„Upoznavali smo postepeno život kozaka, vojne objekte, oružje, vežbe, načine odbrane... ojačavali i dušu, i telo. Spavali smo pod šatorima, u barakama, garnizonima, hranili se i kao nomadi, i kao gosti luksuznog hotela. Sve smo probali i bili ushićenii novim saznanjima. Vatreno krštenje smo doživeli u prvom kampu, gde je bilo najteže izdržati, jer tu smo živeli u saživotu sa prirodom: jeli nova, vrlo jednostavna i neobična jela sa obiljem voća, gorkih sireva, prali posuđe u reci, kupali se u njoj, učestvovali u borbama, vežbali poligone, sklapali i rasklapali oružje, kao prava vojska, jahali konje...“, piše jedan od srpskih dečaka o svojim iskustvima u ruskim kampovima
tekst sa e-novina


Citat
gospodi Boži 

ima tih "lepih nacionalnoodređenih" naziva kol'ko 'oćeš




ofkors
koji će uzgredbudirečeno sam nabaviti i svojeručno baciti glavni (ili pomoćni) urednik lično
ko bi treći
Prvu Tadićevu
hoće li posle naša deca to kao predmet imati u školi,dali već u prvom razredu,mož biti.

























