Žarko Vidović - Strana 2
Strana 2 od 2 PrvaPrva 12
Prikaz rezultata 16 do 20 od ukupno 20
  1. #16

    Odgovor: Žarko Vidović

    6. Duh nije mišljenje (ili moć mišljenja), nego moć osećanja ili samo osećanje:
    jedno posebno osećanje.



    Duh je ipostasa čovekove suštine u njenom poistovećenju sa nad-bitijem. A to nije neka susptancija. Duh je spontan i nepredvidiv događaj. Duh može čoveku samo da se dogodi, kao moment čovekove duše, suštine (njegove duhovnosti); pojava suštine čoveka kao tajne duhovnosti. Duh, pri tome, može da se (spontano!) dogodi samo kao odgovor na čovekov podvig (napor) da se suoči sa istinom bitija (a u toj istini i sa svojom slobodom).
    Zato Dostojevski onako uporno tvrdi da je Hristos ljudima u istini njihovog bitija „objavio slobodu“, tj. pozvao ih da nijednog trenutka u istini svog bitija ne zaboravljaju svoju slobodu (prema tome i odgovornost): radi duha!
    Duh je, dakle, moguć samo kao nagrada čoveku koji ne beži od istine bitija i (u toj istini) od svesti o svojoj slobodi (i odgovornosti); nagrada (blagodat) čoveku koji, u toj svesti, bitije i svoju slobodu ne proklinje niti ih prikazuje kao nešto bezvredno i besmisleno, kao teret bez kojeg bi čovek bio sretniji.
    Mi često brkamo sam pojam slobode – predstavu o tome šta ona jest – sa vrednošću ili smislom slobode. Ima dosta filosofa koji odriču smisao i vrednost slobode, što nam se onda čini kao da odriču i samu slobodu. Ali ne odriču: samim tim što čoveka smatraju odgovornim za njegove postupke, oni je priznaju.
    Mi ovim nismo rekli da se duh javlja iz samog podviga i slobode čovekove, kao plod i „učinak“ čovekovih napora: kad bi se duh javljao tako, on ne bi bio nadbitije, nego fenomen ili moment samog bitija, a tada ne bi bilo jasno ni šta je bitije ni šta je nadbitije.
    Podvigom („praksis“) u „vizantijskom“, pravoslavnom značenju te reči, nazivamo čovekovo suočenje sa istinom bitija. Kako je bitije usamljenost (izdvojenost suštog u njegovom bitiju, samoistovetnosti, usebnosti), to je razumljivo što se isposnici povlače u pustinju, da se tamo suoče sa istinom (svog i svakog) bitija, okušavajući svoje bitije postom i ublažavajući njegovu strahotu molitvom. Suočenje sa istinom bitija je i moguće samo u podvigu i naporu askete, duhovnog atlete koji, u borbi da zasluži „Hristov venac pobede“ (kako kaže apostol Pavle), postaje svestan granice i moći tela i telesnog sveta; svestan ništavnosti („taštine“, tj.praznine, besmisla) samog bitija u svetu.
    Kad bi se duh javljao kao čovekovo postignuće, kao neizbežan plod napora podvižnika, onda bi duh bio samo jedna „faza razvoja“ slobode. To bi značilo da je soboda (govoreći aristotelski, metafizički, skolastičko-teološki) isto što i „potencijalni duh“. A ona to nije, jer čovekova sloboda nije i moć nad duhom (nad transcedencijom ascedencijom, uzdizanjem, nad-bitijem). Duh je, međutim, spontan (spontanost duha) zato što se on zbiva i javlja mimo slobode (čovekove volje i moći da odlučuje).
    No, da bi se duh javio, ipak je potrebno da čovek pre toga oseti da je lišen duha i da se s tom lišenosti ne miri. Pomenuli smo već onaj stav (Matej 5,3) iz Hristove Propovedi na Gori: „blaženi ...“, tj.blaženi su oni koji, osećajući nevolju lišenosti, ištu duha! jer samo u osećanju da je lišen duha, osećajući tu oskudicu kao duševnu nevolju ili bol, čovek je podstaknut da suzbija strast (osećanje magijskog iskustva da je lišen bitija) i da se suoči sa istinom bitija. Tada se uverava da nije lišen bitija, nego duha i da apsurd (taštinu sveta) oseća – ne zato što bi bio lišen bitija, nego – zato što je samo biti ja apsurdno!

    nastaviće se
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  2. #17

    Odgovor: Žarko Vidović

    Kad bi se duh javljao kao nužna posledica podviga (i svesti o slobodi), kad bi duh bio samo moment bitija („razvojni stupanj“ čovekove slobode i svesti o njoj), onda se duh ne bi mogao javljati u dece ili pak u divljaka. Duh se, međutim, javlja u njih češće (i traje!), mada nemaju svesti o slobodi. Ni Praroditelji (Adam i Eva, u Knjizi Postanja) nisu bili svesni sebe, tj.imali su (i zadržaće) slobodu, ali nisu imali svest o svojoj slobodi, niti su bili svesni vrednosti, značaja i uloge čovekove slobode. Pa ipak se duh javlja i u dece, i u divljaka, kao što su u duhu (duhovni) bili i Praroditelji pre grehovnog pada. Zato Hristos kaže:
    „Pustite djecu neka dolaze k meni i ne sprečavajte ih; jer takvih je Carstvo Božije. Zaista vam kažem: koji ne primi Carstvo Božije kao dijete, neće ući u njega“.
    To Hristos kaže apostolima koji su pre toga branili deci da priđu Hristu i roditeljima da decu privode Hristu, jer su, valjda, smatrali da deca nisu dostojna Hrista... (Luka 18, 15-17; Matej 19, 13-15; Marko 10, 13-16). Da bi odrasli i puni životnog iskustva ljudi prišli Hristu (krstili se, pričestili), potrebno je da se pre toga pokaju, da se čiste od strasti, da osete apsurd bitija... a od deteta se ništa od toga ne traži, jer je ono samo svojom suštinom već pripremljeno!
    Sloboda je uslov duha, jer je čovek svojom suštinom uslov pojave duha. Tu slobodu dete ima, ali svest slobode nema, jer mu nije ni potrebna. No to znači da se – ne „u istoriji ljudskog roda“ (to nikako!), nego – u čovekovoj ličnoj egzistenciji, u egzistenciji svakog čoveka (bez obzira na istorijsku epohu u kojoj živi) javlja trenutak posle kojeg pojava duha nije više moguća bez podviga, a to znači: nije moguća bez suočenja sa istinom bitija, bez svesti o slobodi, i, što je sve isto, bez osećanja (pri tome suočenju) da je „sve taština“, da je samo bitije apsurdno. U takvom osećanju postaje bezvredno sve čemu naša strast (bilo koja strast) pridaje vrednost, a sama strast se pokazuje kao suvišan teret kojeg bi čovek da se što pre oslobodi.
    Trenutak posle kojeg više nije moguća pojava duha kao u deteta je trenutak Greha (grehovnog pada i obnove, „ponavljanja“ toga pada!). To je i trenutak strasti koja grehom (i grehovnim padom) želi da ostvari ono što želi (ono čega misli da je čovekova suština lišena!). Duh je, međutim, bestrašće, osećanje suprotno strastima (anti-osećanjima). Duh je i pre Greha bio bestrašće, ali se posle greha to bestrašće postiže samo podvigom (pokajanja, čišćenja, suočenja s istinom bitija, postom, molitvom, samospoznajom, svešću o slobodi čoveka i o apsurdu samog bitija).

