[CENTER]
VLASAC (Allium schoenoprasum L.)
Vlasac je divlja i trajna biljka za koju se smatra da je porijeklom iz središnje Azije. Uzgaja se ili raste samoniklo po cijeloj Europi, Središnjoj Aziji i Sjevernoj Americi. Kao začin poznat je od davnina, čak su pronađeni 3000 godina stari kineski zapisi o njegovoj uporabi u kuhinji a smatra se da ga je u Europu iz Kine donio Marko Polo. Postoji legenda prema kojoj su Romi koristili vlasac pri proricanju sudbine, a u nekim vjerovanjima dobro je oko kuće objesiti vezice suhog vlasca kako bi se otjerale bolesti i zli duhovi. Stari su Rimljani vjerovali da se vlascem mogu ublažiti opekotine i suhi kašalj, a dodaje li se u hranu može povisiti krvni tlak i djeluje kao diuretik, premda se danas sumnja u to. Danas se vlasac najviše upotrebljava u kuhinji, osobito francuskoj, kao profinjen i ugodan dodatak aromat i dekoracija jela. Etimologija naziva ukazuje na izgled biljke, čiji listovi liče na vlasi kose, tanki i elegantni.
Najmanji je, ali po mnogima najprofinjeniji predstavnik roda Allium (luk) kojem još pripadaju, među ostalima, poriluk, češnjak, crveni luk, luk kozjak i ostali. Najčešće se kao začin koristi svjež ili zamrznut. Jelima daje lagan, svjež okus luka hrani, integralna je komponenta sezonskih umaka i dio je svakog začinskog vrta. Kao i drugi predstavnici roda Allium, vlasac ima vrlo fin miris po češnjaku i luku, koji je vezan za prisutnost različitih disuldidnih spojeva. Listovi vlasca bogati su i vitaminima C i A, ali za razliku od više koncentriranog češnjaka sadrže manji udio aromatičnih spojeva i rijetko imaju medicinsko djelovanje. Njihova prava vrijednost je u kuhinji i u vrtu.
Vlasac u prirodi i na prozoru
Vlasac je lijepa lisnata biljka visoka 15-35 centimetara s malom i slabo izraženom lukovicom. Iz lukovice izbija gust snop uskih i cjevastih listova plavozelene boje. Stabljika je vrlo slična listovima i tijekom svibnja i lipnja na njezinu vrhu razvijaju se crveni ili ljubičasti cvjetovi u obliku gustog polukuglastog cvata.
Uzgojeni vlasac je vrlo sličan divljemu. Može se uzgojiti i u lončiću na prozoru, u zatvorenom prostoru, ne traži puno pažnje i zahvalan je i lijep zeleni ukras u kuhinji. Uzgaja li se na taj način, može se trošiti prema potrebi i tijekom cijele godine. Kad raste samoniklo voli vlažna i pjeskovita sunčana ili malo sjenovita mjesta . Radi lakog prilagođavanja klimatskim uvjetima i različitim vrstama tla, proširen je po gotovo cijeloj sjevernoj hemisferi. Sjemenke vlasca mogu se u vrt posijati već u rano proljeće, međutim potrebna je nešto viša temperatura, pa je u mnogim sjevernijim krajevima bolje sa sjetvom početi nešto kasnije u proljeće, kad temperatura pređe 20 stupnjeva C, ili se može uzgajati u plasteniku. Dobro je nakon četiri tjedna vlasac presaditi kako bi se razlistao. Svake dvije do tri godine je dobro razdijeliti lukovice. Prilikom berbe može ga se samo "šišati" do visine od 2-3 centimetra, nakon toga će listovi nastaviti rasti.
Za jelo i začin upotrebljavaju se sitno isjeckani listovi koji se beru od proljeća do jeseni, pri čemu se snop listova reže iznad zemlje da bi se sačuvala lukovica za slijedeću sezonu i iz koje će kasnije niknuti novi listovi. Svježi se listovi mogu sačuvati ukoliko se duboko zamrznu. Najbolji način za pohranjivanje jest odvlažiti listove, nasjeckati ih, staviti u posudicu za led napunjenu vodom i takvog zamrznuti. Kad se počne sušiti, vlasac brzo gubi aromu i boju, pa ga je takvog dobro imati samo kao rezervu za slučaj kad nema svježega.
Začin koji može iznenaditi
Zbog svojeg nježnog i ugodnog mirisa vrlo je popularan začin u središnjoj i zapadnoj Europi. Fino sjeckan dodaje se juhama, varivima od povrća i umacima, posebno onima na bazi jaja, vrhnja ili jogurta. Dugo kuhanje uništava njegovu osebujnu aromu, tako da je najbolje dodavati ga pred sam kraj pripreme jela, netom prije posluživanja. Svježi vlasac često se koristi kao dekoracija, nasjeckan ili cijeli listovi. Vlasac je i sastavni dio začinskih mješavina, pa je tako i obavezni sastojak francuskih fines herbes, mješavini koja se koristi za razna topla i hladna jela, salate, omlete, rižu i piletinu. U kineskoj se kuhinji najčešće pred kraj kuhanja ili prženja dodaju dugi listovi vlasca kako zbog okusa, tako i zbog ugodna izgleda i mirisa koje daje jelu. Izvrstan je začin za razne vrste sireva, kojima se dodaje svjež i sitno sjeckan. Osobito se dobro slaže sa svježim sirom, mješavina čega je čest proljetni objed u centralnoeuropskim zemljama. Također, sjeckani vlasac izvrstan je i u raznim salatama, a osobito onima od rajčica i krastavaca kojima daje nježnu aromu puno slabiju od crvenog luka, ali izuzetno finu i bez jakog okusa. U alpskim krajevima Europe, gdje također raste samoniklo, vlasac se često koristi posut preko maslacem premazanog raženog kruha.
Dekoracije od vlasca su ne samo lijepe, već i mirisne, a jelo u koje je dodan sitno narezan vlasac, primjerice umjesto peršina, zadržat će vizualnu ljepotu i dobiti ugodan lagan miris kombinacije luka i češnjaka, kojeg mnogi vole. Posebno se dobro slaže s krumpirom, kuhanim, pečenim ili prženim, a osobito je zanimljiv dodatak pire krumpiru kojem daje svježiji okus i neuobičajen izgled.