David Albahari
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 26
  1. #1

    David Albahari

    David Albahari






    Rođen 15. marta 1948. u Peći. Srpski pisac jevrejskog porekla koji trenutno živi u Kalgariju u Kanadi. Albahari uglavnom piše romane i kratke priče koje su često autobiografske. Takođe je i prevodilac sa engleskog jezika.
    David Albahari je u Zagrebu studirao englesku literaturu i jezik. Prvu zbirku kratkih priča „Porodično vreme“ je objavio 1973. Postao je popularan u književnim krugovima četvrtom knjigom „Opis smrti“, za koju je dobio nagradu „Ivo Andrić“.
    1991. godine je postao predsednik Federacije jevrejskih zajednica Jugoslavije, a radio je i na evakuaciji jevrejskog stanovništva iz Sarajeva. 1994. godine se preselio s porodicom u Kalgari, gde i dalje živi. I dalje piše i objavljuje na srpskom jeziku. Dobitnik je NIN-ove nagrade za roman „Mamac“ 1996. godine i nagrade Zlatni suncokret za zbirku priča "Svake noći u drugom gradu" 2008. godine.
    David Albahari je pisac prilično zatvorenog, na momente čak hermetičnog izraza, autor koji zahteva ne samo veliki čitalački napor, već i punu saradnju čitaoca u izgrađivanju značenja pojedinih dela. Uprkos tome, on je tokom svog gotovo tridesetogodišnjeg postojanja u srpskoj literaturi stekao ne samo nepodeljenu naklonost kritike, već i prilično veliki broj čitalaca. Interesantna je pojava da se među ljubiteljima knjige u Srbiji teško može naći čitalac koji nema jasno izražen vrednosni stav prema Albaharijevom opusu: s jedne strane nalazi se prilično širok sloj obožavalaca njegove proze među kojima on često predstavlja pravog kultnog pisca, dok se s druge strane nalazi nešto uža grupa onih kojima izrazita složenost i naglašena artificijelnost njegovog izraza stvara prilično jak otpor.
    Kritika je od samog početka prihvatila Albaharijevo stvaralaštvo uz izuzetno pohvalne ocene, počev od najranijih prikaza prve zbirke, kada je Bogdan A. Popović zaključio u prikazu „Porodičnog vremena“ da je pripovedačka polazišna pozicija „za darovitog mladog pisca... od neprocenjive vrednosti“, pa sve do skorašnjeg suda Vase Pavkovića da je samo pitanje vremena „kada će svet prepoznati velikog pisca srpskog jezika“. Albaharijeva ostvarenja prevođena su na francuski, nemački, engleski, hebrejski, poljski, italijanski, makedonski, slovenački, albanski, slovački, mađarski...
    Kasnih osamdesetih, Albahari je započeo prvu formalnu peticiju za legalizaciju marihuane u Jugoslaviji.
    Knjige su mu prevedene na šesnaest jezika ....


    Zbirke priča:

    * „Porodično vreme“ (1973)
    * „Obične priče“ (1978 )
    * „Opis smrti“ (1982)
    * „Fras u šupi“ (1984)
    * „Jednostavnost“ (1988 )
    * „Pelerina“ (1993)
    * „Izabrane priče“ (1994)
    * „Neobične priče“ (1999)
    * „Drugi jezik“ (2003)
    * "Senke" (2006)
    * "Svake noći u drugom gradu"(2008 )


    Romani:

    * „Sudija Dimitrijević“ (1978 )
    * „Cink“ (1988 )
    * „Kratka knjiga“ (1993)
    * „Snežni čovek“ (1995)
    * „Mamac“ (1996)
    * „Mrak“ (1997, 2008 )
    * „Gec i Majer“ (1998 )
    * „Svetski putnik“ (2001)
    * „Pijavice“ (2006)
    * „Ludvig“ (2007)
    * „Brat“ (2008 )


    Knjige Eseja:

    * "Prepisivanje sveta" (1997)
    * "Teret" (2004)
    * "Dijaspora i druge stvari" (2008 )




    ~ wikipedia.org
    ~ davidalbahari.com

  2. #2

    Odgovor: David Albahari

    Garsonjera .....


    Svako ima svoj recept protiv samoce. Moj je jednostavan: dva-tri prsta vinjaka, upaljen televizor, slani stapici u zdelici na stolu. Zatim papuce, meke, koje nece stiskati nozne prste.
    Vinjak je najgore pice, smrtonosni napitak. Kazu da zivotinjska iznutrica ostavljena nekoliko sati u koka-koli, u zatvorenoj posudi, potpuno propada: izjedu je hemikalije, secer i ugljenik. Ne znam da li je neko pokusao da izvede slican opit, ako se to moze nazvati opitom, sa vinjakom, ali uveren sam da bi rezultati bili jos bolji. Sto znaci: gori.
    Medjutim, ako je ono sto imate da pijete vinjak, onda se ne vredi zavaravati da pijete francuski konjak. Covekova masta je prevrtljiva, ali covekovo telo zna samo ono sto doznaje. Ukus se ne moze izmisliti.
    Samoca, na primer. Niko ne voli da je sam, s tim cu se sloziti. Ali greska koju mnogi cine - zeleci da ne budu sami kada sami jesu - proizvod je njihove maste. Telo se ne ljuti kada je samo; samoca mu ne smeta, i bice savrseno zadovoljno bez obzira na to da li se nalazi u ovom ili onom uglu. Onaj ko zeli da ne bude sam u svojoj samoci razara svoje telo kao alkohol jetru. Dusa je koka-kola u kojoj telo pluta.
    Kada sam sam, dakle, onda znam da sam sam, i to je sve. Odem polako do ormana, otvorim bife, nalijem dva ili tri prsta vinjaka, i sednem. Prethodno sam upalio televizor, obuo papuce, prosao prstima kroz kosu. Vinjak ima odvratan ukus. Jednoga dana, pomisljam dobicu od njega plikove na jeziku.
    Moj stan je mali; jednosobna kutija na pretposlednjem spratu solitera. Kada sednem u fotelju i pruzim ruku, dotaknem zid. Zid je pokriven tapetama. Pod prstima, pod vrhovima mojih prstiju, tapete otkrivaju hrapavu geografiju svoje povrsine. Posle cetvrte ili pete case vinjaka, iako televizor i dalje gori, zatvaram oci i prepustam se geografiji mojih tapeta. Kada ih kasnije otvorim, ugledam jarko beli ekran, nesto sto je daleko od svakog zemljopisa.
    Kuhinja je deo predsoblja. Kupatilo je zapusteno. Jednom sam, kod neke devojke, stajao u kupatilu koje je, od poda do tavanice, bilo oblepljeno plavim plocicama; i tavanica. U jednom uglu, nekakvom bojom, bilo je nacrtano sunce. Po zidovima, uglavnom u visini grudi, lebdeli su naslikani beli oblaci. Devojka je usla za mnom u kupatilo, dok sam ja jos stajao na plavim plocicama u sredini, i pitala me: Zar se neces svuci? Okrenuo sam se i pogledao je. Vec je bila gola. Treba li da se svucem? pitao sam je. Nasmejala se. Jos nikoga nisam videla da se kupa obucen, rekla je. Odgovorio sam: Covek se uci dok je ziv. Klekla je, postavila zatvarac na otvor u kadi, i pustila vodu. Raskopcao sam pantalone i one su skliznule do clanaka. Devojka se okrenula i sklonila kosu sa cela. Oblizala je usne i prihvatila ga sirom otvorenih ustiju. Jedan od oblaka, primetio sam ostao je nedovrsen.
    Druga greska, koju ljudi prave jeste prozor. Kada su sami, oni cuce na prozorima kao ptice selice na telegrafskim zicama. Ja nikada ne izvirujem, nikada ne odmicem zavesu. Covek nije glumac koji brine koliko ljudi ce doci na njegovu predstavu. Covek koji je sam ne sme da gleda ni napolje ni unutra; zato u mojoj sobi gori televizor. Njegovi prizori dovoljno su snazni da bi vas podstakli na razmisljanje. Cak i kada zatvorim oci, kada se upustim u geografiju mojih tapeta, ja ne stvaram u sebi nikakve slike. Tonem, prazan, u blagodeti praznine.
    Posle druge case, ukupno: sest prstiju vinjaka, uzimam jedan slani stapic. Grickam ga polako, parce po parce. Prvo oblizem krupnija zrna soli, potom ga stiskam prednjim zubima i odlamam parce odredjene duzine. Moj ritam je spor. Ponekad mi jedan stapic ostane u ruci sve do kraja programa. Ponekad ispraznim zdelicu pre nego sto se zavrse poslednje vesti. Ali ritam ostaje isti jer ga ne vezujem za protok vremena.
    Kasnije, kada se program okonca i ekran se zabeli, ustajem i namestam lezaj. Carsav, jastuk, jorgan. Gasim svetlo i skidam se u mraku. Sljapkam do televizora i pritiskam dugme. Iako se onaj jaki sjaj gubi istog casa, ekran i dalje ostaje osvetljen. Lezem u krevet, posmatram trnuci odblesak i nastojim da utonem u san u ksladu s njegovim iscezavanjem. Sklapam kapke i virim kroz trepavice. Ponekad zaspim u isto vreme. Najcesce, medjutim, moram da se pretvaram. Pravim se da spavam, zmurim, ali osecam kako mi se kapci trzaju.
    Pre nekoliko veceri, mozda u sredu, prvi put kako pamtim, sto ne mora da bude pouzdano, trgao sam se iz sna. Sirom sam otvorio oci i polozio levi obraz na jastuk. Televizor je bio mrtav. Prozor je piljio pravo u crno nebo. Zdelica sa slanim stapicima opasno se priblizila rubu stocica. Casa je stajala u nekakvoj senci, Nisam mogao da vidim papuce, ali znao sam gde se nalaze. Znao sam da se desna malo ispela na levu, a da leva dotice obe carape. Nisam mogao da vidim ni carape. Video sam zavesu, video sam drvenu kamilu na televizoru, video sam mesto na rubu fotelje koje sam uvek doticao malim prstom.
    Nisam znao zasto sam se probudio.
    Onda je zvono na vratima ponovo zazvonilo.
    Okrenuo sam glavu i spustio desni obraz na tkaninu jastucnice.
    Uzvisice na tapetama bacale su sitne senke na nenastanjene doline. Ugao jastuka podizao se visoko iznad svih nas. Pitao sam se da li da ustanem i upalim televizor. Uz utrnuce novog belila mozda bih mogao iznova da zaspim ....


    iz zbirke '' Opis Smrti ''

  3. #3

    Odgovor: David Albahari

    Kraj Detinjstva


    Sam u sobi, dečak se oseca kao da ga reči napuštaju. Neke od njih čak vidi kada zasvetlucaju u mraku, a tri su, sasvim je siguran, proletele kroz zlatnu traku pri dnu zatvorenih vrata. U sobi je tmina, svetlo gori u holu, na prozoru su drvene rešetke, poluspuštene. Tišina se oglašava u probranim zvucima: tupo tapkanje psecih šapa, meškoljenje golubova, zvižduci u daljini. Dugme prekidača na lampi je komad leda. Dečak podine ruku i dotakne čelo: zglob blago kvrcne. Poslednja reč se istog časa rascveta ko raketa. Više je nema. Palcem druge ruke dečak opipa rub pidžame. Tajanstvena je gipkost lastiša, mudra je simetrija dugmadi. Nisu to dečakove reči. Njegov je muk. Njegove su kratke pantalone na stolici, sandale ispod kreveta, školjke u kutiji, krpice od svile. A potmuli bat, koji kao da dopire iz ugla sobe i za koji je dugo mislio da je glas skrivenog prijatelja, možda patuljka, potiče u stvari iz njegovog srca. Nema prijatelja, nema zbližavanja, samo strahotno razdvajanje od vlastitog bila, zaludno traganje za izvorom odjeka. Sada to zna. Star kao Stena. Dok sanja ....
    Poruku je izmenio Cecara, 22.06.2010 u 18:25 Razlog: sh ch zz

  4. #4

    Odgovor: David Albahari

    '' Белорусская деловая газета " .... 02.09.2005.



    Svi smo mi – postmodernisti


    “Tužan i lep” – tako je nazvan članak o njemu u francuskom Nouvel Observateur. Priznat u celom svetu srpski knjizevnik David Albahari piše o smrti, apsurdu života, samoći koja je toliko lepa i lepršava, da, čitajuci ga, doslovce vidiš, kako se staklici dečijeg kaleidoskopa sklapaju u željenu sliku. Čini se, da sa stranica njegovih knjiga se čuje glas Kamija, iako kao svoje omiljene pisce David navodi Vilijama Foknera i Tomasa Bernharda.
    Pročitati njegovo stvaralaštvo na ruskom je bilo moguce tek u “Antologija savremene srpske postmoderne fantaske” (Lavov, 2004) – 26 dela razlicitih srpskih autora. No ako postmodernizam postsovjetkog opusa, kakav se može videti kod Erofeeva I Sorokina se zasnivaju prvenstveno na izveštaju, sprpski prozni pisci teže ka zdravom smislu i originalnoj formi. Recimo, Milorad Pavić je napisao svoj prvi roman u vidu rečnika, drugi u vidu ukrštenice, treći u obliku klepsidre i četvrti kao priručnik za gatanje tarot kartama. Takav postmodernizam poštuje literaturnu tradiciju i čitaoca. On, po rečima Pavica, “podiže čitaoca do nivoa koautora” a ne spušta ga detaljnim opisom masturbacije na fonu zalaska Evrope.
    Jedan od najznačajnijih autora zbirke je bezuslovno David Albahari. Kritičari i novinari ga nazivaju srpski Kafka. Kao i poznati prethodnik, Albahari govori o neljudskosti sa takvim osećajem čovečnosti, da ti jednostavno dodje da ga zagrliš. Oblači se u crno, pije kafu , lagano zamišljen I razgovara s’ mojim diktafonom kao sa starim drugom.


    Običan postmodernist


    -Šta Vi možete reći o savremenoj srpskoj literaturi, tačnije o Vašim drugovima iz “Antologije srpske postmoderne fantastike”?
    -Ne mislim da ja pripadam istom pravcu sa takvim piscima, kao sto su Borislav Pekić ili Danilo Kiš, iako štampa konstantno to meni želi da prišije. Ja nisam pisac fantastike. Za mene je postmodernizam pre svega vremenska kategorija. Mi jednostavno živimo u vremenu postmodernizma. U odredjenom smislu to znači da smo svi mi postpodernisti, hteli to ili ne.
    -Imate li dovoljno materijala, činjenica za stvaralaštvo, što zahteva proces pisanja?
    -U nekom smislu ne postoji ništa novo pod Mesecom – sve je već odavno napisano. Sve je rečeno već u Bibliji, ali svet nastavlja da se kreće napred a knjige pišu. Mene zanimaju obični medjuljudski odnosi. Odnos muža i žene, majke i deteta i tako dalje – sve je to bilo opisano milion puta, ali ipak svako od nas iz početka gradi čitav taj svet. Ako razumete odnose u porodici, razumećete odnose bilo kojih ljudskih jedinki pa čak i država.
    -Vi često pišete o svojoj porodici. Vaši bliski prijatelji se ne osćcaju neprijatno kada prepoznaju sebe u Vašim likovima?
    -Nema veze šta mislim ja ili članovi moje porodice, čitalac će uvek stvoriti sebi svoj svet , gde će postaviti svoje akcente. Stvar je u tome, da priču koju ja pišem, i priča koju ste vi pročitali, uopšte nisu iste. Vi čitate svoju priču i ja ne mogu da dam uputstvo kako je zapravo treba čitati.
    -Da li Vam je u životu pomogla ili smetala činjenica da ste jevrejskog porekla?
    -To nije bila smetnja. Naprotiv, ja sam uvek video u tome nešto poput igranja na sigurnu kartu. Oni koji smatraju da je to sramota i trude se da sakriju svoje poreklo, jednostavno imaju problem sa svojim identitetom. I tada uopšte nije bitno da li je to Jevrejin, Rus, Srbin ili Kinez. Problem individualizma je uvek isti, nesklad sa sopstvenom ličnošcu.


    Otputovati da bi se pobedilo


    -Vi ste u domovini dobili dve nagrade. Koliko je bilo značajno za Vas?
    -Kada je moj roman “Mamac” dobio nagradu, ja sam već bio u Kanadi. Bilo je jako interesantno osetiti to da je bilo potrebno napustiti Srbiju I otići u nepoznatom pravcu, da bi dobio nagradu u svojoj zemlji.
    -Živeti kao emigrant nije jednostavno, odjednom ste čovek “dve države”. U jednoj Vas ima više, u drugoj manje.
    - Da li osećate propast otišavši iz domovine kao poznati i priznati, pisac u zemlju gde niko ne čita srpsko pismo?
    -Pa čitaoci nisu obavezni da čitaju na srpskom ako žele da pročitaju moja dela. Ja sam prosto iskoristio mogućnost da udvostručim čitalacku publiku. Ono što je moglo biti prepreka, postala je šansa za nove mogućnosti.
    -U svojim knjigama Vi se ne udaljavate od mesta svog rodjenja. Zasto ne bi smestili Vaše likove u okruženje u kome sada živite?
    -Moje su knjige o tome, kako izgleda biti izmedju dve države. Vi ste u pravu, moje je srce u Beogradu a telo u Kanadi. Ja sedim u Kanadi i pišem o životu u Srbiji. Vilijem Fokner je rekao “Pisac je dužan da piše iskljucivo o ljudskom srcu”. To je jedino važno.
    -Da li osećate ličnu odgovornost pred čitaocima I da li Vas taj teret pritiska?
    -A zašto bih ja bio odgovoran za bilo šta? Vi sami birate da li ćete čitati moje knjige. Čitalac je u tom pogledu odgovoran što čita knjige koliko i pisac koji ih piše.
    -Vi pišete, kako se kaže “ciglama” – velikim temeljnim prvim redom. Tako je pisao i Vilijam Fokner koji je slovio za teškog pisca. Ne plašite se da takva prezentacija teksta je teško svarljiva čitaocu?
    -Ne- ne. Čitalac mora da “radi” kao i sam pisac. Ako neko želi da se jednostavno provuče, ne treba da čita moje knjige.



    sa ruskog prevela .... leptiric ....
    Poruku je izmenio Cecara, 22.06.2010 u 18:34 Razlog: sh ch zz

  5. #5

    Odgovor: David Albahari

    Snežni čovek


    Reči su uvek sporije od istine.
    Ponekad je dobro otvoriti srce nepoznatim ljudima.
    Da sam mu prethodne večeri otvorio srce, sada ne bih mogao da
    ga pogledam u oči.
    "Došli ste ovamo da pišete", rekao je," i sve ćemo učiniti da
    vas ništa u tome ne omete, ponajmanje uspomene". Nisam mogao da
    se setim nijedne uspomene.
    "Ako država ludi, da li i ljudi moraju da polude?"
    "Zar mislite da se taj proces odigrava u suprotnom smeru: da!
    prvo polude ljudi, pa tek onda država?"
    Uvek ga je, naime, iznova čudilo kako se u tim neuspešnim zemljama
    uspevala da stvori uspešna kultura, makar ona bila samo zbir
    izuzetnih pojedinaca, onih koji su se izmicali neumitnoj sudbini ....
    Neke stvari treba tako čitati: rano ujutru, potom popodne, pa
    uveče, pa u gluvo doba noći. Svaki put te reči, iako na izgled iste,
    kazuju sasvim druge stvari. Ono što je ujutru zabrana, uveče može
    da bude poziv; oštrine u podne obično otupljuje negde oko ponoći;
    po naglom budjenju, reči su samo ljuspe i zvone kao prazne kutije
    od sardina.
    I najmanja sigurnost, pomislio sam, više vredi od nesigurnosti.
    Ponekad verujem da ova zemlja uopšte ne postoji, da smo je svi
    zajedno izmislili, i da će jednom morati da dodje trenutak kada
    ćemo uvideti da živimo u praznini.
    Ranije sam mislio da je "daljina" samo druga reč za putovanje,
    posle sam shvatio da se putuje iznutra, u sebi, i da spoljašnji
    prostor nema nikakve veze s tim. Jedno vreme nisam verovao u daljinu,
    kao što neki ljudi ne veruju u boga; ništa me nije moglo ubediti.
    Potom sam "daljinu" počeo da zamišljam kao "bekstvo", a pošto sam
    o "bekstvu" uvek mislio kao u "utočištu", "daljina" se pretvorila u
    neku vrstu "utočišta", koje sam, s druge strane, uvek zamenjivao
    rečju "gost", ali ne u smislu "radost u kući", nego u smislu
    "tudjinac" ili, još bolje, "čovek pod nepoznatim krovom".
    Prevalio sam toliki put, pomislio sam, da bih svoj život sveo
    na ono od čega sam hteo da pobegnem.
    Neka imena, naravno, ne znače ništa; neka sećanja su samo način
    da se bolje zaboravi.
    Nikada niko nije uspeo da pobegne, jer beži se samo od sebe, ni
    od koga drugog.
    Ako zemlja u kojoj živim, nije više moja, a kuća u kojoj stanujem
    pripada nekom drugom, čiji sam onda ja, kome pripada moje telo?
    .... Stari svet je mrtav za sve njih, Evropa još samo nama nešto
    znači. Ovo je novi svet, ovde niko nema razumevanje za oklevanje.
    U Evropi, vazduh se diše, a ovde se vazduh jede. U Evropi živi se
    jedan život, a ovde se svako menja i svako, za vreme jednog života
    proživi najmanje četiri. Kada se Evropa raspada, ljudi hodaju kao
    muve bez glave, a ovde, ako se nešto ikada raspadne, samo promene
    masku. U Evropi, samoća je oblik izgnanstva, a ovde je način života.
    Poruku je izmenio Cecara, 24.06.2010 u 21:20 Razlog: sh ch zz

  6. #6

    Odgovor: David Albahari

    Slike


    Pored prozora u trpezariji planinarskog doma visi slika sa prizorom koji se vidi kroz prozor: smaragdno jezero u kojem se ogledaju okolne planine. Slika je trideset sedam godina visila na istom mestu, a onda je nestala i niko nije mogao da je nadje. Dve godine kasnije, nepromenjena, slika se pojavila na istom mestu na kojem se uvek nalazila. Nikakvi tragovi i otisci nisu na njoj otkriveni, ali zato u planinarskom domu gotovo nikada nema slobodnih ležajeva. Svi dolaze s nadom da ce slika ponovo nestati upravo kada oni budu tamo.
    Poruku je izmenio Cecara, 24.06.2010 u 21:20

  7. #7

    Odgovor: David Albahari

    Ritam Kalipsa


    Svi smo ustali u iščekivanju himne, ali orkestar je zasvirao kalipso. I nije samo svirao, već i igrao. Ceo orkestar, uključujuci dirigenta, složno je igrao kalipso, i ubrzo se taj ritam preselio na nas, provlačio se kroz naše ruke i noge, gnezdio se u stomacima i stražnjicama, i onda nam se pridružio počasni vod, diplomate na tribinama, deca sa cvećem, čak je i posada aviona sišla na pistu, a zatim su i predsednici počeli da cupkaju, prvo naš, potom njihov, pa onda zajedno, držeći se za ruke, i tada su i televizijski snimatelji počeli da se njišu, ne ispuštajuci kamere, tako da je slika na televizijskim ekranima širom zemlje treperila i skakutala, ali niko se nije požalio, niko nije telefonirao, ni tada ni kasnije, pa ni mnogo kasnije, kada su čak i članovi orkestra tvrdili da se to nije desilo.
    Poruku je izmenio Cecara, 24.06.2010 u 21:22 Razlog: sh, ch, zz

  8. #8

    Odgovor: David Albahari

    Mašina


    Moja prijateljica ne veruje u mašine. Kad god ode kod nekoga u posetu, ona prvo obidje stan i broji mašine. Uvek se najduže zadrži u kuhinji. Razne seckalice, mikseri, toster, aparat za kafu, električni otvarač za konzerve, mašina za mlevenje mesa – sve to ona pažljivo beleži. Tamo gde ima previše mašina više se nikada ne vraća. Pitanje je dana, smatra moja prijateljica, kada će mašine zavladati svetom. Naša jedina šansa, tvrdi ona, jeste da se vratimo običnim stvarima: avanu i oklagiji, varjačama i noževima, spužvama i praherima. Noću, dok svi spavaju, ona leži budna i osluškuje. Povremeno ustaje da proveri mašinu za pranje veša, da se uveri da nije krenula prema izlazu. Primirena, vraća se u krevet, ali kada napokon zaspi, sanja nebo kao ogromnu mašinu za proizvodnju oblaka.
    Poruku je izmenio Cecara, 24.06.2010 u 21:24

  9. #9

    Odgovor: David Albahari

    DAVID ALBAHARI

    CINK

    Znam mnoge stvari koje nikad neću uspeti da primenim u životu.

    Svaka biografija je zaludna u istoj meri u kojoj autobiografija polaže pravo na istinu. Jedan svedok nije dovoljan, a iskaz dva svedoka se nikad neće podudarati. Prava biografija zahteva ceo život, ili bar onoliki život koliki je subjekt biografije proživeo. Mereno dimenzijama knjige, bila bi nam potrebna onolika knjiga kakvu još niko od nas nije video, a ni ona ne bi odgovarala na najjednostavnija pitanja. O složenima i da ne govorimo.

    U jednom času, dok je još krkljao na bolničkom krevetu, pomislio sam da je blagodet smrti u tome što neko napokon prestaje da bude nečiji sin: skida sa sebe zastor i, bar za neko vreme, hodaš kao da svet pripada samo tebi. Užasan je to osećaj i ne može se dugo izdržati. Užasan je, naravno, zato što je lep, i što svaka lepota iscrpljuje. Ali čovek ne treba da teži za lepotom već za istinom. Nekada sam, naime, strahovao da nikada neću izaći iz senke koju je oko sebe širio moj otac, a sada žudim za tom senkom.

    Nisam li tada bio spreman da dam svoj život za njegov, kad bi to bilo moguće? Ili sam možda bio spreman na to upravo zato što to nije bilo moguće?

    Ne jadikuj za onim što je prošlo, jer ćeš samo jadikovati nad samim sobom.

    _________________

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  10. #10

    Odgovor: David Albahari

    DAVID ALBAHARI - MRAK

    Nisam bio spreman, to je možda najbliže istini, da ulažem i najmanji deo svoga bića u nešto što je moglo da se završi gubitkom. Svaki dan je bio dragocen, i ako bih nastavio da gubim, smatrao sam, ništa više od mene ne bi ostalo.

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  11. #11

    Odgovor: David Albahari

    Na promociji knjige D.Albaharija u N.Sadu 14 11. 1998g. GEC I MAJER,kupila sam knjigu jer sam veliki poštovalac njegovih dela,pratim njegov život,koliko se može.Poslednji put sam saznala da će se vratiti jednoga dana u mesto gde je živeo.
    Kupujući knjigu napisao mi je posvetu pa želim da podelim sa vama iako to beše davno,ali su uspomene u srcu.


    D.....---------------

    " Knjiga u kojoj se od istorije
    branilo tihim rečima,
    jedinim koje istorija sluša-------
    Iskreno."

    potpis David Albahari (žao mi je što nemogu da preslikam njegov potpis)
    14/11/98
    n.sad

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  12. #12

    Odgovor: David Albahari

    Leptiri

    Od najranijeg vremena dovodjeni su u vezu sa ljudskom dushom:
    U Egiptu, dusha u smrti napushta telo kao leptir svoju chauru.
    U Burmi, leptir dushe, win-laik-pya, iskrada se tokom noci, kada njegov vlasnik zaspi, i upoznaje se sa leptirima drugih dusha. Dechaci se na prstima priblizhavaju usnulim devojkama. Bude ih dugo i pazhljivo. Prebrzo budjenje istovetno je smrti.
    U Devonshiru, oni su prerano umrla deca, nekrshtena, koja nikada nece dosegnuti sedefne brave na Uzvishenim Vratima.
    Videti tri zajedno znachi nesrecu.
    Susresti se sa usamljenim leptirom po mraku znak je sigurne i skore smrti. Ne vredi se zavaravati.
    U mojoj sobi, ispod tavanice, podrhtavaju u nemim i bestelesnim grozdovima.
    Nikada ne odmaraju krila.
    Poruku je izmenio Cecara, 31.08.2010 u 08:53

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  13. #13

    Odgovor: David Albahari

    Imao sam četrnaest prvih ljubavi.

    Imao sam cetrnaest prvih ljubavi
    Moja prva prva ljubav bila je jedna uciteljica. Sada je vec baka.
    Moja druga prva ljubav danas je jedna veoma debela gospodja, koja me se sigurno i ne seca.
    Moja treca prva ljubav nije me primecivala.
    Moja cetvrta prva ljubav bila je jedna od prvih zena u zivotu koje nisam imao.
    O petoj, sestoj, sedmoj, osmoj, devetoj i desetoj prvoj ljubavi ne vredi ni govoriti! Bile su tako slicne ostalima da mi se vec mesaju u glavi.
    No, najcesci oblik prve ljubavi za svakoga je ljubav prema samom sebi. Covek zaljubljen u samog sebe ima najvise izgleda da bude srecan …
    Ipak, nisam bio sasvim iskren : jedna od mojih prvih poslednjih ljubavi svakako je knjizevnost. To je vrlo zgodna partnerka i ostaje uz vas i onda kad vas svi napuste. Zahvaljujuci toj srecnoj vezi vi i citate ove redove o prvoj ljubavi.


    David Albahari “Mrak“.
    Poruku je izmenio Cecara, 31.08.2010 u 08:54

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  14. #14

    Odgovor: David Albahari

    Dve fotografije

    Kada su sarajevski Jevreji počeli da pristižu u Beograd uoči izbijanja ratnih sukoba u Bosni, u njihovim skromnim prtljazima jedna stvar je bila ista: gotovo svi su poneli albume sa fotografijama. Fotografije su, slutim, doslovno postale zamena za život koji su ostavljali za sobom, svojevresna potvrda da je prošlost doista postojala. Tada sam se setio da je i moja majka tokom četvorogodišnjeg izbeglištva u Drugom svetskom ratu takođe svugde nosila pozamašan album sa fotografijama iz života koji se odigravao u godinama pre rata. Ne pamtim, doduše, da ga je ikada razgledala, premda je dozvoljavala mojoj sestri i meni da ga listamo i spremno odgovarala na naša pitanja. U oba slučaja fotografije su predstavljale očigledan pokušaj da se sačuva vera u nepromenljivost sveta, odnosno, u onu konstantu nepromenljivosti koja kazuje da je vlasnik fotografija, uprkos svemu, ostao isti.

    Razmišljao sam o tome danas dok sam pokušavao da unesem neki red u albume i kese sa porodičnim fotografijama, istovremeno se trudeći da izbegnem šamaranje nostalgije koja je, činilo se, čučala u svakoj od njih. Kada sam se ja otisnuo na put pre desetak godina, nisam poneo nijednu fotografiju. Doduše, moj odlazak nije bio prinudan kao u slučaju sarajevskih Jevreja, koji su se sklanjali od rata, ili moje majke, koja je bežala iz Zagreba pred ustašama, ali ipak verujem da nikada ne bih poneo album sa fotografijama. Slike iz mog života su dovoljno jasne u mojoj svesti, a i znatno su življe, te nije potrebno da nosim njihove ukočene i katkad neizoštrene kopije. Ali, danas sam se ipak upitao koju bih fotografiju poneo kada bih morao da se odlučim za samo jednu od njih. Istog časa, čim je ta misao prostrujala kroz mene, znao sam odgovor: trebalo je samo da pronađem fotografiju. Nezadovoljan lakoćom izbora, poželeo sam da doznam koja bi bila druga, i taj proces odlučivanja je znatno duže trajao. Sveo sam izbor na četiri fotografije, potom na tri, pa na dve, i onda samo na jednu, koja je, zapravo, bila druga. Te dve fotografije, pomislio sam, zamenjuju ceo moj prethodni život. One su moj svet.

    Prva fotografija
    David i mama




    Voleo bih da znam šta moja majka drži u rukama. Ranije sam mislio da mi ona daje novac, da joj uzimam sitninu sa dlana, ali sada uviđam da u rukama, po svemu sudeći, drži poslužavnik. Majka me nudi kolačima, ili možda pitom, i ja biram parče koje ću uzeti. Ali, ako ona doista drži poslužavnik sa kolačima, ili možda sa pitom, zašto smo napolju? Naime, mi se nalazimo ispred ulaznih vrata vile u kojoj smo stanovali u }. Ono što sliku čini tajanstvenom jeste činjenica da taj ulaz, ukoliko me sećanje ne vara, nismo koristili: ulazili smo na stražnji ulaz, kroz zastakljenu terasu, koji je vodio u kuhinju. Zašto smo onda majka i ja bli ispred ulaznih vrata? Da li se nešto događalo u prednjem dvorištu, u ružičnjaku koji je gledao na glavnu ulicu? Sudeći po mojoj levoj nozi, zaostaloj na višem stepeniku, izgleda kao da sam samo trenutak ranije izašao, mada to može da bude i pokret koji pokazuje da me je majka pozvala i ponudila kolačima, ili možda pitom, upravo kada sam se spremao da uđem u kuću. Vidi se to u nekoj vrsti poluokreta moga tela, kao i u položaju mog desnog stopala. Sve to povećava sumnju u moju tvrdnju da taj ulaz nismo koristili. Doduše, ukoliko je u pitanju bila neka specijalna prilika i gosti se doista nalazili u ružičnjaku, otvaranje tih vrata skraćivalo je put od kuhinje, u kojoj se spremalo posluženje, do gostiju u ružičnjaku, i sve onda deluje uredno i jasno – bar do trenutka dok ne pomislim da to ipak nije poslužavnik: onda sve postaje odviše zamršeno. Ali ionako sam hteo nešto drugo da kažem: odabrao sam tu fotografiju zato što u majčinom pokretu vidim istovremeno apsolutnu ljubav i neprikrivenu brigu, kao što u svom pokretu vidim potpuno poverenje. Da ne drži poslužavnik, ili možda nešto drugo, u rukama, ona bi se sagnula još niže da mi podigne zarozane čarape, kao što je to bezbroj puta uradila. Bio sam nemiran dečak i, dok bi ih podizala, sigurno sam se otimao. Ona me, međutim, nije puštala, a ja sam prestajao da se ritam i utapao se u miris koji je ispunjavao prostor između njenog vrata i ramena.
    Druga fotografija
    David u avionu




    Nije lako pisati o šestogodišnjem dečaku koji sedi u drvenom avionu. Avion se nalazi u Vrnjačkoj Banji (tako piše, očevim rukopisom, na poleđini fotografije) i ne zna se da li je dečak upravo doleteo ili se sprema da poleti, odnosno, da li maše onima koji su ga dočekali ili onima koji ga ispraćaju. Dečak pamti česte odlaske u Vrnjačku Banju, mekike koje su kupovali od prodavaca na šetalištu, česte očeve uzvike upozorenja: Pazi, balega! U pitanju je verovatno konjska balega, zaostala posle prolaska nekog fijakera, i dečak je tada, nakon očevog uzvika, visoko podizao nogu. Visoko je podigao nogu i kada se penjao u drveni avion. Osećao se pomalo neugodno, ali je doista verovao da može da poleti. Neko mu je rekao da podigne ruku, i on ju je nevoljno podigao, kao da u šaci drži težak kamen. Bez obzira na to, čudi me što na licu nema srećniji izraz. Postoji nagoveštaj osmeha, to je tačno, ali prisutniji su sumnja i nepoverenje. Doduše, možda je sve to varka, možda je taj izraz samo posledica prejake sunčeve svetlosti koja je sijala pravo u dečakove oči? Voleo bih da mogu bolje da mu vidim oči, kao što bih voleo da znam da li je nosio kratke pantalone. Zanima me i ko je autor fotografije. Ne verujem da je otac: verovatno je avion stajao negde u parku, nedaleko od već pripremljene kamere banjskog fotografa kome je, kada se dečak smestio, preostalo samo da pritisne dugme. Fotograf je napravio ko zna koliko stotina takvih fotografija i bilo mu je sasvim svejedno kakav izraz deca imaju na licu. A dečak je, u stvari, otvorenih očiju sanjao kako posmatra kuće i ulice sa velike visine, i kako mu sa proplanka mašu otac i majka. Zato je i podigao levu ruku. Desnom rukom, koja se ne vidi, stiskao je upravljačku palicu ili volan ili ono što je neko smislio za takav avion. Posle, kada je fotografisanje privedeno kraju, nevoljno se podigao sa pilotovog sedišta i skočio na zemlju. Sačekao je da otac plati fotografu i onda su krenuli dalje. Tu negde, ispred ili iza njih, bili su majka i sestra. Sunce je i dalje sijalo, ali senke su postale duže. Dečak će videti tu fotografiju tek mnogo godina kasnije, kada bude preturao po kutiji sa porodičnim slikama, i upitaće se, gotovo s nevericom, da li je dečak na njoj doista on. Da, dečače, ti si to. To sam ja.
    Poruku je izmenio Cecara, 31.08.2010 u 08:55

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  15. #15

    Odgovor: David Albahari

    Svici

    za Evu Kose

    Priča «Svici» napisana je za Evu Kose, urednicu izdavačke kuće Kose iz Amsterdama, koja je objavila holandske prevode mojih romana Mamac i Gec i Majer. Naime, njeni saradnici su pozvali autore izdavačke kuće da napišu nešto za Evin pedeseti rođendan. Tako je Eva dobila na poklon knjigu, a među autorima tekstova su David Grosman, Dž.M. Kuci, Bernhard Šlink, Dragan Klaić i drugi.

    Početna rečenica uvela je svice u priču, a podaci o njima, pokupljeni iz raznih enciklopedija i sa interneta, vodilu su priču do kraja. Često nešto što sasavim bezazleno radimo u detinjstvu postaje jedno od glavnih merila naših života, i to je, zapravo, ono o čemu priča govori. Priča takođe govori o usamljenosti koja nas čeka u nekom trenutku života, bez obzira da li smo deo neke kolonije ili velike ljudske zajednice. Od toga se, izgleda, ne može pobeći.


    odabrane priče

    1. Svici

    Kada je bila mala, Eva je volela da hvata svice. Stavljala ih je u teglu, i onda, noću, pokrivena preko glave, posmatrala je kako zrnca svetlosti lete kroz svoj ogranični svemir. Svici su naletali na staklo, klizili prema dnu tegle, a Eva je osećala kako joj se polako sklapaju kapci. U poslednjem trenutku, pre nego što bi je savladao san, gurnula bi teglu ispod kreveta, gde je čekala sve do naredne večeri. Do tada, većina svitaca nije se više kretala, ali u kutiji od šibica, u kojoj su se nalazila i dva palidrvca, Eva je već imala nove svice, i kosmos u tegli bi ponovo oživeo. Svetlost se mrvila kao bajat hleb, letela na sve strane. Tako nekako, napisala je Eva u svom dnevniku, zamišljam da je nastao svet: kao haotično raspadanje svetlosti i mraka. Nekoliko dana kasnije, dopisala je grafitnom olovkom: Bez tegle, naravno.

    A onda, jedne večeri, tegla je ostala na polici, i narednog jutra, kada se probudila, Eva je, povremeno trljajući pospane oči, zapisala: Juče sam porasla, i od danas nisam više dete. Svice je prosula u žbunje, teglu bacila u đubre, zajedno s poklopcem, premda je posle pomislila da je mogla da je sačuva i upotrebi za nešto drugo. U međuvremenu su naišli đubretari, i kada je Eva zavirila u kantu, u njoj nije bilo ničega. Zakasnila sam, pomislila je Eva. Osetila je kako je obuzima talas tuge i načas je morala da se prihvati za rub kante, sigurna da će pasti.

    Nije pala. Nastavila je da raste. Sasvim je zaboravila na svice, mada je i dalje volela da joj noću u spavaćoj sobi gori svetlo, bez obzira da li je bila sama u stanu ili je u njemu, uz nju, bio još neko. Ako bi je pitali za razlog, pričala je razne priče o trenucima straha, o strašnim snovima koje zapravo nije nikada sanjala, o tome kako su je roditelji jednom, sasvim nenamerno, doduše, ostavili samu u kući, kao i o zimskoj noći u kojoj je neki neznanac naslonio lice na njen prozor i dugo piljio u nju, pritiskajući usne na okno. Htela je da vrisne, da dozove pomoć, ali strah joj je okovao grlo i načinio je nemom, i ona je samo mogla da posmatra kako se njegov topli dah pretvara u kapi, kako se kapi stvrdnjavaju u led.

    Prvi put je ponovo pomislila na svice posle dvanaest godina. Sedela je na klupi u parku i čekala mladića koji je trebalo da je odvede u bioskop. Veče se spuštalo niz nebo kao tamni čaršav koji se prostire posle pranja. Mladić je kasnio, uvidela je Eva kada se okrenula i pogledala sat na gradskoj većnici, i tada, u tom okretu, ugledala je svica. Ugledala je, u stvari, blesak njegove svetlosti, i potom, nekoliko sekundi kasnije, blesak svetlosti drugog svica, udaljenog tri-četiri koraka. Potom je prvi svitac ponovo blesnuo, drugi mu odgvorio, a onda se svojim svetlom oglasio treći, pa četvrti i peti, i ubrzo su dva žbuna i trava oko njih svetlucali kao da su ukrašeni za Božić. Eva ih je posmatrala sve dok nije osetila bol u vratu. Podigla je pogled prema satu i shvatila da je film odavno počeo. Nije, međutim, osećala nikakvu ljutnju. U stvari, rekla je devojci sa kojom je tada delila stan, bila sam srećna.

    Devojka se nasmejala kada je čula šta je dovelo do toga da Eva priča o sreći. Za nju su, rekla je devojka, svici bili sinonim za napast, jer tamo gde je ona živela pre nego što je došla u glavni grad da studira, svitaca je ponekad bilo toliko puno, da prosto nije moglo da se diše. Cela polja, rekla je devojka, palila su se i gasila u isto vreme, kao kakve svetlucave reklame. Jednom je gledala, dodala je, kako se nekoliko žbunova naizmenično pale i gase, jedan za drugim, tako da se svetlost prenosila od najbližeg do najdaljeg, i onda vraćala nazad, onako kako putuje vest poslata dimnim signalima. Sva deca u njenom kraju, rekla je devojka, uvek su u džepovima imala kutije pune svitaca, a onda bi svici nestali i svi smo znali, rekla je, da je letu došao kraj. Poneki bi još malo proživeli u našim kutijama, rekla je, ali je njihova svetlost brzo trnula, a kada bi se sasvim ugasila, počinjala je škola. Još jedan razlog da ih ne volim, rekla je devojka i ponovo se nasmejala.

    Eva se takođe nasmejala, i tada se setila svoje tegle. Setila se i trenutka kada je otišla do kante za đubre, podigla poklopac i ubacila praznu teglu među otpatke, a potom se prisetila i onog drugog trenutka, kada je morala da se pridrži za rub kante da ne bi pala. Čudno je to, pomislila je Eva, ali mi najčešće tugujemo za izgubljenom prazninom, za prostorom koji više ne naseljavaju oni koje smo voleli. Posle se ispravila i devojci sa kojom je delila stan rekla da su u pitanju oni za koje smo mislili da ih volimo, jer nikoga ne možemo stvarno da volimo, osim, naravno, rekla je, same sebe. Devojka joj nije poverovala, videlo se to po njenom sumnjičavom pogledu i odmahivanju glavom. Uostalom, ona je već šest godina bila sa istim mladićem, te joj svet, zaključila je Eva, već izgleda kao dobro utvrđeno gradivo

    U tom pogledu, rekla je Eva dvojici momaka koje je upoznala u baru za samce, ja sam večni ponavljač i još uvek idem u prvi razred. Nasmejala se, udarila dlanovima po šanku, a momci su se pogledali, okrenuli se i otišli. Neću plakati, pomislila je Eva, ali suze su joj već kapale na salvetu. Obrisala ih je nadlanicom, i tek tada, kada je ugledala raznobojne pruge na koži, prisetila se šminke na koju je utrošila više od pola sata pre nego što je krenula u bar, posvetivši posebnu pažnju svetlucavim ukrasima za slepoočnice i kapke. Nije lako biti svitac, šapnula je u salvetu. Tada su joj se već ramena tresla od plača, i barmen je morao da pozove taksi da je odveze kući. Dao joj je i kesicu kikirikija za put, i dok je lizala so sa krupnih zrna i posmatrala treperava neonska svetla, Eva je obećala sebi da će sve početi iz početka. Okrećem novu stranicu mog novog života, rekla je taksisti. Taksista je ćutao. Znam da mi ne verujete, rekla je Eva, ali videćete da to ozbiljno mislim. Najozbiljnije, dodala je. Taksista je tada počeo tiho da zviždi, ali Eva, ma koliko se trudila, nije mogla da se seti naziva te pesme.

    Mnogo godina kasnije, možda u proleće, setila se jedne druge pesme, ali nju je tiho pevušio drugi muškarac. Sreli su se u knjižari. Eva je preturala po knjigama o insektima, a on je, kada je video kako ona razgleda velike fotografije buba i leptirova, prestao da pevuši i ponudio da joj pomogne. Bio je entomolog, objasnio je, i insekti su, zapravo, činili osnovu njegovog života. Zanimaju me svici, rekla je Eva. Ah, rekao je čovek, svici su divni, ali nije im lako, jer na pedeset mužjaka dolazi jedna ženka. Nemojte da mi kažete, rekla je Eva, da oni svetle da bi pronašli ženku. Tačno tako, odgovorio je čovek, prvo blesne mužjak, koji leti nisko iznad trave, onda blesne ženka, koja nema krila i čuči na nekoj travci ili grančici, i posle šest-sedam takvih razmena svetlosnih signala, oni počnu da se pare, s tim što neke ženke, kada se to okonča, prožderu svog ljubavnika. Nisam to znala, rekla je Eva. Osetila je mučninu u stomaku i usne su joj iskrivile od gađenja. Čovek se osmehnuo. U svetu insekata to se često događa, rekao je, ali parenje ne prestaje, čak ni onda kada se plaća životom. Ima stvari, rekla je Eva, koje nikada neću razumeti.

    Narednog jutra, posle tuširanja, zagledala se u odraz svoga tela u ogledalu. Kada bi bila svitac, pitala se, koji deo tela bi joj svetleo? Zamislila je žućkasto-zelenkasti sjaj na trbuhu, zatim na čelu i obrazima, i na kraju se odlučila za grudi. Obukla je bluzu, zakopčala je, ali sjaj se probijao kroz tkaninu, nalik na male oreole. Svici žive najviše nedelju dana, rekao je čovek, i za to vreme ne rade ništa drugo osim što šalju svetlosne signale. Onda je zaspao. Ako obučem još nešto, tešila se Eva, sjaj će se sasvim izgubiti. Otvorila je plakar, podigla ruku i dotakla naslaganu odeću. Pomislila je u tom času na svice koji u tih nedelju dana ne uspeju da nađu put do ženke, i više, ma koliko se trudila da se priseti, nije znala šta traži.
    Poruku je izmenio Cecara, 14.06.2010 u 12:06

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Dejvid Gaskojn (David Gascoyne)
    Autor zosim u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 4
    Poslednja poruka: 17.08.2013, 21:34
  2. DAVID ICHE - istina ili laž
    Autor Vlada Vasic u forumu Filozofija
    Odgovora: 32
    Poslednja poruka: 19.08.2011, 19:39
  3. Filip David
    Autor tetkaD u forumu Književnost
    Odgovora: 5
    Poslednja poruka: 22.02.2011, 00:38
  4. David Gilmour - On An Island
    Autor serbedzija u forumu Strani spotovi i tekstovi
    Odgovora: 5
    Poslednja poruka: 28.02.2010, 11:38
  5. David Bowie
    Autor SQUAW u forumu Strani spotovi i tekstovi
    Odgovora: 10
    Poslednja poruka: 05.08.2007, 17:47

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •