-u 09:46-
INTERVJU: NINA ŽIVANČEVIĆ, književnica i kritičar
22. jun 2009. 14:32 - vodila razgovor- Katarina VUKOVIĆ
Nova knjiga književnice i kritičarke Nine Živančević, domaćina nedavno završenog Beogradskog festivala poezije i knjige, svojevrsni je presek istorije civilizacije. Prema priznanju autorke, građu za razgovore sa najvećim intelektualcima našeg doba, objavljenim u knjizi Iznenadni blesak - pripremala je mesecima. Iako je odrasla okružena eminentnim nadrealistima Đorđem Kostićem i Dušanom Matićem, inače prijateljima njenog oca, književnica koja na Sorboni predaje avangardu priznaje da se plašila razgovora sa velikim misliocima, jer sve što oni kažu izgleda kao dokaz naše nedovoljnosti u mišljenju. Na tragu ranijih autorkinih razbijanja književnih standarda, Iznenadni blesak je vešto dijalektičko zadiranje u suštinu sagovornikovog stvaralaštva, možda najbolje ostvareno u razgovorima sa psiholingvistom Julijom Kristevom, pokretačima bit generacije Vilijamom Barouzom i Alenom Ginzbergom, tvorcem engleskog nadrealizma Eduardom Roditijem. Prema autorkinim rečima najviše je iznenadio intervju sa Julijom Kristevom. Ispostavilo se da je u tom razgovoru, na više pitanja ona morala da odgovara. Julija je, kaže, htela da sazna sve o dešavanjima u Srbiji devedesetih.
- Zaista me je iznenadio taj njen dijapazon interesovanja, koji je svakako išao mnogo dalje od oblasti za koje znamo da se ona interesuje - psiholingvistike, opšte književnosti, psihoanalize - objašnjava Nina Živančević za Standard.
Kod pokretača bit generacije, Vilijama Barouza, vam je u startu zasmetalo saznanje da je nesrećnim slučajem ubio svoju ženu i da ga je zanimalo oružje. Da li je, ipak, nekim odgovorom uspeo da vas iznenadi, da ne kažem oduševi?
- Nisam sigurna da me je bilo šta oduševilo tokom našeg razgovora. Možda bi trebalo ponovo pročitati taj razgovor... Učinilo mi se zanimljivo njegovo objašnjenje budućnosti i tumačenje velikog skoka, koji bismo hipotetički mogli, kao ljudska vrsta, da napravimo - odlazak na neku novu planetu, jer je ova postala pretesna... Na neki način njegovo viđenje jeste bilo proročkog karaktera, jer u to vreme (osamdesetih) još nismo bili svesni svih ekoloških problema naše planete o kojima danas bruje svi mediji.
Čini se da ste se sa drugim ocem bit generacije, Alenom Ginzbergom bolje složili.
- Čujte, to su bile dve potpuno različite osobe, osim činjenice da su pripadali istom književnom pokretu - bit generaciji. Nešto ću o svemu tome morati da kažem početkom jula na konferenciji posvećenoj Barouzu, koja treba da se održi u Parizu povodom 50-godišnjice objavljivanja njegovog romana Goli ručak. U svakom slučaju on je bio veliki inovator u književnosti i poseban stilista.
U svet književnosti uveo vas je otac. U kakvom sećanju su vam ostala njegova druženja sa nadrealistima, pre svega sa Đorđem Kostićem?
- Bila sam zaista mala. Najmlađe sam dete u porodici, tako da su me druženja moga oca sa nekim velikim ljudima samo okrznula. Sećam se jedino perioda kada je otac posećivao filozofa i pesnika Dušana Matića i Đorđa Kostića, kao i slikara Mila Milunovića. U to vreme nisam bila svesna njihove težine ni značaja, ali su mi ostali u sećanju kao veoma duboki, lucidni i prisutni ljudi. Ono što je na mene ostavilo utisak pri susretu sa tim ljudima je njihov poseban dar da odmah krenu u dubok razgovor - in medias res da tako kažem. Nikada nisu ćaskali, onako građanski, već bi se odmah obrušili na gorući problem. Taj kvalitet sam kasnije i sama prepoznala u razgovorima sa nekim drugim velikim imenima današnjice.
Ovde se malo zna o vašem životu. Na Sorboni na pozorišnom odseku predajete avangardu, završili ste studije u Vašingtonu, živeli u Njujorku.
- Tačno je da nikada nisam želela da namećem našoj javnosti svoja profesionalna iskustva... Malo je poznato da sam u Njujorku od 87. do 92. radila sa Living Teatrom, živim stubom pozorišne avangarde. Ipak, ljudi koji prate moj rad znaju da sam često pisala pozorišne prikaze o predstavama izvedenim u Njujorku i u Parizu. U Parizu me pozorišna scena nimalo nije očarala i često sam se pitala kako je moguće da je Kantor toliko dugo radio u Francuskoj. No, moram da priznam da u Francuskoj uvek postoji neka druga vrsta intelektualnog dijaloga i da srećom ovde i dalje žive mnogi intelektualci poput Kristeve,Virilija, Badijua, Ransijera, Faja, koji održavaju njegov nivo.
Za razliku od Amerike, u kojoj vam se činilo da nemate pravi dijalog sa ljudima?
- Čini mi se da sam još od početka studija, tokom sedamdesetih, neprestano prevodeći druge kulture u našu i obratno, uporno nastojala da vodim kulturološki dijalog sa celim svetom, sve dok u jednom trenutku nisam posustala... Kao da sam se umorila od te silne priče. Možda taj umor od dijaloga nije imao toliko veze sa američkom kulturom per se, već je dijalog kao forma komunikacije postao nedovoljan.
Lajtmotivi vaše poezije su propast civilizacija i borba protiv kolonizacije. Kada odete u Severnu Ameriku iritira vas ono što se dogodilo sa Indijancima. Šta vas iritira kada dođete na Balkan?
- Isreno rečeno, ništa me ne iritira i po tome vidim da sam osoba sa Balkana. Još preciznije - količina stvari koja me iritira je mnogo manja od količine onoga što me navodi na pomisao da sam kod kuće. Ili ako hoćete, moje poznavanje istorije i antropologije Balkana mi pomaže da razumem i oprostim, ili pak volim određene vrste ponašanja. Osudu, nerviranje i mržnju prepuštam drugima.
Zašto vaš projekat o naših deset najboljih savremenih umetnica u dijaspori još uvek nije ostvaren?
- Taj projekat je zastao na tehničkom nivou usled određenih nesporazuma sa Muzejom savremene umetnosti Vojvodine, ali ja nikako nisam digla ruke od njega. Daleko smo odmakli u njegovoj realizaciji, kako ja u pisanju teksta, tako i umetnice u pripremi individualnih radova. Moglo bi se reći da tražimo prostor gde bi se taj projekat realizovao. Možda će to biti deo Njujorškog muzeja moderne umetnosti. Naravno, volela bih da budu predstavljene i u Srbiji, jer je većina umetnica rođena ili je odrasla u Srbiji (kao što je na primer slučaj sa trenutno najpoznatijom, Marinom Abramović). Skoro najveći deo integralnog teksta kataloga biće objavljen ove jeseni u francuskom časopisu za književnost i umetnost Au Sud de l'Est. To će biti najveći uvod u ovaj projekat i njegovo formalno objašnjenje. Moglo bi se reći da je moj izbor veoma ličan, iako ako kažete da od holandskih majstora volite Rembranta, Vermera i Van Stina, taj izbor ne zvuči mnogo lično.