Vesna Parun - Strana 2
Strana 2 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 46

Tema: Vesna Parun

  1. #16

    Odgovor: Vesna Parun

    Usnuli mladic

    Prostrt na zalu sjenovitog zatona
    lezi kao ogradeni vinograd
    usamljen i valovima okrenut.
    Njegovo lice ljupko je i ozbiljno.
    Ne znam je li ljepsa grana sipkova
    puna cvrkuta pticjeg,
    ili pregib njegova pojasa,
    gipkiji od gustera.

    Slusam tutanj niske grmljavine
    koja se izvija s mora, sve to blize.
    I skrivena u liscu stare agave
    motrim kako grlo mladica postaje galeb
    i odlijece put sunca, klikcuci sjetno
    u zutim oblacima. A iz bronce
    njegova raskosnog trbuha dize se mrko
    cvjetna vrlet, na kojoj se odmaraju
    prekrasne vile i kraljice iz bajk.

    Susti zalo i more je posivjelo.
    Zlatne sjenke zasjenise vinograd.
    Stubovi oblaka penju se u daljini.
    Munje doticu sumovitu uvalu.

    Udisem miris ljeta u nasadima
    i pustam se da me opaja nagost bilja.
    Zatim gledam svoje blistave ruke
    i bedra pjenom morskom pozlacena
    iz kojih tece ulje maslinika.
    I vracajuci mirne oci k njemu
    koji spava, uronjen u huku
    spore oluje, prastar kao agava,
    mislim puna rasijane zudnje
    koliko bijelih ptica raskriljenih
    drsce u modrim gudurama oblacnim
    tog tijela, koje tisinom zbunjuje
    sumor mora i samocu trava...

  2. #17

    Odgovor: Vesna Parun

    NISMO SE MOGLI SJETITI

    Nismo se mogli
    sjetiti nekog imena.
    Nekog vrlo
    dragog imena.

    Nikad se dakle
    nećemo više
    ničeg sjećati.
    Samo ćemo živjeti

  3. #18

    Odgovor: Vesna Parun

    DOSADA ILI TKO ZNA KAKAV DAN

    U pjesmi koju nikad neću napisati
    Ima jezero već ostarjelo
    Od rose nevidljivih cvjetova koji
    Spuštaju nefunkcionalne ljestve
    Sve dublje u mene, u neki grad
    Do nevesele statue proljeća
    Zelenog bubnjara koji čeka
    U dronjcima, na vojnickoj kiši,
    Negdje gdje su se staromodne suze
    Umorile i postale mržnja

  4. #19

    Odgovor: Vesna Parun

    Kasni sjaj

    Trazim te
    kao sto naglo valovi prispjeli
    sa mracnih mora,
    i vec sasvim umorni od huka noci,
    istu uvalu zasjenjenu
    modrim klisurama pocinka.

    Ljubim te
    mirno kao suma vecernja
    svoje kosute, i kao zemlja
    svoju snagu i svoj kasni sjaj,
    zabrinuta pred tisinom vocnjaka
    i pred polaganim odlaskom ruza.

  5. #20

    Odgovor: Vesna Parun

    Rijeka i more...

    On je rijeka, a ja sam more.
    Njegov je nemir naglost voda
    koje raspasuju travu. Ja ih slušam
    kako huče u tjesnom koritu
    probijajuć se kroz duboki kanjon
    snagom od koje sustaje moja blagost.

    Ja sam nestrpljivo more.
    On je rijeka.

    Njegove lađe nisu moje lađe.
    Njegove ptice nisu moje ptice.
    Ali njegovim lađama ja sam sidrište
    gdje je dopušteno sjesti uz vatru
    i smiješiti se jednoj priči
    zbog koje se zaboravlja smionost.

    Njegovim pticama ja sam klisura
    koja ih sakriva u svoje stijene
    misleci da ih otimlje oceanu.

    On je prispjela rijeka. Ja sam more.
    Moje obale postaju njegove obale.
    Moje oluje postaju njegovo uzglavlje.
    Moja beskrajnost postaje njegov mir.

  6. #21

    Odgovor: Vesna Parun

    PRVA LJUBAV

    U šuštavoj travi blizu raskršća
    sjedim nemirna srca i čekam onog
    kojemu noćas dadoh, bezazlena,
    preplašenu pticu svoje ljubavi.

    U žarko crvenoj mahovini brijega
    već se zapliće jesen.
    Zatišje jezera raste iz polusjena.

    Što ću učiniti ako ne dođe onaj
    kojemu dadoh svoje srce?
    (A ja mu dadoh srce kao pticu
    ne misleći ništa, začuđena.)

    S tamnih polja dopire šapat noći.
    O, srce moje! Ne slušaj šum trava.
    U tugu će te odvesti.
    Pogledaj:
    voda je nestalna.

    A ptice odlaze daleko preko brijega
    za hladnim suncem.

  7. #22

    Odgovor: Vesna Parun

    GONG

    Časovi mog života - zrnje brojanica
    U šupljem sumraku od ukrštenih sjena -
    Mogu li ikad da utažim žeđ
    Za svjetlošću koju napuštate

    Strašilo za ptice, strašilo za vrijeme
    Samo spušta i diže obrve
    Ako progutamo sve časovnike
    Hoćemo li postati besmrtni

    Draguljari, možete li da napravite
    Živo ljudsko srce
    Koje viče u pomoć

  8. #23

    Odgovor: Vesna Parun

    STARI OBRED PRED KOJIM BLIJEDIM

    Leći ćemo oboje na zemlju
    nećemo govoriti ništa.
    Slušat ćemo kako noć
    svlači bijelu košulju i zove
    ljubavnike da je izrane
    zlatnim bodežima
    zagrljaja

  9. #24

    Odgovor: Vesna Parun

    MANIFEST LJUBAVI

    R. Raljinu

    Prostrimo bijele kosti, prostrimo blještave kosti
    Nemamo druge zastave: krv je oslijepila sunce.
    Stare trublje proljeća, mlada zvona slobode
    Zvonite, zovite ljubav, neka se u njoj smiri
    Crna misao čovjeka, metalna duša svijeta.

    Ja sam ljubav i molim: prostrimo bijedne kosti
    Ja sam ljubav i vičem: prostrimo sunčane kosti!
    Ja sam kostur, i kosti mojih kostiju su jutro
    Ja sam ljubav i kosti mojih kostiju su ljubav
    Ja sam ljubav, i ne znam gdje je počinak ljubavi.

  10. #25

    Vesna Parun

    KAMENE USTAJ!


    Probudi se, kamene,
    Nebesa pozlati!
    Stari nam most
    Iz pepela vrati.

    Neretvo, rijeko zelenih očiju,
    Široko rastvori ih, stani!
    Taj srpanjski dan neka bude tvoj blagdan,
    Na ranu melem zvjezdani.

    Neretvo vodo, još od davnine
    Daleko čulo se nije
    Čovjek da zgine, kamen da uskrsne,
    A srce u kamenu bije.

    Zaplivaj, labude,
    Cvijete dugovrati,
    Val joj razigran
    Do ušća isprati.

    O, ustaj kamene,
    Iz praha se vrati!
    Dok padao si
    Znali smo:
    Iz mrtvih
    Ti ćeš ustati!
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  11. #26

    Vesna Parun

    NE PITAJ VISE


    Ne pitaj vise zasto te ljubim. Pitaj
    zasto raste trava i zasto je nemirno more.
    Pitaj otkud stize vjetar proljetni
    i bijelom lađom snova tko krmani
    kad noc nad svijetom hladne prostre sjene.

    Ne pitaj zasto te voli moje cudno srce.
    Znas li odakle koralj na dnu oceana?
    Valovi pricaju o zaspaloj ljepoti
    ali ti zivis daleko od glasa valova.
    Tvoja je misao strma pecina
    o koju se uzalud razbija moj zivot.

    Ne pitaj zasto te ljubim.
    Pristupi k meni! Tuzno je moje srce.
    Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
    na visokoj planini zaborava.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  12. #27

    Odgovor: Vesna Parun

    ROPSTVO



    Žena sam
    Moja ispovjest prastara i tužna
    drhtala je neizgovorena
    pred nepomičnom savješću planina.
    Ostanite bezazleni
    dok pjevam ovu himnu istinitu
    o robinji i ženi i orlu
    koji je uzletio u modrine.

    Ljubila sam najljepše mladiće
    u ovoj dolini i u svim dolinama
    kojima protiču nečujne rijeke bezbrižnosti.
    Da znate kako sam ih ljubila
    vi bi plakali. Da znate kako sam bdjela uz njih
    vi nikad ne bi spavali spokojno
    pokraj žene ili pokraj šume
    ni pokraj ognja skitnica.

    Ljubila sam ih kao istrazivač predio neznani
    u koji se zaputi, ni od koga praćen.
    Nema močvare koju ne pregazih
    ni stabla pred kojim ne klonuh
    ni brda put kojeg ne dizah oči
    tražeći spas.

    Ljubav je bila jača od mene.
    Moje tijelo je strepilo.
    Dodirujući sreću, cestu otkritu
    koja izmiče u nedogled.

    O, vi koji trošite suze
    za svaki rastanak, za svaki cvijet
    za svaki krug koji nestaje na vodi,
    vi, koje bedra svoja čuvate za najveću bol
    i ostajete ponižene pred sudbinom;

    Pomozite mi da izreknem ništavilo našeg sjaja
    prašinu ljepote koja nas zasipa.
    Breme ljubavi pod kojim smo se slomile
    noseći ga predano, kao da nosimo neotklonivi plod
    svoje crne utrobe. Kao da nosimo
    zapaljenu buktinju života.

    Ja nisam ništa mudrija od vas.
    Moj put isti je kao put vodonoše
    koji ne može izbjeći strminu izvora
    i počinkom ne umanjuje jaram svoj.
    Gledajte moja ramena.
    Ožiljci na njima isti su kao i vaši.
    I bore oko mojih usana
    gorke su od godina strpljenja
    i od pelina šutnje.

    Ne zatvarajte prozore,djevojke !
    Ovo je i vaš glas, ovaj glas
    preplašene noći što je prezrela
    svoje ropstvo, i hoće da postane orao.
    Izađite na ulice, i vidjet ćete
    kako klečim na svakom pragu
    na kojem je klečala Žena.

    Nijedna od vas nije bila
    tako pokorna kao ja.
    I nijedna od vas nije tako prkosno
    i gnjevno uspravila svoje lice,
    i pogledala nad vrhove smreka
    gdje su orlovi
    i gdje je Ljubav.

    O, šta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,
    šta mi je da pregorim nekoliko proljeća
    nekoliko izvora, i žetve najljepše
    koje se neće vratiti nikada !
    Šta je meni da prebolim travu
    svog djetinjstva i grad svoje mladosti.

    Bila sam odana miru ljubavi.
    I plakala sam kada bi vjetar
    zatresao njene krošnje u nevrijeme.

    Ljubav je bila jača od mene,
    A muškarac je bio hram
    s pročeljem zlatnim od mojih sanja
    na stupovima moje smjernosti.

    Dok je spavao, na prstima sam silazila
    pred prag, i legla na kamen
    pokrivši se mokrim zvjezdama.
    A kad je ustajao, žalila sam njegove ruke
    jednako umorne kad stišću hljeb
    i kad noše oružje i stjegove.

    Govorila sam da moju mladost
    još nije dodirnula noć.
    I skrivah suze da bi mi vjerovao.

    I kad su prepoznali u mojim očima osmijeh
    kojim žena sebe dariva zauvijek
    onome s kim će podijeliti tajnu,
    oni su odvrnuli svoje lice od mene
    i gledali su nekuda u daljinu
    ljubomorni na slobodu
    visoko raskriljenih ptica,
    što su odabrale pustoću vidika
    i odrekle se ljupke doline
    koje se oni nisu mogli odreći.

    I grlili su me odsutno
    i mrzovoljno. I svlačili me
    kao krivca, ne kao ženu.
    I te noge su me gazile,
    te ruke su me bičevale,
    ta usta narugala su se cjelovima.
    Ali ja sam se smiješila i dalje
    postojano i bezazleno.
    Ja sam ih ljubila.
    Govorila sam da su dobri i mudri
    i skrivala suze, da bi mi vjerovali.

    Zatim su me milovali
    kao što kraljevi miluju robinju najdražu.
    A ja sam u njihovim rukama osjećala
    usplamtjeli žar bića. I u njihovu glasu
    zavijanje vukova u divljini.

    Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke,
    prah ove ceste i ovaj zdenac
    kome zazvah vodu duboku.
    Kad ih pogledah, to bjehu vukovi.
    To bješe zaista divljina i noć,
    a ja tek plijen, pred pećinu domamljen
    u brlog pohotnika, pred noge osvajača.

    A oni su i dalje gledali spokojno
    u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis,
    i za koju mislim da bijaše orao
    što je kružio nad dolinama.

    I kad su već sasvim vjerovali
    u moju blizinu i moju postojanost,
    ja sam pogledala onamo kud su gledali oni
    u daljine modre i raskopane, u visine
    put kojih se vinuše najsmjeliji.
    I poželjeh da sam ja ta zlatna ptica,
    raskriljeni orao nasred neba.

    Tada stadoh da se smijem.
    Otvarala sam vrata široka i smijala se, smijala
    mimo trave i plastova pšenice,
    do crne vjetrometne zemlje
    kojom su mi snagu opasali.

    I smijeh moj se budio u zoru
    i prosipao do prvih zvijezda.
    A onda sam zaspala umorna
    kao od hoda kroz planinu.

    Čudila sam se tom putniku podmuklom
    koji je zaustavio konja
    pod ovim brdom, na ovom pjesku.
    I traži noćište na pragu žene.
    I želi da mu pjevam uspavanku
    ja, koja ću prezreti nježnost
    da bih dosegla svoju istinu.
    Ja, koja svoju sutrašnju čežnju
    već čitam u lijetu ptice izgubljene.

    I odvrnula sam svoje lice
    da želju na njegovu licu ne vidim.
    I prestala se smijati.

    I krišom plačući odoh. Odoh posve sigurno.
    Odoh na put žalosni da budem pjevač lutanja.

    Ja više ne tražim. I ne vjerujem

    Ne vjerujem u vrlinu gospodara.
    Pamtim kako ruke bičevi postaju,
    i kako je zagrljaj muškarca strašan
    kada se odmaraju osvajači
    i kad se u njihovu zahvalnu glasu
    opet čuje zavijanje vukova.

    Zato, mladići iz moje doline,
    ne vjerujte mi kad ležim pored vas u travi
    krotka i pokorna kao srna.
    Ni kad vas napajam i tetošim,
    ni kada ištem vašu vjernost
    u zamjenu za proljetni oblak u visini,
    za oluje mog promjenljivog srca.

    Jer, jao onom ko mi povjeruje
    i ko dovede svoje stado
    pred moj šator, da ga othranim!

    Ja ću ga napustiti
    u čas kad tama obavija polja.
    Uspravit ću svoje lice
    i stresti cvijeće kojim ste me okitili.
    I drhtat ću, jer je stablo u daljini
    velišanstveno, a vaša ljubav ništavna.
    I vaši ognjevi pred ognjem zore
    kržljavi i turobni.

    Idite svojim putem, zaljubljeni!
    Moja svirka nije za vaše uho!
    Ljubav je bila jača od mene.
    Ali pjesma postade orao
    i napušta svoju dolinu.

    Put modrih gora lete orlovi
    i ne okreću se.

    To je ispovjest žene i robinje.
    Himna ponižene ljubavi.
    To je pjesma o mojoj istini
    što je istina ostavljenih
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #28

    Vesna Parun

    VECERNJA ZVIJEZDA


    Nisko na nebu vecernja zvijezda sja.
    Jos zamor ljeta u dolini traje.
    Noc je, a mi idemo pustim krajem
    zar prolaznosti obasjava nas put.

    Kako je sutljivo more u daljini!
    Beskrajnost njegova je samotna.
    Tu blizu negdje u travama pognutim
    glas zrikavca tuzit ne prestaje.

    Noc je, a mi idemo golim krajem.
    Mladost nasa zalazi za planinu.
    Gasne zvijezda. Planina rastuc sja.
    U tisini nestaje nas put.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  14. #29

    Vesna Parun

    ZAGRLJAJ


    Što šapću tvoje oči brzim
    pticama s dalekih obala?
    Nevidljiva u djetelini
    na tvojim usnama treperi večer zvjezdana.

    Pitaš me zašto rukom pokazujem na zapad.
    Ja drhtim prozirna u ljepoti sumraka
    i samo jasnim odronom koraka na nizbrdici
    prikrivam tjeskobu golog cvijeta.

    Ti me tješiš osmjehom
    što blješteći baca tamnozelenu sjenku
    na ostavljeno jezero.

    Večer je crvenozlatna
    i tako bliska javi.
    Ptice prelijeću nad nama zamišljeno.
    Dan se blagim žalima produljuje u nepoznato.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  15. #30

    Odgovor: Vesna Parun

    PRIJATELJSKA ŽALOST

    Kome je stalo da imaš dvadeset godina
    i djetinjastu ljubav, što tepa noćnoj kiši?
    Oblaci osamljeni i uvijek malo nujni
    možda će donijeti zemlji za krilo tišu svakidašnjicu.

    Kad upalim svjetiljku vidim: čudno je živjeti.
    Ljudi prolaze zabrinuti (kao da su tu oduvijek).
    I nitko ne zna zašto je nesretan onaj drugi
    i kako su sve tuge slične i svi zanosi isti.

    A djeca razumiju sve. Plava su srca djetinja.
    Kroz čarobne šume ptičji glas ih vodi.
    Ah, pričat ću im kako polagano umiru
    stari parobrodi.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Strana 2 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Vesna Babic ...
    Autor hobo u forumu Online savetnik
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 20.03.2011, 10:26
  2. Vesna Trivalic
    Autor fenster u forumu Film i pozorište
    Odgovora: 10
    Poslednja poruka: 29.11.2009, 16:19
  3. VESNA ACEVSKA: Dvanaest pesama
    Autor Jovica Djurdjic u forumu Jugoslovenska poezija
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 14.03.2009, 08:31

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •