Margaret Etvud (Margaret Eleanor Atwood)
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 19
  1. #1

    Margaret Etvud (Margaret Eleanor Atwood)

    Kod nas prevedena kao Margaret Atvud,ni sam ne znam koja se pametna glavica setila da njeno ime Margaret Eleanor Atwood, prevede kao Atvud.No,dobro Atvud ili Etvud,nadam se da je neko od vas pročitao neku njenu knjigu.
    Prva knjiga sa kojom sam se susreo bila je "The Handmaid's Tale"-jedino njeno ostvarenje sf-a.Tada sam dosta čitao sf,tako da se pored Ursule Legvin,Merion Cimer Bredli i ona našla na repertuaru.Bio sam oduševljen njenim stilom pisanja i kako kod nas tada je gotovo bilo nemoguće naći njene knjige(nije prevođena),kupovao sam ih na engleskom jeziku.Nizale su se "Surfacing " ,zatim "Life Before Man",potom "Cat's Eye"...i sve ostale do kojih sam uspeo doći....
    Mada sam u književnim časopisima nailazio i na njene pesme.Jednako dobro piše poeziju kao i prozu.
    Pre nekoliko godina izdavačka kuća "Laguna" latila se posla i počela da prevodi njene knjige.Mislim i da je "Geopoetika" izdala knjigu ili dve.O prelomu teksta i dizajnu neću ni govoriti.

    Trenutno živi u Torontu. Udata je za Graema Gibsona, novelista. Imaju kćer Jess Atwood Gibson,koja je rođena 1976. godine.Etvudova ima 71.godinu.Škorpion je u horoskopskom znaku.Najcenjenije ime savremene kanadske knjizevnosti, iz cijeg pera je do sada izaslo trinaest romana, cetiri zbirke kratkih prica, dvanaest zbirki pesama i dve zbirke eseja i kritika. Dobitnica brojnih kanadskih i medjunarodnih knjizevnih nagrada, Etvudova je i aktivni gostujuci predavac na univerzitetima sirom sveta. Dela su joj prevodjena na cetrnaest jezika.



    M.Atwood
    ŽIVOTI PESNIKA

    Ležim na podu u kupatilu u ovoj anonimnoj hotelskoj sobi, stopala su mi oslonjena na ivicu kade a hladan mokar peškir zgužvan pod vratom. Prokleto krvarenje iz nosa. Dobar pridev, odgovara, kao što kažu studenti na tim časovima kreativnog pisanja što nekad idu u paketu. Tako živopisan. Nikada pre mi nos nije krvario, šta sada treba da radim? Kocka leda bi mi prijala. Zamišljam automat za koka-kolu s ledom na kraju hodnika, ja puzim ka njemu, na glavi mi beli peškir kroz koji krv probija ostavljajući sve veću mrlju. Jedan od hotelskih gostiju otvara vrata svoje sobe. Kakav užas, nesrećan slučaj. Nožem ubodena u nos. Neće da se meša, vrata se zatvaraju, moj novčić se zaglavljuje u automatu. Držaću se peškira.

    Vazduh je presuv, to je to, nema to nikakve veze sa mnom ili protestovanjem mog promočenog tela. Osmoza. Krv hoće napolje zato što nema dovoljno vodene pare; radijatori greju kao ludi a nigde prekidača da ih isključim. Cicije, zašto nisam mogla da odsednem u Holidej Inu? Umesto toga, evo me ovde, sa tobože elizabetinskim motivima uokvirenim u miševima izgrizene ramove, kao nečiji očajnički pokušaj da napravi nešto od ove zabiti. Na periferiji Sadberija, svetske prestonice industrije nikla. Dopustite nam da Vam pokažemo grad, rekoše. Volela bih da vidim deponije drozge, i mesta s kojih je spržena vegetacija. O, ha-ha, rekoše. Ponovo raste, niču fabrike. Razvija se u sasvim, znate, civilizovano mesto. Dopadalo mi se onako, rekoh, ličilo je na mesec. Ima nečeg zanimljivog u mestu gde apsolutno ništa ne raste. Golo. Mrtvo. Kao očišćena kost. Znate na šta mislim? Kradom pogledaju jedan drugog, mlada bradata lica, jedan puši lulu, sastavljaju podnožne napomene, napreduju u karijeri, zašto se uvek zaglavimo sa gostujućim pesnikom? Poslednji je povratio na podnu prostirku u automobilu. Samo čekaj dok dobijemo stalna nameštenja.

    Džulija pokrenu glavu. Krv joj lagano curi niz grlo, gusta i purpurnog ukusa. Sedela je tu ispred telefona, pokušavajući da rastumači uputstva za obavljanje međugradskih poziva preko hotelske centrale, a onda je kinula i stranica pred njom je iznenada poprskana krvlju. Ničim izazvano. A Berni sigurno sedi kod kuće, čekajući da ona pozove. Kroz dva sata treba da čita svoju poeziju. Kakvo dražesno predstavljanje: ustaće i krenuti prema mikrofonu, smešeći se, otvoriće usta i krv će joj pocureti iz nosa. Hoće li pljeskati? Hoće li se pretvarati da ne primećuju? Hoće li pomisliti da je to deo pesme? Moraće da kopa po tašni tražeći papirnu maramicu, ili, još bolje, onesvestiće se, i neko drugi će morati da se snađe. (Ali svi će misliti da je pijana.) Kako neprijatno za odbor. Hoće li joj platiti, uostalom? Zamišlja ih kako raspravljaju o tome.

    Podiže malo glavu, da vidi da li je prestalo. Oseti kako joj nešto poput toplog puža lazi ka gornjoj usni. Oblizavši se, oseti slan ukus. Kako će doći do telefona? Na leđima otpuzi preko poda, odupirući se o laktove i odgurujući se stopalima, kao da pliva džinovski vodeni insekt. Ne treba da zove Bernija, doktora treba da zove. Ali stanje nije dovoljno ozbiljno. Ovako nešto bi se uvek dešavalo svaki put kad ima veče poezije, nešto bolno ali suviše neznatno da bi se zvao doktor. Uostalom, to se uvek desi izvan grada, a ona nikad ne zna nijednog doktora. Jednom je to bila jaka prehlada; glas joj je zvučao kao da dopire kroz slojeve blata. Jednom su joj otekli šake i gležnjevi. Glavobolje su redovna pojava: kod kuće nikada nema glavobolje. Kao da se nešto protivi njenom čita-nju poezije i pokušava da je spreči u tome. Samo čeka da to poprimi drastičniji oblik: paraliza viličnih mišića, privremeno slepilo, gubitak svesti. Ovo zamišlja prilikom predstavljanja, uvek: ona na nosilima, kola hitne pomoći čekaju, onda se budi, bezbedna i izlečena, a Berni sedi pored kreveta. On bi joj se nasmešio, poljubio je u čelo, rekao bi joj – šta? Nešto čarobno. Dobili su na Vintario1 lutriji. Nasledio je mnogo novca. Galerija je solventna. Nešto što bi značilo da ne mora više ovo da radi.

  2. #2

    Odgovor: Margaret Etvud

    -nastavak-



    Možda još i nije ustao. Nekada je dremao popodne, ležao bi tako pod brdom ćebadi u njihovom stanu u ulici Kvin Strit Vest (iznad radnje koja je nekad prodavala gvožđariju a sad je pretvorena u prodavnicu tkane odeće, a kirija stalno raste), lica okrenutog nadole i ruku izbačenih svaka na svoju stranu, a čarape su mu ležale na podu gde ih je bacio, jednu za drugom, kao izduvana stopala ili ukočeni plavi tragovi koji vode ka krevetu. Čak i ujutro bi se polako budio i napipavao put do kuhinje da uzme kafu, koju bi ona već bila spremila. To je spadalo u luksuz, prava kafa. Ona bi satima već bila budna, sedeći zgurena za kuhinjskim stolom, mučeći se nad komadićem hartije, glođući reči, kidajući jezik. On bi svoja usta, još puna sna, spustio na njena, a možda bi je i odvukao natrag u spavaću sobu i bacio je sa sobom na krevet, u tu lokvu mesa, usnama klizeći po njenom telu, u dlakavom uživanju, a pokrivač se sklapao nad njima dok su tonuli u bestežinsko stanje. Ali već neko vreme nije to radio. Budio se sve ranije; ona je, s druge strane, sve teže ustajala iz kreveta. Gubila je tu prisilu, tu radost, što god ju je izvlačilo napolje na hladan jutarnji vazduh, teralo je da ispunjava sve one beležnice, sve one štampane strane. Umesto toga, uvijala bi se u ćebad nakon što je Berni ustao, ušuškavajući sve krajeve i umotavajući se u vunu. Počinjala je da oseća da je ništa ne čeka s one strane ivice kreveta. Ne praznina već ništa, nula s nožicama iz udžbenika matematike.

    "Odoh", rekao bi njenim bunovnim umotanim leđima. Ona bi bila dovoljno budna da to čuje; a onda bi ponovo utonula u vlažan san. Njegovo odsustvo bio je razlog više da ne ustane. On bi išao u "Beleške iz podzemlja", gde je izgleda sada provodio najveći deo vremena. Bio je zadovoljan napredovanjem galerije, dali su nekoliko intervjua za novine, a njoj je bilo lako da razume kako nešto može biti ocenjeno kao relativan uspeh a da ipak ne donosi novac, pošto je isto bilo i sa njenom knjigom. Ali pomalo je brinula jer više nije nešto mnogo slikao. Poslednja slika bila mu je okušaj u magičnom realizmu. Na slici ona, sedeći za kuhinjskim stolom, umotana u karirano vuneno ćebe s podnožja kreveta, kose labavo skupljene u punđicu na potiljku, liči na nekakvu priliku umiruću od gladi. Šteta što je kuhinja žuta; od toga joj je koža izgledala zelenom. Nije je, međutim, završio. Papirologija, rekao bi. Tako on provodi jutra u galeriji, to i javljanje na telefon. Njih trojica je trebalo da se smenjuju i on je trebalo da ide u dvanaest, ali bi obično završio tamo i popodne. Galerija je privukla i nekoliko mlađih slikara, koji bi sedeli uokolo pijući neskafu iz plastičnih čaša i pivo iz limenki i raspravljali da li onome ko kupi deonicu u galeriji treba da bude omogućeno da tu i izlaže i da li galerija treba da prihvata porudžbine, a ako ne kako onda da opstane. Imali su razne planove, a nedavno su angažovali i devojku za odnose sa javnošću, izradu postera, korespondenciju i navaljivanje na medije. Radi kao nezavisni stručnjak za marketing i za druge dve male galerije i jednog komercijalnog fotografa. Tek počinje, rekao je Berni. Govori o razvoju. Zove se Marika; Džulija ju je upoznala u galeriji, još onda dok je imala običaj da navrati popodnevom. To je izgledalo tako davno.

    Marika je plavuša breskvinog tena, oko dvadeset dve-tri godine stara, u svakom slučaju ne pet ili šest godina mlađa od Džulije. Iako joj ime nosi egzotičan prizvuk, mađarski možda, izgovor joj čist ontarijski a preziva se Hant. Ili je majka imala bujnu maštu ili je otac promenio prezime, ili je možda sama Marika uzela to ime. Bila je jako prijateljski nastrojena prema Džuliji. "Pročitala sam Vašu knjigu", rekla je. "Nemam vremena za čitanje previše knjiga, ali Vašu sam zbog Bernija uzela iz biblioteke. Nisam mislila da će mi se dopasti, ali zapravo je sasvim dobra." Džulija je zahvalna, Berni je rekao odveć zahvalna, ljudima kojima se dopada njen rad, ili čak i onima koji su samo pročitali neku njenu knjigu. Uprkos tome, čula je unutrašnji glas kako odgovara: Nosi se. U pitanju je način na koji joj je Marika uputila kompliment: kao keks psu, pola nagrada, pola mito, i snishodljivost.

  3. #3

    Odgovor: Margaret Etvud

    -nastavak 2-


    Otada su nekoliko puta zajedno pile kafu. Uvek bi Marika svratila kojim poslom za Bernija. Sedele bi u kuhinji i pričale, ali prave veze nisu se uspostavljale. Bile su poput dveju majki na rođendanskoj proslavi koje sede po strani dok im deca urlaju i halapljivo jedu; iako uljudne jedna prema drugoj, pažnja im je stvarno obuzeta nečim drugim. Jednom je Marika rekla: "Oduvek sam verovala da bi mi se moglo dopasti da i sama pišem", a Džulija je osetila malu crvenu eksploziju u potiljku i umalo je bacila svoju šoljicu s kafom na nju, kad je uvidela da Marika nije tako mislila, da je samo pokušavala da izgleda zainteresovana. "Ne bojite li se da će Vam ponestati materijala?"

    "Ne materijala, energije", rekla bi, nastojeći da zvuči kao da se šali, ali to je bila istina, i toga se plašila. Zar nije to jedna te ista stvar? "Ajnštajn", rekla je, i Marika, ne uvidevši vezu, čudno je pogleda i skrenu razgovor na filmove.

    Poslednji put kad je Marika došla, Džulija nije ni ustala iz kreveta. Nije imala izgovora niti objašnjenja. Gotovo da joj je rekla da ide, ali Berniju je bila potrebna njegova crna beležnica, ona sa telefonskim brojevima, pa je morala da je pusti. Marika je stajala naslonjena na dovratak spavaće sobe, sitna i uredna u slojevitoj odeći, s ručno tkanom torbicom koja joj je visila u ruci, dok je Džulija, neoprane kose koja joj je u retkim pramenovima padala po ramenima spavaćice, gorkog lepljivog ukusa u ustima i lako ošamućena, klečala na podu i pretraživala džepove Bernijevih bačenih pantalona. Po prvi put u njihovom životu poželela je da se on prokleto udostoji da pokupi svoju odeću. Osećala se izloženom, iako nije imala razloga, nije to njena odeća, nije ju je ona bacila. Marika je pokazivala znake iznenađenja, nelagode i izvesne veselosti, kao da su Bernijeve prljave čarape i izgažene farmerke Džulijin meki donji stomak, koji je oduvek htela da vidi.

    "Ne znam gde ju je stavio", iznervirano reče Džulija. "On sam treba da ih podigne", i dodade, odveć, znala je, defanzivnim tonom, "Mi sve delimo."
    "Naravno, uz Vaš posao i sve to", reče Marika. Pogledom je kružila po sobi zadržavajući ga na sivkastom krevetu, Džulijinom džemperu nemarno bačenom na stolicu u uglu, mrko oivičenim listovima avokada na prozorskoj dasci, njihove jedine biljke. Uzgajila ga je iz semena slavljeničkog avokada ne seća se više razloga za slavlje ali nešto nije bilo u redu s njim. Listove čaja, trebalo je na njih staviti listove čaja, ili drveni ugalj?

    Beležnica je napokon nađena ispod kreveta. Džulija ju je izvukla; grudva prašine bila se prilepila za nju. Zamislila je pločicu, poput onih na istorijskim kućama, GRUDVICA PRAŠINE. Nekadašnja svojina Džulije Mors, pesnikinje. Nekoliko školaraca iz dosade posmatraju je kroz staklo vitrine. To je budućnost, ukoliko ima budućnosti, ako nastavi da piše, ako postane makar i od marginalnog značaja, kao obavezna podnožna napomena u nečijoj tezi. Fragmenti preostali posle opšteg propadanja, klasifikovani, skupljaju prašinu, kao kičme dinosaurusa. Beskrvni.

  4. #4

    05 Odgovor: Margaret Etvud

    -nastavak 3-


    Predala joj je beležnicu. "Da li biste želeli kafu?" pitala je, glasom koji je trebalo da odvrati.

    "Ne želim da Vas remetim", reče Marika, ali je ipak popila kafu, vedro čavrljajući o njihovim planovima za zajedničku izložbu, pod nazivom "Naviše odozdo". Šarala je pogledom po kuhinji, posmatrajući česmu koja kaplje, smrdljivu krpu bačenu preko slavine, prastari toster s mrvicama oko postolja poput krša nakon manjeg odrona. "Zaista mi je drago što možemo biti prijateljice", rekla je pre nego što je krenula. "Berni kaže da nemamo ničeg zajedničkog, ali ja mislim da se stvarno dobro slažemo. Tamo su većinom muškarci." Ovo je mogla biti neka surogat verzija ženskog pokreta, pomisli Džulija, ali nije bilo tako: Marikin glas je smrdeo na bridž klub. "Stvarno dobro." Kako neskladno, sa onim platformama od sedam i po centimetara i onom zgodnom guzom. Od Marikinih poseta osećala se kao socijalni slučaj. Pitala se kako da je navede da prestane da dolazi, a da ne bude pregruba. I vremena joj je bilo žao, mogla je da ga iskoristi za rad. Premda posla sve više nije bilo.
    Berni kao da nije primećivao da ona gotovo ništa ne radi. Nije više tražio da pročita što bi ona napisala u toku dana. Kad bi došao kući na večeru, opsesivno bi govorio o galeriji, jedući jedan za drugim tanjire špageta i cele vekne hleba, činilo joj se. Apetit mu je porastao, i odnedavno su počeli da se raspravljaju o računima za hranu i o tome ko treba da kuva i ide u nabavku. U početku su sve delili, to je bio dogovor. Džulija je htela da ukaže na to da pošto sad on jede duplo više od nje, on stvarno mora češće da ide u kupovinu i plaća više od pola, ali je osećala da bi bilo škrtičarenje da to kaže. Naročito stoga što, kad god bi razgovarali o novcu, on bi rekao: "Ne brini, dugovi će ti biti vraćeni", kao da ona žali što mu je pozajmila za galeriju. Što pretpostavlja da je istina.

    Koliko je sati? Podigni zglavak: šest i trideset. Krv izgleda da se polako zaustavlja, ali još ide, zgusnuta žitka masa u grlu. Nastavnica u internatu je jednom ušla u učionicu zuba ocrtanih krvlju. Mora da je išla kod zubara i posle nije proverila u ogledalu, ali mi smo svi bili u tolikom strahu od nje da niko ništa nije rekao i proveli smo popodne crtajući tri lale u vazi, pod nadzorom tog krvožednog osmeha. Moram da se setim da operem zube i očistim lice pažljivo, kap krvi na bradi mogla bi da uznemiri publiku. Krv, elementarna tečnost, sok života, nusprodukt rođenja, preludij smrti.

    Crvena značka hrabrosti. Narodna zastava. Možda mogu da dobijem posao kao sastavljač političkih govora, ako sve drugo propadne. Ali kad vam curi iz nosa, to nije ni magično niti čak simbolično, samo smešno. Nosem zakačena za geometrijsku mrežu poda u kupatilu. Nemoj biti potpuno glupa, pokreni se. Ustani pažljivo, ako krv nastavi da curi, otkaži veče poezije i sedi na avion. (Ostavljajući za sobom trag ugrušaka?) Mogla bih večeras da budem kod kuće. Berni je sada tamo, čeka me da pozovem, već je prošlo vreme.

    Pridigla se, polako se pridržavajući za umivaonik, i otišla u spavaću sobu oprezno zabačene glave. Napipala je telefon i podigla slušalicu. Okrenula je 0 i zamolila telefonistkinju da je poveže. Sluša svemirske šumove iz telefona, očekujući Bernijev glas, već osećajući njegov jezik u svojim ustima. Ići će u postelju a onda će kasno da večeraju, njih dvoje u kuhinji kraj upaljenog plinskog šporeta, otvorenog da ih greje, kao što su nekad radili. (Preskočila je detalje o onome šta bi jeli. Zna da u frižideru nije bilo ničega otkako je otišla izuzev dve stare kobasice. Čak ni zemičke.) Stvari će se popraviti, vreme će se okrenuti, oni će razgovarati, ona će mu reći koliko joj je nedostajao (sigurno ima više od jednog dana kako je van kuće), tišina će se otvoriti, jezik će ponovo poteći.
    Linija je zauzeta.

  5. #5

    Odgovor: Margaret Etvud

    -nastavak 4 -


    Ne želi da razmišlja o svom razočaranju. Zvaće ponovo kasnije. Nema više krvi, iako je oseća skorenu unutar glave. I tako će ostati, čitaće svoju poeziju, uzeće honorar i njime platiti kiriju. Šta se drugo može učiniti?

    Vreme je za večeru i gladna je, ali ne može da plati još jedan obrok. Ponekad bi izveli pesnika na večeru, ponekad bi priredili zabavu gde bi mogla da se zasiti krekerima i sirom. Ovde nije bilo ničeg. Pokupili su je na aerodromu, to je bilo to. Sigurna je da nije bilo postera, nikakve reklame unapred. Mala publika, nervozna jer su samo oni tu i niko drugi, uhvaćeni kako prisustvuju pogrešnoj večeri. A ona čak ni ne izgleda kao pesnik, nosi elegantno teget odelo, komotno za stepenice i automobile. Možda bi ogrtač pomogao, nešto lelujavo i vazdušasto. Narukvice, marama?

    Sela je na ivicu stolice s uspravnim naslonom, gledajući u sliku sa dve mrtve patke i irskim seterom. Treba ispuniti vreme. Nema televizora. Da čita gideonitsku Bibliju? Ne, ništa suviše naporno, ne želi da ponovo prokrvari. Za pola sata će doći da je pokupe. Onda pogledi, učtivi stisci šake, usiljeni osmesi. Posle toga opšti žamor. "Ne osećate li se izloženom onde?" pitala ju je jednom neka devojka. "Ne", odgovorila je, i nije se tako osećala, nije ona takva, ona čita samo svoje najsmirenije pesme, neće nikoga da uznemiri. Ali ionako joj ne veruju. U najmanju ruku ona se nikad ne napije pre nastupa kao što rade mnogi drugi. Hoće da bude fina, i svako to odobrava.

    Osim ono malo gladnih, onih koji hoće da saznaju tajnu, koji veruju da postoji tajna. Oni će posle da se proguraju, zna ona, tiskajući se oko ivice, zaklonjeni mrmorom članova odbora, čvrsto držeći svežnjiće pesama i s oklevanjem joj ih pružajući kao da su stranice od sirovog mesa osetljivog na dodir. Seća se kad se i sama tako osećala. Većina pesama bile bi sumorne, ali tu i tamo našla bi se pokoja da ima nešto, onu energiju, ono što se ne da definisati. Ne radite to, htela je da im kaže, ne činite grešku koju sam ja napravila. Ali šta je bila njena greška? To što je mislila da može da spase dušu, bez sumnje. Pukom rečju.
    Da li sam stvarno poverovala u to? Da li sam stvarno poverovala da me jezik može uhvatiti za kosu i izvući me napolje na slobodan vazduh? Ali ako prestanete da verujete, ne možete to više da radite, ne možete da letite. I tako sam zalepljena za ovu stolicu. Šezdesetogodišnji nasmešeni javni čovek. Kriza vere? Vere u šta? Uskrsnuće, to mi treba. Naviše odozdo. Otarasi se od tih utvara, tih izmišljotina, on reče, ona reče, zbrajajući sporna mesta i žalbe; dijalozi senki. Inače ništa više neće preostati do ostatak mog života. Nešto je zamrznuto.
    Berni, spasi me.

    Bio je tako dobar jutros, pre nego što je otišla. Opet telefon, glas leti kroz tamu prostora. Šuplja zvonjava, nešto škljocnu.

    "Zdravo." Ženski glas, Marika, dobro zna ko će to biti.
    "Mogu li, molim Vas, da govorim sa Bernijem?" Glupo bi bilo da se pretvara da nije prepoznala glas.

    "Zdravo, Džulija", reče Marika. "Berni trenutno nije ovde. Morao je da otputuje na nekoliko dana, ali je znao da ćeš večeras zvati pa me je zamolio da svratim. Tako da ne brineš ili šta znam. Poželeo ti je uspešno veče i podsetio te da ne zaboraviš da zaliješ biljku kad se vratiš."

    "O, hvala, Marika", reče. Kao da mu je ona sekretarica, kojoj ostavlja poruke za idiota od njegove žene dok onNe može da pita gde je otišao. Ona sama je otišla, zašto ne bi i on? Da hoće da ona zna, rekao bi joj. Rekla je doviđenja. Kad je spustila slušalicu, učinilo joj se da je čula nešto. Glas, smeh?

  6. #6

    Odgovor: Margaret Etvud

    -nastavak 5-

    Nikuda nije otišao. Tamo je, u stanu. Shvatam sada: to mora da se odigrava već nedeljama, mesecima, tamo u galeriji, Pročitala sam Vašu knjigu, izviđanje konkurencije. Mora da sam slaboumna, svi su znali osim mene. Svraćala kod mene na kafu, ispitivala teren. Nadam se da su toliko obzirni da menjaju čaršave. Nije imao petlju da lično razgovara sa mnom, da zalijem biljku šipak, ionako je uvela. Melodrama na parkingu, dugi odsečci asfalta, tu i tamo mrljava gomilica pregažene životinje, da li se moj život u to pretvorio?

    Dno dna u ovoj sobi usred deponija drozge, u svemiru, na mrtvom mesecu, sa dve zaklane patke i punjenim psom, zašto si to morao da učiniš na taj način, kad sam ja ovde, znaš da me to obogaljuje, ova iskušenja, prolaženje kroz iglene uši, zar nisi mogao da sačekaš? Tako si to dobro uredio, vratiću se i vikaću i vrištaću, a ti ćeš sve poricati, gledaćeš me, veoma hladno, i reći, O čemu to govoriš? A o čemu ću govoriti, možda grešim, nikada neću saznati. Krasno.

    Skoro je vreme.

    Stići će, dvojica mladića koji su učtivi i koji još nemaju stalno radno mesto. Sešće na prednje sedište njihovog volva, i celim putem, vozeći se između nanosa snega napadalog do sredine telefonskih stubova, dvojica mladića će raspravljati o vrlinama automobila koji pripada onom što ne vozi nego sedi na zadnjem sedištu nogu savijenih u skakavac pozi.
    Neće biti u stanju ništa da kaže. Gledaće sneg kako pada na vetrobran i kako ga odmah zatim brisači uklanjaju, a on će biti crven, biće poput čvrstog crvenog zida. Prekršenje, to ona mrzi, obećali su jedno drugom nikada da ne lažu.

    Stomak pun krvi, glava puna krvi, gori do usijanja, najzad oseća, taj bes što se dugo skupljao, energiju, reči što joj se roje pred očima poput pčela u proleće. Nešto je gladno, nešto se umotava u klupko. Dugačka pesma se sklupčava i otklupčava tik ispred vetrobrana, gde pada crveni sneg, sve oživljavajući. Parkiraju vrli automobil i dvojica mladića je uvode u auditorijum, sivu kocku troske, gde skup učtivih lica čeka da čuje poruku. Ruke će pljeskati, nešto će se reći o njoj, ništa zapanjujuće, ona treba da bude dobra za njih, oni mora da otvore usta i progutaju je, kao vitamin, kao bljutavi lek. Ne. Nema sladunjavog identiteta, stegnuće se da to predupredi. Zakoračiće preko bine, sklupčanih reči, otvoriće usta i prostorija će eksplodirati u krvi.



    -kraj-

  7. #7

    Odgovor: Margaret Etvud

    Olovno doba

    Margaret Etvud

    Taj covek je lezao sahranjen vec sto pedeset godina. Iskopali su jamu u smrznutom sljunku, duboko kroz veciti led, i polozili ga na dno da ga se vukovi ne bi docepali. Tako se barem nagadja.
    Kad su iskopali jamu, veciti led bi izlozen vazduhu, koji bese topliji. Od toga se veciti led otopio. Ali, ponovo se zamrzao posto je covek pokopan, tako da je, kad su ga izneli na povrsinu, bio potpuno oblozen ledom. Skinuse poklopac s kovcega i ukaza se prizor nalik onim maraskino visnjama koje se obicno zamrzavaju u posudicama za led kao dodatak raskosnim tropskim picima: maglovit obris, koji se pomalja kroz gust oblak.
    Potom otopise led i on se ukaza. Skoro je isti kao kad su ga sahranili. Smrznuta voda razdvojila mu je usne od zuba u zapanjeni ropac, sivkasto-zute je boje, umesto ruzicaste, nalik mrlji od pecenja na stolnjaku, ali je sve i dalje na svom mestu. Ima cak i ocne jabucice, samo sto nisu bele vec svetlosmedje, kao caj s mlekom. Tim cajem zamucenim ocima on posmatra Dzejn: nedokucivim, netremicnim pogledom, nevinim, zestokim, zaprepascenim, ali zamisljenim, poput vukodlaka zadubljenog u razmisljanje, zatecenog bleskom munje bas u onoj odsudnoj sekundi njegove burne promene.
    Dzejn ne gleda mnogo televiziju. Nekada ju je gledala vise. Gledala je komicne serije, uvece, a u studentskim danima popodnevne sapunske opere o bolnicama i bogatasima, kao svojevrsno odgadjanje. Neko vreme, ne tako davno, gledala je vecernje vesti, upijajuci katastrofe nogu opruzenih preko sofe, umotanih u cebe, pijuci vruce mleko i rum ne bi li se opustila pre spavanja. Sve je to bio svojevrsni beg.
    Ali, ono sto se moze videti na televiziji, u bilo koje doba dana, suvise je blisko njenom vlastitom zivotu; premda u njenom zivotu nista ne ostaje smesteno u one uredne odeljke - ovde komedija, onde otrcana romansa i sentimentalne suze, nesrece i nasilne smrti u klipovima od po trideset sekundi koje zovu grizovi, kao da se radi o stanglama cokolade. U njenom zivotu, sve je medjusobno izmesano. Samo se ti smej, mislila sam da cu da umrem, govorio bi Vinsent, jako davno, glasom koji oponasa banalnost majki; i tako to obicno biva. A kad ovih dana upali televizor, ubrzo potom ga i ugasi. Cak i reklame, sa svojom nadrealnom svakodnevnoscu, pocinju da deluju zlokobno, da ukazuju na znacenja skrivena iza njih, iza fasade cistoce, sitosti, zdravlja, moci i brzine.
    Veceras ostavlja televizor ukljucen, jer je ovo pred njenim ocima toliko drugacije od svega sto obicno gleda. Nema niceg zlokobnog iza lika zamrznutog coveka. On je u potpunosti svoj. Sto vidis, to ti je, sto je Vinsent takodje obicavao da kaze, ukrstajuci ocima, kezeci zube u stranu i kriveci nos u grimasu iz filmova strave. To, pak, nikada nije bio slucaj s njim.

    -nastaviće se-

  8. #8

    Odgovor: Margaret Etvud

    -nastavak-


    Covek koga su iskopali i otopili bese mlad. Ili je to jos uvek: tesko je ustanoviti u kojem bi vremenu trebalo govoriti o njemu, tako je naglaseno prisutan. Uprkos izoblicenjima, izazvanim ledom i ispijenosti bolescu, uocljiva je njegova mladolikost, odsustvo ogrubelosti, istrosenosti. Prema datumima, brizljivo ispisanim na njegovoj plocici s imenom, bilo mu je tek dvadeset godina. Zvao se Dzon Torington. Bese, ili jos uvek jeste, mornar, moreplovac. No, nije bio medju visokim cinovima; bio je podoficir, jedan od onih koje je zapovedanje mimoislo. Zapovedanje ionako nema bas puno veze s visinom.
    Umro je medju prvima. Zato je i dobio kovceg i metalnu plocicu, i duboku raku u vecnome ledu - jer su na samom pocetku jos uvek imali snage i pijeteta za tako nesto. Nad njim su, po svoj prilici, ocitali pogrebnu sluzbu i molitve. A kako je vreme odmicalo i rasplinjavalo se, a stvari nisu kretale nabolje, morali su da cuvaju snagu, kao i molitve, za sebe. Molitve ne behu vise rutinske, postajale su ocajnicke, a potom beznadezne. Onima koji su preminuli docnije sledovale su humke od nagomilanog kamenja, a onima na kraju cak ni to. Skoncavali su kao kosti, kao djonovi cizama i rasejana dugmad, rastrkani po smrznutom, skamenjenom i nemilosrdnom tlu bez drveca, put juga. Kao kod onih staza iz bajki, sa mrvicama hleba, semenjem ili belim oblucima. Samo sto ovde nista nije izniklo niti blesnulo na mesecini, utiruci cudesnu putanju ka zivotu: od spasilaca ne bese ni traga. Proslo je deset godina pre no sto je iko i naslutio sta ih je zadesilo.
    Svi zajedno cinili su Frenklinovu ekspediciju. Dzejn je retko kad obracala narocitu paznju na istoriju, izuzev kada se preklapala sa njenim poznavanjem starinskog namestaja i nekretnina - "zetveni sto od borovine iz DzIDz veka", ili "prvoklasno namestena dzordzijanska banket-sala, besprekorno restaurirana" - ali je znala za Frenklinovu ekspediciju. Dva broda sa svojim zlosrecnim imenima - Teror i Erebus1 - nalazila su se na postanskim markama. O njoj, kao i o tolikim drugim propalim ekspedicijama, ucila je i u skoli. Izgleda da mnogi od tih istrazivaca nisu prosli bas najbolje. Uvek bi navukli skorbut, ili bi se izgubili.
    Frenklinova ekspedicija je zapravo tragala za severozapadnim prolazom, otvorenim morskim putem preko vrha Arktika, kako bi ljudi, trgovci, mogli da stignu iz Engleske do Indije a da pritom ne moraju da zaobilaze cak oko Juzne Amerike. Nameravali su da koriste taj put i zbog manjih troskova i vece dobiti. Bese to nesto daleko manje egzoticno od Marka Pola ili gornjeg toka Nila, pa ipak, pomisao na istrazivanje tada ju je privlacila: ukrcati se na neki brod i naprosto otici, nekuda, na neko mesto kojeg nema na mapi, tamo daleko, u nepoznato. Otisnuti se u strah; otkriti nesto. Bilo je u tome neceg smeonog i plemenitog, uprkos svim gubicima i neuspesima, ili mozda bas zbog njih. Kao ono sa seksom, u srednjoj skoli, u danima pre pilule, cak i uz mere opreza. Naravno, to je vazilo za devojke. Mladici, za koje takav rizik zapravo nije ni postojao, morali su da pribegavaju necem drugom: poigravanju oruzjem ili ogromnim kolicinama alkohola, ili pak pogibeljnoj voznji, sto je u njenoj srednjoj skoli u predgradju Toronta, pocetkom sezdesetih, podrazumevalo nozeve skakavce, pivo i slalome niz glavne ulice subotom uvece.

  9. #9

    Odgovor: Margaret Etvud

    ...dalje...

    Sada, ociju prikovanih za televizor, dok se romb leda postepeno otapa a obris tela mladog mornara pomalja i izostrava, Dzejn se priseca Vinsenta sa sesnaest godina i vise kose u ono vreme, kako podize obrvu i izvija usnu u podrugljiv osmeh, pa kaze: "Frenkline, dragi, fucka mi se." Rekao je to dovoljno glasno da ga drugi cuju, ali profesor istorije nije obratio paznju, nemajuci kud. Profesorima je bilo tesko da zauzdaju Vinsenta, jer on kao da se nikada nije bojao nicega sto bi mu se moglo desiti.
    Cak i tada je imao podocnjake; cesto bi izgledao kao da je probdeo celu noc. Vec tada je podsecao na nekog mladolikog starca, ili raspusteno dete. Tamni kolobari ispod njegovih ociju predstavljali su onu staracku stranu, ali kada se smejao otkrivao je ljupke bele zubice, kao sa reklama za hranu za bebe po casopisima. Segacio se sa svim i svacim i bio obozavan. Ali ne kao ostali mladici, oni sa bahato isturenom donjom usnom, nauljenom kosom i pomno smisljenim izgledom iz kojeg je izbijala prigusena pretnja. Njega su obozavali kao kucnog ljubimca. Ne kao psa, pre kao macku. Odlazio je kud god bi mu se prohtelo i niko ga nije posedovao. Niko ga nije zvao Vins.
    Zacudo, Dzejnina majka ga je prihvatila. Njoj obicno nisu bili po volji momci s kojima je Dzejn izlazila. Mozda ga je prihvatila jer je bilo ocigledno da se nista lose ne moze izroditi iz Dzejninih izlazaka s njim: nikakva patnja ni jad, nikakvo opterecenje. Nista slicno onome sto je ona nazivala posledicama. Posledice: otezalost tela, meso koje raste umotano poput zavezljaja, sicusna, cipkom uokvirena vilenjakova glavica u kolicima. Bebe, brak i tome slicno. Tako je ona shvatala muskarce i njihove prikrivene, nezgrapne, pretece zelje, jer je i sama Dzejn bila jedna takva posledica. Dete rata, dospelo na svet greskom. Zlocin zbog kojeg je trebalo ispastati, stalno i iznova.
    Do svoje sesnaeste Dzejn se vec toliko naslusala o tome da joj je bilo dovoljno za nekoliko zivota. Kako je njena majka gledala na stvari, mlad si tek zakratko, a onda se sunovratis. Obrusis se kao prezrela jabuka i raspalis o zemlju uz tresak; padnes, i sve oko tebe popada. Propadne ti drzanje, oklembesi ti se stomak, poispadaju ti i kosa i zubi. Eto sta te zadesi kad imas bebu. To te potcini sili gravitacije.
    Jos uvek se seca svoje majke u tom svetlu: preko obesenih, otromboljenih, klonulih kretnji. Njene usahle grudi, posuvracene crte oko usta. Dzejn priziva njen lik: eno je, gde, kao i obicno, sedi za kuhinjskim stolom uz solju caja koji se hladi, iscrpljena posle svog posla prodavacice u robnoj kuci "Itons", gde po citav dan stoji za pultom sa nakitom, slabina pritegnutih opasacem i otecenih stopala uguranih u obavezne sluzbene cipele srednjih potpetica, smeseci se zavidljivim, prekornim osmehom razmazenim musterijama sto dizu noseve na komade blistavih drangulija koje ona sebi nikada ne bi mogla da priusti. Dzejnina majka uzdise, nabada spagete iz konzerve koje joj je Dzejn podgrejala. Neme reci viju se iz nje kao ustajali puder: A sta drugo da ocekujes, uvek tvrdnja, nikad pitanje. Dzejn pokusava da je zali sa ovog odstojanja, ali sazaljenja nema.
    Sto se pak Dzejninog oca tice, on je pobegao od kuce kad je Dzejn imala pet godina, ostavivsi njenu majku na cedilu. Tako je to majka nazivala - "bezanjem od kuce" - kao da je rec o nekom neodgovornom detetu. Novac je stizao s vremena na vreme, ali je to bila suma sumarum njegovog doprinosa porodicnom zivotu. Dzejn mu je zbog toga zamerala, ali ga nije krivila. Njena majka je bezmalo kod svakog s kim bi se upoznala budila mahnitu zelju za begom.
    Dzejn i Vinsent bi sedeli napolju u skucenom dvoristu iza Dzejnine kuce, jednog od onih malih ozbukanih bungalova naherenih prozora iz ratnog doba udno brda. Na vrhu brda uzdizale su se bogatije kuce, i bogatiji ljudi: devojke koje su imale bar po jedan dzemper od kasmira, umesto onih od orlona i vune, tako dobro znanih Dzejn. Vinsent je ziveo otprilike na pola puta uzbrdo. On je jos uvek imao oca, barem teoretski.

  10. #10

    Odgovor: Margaret Etvud

    dalje...

    Sedeli bi tako uz ogradu iza kuce, ukraj vretenastih cvetova kosmeje koji su izigravali bastu, sto god su dalje mogli od kuce. Pili bi dzin, koji je Vinsent pretakao iz oceve zalihe pica i krijumcario u nekoj staroj vojnickoj pljoski koju je negde pokupio. A onda bi oponasali svoje majke.
    " Sva sam u uljevima, do kosti odrah i ogulih prste od dirincenja, i to mi je hvala?", sistao bi Vinsent dzangrizavo. "Nema vajde od tebe, sinko moj. Pljunuti si otac. Slobodan k'o 'tica, perjas po celu noc, radis sta ti dune i ne zarezujes ni ovolicno tudja osecanja. A sad, smesta da si izbacio djubre."
    "Eto sta te snadje od ljubavi," uzvracala bi Dzejn, pomirljivim, otezalim glasom svoje majke. "Cekaj samo pa ces da vidis, draga moja. Spustices se i ti jednog dana iz svoje kule u oblacima." Dok je Dzejn ovo govorila, premda se izmotavala, zamisljala je ljubav, sa velikim Lj, kako se spusta ka njoj sa nebesa kao neko ogromno stopalo. Zivot njene majke bio je katastrofa, ali po njenom misljenju neizbezna katastrofa, poput onih u pesmama ili filmovima. Upravo Ljubav je bila kriva, a sta se pred Ljubavlju moze? Ljubav je kao parni valjak. Ne mozes joj umaci, naprosto te pregazi i ti ostajes sravnjen sa zemljom.
    Dzejnina majka je cekala, sa strahom i izricuci upozorenja, ali i sa nekom vrstom dubokog nasladjivanja, da se ista stvar dogodi i Dzejn. Svaki put kada je Dzejn izlazila s novim deckom, njena majka ga je merkala kao potencijalnog vinovnika posrnuca. Bila je podozriva prema vecini ovih mladica; s nepoverenjem je motrila njihova napucena, socna usta, njihove oci, poluzatvorene u dimu koji se izvija iz njihovih cigareta, njihov spor, kicoski hod, odecu koja je bila isuvise pripijena, isuvise puna: prepuna njihovih tela. Izgledali su tako cak i kad se nisu pucili i sepurili, kad su se trudili da deluju pametno, vredno i uctivo radi Dzejnine majke, dovikujuci "dovidjenja" sa ulaznih vrata, u kosuljama sa kravatama i ispeglanim staromodnim odelima. Oni nisu bili krivi sto su tako izgledali, sto su bili takvi. Bili su bespomocni - jedan poljubac u nekom mracnom budzaku ostavljao ih je bez reci; bili su mesecari u sopstvenim zitkim telima. Dzejn je, naprotiv, bila potpuno budna.
    Dzejn i Vinsent zapravo nisu izlazili. Umesto toga, izrugivali su se izlascima. Kada je vazduh bio cist, sto ce reci kad Dzejnina majka nije bila kod kuce, Vinsent bi banuo na vrata lica obojenog u svetlozuto, a Dzejn bi naopacke oblacila svoj ogrtac za kupatilo, pa bi narucivali kinesku hranu, prepali momka koji je raznosio porudzbine i trapavo jeli stapicima, sedeci prekrstenih nogu na podu. Ili bi se Vinsent nacrtao u pohabanom tridesetogodisnjem odelu, sa polucilindrom i stapom, a Dzejn bi rovarila po ormanu u potrazi za majcinim otpisanim sesirom za crkvu, s nagnjecenim platnenim ljubicicama i velom, pa bi odlazili u centar i smucali se naokolo, cineci glasne opaske na racun prolaznika, pretvarajuci se da su stari, siromasni, ili ludi. Bezumno i neukusno, ali im se svidjalo bas to.
    Posto je Vinsent vodio Dzejn na matursko vece, zajedno su birali haljinu za nju u jednoj od prodavnica polovne odece u koju je Vinsent cesto navracao, kikocuci se u nadi da ce izazvati sok ili divljenje. Kolebali su se izmedju jarko crvene, posute sljokicama, i crne, bez ledja i nabrane u kukovima, podavijene spreda i odlucili se za crnu, da bi se slagala sa Dzejninom kosom. Vinsent joj je poslao limun-zelenu orhideju otrovnog izgleda, boje njenih ociju, kako je rekao, a Dzejn je obojila kapke i nokte u istom tonu. Vinsent je uz vecernje odelo stavio belu kravatu i cilindar, sve u svemu lakrdijaske i smesno prevelike za njega. Igrali su tango po gimnastickoj dvorani, uzduz i popreko, iako se nije svirao tango, pod cvecem od papirnih maramica, zasecajuci crnu brazdu u moru pastelnog tila, bez osmeha, projektujuci otrcanu seksualnu pretnju, Vinsent sa Dzejninom dugom ogrlicom od bisera ukljestenom medju zubima.
    Aplauz je bio upucen pretezno njemu, zbog nacina na koji je bio obozavan. Mada uglavnom od strane devojaka, misli Dzejn. Ali, izgleda da je bio prilicno omiljen i medju mladicima. Verovatno im je pricao masne viceve, u poslovicnoj svlacionici. A znao ih je sijaset.
    Povivsi Dzejn unazad, ispustio je perle i prosaputao joj na uvo: "Ni pojas, ni spenadle, ni trice, ni kucine." Bio je to tekst iz reklame za tampone, ali ujedno i njihov zivotni moto. Ono sto su oboje zeleli: izbavljenje od sveta majki, sveta predostroznosti, sveta opterecenosti, zle kobi i teskih zenskih obuzdavanja puti. Zeleli su svet bez posledica. Sve do nedavno, uspevalo im je da ga odrze.
    Naucnici su sada vec otopili mladog mornara citavom duzinom, barem po povrsini. Prelivali su ga toplom vodom, ovlas i strpljivo; nisu zeleli da ga otkrave suvise naglo. Kao da je Dzon Torington usnio, a oni ne zele da ga prenu.
    Sada se ukazase i njegova stopala. Bosa i bela, pre nego zuckasta; deluju kao stopala nekoga ko je u zimski dan hodao po hladnom podu. Takvo je svetlo koje se prelama na njima: kao suncevi zraci u rano zimsko jutro. Dzejn odsustvo carapa dozivljava kao nesto neizmerno bolno. Mogli su da mu ostave carape. Ali, mozda su bile potrebne drugima. Njegovi veliki nozni prsti uvezani su platnenom trakom; covek na ekranu objasnjava da je to zbog toga da bi telo bilo cvrsto upakovano za sahranu, ali Dzejn nije bas ubedjena. Ruke su mu privezane uz telo, a nozni zglobovi uvezani zajedno. To se obicno radi kada ne zelis da neko baza naokolo.
    Ovo je skoro previse za Dzejn: suvise je podseca. Masila se daljinskog da promeni kanal, ali na srecu emisija (to je ipak samo emisija, jos jedna u nizu) prelazi na istoricare, koji analiziraju odecu. U krupnom planu je kosulja Dzona Toringtona, jednostavna, od pamucne tkanine na plave i bele pruge, visokog okovratnika i sa sedefastim dugmicima. Pruge nisu tkane, vec stampane prema uzorku; tkanje bi bilo skuplje. Pantalone su od sivog platna. Ah, pomisli Dzejn. Garderoba. Vec joj je lakse: tu je na svom terenu. Dopada joj se svecana ozbiljnost, uvazavanje s kojim se govori o prugama i dugmadima. Zainteresovanost za danasnju odecu predstavlja frivolnost, dok je zanimanje za odecu proslih vremena arheologija; Vinsent bi cenio ovakvo zapazanje.
    Posle gimnazije, i Dzejn i Vinsent su dobili stipendije za studije, mada se ispostavilo da je Vinsent ucio manje, a prolazio bolje. Tog leta sve su radili zajedno. Zaposlili su se preko raspusta u istom kiosku za hamburgere, posle posla odlazili zajedno u bioskop, mada Vinsent nikada nije placao za Dzejn. Povremeno bi jos uvek navlacili staru odecu i izigravali caknuti par, ali to vise nije bilo onako bezbrizno i prozeto apsurdnom dosetkom. Pocelo je da im se cini da bi i oni na kraju mozda mogli da izgledaju upravo tako.

  11. #11

    Odgovor: Margaret Etvud

    -dalje-


    Na prvoj godini studija Dzejn je prestala da izlazi sa drugim mladicima: bio joj je potreban honorarni posao da bi se izdrzavala, i taj rad, ucenje i Vinsent zaokupljali su joj sve vreme. Pomislila je, mozda je zaljubljena u Vinsenta. Pomislila je da bi mozda trebalo da vode ljubav, kako bi to proverila. Jos nikada nije radila tako nesto, barem ne do kraja; previse se bojala nepouzdanosti kod muskaraca, tezine ljubavi, a ponajvise posledica. Mislila je, nekako, da bi Vinsentu mogla da veruje.
    Ali stvari se nisu odvijale u tom pravcu. Drzali su se za ruke, ali se nisu grlili; grlili su se, ali se nisu mazili; ljubili su se, ali se nisu stiskali. Vinsent je voleo da je gleda, ali toliko da nikada ne bi zatvarao oci. Ona bi sklapala svoje, a onda ih otvarala, i Vinsent je bio tu, s ocima koje su sijale na svetlu ulicne lampe ili mesecini, piljeci u nju ljubopitljivo, kao da iscekuje kakvu li ce to zensku ujdurmu da smisli, na njegovo odusevljenje i zabavu. Voditi ljubav sa Vinsentom izgleda uopste nije bilo moguce.
    (Kasnije, posto se priklonila onoj struji shvatanja, koja je potkraj sezdesetih nabujala u reku, nije vise govorila "voditi ljubav", nego "spavati s nekim". Ali, to se svodilo na isto. Spavas s nekim, i ljubav se iz toga ispili, svidjalo ti se ili ne. Budis se u nekom krevetu, ili pre na nekakvom madracu, grli te necija ruka, i zatices sebe gde se pitas kako li bi izgledalo ako bi se nastavilo. U tom trenutku, Dzejn bi pocela da gleda na sat. Nije nameravala da bude ostavljena ni na kakvom cedilu. Ona ce se snalaziti u zivotu sama. I snalazila se.)
    Dzejn i Vinsent su se razbezali u razlicite gradove. Pisali su jedno drugom razglednice. Dzejn je radila svasta pomalo. Drzala je zadruznu bakalnicu u Vankuveru, vodila knjige jednom mini teatru u Montrealu, obavljala poslove izvrsnog urednika kod nekog malog izdavaca, brinula o publicitetu jedne plesne druzine. Imala je mozak za detalje i zbrajanje sitnih suma - to sto je na studijama jedva sastavljala kraj s krajem bio joj je dobar nauk - a takvi poslovi su cesto bili dostupni ako se za njihovo obavljanje nije trailo mnogo novaca. Dzejn nije videla razlog zasto bi pustala korenje, ili se na bilo koji nacin zdusno posvetila, ma kome ili ma cemu. Behu to rane sedamdesete: stari otezali zenski svet utega, mera predostroznosti i posledica bio je zbrisan. Otvaralo se toliko prozora, toliko vrata: mogao si da proviris unutra, da udjes, pa da opet izadjes.
    Zivela je sa nekolicinom muskaraca, ali su u svakom stanu stajale njene kartonske kutije, koje nikada nije stizala da raspakuje; bas potaman, jer je utoliko lakse bilo iseliti se. Kada je prevalila tridesetu zakljucila je kako bi bilo lepo imati dete, jednom, kasnije. Pokusavala je da smisli neki nacin kako da to izvede a da ne postane majka. Njena majka se odselila na Floridu, i slala nesuvisla, cantrava pisma, na koje Dzejn cesto nije odgovarala.
    Dzejn se preselila natrag u Toronto, koji joj se ucinio deset puta zanimljiviji nego kad je iz njega otisla. Vinsent je vec bio tu. Vratio se iz Evrope, gde je studirao film; otvorio je studio za dizajn. On i Dzejn su se nalazili uz rucak, i sve je bilo po starom: isti zaverenicki duh lebdeo je medju njima, isti osecaj potencijala za neobuzdanost. Mogli su jos uvek jednako da sede u Dzejninoj basti, ukraj cvetova kosmeje, da pijuckaju zabranjeni dzin i teraju segu.
    Dzejn se obrela u Vinsentovim krugovima, ili se radilo o orbitama? Vinsent je poznavao gomilu sveta, ljudi svake vrste; neki su bili umetnici a neki su to hteli da postanu, dok su neki hteli da poznaju one koji su to bili. Neki su imali novac da njime nesto zapocnu, neki su pravili novac, a svi su ga trosili. U to vreme, ili medju tim ljudima, o novcu je bilo mnogo vise govora. Retki su, pak, znali kako da njime barataju, i Dzejn se zatekla kako im pomaze u tome. Razvila je sitan posao sa njima, upravljajuci njihovim novcem. Primala ga je, cuvala ga na sigurnom, odredjivala im koliko mogu da potrose, udeljivala im dzeparac. Pomno je belezila sta su kupovali, pohranjujuci njihove racune: koji namestaj, koju odecu, koje objekte. Bili su ushiceni svojim novcem, opcinjeni njime. Nesto kao sa kolacima i mlekom posle skole. Motreci na njih dok se igraju svojim novcem, Dzejn se osecala odgovorno i obzirno, cak pomalo uvazeno. Svoj novac je brizljivo pohranjivala u stranu, i na kraju njime kupila kucu u gradu.
    Sve to vreme, manje-vise je bila s Vinsentom. Pokusavali su da budu ljubavnici, ali se nisu proslavili. Vinsent je pristajao na tu semu jer je Dzejn tako zelela, ali je izvrdavao, nije se izjasnjavao. Ono sto je palilo sa drugim muskarcima, kod njega nije: izmamljivanje zastitnickih poriva, izigravanje ljubomore, molbe da odvrne zapecene poklopce s tegli. Seks s njim je pre nalikovao muzickoj probi. On to nije mogao da shvati ozbiljno, optuzujuci nju da svemu pristupa odvec kruto. Pomislila je da je mozda homic, ali se plasila da ga pita; strahovala je da je ravnodusan prema njoj, da je iskljucuje. Bili su im potrebni meseci da se vrate na normalu.
    Sada je bio stariji, oboje su bili stariji. Kosa mu se na slepoocnicama proredila, na celu je imao cubu, a njegove svetle, radoznale oci usadile su mu se jos dublje u glavu. Ono sto se nastavilo medju njima i dalje je nalikovalo udvaranju, ali u stvari nije bilo to. On joj je uvek donosio ponesto: novu, neobicnu hranu za kusanje, nove groteske za gledanje, novi trac, koji bi joj podario kao cvet u nekoj posebnoj prilici. Ona ga je, zauzvrat, cenila. Ceniti Vinsenta, licilo je na neku joga-vezbu; bilo je to kao da cenis nekog incuna, ili kakav kamen. On nije bio svima po ukusu.
    Na televiziji se pojavljuje jedan crno-beli snimak, sledi drugi: njegova verzija iz devetnaestog veka, u gravirama. Ser Dzon Frenklin, stariji i deblji nego sto ga je Dzejn zamisljala; Teror i Erebus, ukljesteni u sudaru s ledom. Na krajnjem Arktiku, pre sto pedeset godina, znacilo je to skapati od zime. Ni tracka sunca, ni mesecine: samo severna svetla suste, kao elektronska muzika, i krte zvezdice.
    Kako li su se snalazili za ljubav, na takvom jednom brodu, u jedno takvo vreme? Skrivena samotna pipanja, zbrkani i zalobni snovi, sublimacija romana. Uobicajena stvar medju onima koji su postali usamljenici.
    Dole, u trupu, usred skripe drvenog brodskog korita i ustajalog vonja predugo zatvorenih muskaraca, Dzon Torington lezi na samrti. Mora da je znao: vidi mu se na licu. Okrece ka Dzejn svoj pogled boje caja, pun zagonetnog prekora.
    Ko ga je drzao za ruku, ko mu je citao, ko donosio vodu? Ko ga je, uopste, voleo? I kako su mu objasnili sta ga to ubija, o cemu god da se radilo? Susica, zapaljenje mozga, praroditeljski greh? Svi ti viktorijanski razlozi, bez ikakvog smisla i pogresni. Ali, mora da su bili utesni. Ako vec umires, zelis bar da znas zasto.
    Stvari su osamdesetih pocele da izmicu . Toronto vise nije bio onako zabavan. Nakupilo se previse ljudi, previse sirotinje. Mogli su se videti kako prose po ulicama, zagusenim od izduvnih gasova i kola. Ateljei jeftinih umetnika behu sravnjeni sa zemljom ili pretvoreni u neupadljive poslovne prostore dobrostojecih; umetnici su se iselili negde drugde. Citave ulice bile su razorene ili razrusene. Vazduhom je vitlala sljaka nosena vetrom.
    Ljudi su umirali. I to prerano. Jedan od Dzejninih klijenata, vlasnik antikvarnice, umro je skoro preko noci od raka kostiju. Druga, pravnica koja je zastupala ljude iz sveta zabave, isprobavala je haljinu u nekom butiku kad je dobila infarkt. Preturila se, pozvase hitnu pomoc, a kad su stigli bila je vec mrtva. Jedan pozorisni producent umro je od side, kao i neki fotograf; fotografov ljubavnik se upucao, od tuge ili zato sto je znao da je na njega red. Prijatelj jednog prijatelja umro je od emfizema, drugi od virusne upale pluca, treci od zutice koju je pokupio na odmoru u tropima, cetvrti od spinalnog meningitisa. Kao da ih je nagrizao neki tajanstveni agens, nesto nalik bezbojnom gasu, bez mirisa i nevidljivo, tako da svaka gljivica koja se zadesi u blizini moze da se ustremi na njihova tela i savlada ih.
    Dzejn je pocela da primecuje one delove vesti koje je nekada tek letimicno zapazala. Javorove sume izumiru od kiselih kisa, hormoni u teletini, ziva u ribi, pesticidi u povrcu, voce prskano otrovom, bogzna sta u vodi za pice. Pretplatila se na dostavu flasirane izvorske vode i osecala se bolje nekoliko nedelja, da bi onda procitala u novinama kako joj to nece mnogo pomoci. Jer, to nesto je prodiralo u sve. Svaki put kad udahnes, dobijas i pomalo toga. Razmisljala je da se iseli van grada, a onda je procitala o otrovnim isparenjima, radioaktivnom otpadu, skrivenom svuda po unutrasnjosti i zamaskiranom socnim, prevarantskim zelenilom drveca koje se leluja.
    Vinsent je mrtav vec skoro godinu dana. Nisu ga smestili u veciti led, niti su ga zamrzli. Zavrsio je na Nekropolisu, jedinom groblju u Torontu cija mu je opsta atmosfera bila po volji; nad njim su zasadili lukovice cveca, Dzejn i ostali. Uglavnom Dzejn. Dzon Torington, tek odmrznut posle sto pedeset godina, u ovom trenutku verovatno izgleda bolje od Vinsenta.

  12. #12

    Odgovor: Margaret Etvud

    Nedelju dana pred Vinsentov cetrdeset treci rodjendan, Dzejn ga je posetila u bolnici. Lezao je tu na ispitivanjima. Kao u sali. Bio je tu zbog onog neizrecivog, nepoznatog. Zbog mutiranog virusa koji cak jos nije imao ni ime. Puzio mu je uz kicmu, a kad dospe do mozga, ubice ga. Nije, kazu, reagovao na terapiju. Bio je tu da bi jos malo potrajao.
    U njegovoj sobi bese belo, zimsko. Lezao je oblozen ledom, zbog bolova. Umotan u beli carsav, ispod koga su izvirivale njegove bele, tanke noge. Behu tako blede i hladne. Dzejn ga pogleda jednom, prostre se na led kao losos, i zarida.
    "O, Vinsente," rekla je. "sta cu ja bez tebe?" Zvucalo je grozno. Bas kao da se Dzejn i Vinsent zavitlavaju na racun otrcanih knjiga, otrcanih filmova, svojih otrcanih majki. Osim toga, zvucalo je i sebicno: eto nje, gde brine za sebe i sopstvenu buducnost, pri cemu je u stvari Vinsent bolestan. Ali, bilo je upravo tako. Bice toliko toga manje da se radi, sve u svemu, bez Vinsenta.
    Vinsent se upiljio uvis, ka njoj; senke ispod njegovih ociju behu kao duplje. "Glavu gore," rekao je, upola glasa, jer sada vise nije mogao da govori sasvim glasno. A ona je vec sedela presamicena, nagnuta napred; drzala ga je za ruku. Bese tanusna kao pticja kandzica. "Ko kaze da cu umreti?" Na tren se zamislio. "U pravu si," rekao je. "Ukebali su me. Trbonje iz svemira. Rekli su: 'Daj mi tvoju trbu...'"
    Dzejn se jos vise rasplakala. Ispalo je tim gore jer je pokusavao da bude smesan. "Ali, o cemu se radi?" rekla je. "Jesu li najzad pronasli?"
    Vinsent se nasmesio svojim prastarim, bezbriznim osmehom, osmehom ravnodusja, lakrdije. Svojim divnim zubima, mladalackim kao i uvek. "Ko zna," rece. "Mora da sam nesto pojeo."
    Dzejn je sedela, a suze su joj se slivale niz lice. Osetila se napustenom: ostavljenom, nasukanom. Njihove majke su im konacno doskocile i dokazale da su u pravu. Napokon, posledica ima; ali behu to posledice necega za sta cak nisi ni znao da si uradio.
    Naucnici su ponovo na ekranu. Uzbudjeni su, ozbiljna usta im podrhtavaju, moglo bi se cak reci da su radosna. Oni znaju zasto je Dzon Torington umro; znaju, napokon, i zasto je Frenklinova ekspedicija tako strasno nastradala. Stricnuli su delove Dzona Toringtona, nokat sa prsta, kovrdzu, propustili su ih kroz masine i dosli do odgovora.
    Pojavljuje se i snimak stare limene konzerve, otvorene tako da moze da se vidi limeni sav. Izgleda kao caura bombe. Prstom pokazuju: to je od limenih konzervi, jos svezeg pronalaska u ono doba, nove tehnologije, konacnog odgovora na izgladnjivanje i skorbut. Frenklinova ekspedicija je bila obilato snabdevena limenim konzervama, nakrcanim mesom i supom pa zalemljenim olovom. Citava ekspedicija se otrovala olovom. A niko nije ni slutio. Niko nije mogao ni da mu oseti ukus. Nasrtalo im je na kosti, pluca, mozgove, iznurujuci ih i muteci im razum, tako da su se oni koji jos nisu bili pomrli na brodovima zaputili u bezumni pohod preko skamenjenog, sledjenog tla, tegleci camac za spasavanje natovaren cetkicama za zube, sapunima, rupcicima i papucama, beskorisnim tricarijama. Kad su ih pronasli deset godina kasnije, behu vec kosturi u dronjcima od kaputa, koji su lezali tamo gde su obnevideli. A krenuli su nazad prema brodovima. Ubilo ih je ono sto su jeli.
    Dzejn iskljucuje televizor i odlazi u kuhinju, svu u belom, preuredjenu pretprosle godine - starinska kasapska tezga iz sedamdesetih izbacena je i odvezena - da sebi spremi toplo mleko sa rumom. A onda odustaje, ionako nece spavati. Sve ovde izgleda kao da nema svog pravog vlasnika. Njena prirucna pecnica, savrsena za solo rucavanje, njena mikrotalasna za povrce, njen aparat za espreso - svi su oni tu i cekaju da ona ode, na jedno vece ili zauvek, kako bi preuzeli svoje konacne, prave pojavne oblike predmeta bez svrhe, prepustenih slucaju u fizickom svetu. Mogli bi podjednako da budu i delovi nekog svemirskog broda koji je eksplodirao kruzeci oko Meseca.
    Razmislja o Vinsentovom stanu, tako pomno sredjenom, ispunjenom divnim i namerno odabranim ruznim predmetima, koje je nekada voleo. Razmislja o njegovoj radnoj sobi, sa njenim narocitim smicalicama, koja je sada prazna, bez njegovih ruku i nogu. Sve je to sada rastureno, rasprodato, razdato.
    Plocnik koji se proteze kraj njene kuce je sve vise zakrcen plasticnim casama od pica, zgnjecenim konzervama od sokova, upotrebljenim papirnim tanjirima. Ona ih skuplja, cisti, ali oni ponovo nicu preko noci, poput traga koji ostaje za vojskom na marsu ili za stanovnicima koji beze iz grada pred bombardovanjem, odbacujuci predmete koji su im nekada nesto znacili, ali su sada preteski za nosenje.
    [i]Iz Margaret Atwood, Wilderness Tips, London 1991.

  13. #13

    Odgovor: Margaret Etvud

    ****
    Odbijaš da poseduješ sebe,
    dopuštaš
    drugima da to čine za tebe:


    polako postaješ sve javniji,
    za godinu od tebe će ostati
    samo megafon


    ili ćeš sići preko krova
    s lažnim autoritetom
    vladinog službenika,
    plav kao policajac,siv kao istrošen anđeo,
    odavno zaboravivši razliku
    između naveštenja i listića za parkiranje


    ili ćeš da klizneš ispod vrata,
    kože obložene poništenim
    avionskim markama,tvoj poljubac nije više literatura
    već fina štampa,zbirka uputstava.


    Porekneš li te uniforme
    i odlučiš li da budeš ponovo
    svoj,budućnost će ti
    biti manje dostojanstvena,bolnija,smrt brža,
    (nije više moguće biti human i živ):ležaćeš na gomili
    sa drugima,lica i tela
    prekrivenog ožiljcima
    tako gusto da se samo
    oči razabiru.

  14. #14

    Odgovor: Margaret Etvud

    KAD GLEDAŠ U PRAZNO...


    Kad gledaš u prazno
    u šta gledaš?
    Čije lice pluta po vodi i
    rastapa se kao papirni tanjir?


    To je ono pravo,seti ga se
    koje misliš da si odbacio
    skupa sa dotrajalim nameštajem.


    Vratio si joj se posle rata
    i gledaj dokle se stiglo.
    Sada se pitaš da li
    isto da učiniš.


    U međuvremenu ona sedi u fotelji
    uvoštela i smekšala
    kao unutrašnja guma ili kao majka
    i uzdiše i izdiše,


    okružena kristalom,kristalom,
    darovima udvarača
    koji se lepo zabavljaju u kuhinji


    i čekaju da ona odluči
    o večernjoj temi razgovora
    koja će biti smeštena u prošlo vreme
    i uključujući čaj i seks
    istovremeno obuhvaćene krajnje otmeno.


    Ona nešto smera,tka
    istorije,one nikada nisu konačne,
    mora ih prerađivati,
    tka svoju verziju,
    onu koju ćeš ti poverovati,
    jedinu,uostalom,koju ćeš čuti.

  15. #15

    Odgovor: Margaret Etvud

    Citat alpinista kaže: Pogledaj poruku
    KAD GLEDAŠ U PRAZNO...
    Ova pesma asocira na Penelopijadu, zar ne?
    Evo nešto više o samoj knjizi (hm knjižici jer je malena po obimu a velika po sadržaju)

    U Homerovoj Odiseji Penelopa "Odisejeva supruga i sestra lepe Helene Trojanske" oslikana je kao oličenje bračne vernosti. Njeno dvadesetogodišnje opiranje proscima koji je opsedaju na Itaki, dok Odisej u Troji ratuje, a potom luta morima, vekovni je primer snage ljubavi i vere. Margaret Atvud u svom viđenju ovoga mita uglavnom govori glasom Penelope i hora njenih dvanaest sluškinja, problematizujući neke od Odisejevih (i Telemahovih) postupaka.
    preuzeto sa Geopoetika | Margaret Atvud: Penelopijada
    U Šekspirovom teatru "Svom" u Stratfordu na Ejvonu premijerno izvedena dramatizacija ovoog dela. Margaret je dramatizovala svoje vidjenje mita o Penelopi, tako što je ubacila ples i pesme i predstava se reklamira kao "pola Doroti Parker, a pola kao 'Očajne domaćice'".

    Da mene neko pita, kao što ne pita, ova verzija mita o Odiseju i Penelopi postala bi priručna literatura u Gimnazijama uz Homerova dela. Savršen spoj mitske baze, uvek aktuelnog scenarija ljubavi i čekanja, začinjeno modernim elementima i vokabularom. A to je ono što mlade čitaoce najviše zamara kod čitanja Homera.
    Poruku je izmenio Cecara, 14.10.2011 u 12:30 Razlog: kodovi
    Never lie to someone that trusts you. Never trust someone that lied to you.

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •