilo mi se da je život, tada,
    moja moć pesnika da pevam niz ulice.

    I pobeda je bila da se plače od sreće.
    I teško da će nas stići kazna.
    Tamo gde smo mi jedno drugom bili
    mesta su ostala prazna.

    Meni je suđeno u životu grešiti,
    Tek da se osmehnem, više na ištem na svetu,
    Mene će, mila, uvek spasavati i tešiti
    to što smo nekad pevali u duetu.

    Andrej Voznesenski

Slične teme

  1. Andrej Tarkovski
    Autor zosim u forumu Film i pozorište
    Odgovora: 21
    Poslednja poruka: 11.06.2013, 23:57

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •