Random patetične gluposti
Prikaz rezultata 1 do 4 od ukupno 4
  1. #1

    Random patetične gluposti

    Pozdrav svima. Ovo je moj prvi post. Na temu poezije, uopste.
    Ostavicu vam par pesmica posvecenih jednoj osobi koja vise ne postoji. Pokusavam na sve nacine da nadjem opravdanje za svoje reci, a samim tim i olaksanje. Nadam se da ce mi vase kritike, a pogotovo one negativne (u koje ne sumnjam da ce ih biti) pomoci da shvatim neke stvari. NO, da krenemo..


    Jedan od onih..

    pre nego sto pocnes da citas uzmi cigaru, bilo koju, jer vise ni ne znam koje
    preferiras. drugari smo godinama. ali ja i dalje ne znam sta ocekujes od
    jebene cigare! da li da bude jaka, da li da lepo mirise, il' da je jeftina.
    popij nesto pre nego sto nastavimo. znam da neces pivo, a znam i zasto. znam
    i zasto si takav. znam i da si besan zato sto ja znam. iskreno, muka mi je od
    tebe. al jos veca muka je ta sto to nije samo zbog tebe. ti si samo fleka.
    muka mi je zato sto te toliko poznajem. toliko da imam jebenu moc da kazem
    ono sto ti tek pomislis. a zasto? zato sto ti nemas muda to da kazes. zato
    sto si jadan! a jadan si zbog mene. ja sam te stvorio. ne znam da te unistim,
    pa ti zato ovo i pisem. pogledaj me. koja sam ja budala. znam da neces ni
    znati za ovo. to mi je bar olaksanje. lakse je pricati onima koji te nikad
    nece cuti. sad bar mogu lagati. lafacu te da je to sve sto sad imas cisto i
    iskreno, lagacu te da bih sebe utesio. jer, veruj mi, ja verujem u to. zato
    sam i stvorio tebe. da budes protivteza mojoj samodestruktivnoj prirodi, mom
    urodjenom strahu od srece. molim te nemoj sad da okrenes glavu i pocnes da
    razmisljam. to cu, kao i uvek, ja da cinim umesto tebe. 4 stvari zbog kojih
    zivis, ti imas. konju jedan. nisi ni svestan sta bih ja dao da bar mogu da
    osetim to. ne! nemoj da mi sad govoris kako je to moja odluka da budem takav
    kakav jesam. i sam znas da ti postojis zbog toga kakav sam ja. na zalost, ili
    na srecu, izgubio sam potpunu moc kontrole nad tobom, tako da, prijatelju
    moj, pocni da zivis sve ono za sta ja nisam imao hrabrosti. ja sam sebe
    prokleo.
    mozda se secas da 2006. nisam mogao pismo da napisem. princezi od srema.
    secas se te price? secas se da sam tad povracao na strazilovu? da nisam jeo?
    sigurno pamtis moje lice iz tog doba. e, zbog toga mi je celo takvo!
    ja sam ostao tamo. kad bolje razmislim, ja i dalje slusam onaj raspadnuti
    jazz kvintet, i pijem usrani sok od narandze u plasticnoj casi od 1 dl.
    naredjujem ti da volis. onako kako sam te ja naucio. i ne brini, takve stvari
    se samo jednom dese. meni su se desile, tako da si cepljen toga zla.
    preklinjem te ucini to zbog mene, i zbog nje. jer, ona je jedino u t(v)om svetu
    sto je stvarno. znam. znam sta sad hoces da kazes. ne seri! to sam ja birao
    za tebe. mene mrtvog niko ne vidi. zato ti ucini ono sto je nisam smeo, i
    budi ono pola coveka. covece, pa po citavoj zemlji padaju sve one kapi koje
    si zeleo samo za tvoj dlan. cini sve ono sto meni nisu dali. cini sve, ali
    nikad nemoj reci zbog cega.
    secas se mojih 1000 godina 13. januara tamonekedvehiljadepete? secas se mog
    vidovdana, iste, proklete, godine. svakog mog letnjeg meseca svih proteklih
    godina. secas se kako si me gledao prvog januara, u noci dvehiljadeiosme.
    znas i sam svako moje budjenje. znas da opet nisam smeo da posaljem pismo.
    znas da sam zbog toga ubio sebe.
    idi sad. i ponesi ovu crtu. idi i budi deo bica kojeg ja nisam umeo da budem.

    O. Alexeyev


    Zid od crvene cigle (Linija)

    Neko u ovoj sobi vise ne moze da spava,
    neko u ovoj sobi samo cuti,
    cuti i gleda kako mesec putuje,
    preko pokislih gradskih krovova za pticama M.Antic

    niko nije umro od toga. secam se da je tako pocela jedna prica. hm, da.. mozda se i setim, medju svim onim zgradama od crvene cigle, koracajuci medju njima, pored njih. znao je da je neko taj srecan. i na nju je mislio. bilo je to vreme kada je tesko bilo misliti o necijem osmehu. znao je da joj on, neki On, cita.. mozda recituje.. molio je zemlju da joj samo ne prica..

    uvek će biti krovova pozadi krova svakog M.Antic

    bilo je mnogo zgrada u toj ulici. samo su gornji spratovi bili budni. previse poznato-nepoznatih u njegovoj glavi. secam se da je razmisljao o tome sta je ona mogla da obuce. secam se da je svaki put kad bi sasuo konzervu pomislio da ona nema nista na sebi. ja sam poznavao tog decaka. ja sam ga znao. bio sam ponosan na njega. svega zlo nije ga doticalo. njegovo telo je dodirivalo, unosilo, svo ono zlo kojem smo mi, oni koji hodaju, oni koji pricaju, mogli samo da prkosimo. prkosimo, kukavicki, kroz njega i dete koje je, bas u tim momentima, postajalo Zena. sad mi je smesno, ali njegova odvezana pertla na levoj cizmi ce me zauvek podsecati na taj trenutak, na taj cin.. tad sam prvi put gledao kako se zivot smanjuje, kako zivot samog sebe degradira, oduzima cin marsala zarad obicnog kaplara u prvopozivasima.

    I detinjstvo je te noći otišlo iz njenih cipela M. Antic

    pamtim da je seo na klupu, u ulici coveka koji nije bio heroj, i plakao. tog jutra sam prvi put posmatrao lipe. od vetra nije bilo ni traga. rosa po vocu kvantaske pijace je odradila svoje. ja sam se samo sklonio. secam se da sam isao iza neke devojcice koja je vezala dva repica slicnim gumicama koje je ona, decakova ona, nosila. secam se i njenog drugara koji je nezno drzao njenu ruku. mislim da su bili drugari. u prolazu se nasao i jedan profesor. koracajuci ka predgradju samo sam mislio na sirotog decaka, na njegovu veru i ideale, na njegovo sve, na sve sto je ostalo na petoj klupi neparne strane ulice coveka koji nikada nije bio heroj.

    Bio sam na putu da otkrijem
    poslednju slobodu bezazlenosti M. Antic

    Sledeci dan sam proveo na reci, cekajuci decaka koji se nikad vise nece pojaviti. pokusavao sam da zaspim. tog dana ni Dunav nije bio nesto naocit. nije bio siv kako ume da bude. preko usana sam pokusao preturiti: smesan si, ali zguzvana ravnica sa druge strane me je upozoravala.. ne znam. mozda ni taj Dunav, ni dete njegovo nisu znali sta se prosle noci desilo. njegovu nju sam poslednji put nazavao devojcicom tog dana. pescani sprud je izasao, a ja sam skoljkom ispisao njihova imena.

    O. Alexeyev




    Raskorak

    Briž,
    oktobar 1825.
    prolazlia si pored Crkve Naše Dame.
    Odveć mator bagrem, neposečene krošnje,
    i, iz nekog razloga, polupolegnutog stabla,
    granama svojim prepisivao je svaki odjek cipele od jasena.
    Polegnuto stepenište isotčnog prilaza stidljivo je prizivalo Vojvotkinju Mariju.

    Ja nisam umeo da ti pružim ruku.

    Nesrećna reka u Francuskoj,
    najkrvavija bitka u istoriji čovečanstva, vođena je tad.
    19. avgust 1916. upokojene godine, ako se dobro sećam.
    Naređenje je bilo da postavimo mitraljesko gnezdo na koti 193E.
    Sećam se da sam iz ruke mrtvog topografa uzeo kartu,
    krv nečija jasno je ocrtavala pravac ka Zapadnoj Flandriji.

    Setio sam se noći kada nisam umeo da te zagrlim.

    Primirje je kratko trajalo...

    Valonija.
    Opet sam u Belgiji.
    Možda smo već ušli u Francusku.
    Januar 17.
    Dvadest i dva dana je prošlo.
    Dvadesteosmi dan spavam u lisičjoj rupi.
    Odveć počinjem da razmišljam na nemačkom.
    Mislim na Slobodu.
    1944.
    Prekidam strah fijukom tuđeg metka,
    zvonjavom tuđe porcije ručka,
    klepetom tuđeg magacina,
    jaukom tuđeg druga.
    Ne znam, možda sam ih i znao.
    Sigurno...

    Toliko sam upoznao strah,
    da sam ga počeo mrzeti.

    Narednu noć sam prespavao u krateru.
    Četiri leša kraj mene održavla su me u životu.
    Ardeni i prokleti januar.
    Prokleta planina.
    Pramen tvoj, i rat u ratu.

    Poslednji put, smrt sam sreo u Nizozemskoj.
    Bila je to stvar protokola.

    Šetajući kroz vreme,
    kroz koje nisam morao da ratujem,
    hrabrost sam pridobio uz sebe,
    svoju volju -
    načinio sam svojom;
    pomislih...

    Nikad neću smeti sebi objasniti
    zasto uvek, kad te zagrlim, stisnem grudi
    kao da se opraštamo.

    Nikad neću prihvatiti da
    uz tebe strah ne mogu pobediti.

    Možda ću ti nekad spomenuti
    kolika sam kukavica
    bio.

    Možda ću, ponekad,
    graditi zidove.
    Zidine da te zaštite.

    Možda i sebe ugradim u taj zid.

    I, tvojim osmehom,
    objaviću rat ratu!

    I večno znam da ću umreti
    plašeći se,
    da ću te uplašiti večnošću.


    O. Alexeyev



    Verovanje

    Nedostajes mi ovog prepodneva.

    Napolju je iznad nule.
    Ljudi su ponovo topli, ja koracam
    i trazim tebe.

    Ova kora asfalta ne moze da trpi nase stope.

    Gledam na sat u izlogu. Beo je.
    Razbacane knjige po podu me cine nervoznim.
    Trazim spokoj u nazivima. Ne mogu da se smirim.
    Cekam te.

    Opet mi se razum cepa na dva dela, i toplota pocinje da deluje.
    Kisa me tera na suze.
    Zelim da vidim tvoj kaput.

    Spustio sam glavu, da bih prepoznao mrlje blata na tvojim cizmama.

    Znam da ces se pojaviti,
    i ne zelim nikud da idem,
    i znam da cu,
    dok mi budes prilazila, drhtati usnama,
    i grciti prste u dzepovima,
    radujuci se tvome osmehu,
    koji poklanjas meni.

    I verovacu da si moja,

    Ali uvek
    Nicija.
    Oduvek.

    O. Alexeyev



    Ne umem

    Noćas su moje reči uplašile papir.

    Probaj da zamisliš onaj ton koji postoji u svima,
    onaj ožiljak što reči crtaju,
    osećanje koje zaslužuje da se velikim slovom piše.

    Verujem u samo jedno.

    Ne obraćaj pažnju.
    I neke fotografije bliskih bića,
    rečima smišljene s verom u svevišnjeg,
    nevernički tumačene,
    pokajnički branjene, a iz nemila preuzete.

    Noćas ću kratak biti.
    Nemam snage da ti budem nešto što nisam.
    Ne umem.

    Voleo bih da ovo pročitaš, i uz osmeh kažeš
    da je to bilo tamo neke dvehiljade i desete.
    Možda se i ja tu, baš tad, zadesim.

    O.Alexeyev





    Voleti Anu

    Voleti Anu
    je odlazak na Sajam knjiga u Beogradu

    Biti crven je
    Voleti Anu

    Koračati ulicom i sanjati je,
    pogodi, to je
    Voleti Anu

    Tešiti najboljeg drugara je
    Voleti Anu

    Voleti Anu
    je biti bled

    Ružno sanjati,
    i probuditi se nasmejan, je
    Voleti Anu

    Želeti da ostane još koji minut je
    Voleti Anu

    I pričati Ani je
    Voleti Anu

    Gledati jutrom u Frušku Goru je
    Voleti Anu

    Poljubiti Anu na Novogodišnju noć je
    Voleti Anu

    I zaboraviti šta si hteo napisati je
    Voleti Anu

    Voditi Anu na mesta gde samo sam ideš, je
    Voleti Anu

    Otići u Ledince je
    Voleti Anu

    I nemati Aninu sliku u novčaniku je
    Voleti Anu

    Voleti Anu je kao čitati malom detetu pred miran san.


    O. Alexeyev

  2. #2

    Odgovor: Rendom pateticne gluposti

    Samo piši.. proživljavanje kroz zapise nije garancija ni da ćeš išta shvatiti, ni da će ti biti lakše, ali
    ako je toliko vredno ... neka ima "trag".


    i baš te "briga" za kritike.
    Samo piši.

    THE PAST IS HISTORY, THE FUTURE IS MISTERY,TODAY IS A GIFT... THATs WHY ITs CALLED " PRESENT "


  3. #3

    Odgovor: Rendom pateticne gluposti

    Dobrodošao na Vojvodina Cafe!

    Pisanje je za neke ljude način da se suoče sa stvarima i da sebe analiziraju. Da sa sobom razgovaraju. Nije važno šta ko o tome misli, važno je ono šta tvoje reči na papiru za tebe znače.

    Svako to radi na drugačiji, sebi svojstven način (šta će ti bolji primer do ovaj ili bilo koji drugi forum, ako ćemo da gledamo "obične" ljude). Neko iz toga postane pisac.

    Ovo je tvoj način da se pomiriš sa svojim vešticama i duhovima, bila to Ana, ti sam ili neko ko bi ti želeo da budeš. I zato, samo pričaj sa sobom, odgovori su tu negde.

    Ali nemoj zaboraviti ni da se probudiš. Jer u prošlosti ne vredi živeti, ma koliko ona lepa bila. Najčešće je pamtimo kao mnogo lepšu, ljudi s kojima ne možemo biti su baš oni pravi, ono što se nismo usudili da uradimo bio bi najbolji potez u životu.... Mora se dalje živeti da bi se imalo o čemu pisati.

    I hvala što si ovo podelio s nama.

  4. #4

    Odgovor: Rendom pateticne gluposti

    Cecara, hvala na savetu.
    Trenutno nisam u stanju da ista pisem. Ali se nadam da ce to uskoro proci, pa cu "okaciti" jos po nesto ove.

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •