'' Белорусская деловая газета " .... 02.09.2005.
Svi smo mi – postmodernisti
“Tužan i lep” – tako je nazvan članak o njemu u francuskom Nouvel Observateur. Priznat u celom svetu srpski knjizevnik David Albahari piše o smrti, apsurdu života, samoći koja je toliko lepa i lepršava, da, čitajuci ga, doslovce vidiš, kako se staklici dečijeg kaleidoskopa sklapaju u željenu sliku. Čini se, da sa stranica njegovih knjiga se čuje glas Kamija, iako kao svoje omiljene pisce David navodi Vilijama Foknera i Tomasa Bernharda.
Pročitati njegovo stvaralaštvo na ruskom je bilo moguce tek u “Antologija savremene srpske postmoderne fantaske” (Lavov, 2004) – 26 dela razlicitih srpskih autora. No ako postmodernizam postsovjetkog opusa, kakav se može videti kod Erofeeva I Sorokina se zasnivaju prvenstveno na izveštaju, sprpski prozni pisci teže ka zdravom smislu i originalnoj formi. Recimo, Milorad Pavić je napisao svoj prvi roman u vidu rečnika, drugi u vidu ukrštenice, treći u obliku klepsidre i četvrti kao priručnik za gatanje tarot kartama. Takav postmodernizam poštuje literaturnu tradiciju i čitaoca. On, po rečima Pavica, “podiže čitaoca do nivoa koautora” a ne spušta ga detaljnim opisom masturbacije na fonu zalaska Evrope.
Jedan od najznačajnijih autora zbirke je bezuslovno David Albahari. Kritičari i novinari ga nazivaju srpski Kafka. Kao i poznati prethodnik, Albahari govori o neljudskosti sa takvim osećajem čovečnosti, da ti jednostavno dodje da ga zagrliš. Oblači se u crno, pije kafu , lagano zamišljen I razgovara s’ mojim diktafonom kao sa starim drugom.
Običan postmodernist
-Šta Vi možete reći o savremenoj srpskoj literaturi, tačnije o Vašim drugovima iz “Antologije srpske postmoderne fantastike”?
-Ne mislim da ja pripadam istom pravcu sa takvim piscima, kao sto su Borislav Pekić ili Danilo Kiš, iako štampa konstantno to meni želi da prišije. Ja nisam pisac fantastike. Za mene je postmodernizam pre svega vremenska kategorija. Mi jednostavno živimo u vremenu postmodernizma. U odredjenom smislu to znači da smo svi mi postpodernisti, hteli to ili ne.
-Imate li dovoljno materijala, činjenica za stvaralaštvo, što zahteva proces pisanja?
-U nekom smislu ne postoji ništa novo pod Mesecom – sve je već odavno napisano. Sve je rečeno već u Bibliji, ali svet nastavlja da se kreće napred a knjige pišu. Mene zanimaju obični medjuljudski odnosi. Odnos muža i žene, majke i deteta i tako dalje – sve je to bilo opisano milion puta, ali ipak svako od nas iz početka gradi čitav taj svet. Ako razumete odnose u porodici, razumećete odnose bilo kojih ljudskih jedinki pa čak i država.
-Vi često pišete o svojoj porodici. Vaši bliski prijatelji se ne osćcaju neprijatno kada prepoznaju sebe u Vašim likovima?
-Nema veze šta mislim ja ili članovi moje porodice, čitalac će uvek stvoriti sebi svoj svet , gde će postaviti svoje akcente. Stvar je u tome, da priču koju ja pišem, i priča koju ste vi pročitali, uopšte nisu iste. Vi čitate svoju priču i ja ne mogu da dam uputstvo kako je zapravo treba čitati.
-Da li Vam je u životu pomogla ili smetala činjenica da ste jevrejskog porekla?
-To nije bila smetnja. Naprotiv, ja sam uvek video u tome nešto poput igranja na sigurnu kartu. Oni koji smatraju da je to sramota i trude se da sakriju svoje poreklo, jednostavno imaju problem sa svojim identitetom. I tada uopšte nije bitno da li je to Jevrejin, Rus, Srbin ili Kinez. Problem individualizma je uvek isti, nesklad sa sopstvenom ličnošcu.
Otputovati da bi se pobedilo
-Vi ste u domovini dobili dve nagrade. Koliko je bilo značajno za Vas?
-Kada je moj roman “Mamac” dobio nagradu, ja sam već bio u Kanadi. Bilo je jako interesantno osetiti to da je bilo potrebno napustiti Srbiju I otići u nepoznatom pravcu, da bi dobio nagradu u svojoj zemlji.
-Živeti kao emigrant nije jednostavno, odjednom ste čovek “dve države”. U jednoj Vas ima više, u drugoj manje.
- Da li osećate propast otišavši iz domovine kao poznati i priznati, pisac u zemlju gde niko ne čita srpsko pismo?
-Pa čitaoci nisu obavezni da čitaju na srpskom ako žele da pročitaju moja dela. Ja sam prosto iskoristio mogućnost da udvostručim čitalacku publiku. Ono što je moglo biti prepreka, postala je šansa za nove mogućnosti.
-U svojim knjigama Vi se ne udaljavate od mesta svog rodjenja. Zasto ne bi smestili Vaše likove u okruženje u kome sada živite?
-Moje su knjige o tome, kako izgleda biti izmedju dve države. Vi ste u pravu, moje je srce u Beogradu a telo u Kanadi. Ja sedim u Kanadi i pišem o životu u Srbiji. Vilijem Fokner je rekao “Pisac je dužan da piše iskljucivo o ljudskom srcu”. To je jedino važno.
-Da li osećate ličnu odgovornost pred čitaocima I da li Vas taj teret pritiska?
-A zašto bih ja bio odgovoran za bilo šta? Vi sami birate da li ćete čitati moje knjige. Čitalac je u tom pogledu odgovoran što čita knjige koliko i pisac koji ih piše.
-Vi pišete, kako se kaže “ciglama” – velikim temeljnim prvim redom. Tako je pisao i Vilijam Fokner koji je slovio za teškog pisca. Ne plašite se da takva prezentacija teksta je teško svarljiva čitaocu?
-Ne- ne. Čitalac mora da “radi” kao i sam pisac. Ako neko želi da se jednostavno provuče, ne treba da čita moje knjige.
sa ruskog prevela
.... leptiric ....