    nastaviće se
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  3. #18

    Odgovor: Žarko Vidović

    U dece, međutim, i nema (još nema) onog magijskog iskustva čija težnja bi, kad se osvesti, mogla da bude strast. Ni iskustvo, ni jezik, ni telo dece („nejake dece“) ne bi moglo da služi takvom (osvešćenom magijskom) iskustvu i strastima. (Nije reč samo o tome da deca nemaju seksualnu moć!). Jedina moguća dečija magija koja bi bila grešna je magija (ili stvaranje navike deteta) da se ne odvaja od tela majke („od sise“!), da s tim telom čuva nekakvo jedinstvo ili celinu kao pre rođenja! (No za tu težnju ili naviku deteta kriva bi bila majka!). Ta težnja bi zapravo bila težnja nepostojanja (a ne seksualna težnja deteta!) jer postojanje (bitije) je odvojenost postojećeg (suštog) u njegovu pojedinačnost, zasebnost, usebnost, samoistovetnost. Takva težnja (nepostojanju, sjedinjenosti) je grešna – ne po nekakvom „seksu“ (kojeg u deteta i nema!), nego – po odbijanju postojanja (bitija). Jer čovek mora da prihvati i slavi bitije, pa makar ga pre toga doživeo i kao apsurd! Mi zato govorimo o podvigu čoveka koji više nije dete; o svesti o slobodi kod ljudi koji više nisu deca. Jer samo oni – odbijanjem svesti o slobodi, istine bitija itd., - čine greh: negiraju samo bitije (postojanje) da bi izbegli pokajanje („sinovi aspidini“, Matej 3,7); jer ako odbiju da se suoče sa istinom bitija, onda odbijaju zato što neće da uvide svoju slobodu i odgovornost. Deca, naprotiv, prirodno slave bitije i raduju mu se, ne osećajući da su ga lišeni! Deca slave bitije bez prethodnog podviga i samosvesti. Podvig i samosvest su im, uostalom, i nepotrebni, jer oni nemaju strasti pa ni potrebe da tek podvigom i samosvešću dospeju u bestrašće. (Deca zato mogu da se krste i pričeste, i bez posta, pokajanja i molitve, a mi to možemo tek ako nam se dogodi ili uspe da budemo kao deca). A strasti su svojstvene samo osvešćenom magijskom iskustvu za koje se onda čovek opredeljuje, svesno zanemarujući duhovno iskustvo i slobodu (kojom se opredelio).
    Duh ne može da se javi u čoveku (takvom čoveku) ako prethodno nije bilo napora u suočenju sa istinom bitja, jer
    duh je osećanje,
    a to osećanje ne može da se javi u duši koja je već „zaposednuta“ antiosećanjima, suprotnim osećanjima, strastima koje su osećanja svojstvena magijskom iskustvu, osećanja koja odbijaju i istinu bitija, i svest o nad-bitiju, i težnju tome nad-bitiju (duhu). Strasti su, naime, antiosećanja koja se u duševnom „prostoru“ osećanja (u duhovnom iskustvu!) javljaju kao što se antiumetnost javlja u „prostoru“ umetnosti.
    Jer, duh je osećanje, ali i strasti su (neduhovno, magijsko) osećanje. Da bi se javio duh, čovek mora da bude očišćen od strasti (koje nazivamo antiosećanjima upravo zato što se protive duhu, što je duh osećanje). Detetu nije potreban ni napor suočenja sa istinom bitija, ni svest o slobodi, nije mu potrebno čišćenje od strasti; ono nema strasti, jer nema ni vremena ni mogućnosti da postane svesno svog magijskog iskustva (koje u tome dobu služi još samo sigurnom učenju jezika!)
    Upravo u sukobu sa strašću – ili bolje: u nemogućnosti da se duh javi u strasnoj duši – pokazuje se da je duh osećanje!

    nastaviće se
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  4. #19

    Odgovor: Žarko Vidović

    Duh nije mišljenje, ni razum (moć mišljenja): duhu nije potrebno mišljenje, jer je mišljenje suviše nemoćno da bi moglo izazvati pojavu duha i pratiti tu pojavu u njenom bogatstvu i punoći. Duhu je potrebna samo moć osećanja, a ta moć je sam on, duh. Duh je posebno osećanje: nasuprot strasti (osećanju čoveka da je lišen bitija), duh je osećanje punoće – ne samog bitija nego – osmišljenosti, punoće smisla bitija (inače apsurdnog). Čovek u svom bitiju (u svojoj suštini) nije, naime, lišen ničeg od bitija: ničeg, i pored smrti i smrtnosti! To je osećanje dovršenosti, savršenosti, punoće postojanja. Ali ta punoća je apsurdna i obespokojava ako je bitije lišeno smisla! A smisao potiče ne iz samog bitija (koje u sebi ima sve što mu treba), nego tek iz duha, iz nadbitija. Nasuprot strasti koje je osećanje čovekovo da je lišen bitija! (Naglašavamo:magijsko osećanje da je lišen! a ne stvarna lišenost!).
    Duhovno iskustvo je sećanje na to osećanje: osećanje duha kao smisla bitija (inače u sebi besmislenog). Kad to osećanje prođe, od njega u duši (kao iskustvo), ostaje duhovno iskustvo, sećanje na duh, (na osećanje smisla!); to sećanje onda u nama ostaje stalno, pohranjeno u nesvesnom pamćenju. Mišljenje tek onda može da misli „o duhu“, tj.o tome duhovnom iskustvu: naravno, kad svest osvetli to iskustvo.
    Ali i ta svest je fenomen osećanja (koje se javlja kao osvešćeno, probuđeno duhovno iskustvo, čežnja za duhom): tek tada čovek može da misli; tek kada je svest pokrenula oruđe (organon) koje nam je poznato kao mišljenje (razlaganje iskustva). Osećanje nam najpre čini svesnim naše iskustvo (duhovno), pa smo tek onda osposobljeni da o tome iskustvu i mislimo. To osvešćeno duhovno iskustvo je osećanje „metanoje“ (metanoisis) koje se prevodi sa „pokajanje“, a zapravo znači: obraćanje pažnje na (sopstveno) duhovno iskustvo! To obraćanje se, međutim, i pokazuje kao pokajanje: zato što sa osvešćenim duhovnim iskustvom stičemo moć za kritiku našeg sopstvenog magijskog iskustva, strasti, težnji toga iskustva; stičemo tako i moć za suočenje sa istinom bitija i za budnu svest o sopstvenoj slobodi (i odgovornosti), jer nam magijsko iskustvo skriva i zastire istinu bitija i onemogućuje svest o slobodi.
    Duh je ono o čemu platonizam, posebno Plotin govori i naziva ga – „nus“. To dakle, nije moć mišljenja. Gde ga shvataju kao mišljenje i moć mišljenja, to je siguran znak da nisu shvatili ni platonizam, ni Plotina i platonsku misao hrišćana, ni, naravno, „vizantijsku misao“. Tek je „vizantijska“ misao shvatila pokajanje kao uslov za istinu bitija i svest o slobodi, a ove kao uslov za pojavu duha (osećanje punoće i osmišljenosti bitija). Tek u toj misli („vizantijskoj“) – kao u delu Jovana Lestvičnika ili u delima isihasta – shvaćena je osećajna priroda duha, s jedne strane, i suprotnost između duha (kao osećanja punoće i osmišljenosti bitija) prema strastima (osećanjima lišenosti bitija).
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  5. #20

    Odgovor: Žarko Vidović

    ŽARKO VIDOVIĆ: ĐURĐEVDANSKI VOZ ZA JASENOVAC, KAKO JE IZGLEDALO IZNUTRA
    utorak, 07 maj 2013 08:45
    Šestog maja 1942. ustaška policija priredila je u Sarajevu Srbima ustaški đurđevdanski uranak: besplatan prevoz na teferič – u Jasenovac
    Na tramvajskoj a ujedno i željezničkoj pruzi pored Miljacke – na Obali od Baščaršije i „Gradske vijećnice“ (posleratne Biblioteke i Arhiva) pa sve do Elektrocentrale – bila je naime postavljena duga kompozicija teretnih vagona, za transport zatvorenika do Jasenovca. (Pošto su tramvajske šine bile iste širine kao i željeznička uskotračna pruga, voz iz Broda mogao ući u grad, obići ga krugom od Baščaršije i onda se obalom pored Miljacke vratiti u željezničku stanicu, pa za Mostar, ili natrag za Brod.)
    Izveli su nas iz zatvorskih ćelija i okolnih kasarni ujutro oko četiri sata, pred samo svanuće: na uranak, ali ne Đurđevdanski – mada je tada u vozu pevana, čak možda i spevana, tužna sarajevska pesma Đurđevdan, koju će, između mnogih, i Goran Bregović divno obraditi.
    Tu kompoziciju teretnih vagona vukle su ili gurale tri lokomotive. A ka njoj su silazile, da budu ukrcane, kolone zatvorenika iz Jajce-kasarne na brdu iznad Bembaše i Nevjestine mahale, iz Gradskog zatvora iza Gradske Vijećnice kod Baš-čaršije, iz zatvora Beledije, Ćemaluše, Centralnog zatvora („Sudskog“, austrougarskog), iz kasarne Vojvode Stepe (do NDH, kasarne ispod Bistrika, na Trgu 6. novembra, čiji je naziv obeležavao dan ulaska srpske vojske u Sarajevo, 191. No nekih pet stotina metara pošto je krenuo, voz se zaustavio da bi i prednji deo kompozicije primio zatvorenike iz kasarne Kralja Petra Prvog, u Novom Sarajevu. (Godine 1941, ta je služila kao sabiralište za Jevreje i njihove porodice, odakle su ih transportovali na stratišta, pa smo mi preživeli logoraši pokušavali da od JNA dobijemo dozvolu da to označimo nekom spomen-pločom. Nažalost, naš bojažljiv predlog komanda „oslobodilačke“ armije grubo je odbila. Posle 1945. to je, naime, postala Pešadijska škola i Kasarna Maršala Tita!)
    Srbi, bilo koje vjere
    Tako se u toj kompoziciji teretnih vagona 6. maja 1942. našlo oko tri hiljade zatvorenika: mladih ljudi „vojno sposobnih“ – ali i „dobrih“, nažalost, i za Jasenovac. Među njima, a to ću saznati u Sarajevu tek posle rata, bilo je i uglednih domaćina pohapšenih zajedno sa sinovima: Mandrapa, Košaraca, Mostarica, Kovačevića, Ćorovića, Konjevića, Stojanovića, Subotića, Rubinića, svih iz sarajevskog srpskog kvarta Piruše, pa Jovanovića, Ilića, Bogdanovića sa Kovača, na prilazu Jajce-kasarni. Ali bilo je i muslimana, zatvorenih jer su se zauzimali za Srbe ili izjasnili kao Srbi: mladi mostarski pravnici, diplomci beogradskog fakulteta, kao Adil Grebo, Ismet Pašić, Šefkija Kapić, Mugdim Mehmedagić, pa i književnik Zija Dizdarević – svi iz Beledije, ćelije broj 4, istog broja kao i moja u Gradskom zatvoru. Mostarski muslimani su zatvoreni i što su bili protiv Sporazuma Cvetković-Maček, kojim je 1939. Mostar priključen Banovini Hrvatskoj. To će ih „srbovanje“ sve koštati glave.
    Na teretnim vagonima u koje su nas ukrcavali, pamtim, još su bile ćirilicom i latinicom ispisane stare oznake „JDŽ“ (Jugoslovenske državne železnice) i natpis „sedam konja (ili) četrdeset vojnika“ – koliko, za nuždu, može najviše da stane u jedan vagon. Nas su međutim trpali i po dve stotine u jedan! A vazduha samo kroz četiri mala, rešetkasta otvora, visoko pod krovom u uglovima vagona. Doduše ti vagoni su, kao „četvrta klasa“ voza, bili namenjeni seljacima koji su išli „na pazar“, ali smo i mi đaci često njima putovali, „na izlet“. Tada su „šiber-vrata“ na sredini, na obema stranama stajala širom otvorena.
    Nije bilo klupa, sedelo se na podu, ali je po pet-šest nas sedelo u njihovom otvoru, na ivici vagona, pevajući i „tamburajući nogama“ dok je „ćira“ išao tako lagano da smo ponekad mogli iskočiti iz njega, ubrati poneku šljivu pored pruge, i vratiti se na mesta. A na Đurđevdan 1942, ne znajući za Jasenovac – kao nažalost ni mnogi drugi Srbi ni tada ni potom, u raznim Jugoslavijama – misleći da se rastajemo od zavičaja samo privremeno, sabijeni u vagon da bi nas transportovali za Nemačku kao zarobljenike, pored još otvorenih vrata smo zapevali:
    „S one strane Jajca, gajtan trava raste Po njoj pasu ovce, čuvalo ih momče. Mlado momče plače, još tužnije pjeva Svaka tuđa zemlja, tuga je golema!“
    „A Đurđev-dan je!“ zapevali smo, da ohrabrimo i obodrimo saputnike paralisane od straha i neizvesnosti. Ali, pred sam polazak voza, ustaše naglo i s treskom zatvoriše naša šiber-vrata i čusmo ih kako na njih stavljaju lance i polugu, zakatančivši ih: „E, sad pjevajte koliko vam je volja!“ Nađosmo se zbijeni, bez vazduha i u mraku. Nije bilo ni vode. Sve potrebe, i one nesavladive, redovne, jutarnje, koje u onoj trci i gurnjavi jutros niko nije stigao da obavi u zatvorskoj ćeliji, u „škaf“, obavljane su stojeći, jer smo bili tako sabijeni da niko nije mogao ni da se okrene, ni ruku da pokrene, a kamoli da se raskopča ili da sedne. Dečaci su najpre plakali, a onda padali u nesvest. Zapravo, ne može se reći da su „padali“, pošto su i onesvešćeni stajali uspravno, stisnuti između ostalih. I tako puna dva dana, do Broda, gde smo stigli tek uveče, 7. maja.
    Tu je bila prelazna stanica: vagoni normalnog koloseka bili su priterani naporedo uz naše, uskog, te je trebalo preći u njih. Čujemo kako se otvaraju vrata na vagonima naše kompozicije i viku: „Ispadaj, brzo!“ I, udarce! Otvoriše se, najzad, vrata i na našem vagonu. I tu će se dogoditi nešto što će se ponoviti i kad budemo izlazili iz vagona širokog koloseka, u stanici Jasenovac. Iskačemo, a iza nas i pored nas padaju beživotna ljudska tela, kao klade! Nismo ni znali da su mrtvi dok su stajali ne mogavši da padnu, smoždeni, slomljeni, udavljeni nama i jedni drugima! A onda su nas u transport za Jasenovac iz po dva mala sarajevska vagona sabijali u jedan jasenovački, normalni. Isti mrak, ista zbijenost, isti nedostatak vazduha kao i od Sarajeva do Broda. Zato smo stanicu Jasenovac, čekajući da se otvore vrata na sredini vagona, dočekali kao kraj muka i spas!
    Kako ste putovali?
    Ali kad u stanici otvoriše vrata, pred vagonima ugledasmo ustaše. Bilo je to 8. maja 1942. na Markov-dan. Pitaju: „Jeste li dobro putovali? Ima li ko da je gladan ili žedan?“ Javi se, jedva živ, plačnim glasom, jedan dečak od šesnaestak godina. Ustaša naređuje, pre nego je komandovano izlaženje u stroj: „Pustite ga na vrata!“ A onda oštro viče dečaku: „Zini!“, pa mu nabacuje šljunak i grumenje zemlje i naređuje da ih hvata ustima: „Ovo će vam biti četnička gibira!“ (sledovanje). Tako, dok nije naređeno: „Ispadaj!“, i pokret. Sa stanice ka glavnom, prijemnom logoru (delu ogromnog sistema logora nazvanih skupnim imenom „Jasenovac“), posrćemo trkom, pod udarcima kundaka. Ko ostane na nogama živeće – do logora. Ko padne, dotuku ga – kundacima, ili metkom.
    A pred prijemnim logorom iznenađenje koje se dešavalo retko kojem transportu, ali nama 8. maja 1942, na Markov-dan, ipak jeste. Čekaju Nemci! Organizacija Tot, radna služba Rajha. Prihvataju „totovci“ svež transport – ranije dopremljeni logoraši budući već iscrpljeni i na samrti. U Jasenovcu se naime umire od iznurenosti, gladi, žeđi, bolesti, pošto ljudi kad uđu u logor ne dobijaju ni hranu, ni vodu, spavaju pod vedrim nebom na kiši i mrazu, na zemlji ispod koje voda „vrišti“ pod nogama. Na tih nekoliko kvadratnih kilometara močvarne ledine pored logoraši rade, dok mogu, isključivo „grobarske poslove“. Doduše, u blizini su i barake, ali samo za zanatlije – svejedno da li su oni Srbi, Jevreji, Muslimani ili Hrvati! Ti „povlašćenici“ žive i rade pod krovom, redovno dobijaju hranu, njihovi proizvodi i usluge budući neophodni ustaškom garnizonu i domobranima. Među njima i stručnjacima nalazi se i doktor Zec, pa i neki sarajevski Jevreji, vešti majstori.
    To je značajan činilac čuvenog „Proboja“, aprila 1945, o kojem, iz posebnih ideoloških razloga, ni dan danas, pa ni na RTV Beograd, zvanični „istoričari“ ne otkrivaju punu i pravu istinu. Jer Proboj iz Jasenovca izvršili su zanatlije, pošto su samo oni imali snage da ga preduzmu. Shvatali su da im je to jedini spas, saznavši preko svoga tajno montiranog i skrivenog radija za naredbu da budu poubijani, kao jedini preživeli svedoci Jasenovca. (Delove za taj radio nabavili su kad su pod stražom slati u Zagreb po materijal za svoj posao.) Oni su bili spremni da svedoče o Jasenovcu, pred javnošću našom i svetskom. Ali to nije odgovaralo Brozu, te su istražne komisije čekale sve do danas, valjda da svi svedoci poumiru.
    Tako je od nas oko tri hiljade – koliko je krenulo iz Sarajeva (sračunato na osnovu broja vagona kompozicije) do samog logora stiglo oko dve hiljade: svaki treći je usput stradao, kao i pri svim transportima i kolonama za Jasenovac. Nemci „totovci“ nas postrojavaju u nekoliko redova na velikom „zborištu“ ispred ulaza u glavni, prijemni logor, u stroj dug oko dvesta metara. Stojimo u stavu „mirno“ („pozor!“ na ustaškom). Iza svakog reda, nama iza leđa, idu zadrigli „totovci“ i teškom čizmom udaraju svakog postrojenog logoraša pod koleno. Ko poklekne ili padne, ne sme da ustane. Ko ostane na nogama, mora trkom na drugu stranu – među odabrane, snažne, sposobne za teške radove u Nemačkoj (a zapravo Norveškoj, severno od Polarnog kruga). Oni koji su pokleknuli i sede na zemlji, idu u logor, osuđeni na lagano ali sigurno umiranje – osim ako baš tih dana ne bude „nastup“, kada će ih ustaše poubijati maljem ili nožem.
    Rastanak u Jasenovcu
    Mi koji smo izdržali „totovsku“ probu i pregled, nas nekoliko stotina, izdvojeni smo u poseban ugao logora, pod upravom totovaca - Nemaca koji s vremena na vreme dolaze i uzimaju radnu snagu za Nemačku. U tome posebnom delu logora su i barake. Tako su i nas smestili u njih, odvojene žicom od ostalog logorskog kompleksa duž nasipa Save – ogromne, nepregledne ledine velike kao prostor od Slavije do Kalemegdana, pa dole do Dunava. Između našeg, „totovskog“ logora i glavnog – samrtničkog, mučeničkog, ograđenog posebnom bodljikavom žicom u dva reda – brisani je prostor, sa trideset metara razmaka od njihove do naše žice. Po toj širini šetaju ili pretrčavaju, kao da nešto „vežbaju“, ustaše. Valjda nadziru da se neko ne bi iz onog logora provukao u naš. Jer, tri puta dnevno mi od Nemaca dobijamo po porciju kuvane, vojničke hrane! Jedemo iz porcija, a naša gladna, osuđena braća stala uz njihovu žicu i gledaju kako mi jedemo, stigli istim transportom s njima. Među njima i poneki rođak, brat, otac, stric. Nemci im dopuštaju da se dovikuju s nama pa se ni ustaše ne protive; raspituju se, mučenici, za poznate ili rođake iz naše grupe, poručuju: „Ako ikad vidiš moje…“ Mašu, pozdravljaju, krste se. Znaju ili osećaju da smo se rastali zauvek.
    A to znamo i mi: kad dobijemo porciju okrećemo im leđa ili se krijemo u baraci, da nas ne vide – ili, možda, da ne bismo mi njih gledali? Šta da im kažemo, jedući? Mi čekamo spas: put za Nemačku na koji ćemo 17. maja 1942, u nedelju, krenuti iz Jasenovca, i to u kupeima putničkog voza. Stižemo do Zemuna, pa trkom do „Sajmišta“* na Savi, a odatle – početkom juna, brodom, Dunavom, za Austriju i Nemačku.
    Tako smo se rastali od naših u Jasenovcu. Znamo da su tamo ostali Dobro i Čedo Mandrapa. Ne znam gde im je, i da li je s njima stradao i otac Đorđo. Ne znam ni kojim je transportom stigao ili kojim će sledećim, iz Sarajeva, u Jasenovac biti dovezen njegov brat Vukašin Mandrapa, iz Klepaca i Sarajeva. Ne znam ni da li je on zatekao žive sinovce Čedu i Dobru.
    Logoraški pogled na srpsku istoriju
    Tada smo prvi put – ali i zauvek – shvatili jedno: nevažna je neprijatelju naša podela na četnike i partizane. Tako se delimo mi, dok smo za dušmane svi samo „logoraši“, logoraška nacija! To će nam, svojom odlukom o Srbima 1944. i 1989–1999, pokazati i naši ratni „saveznici“: da smo za njih narod čiju istoriju obeležava logor – a ne „ustanci“ i „pobednički ratovi“. Zato o povesti Srba – mimo četničkog, partizanskog, ustaničkog, ratničkog ili pobunjeničkog, ali zapravo mitomanskog iskustva i suda – treba saslušati i proučiti iskustvo logoraško, da bismo ga ugradili u našu veru, dušu, u vitalnost zajednice!
    To ćemo shvatiti upravo svojim logoraškim doživljajem rata i kad se 1945. budemo, retki preživeli, vratili iz logora i zarobljeništva, u zemlju tobože „oslobođenu“. A vratili smo se opet u logor: doduše mirnodopski, ali takođe neumoljiv! To su nam dosudili Saveznici, kada je Crvena Armija, u dogovoru s njima, 20. oktobra 1944. predala Srbiju sa Beogradom tito-komunizmu. Već tada je Srbija postala logor u kojem su tito-komunisti činili sve da nam ubiju dušu! To jest, da ne gledamo svoju prošlost, kao što jedući u Jasenovcu nismo gledali, ili mogli da izdržimo pogled, na braću koja su ostala s onu stranu žice! A tamo su ostali i Vukašin i Hristos kao ikone obeležene sužanjskim iskustvom, da nas bodre kada smo na dnu naše istorije. Sveti Vukašin iz Klepaca, srž novije srpske istorije, naša je živa vera, Tumač i Zastupnik pred Hristom. S njim nikad ne možemo zaboraviti da je „Svijet ovaj tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj!“, te da nas sa ovoga dna ne može podići nikakvo političko rešenje ako nas prethodno ne podigne smirenost vere Svetog Vukašina Jasenovačkog!
    „Samo ti, sinko, radi svoj posao!“ – veli Sveti Vukašin Mandrapa Jasenovački – a ja se krstim i Hristu obraćam, i za neprijatelja molim da njemu pre svega Bog podari svetu tajnu pokajanja, jer zlo se neće iskoreniti optužbama protiv neprijatelja, nego tek njegovim sopstvenim pokajanjem
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

Strana 2 od 2 PrvaPrva 12

Slične teme

  1. Žarko Laušević - (ne)zaboravljeni
    Autor euridika u forumu Film i pozorište
    Odgovora: 48
    Poslednja poruka: 10.09.2009, 19:55
  2. In memoriam - Žarko Petrović
    Autor DarkRed u forumu Spomenar
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 02.04.2007, 21:12

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •