Šajkaška i Šajkaši - nekad i sad - Strana 2
Strana 2 od 2 PrvaPrva 12
Prikaz rezultata 16 do 22 od ukupno 22
  1. #16

    Odgovor: Šajkaška i šajkaši - nekad i sad

    Obeležavanje 250 godina Šajkaškog bataljona
    PROMOCIJA KNJIGE

    ŠAJKAŠKI BATALJON
    OD OSNIVANJA 1763. DO RAZVOJAČENJA 1873.GODINE

    U okviru obeležavanja 250 godina od formiranja Šajkaškog bataljona, u Čurugu je 9. marta 2013. predstavljena knjiga Stevana Slavnića 'ŠAJKAŠKI BATALJON - od osnivanja 1763. do razvojačenja 1873.godine'. Knjigu je izdao novosadski 'Prometej'.




    Uz promociju knjige bila je i manja izložba o Bataljonu.




    Svetlana Rajić, direktorka Osnovne škole „Đura Jakšić“ u Čurugu je pozdravila prisutne.


    Čedomir Božić, predsednik Opštine Žabalj pozravlja skup.


    Slaviša Grujić, potpredsednik Vlade AP Vojvodine i pokrajinski sekretar za kulturu i javno informisanje - otvaranje manifestacije i pozdravna reč.


    Miša Blizanac otpevao je i 'Svi Šajkaši krenuše'.


    Autor Stevan Slavnić i i prof.dr Vladan Gavrilović, recenzent koji je vrlo pohvalno govorio o knjizi
    'ŠAJKAŠKI BATALJON - od osnivanja 1763. do razvojačenja 1873.godine'.


    Stevan Slavnić, profesor istorije - autor; prof.dr Vladan Gavrilović, recenzent; Bogoljub Savin, diplomirani istoričar; Siniša Jokić, kustos istoričar (s leva na desno)


    Glumac Jugoslav Krajnov čita deo iz knjige.


  2. #17

    Odgovor: Šajkaška i šajkaši - nekad i sad

    GARDINOVCI - OSMATRAČNICA NA DUNAVU



    Prilazni put od Vilova.

    Гардиновци (мађ. Dunagárdony) је село у јужној Бачкој, које припада општини Тител. Према последњем попису из 2002. године Гардиновци имају 1.484 становника. Већину чине Срби.
    Ово је најисточније подунавско село у Бачкој и оно је свега 2,26 километара удаљено од Дунава. (Vikipedija)


    Slikano sa uzvišenja koje se pominje u tekstu ispod.

    Kod Gardinovaca ima i nešto specifično što kod drugih naselja nema, sem kod Titela. To je položaj sela neposredno na levom rukavcu Dunava. Može se pretpostaviti da je ovaj rukavac u srednjem veku bio glavni tok Dunava i da su Gardinovci, s obzirom na to da su izgrađeni na visokoj lesnoj obali koja dominira prilično daleko i nizvodno i uzvodno, bili neko jače vojno uporište koje je imalo zadatak ne samo da kontroliše plovni put Dunava nego i da ga čuva, pa, možda, i da naplaćuje prolaznu taksu. Lokaciju tog utvrđenja trebalo bi tražiti na mestu gde se nižu poslednje kuće na putu Gardinovci—Kovilj, pošto je tu Dunavac neposredno uz visoku lesnu obalu. Da je ova pretpostavka moguća upućuje ime Gardinovci koje u svom korenu ima francusku reč garder, što bi značilo čuvati, posmatrati. (Sajt opštine Titel)


    Od 1921. do drugogo svetskog rata broj stanovnika opet raste da se od 1948. počne smanjivati sve do 1981. godine kada broj žitelja bio 1515 koliko ih je bilo i 1890. godine. Uzroci ovom velikom opadanju broja stanovnika posle drugog svetskog rata jesu u malom prirodnom priraštaju i velikom iseljavanju, mahom mlađeg sveta, iz ovog izrazito agrarnog sela. Iseljavanje se vršilo, uglavnom, u pravcu Novog Sada i Beograda.
    Najzad valja podvući da su Gardinovci zaista uvek imali mali broj stanovnika. Veliki uzrok je tome i raspodela poseda. Godine 1900, na primer, od 5865 kj Gardinoncima je pripadalo 1597, krunskom posedu 1090 i stašovništvu 3178 kj . (Sajt opštine Titel)


    Налази се код границе између општине Тител и Нови Сад. Село је подигнуто на малом полуострву лесне терасе која се са истока и југа граничи са алувијалном равни. Ова алувијална раван је била погодна за разгранавање Дунава тако да село лежи на обали Дунавца који образује Велику и Малу Крчединску аду.
    Од Новог Сада село је удаљено 37 километара а од Титела 18 km. (Vikipedija)


    Postoji i jedan elemenat koji je Gardinovce svrstao u kategoriju naselja sa manje povoljnim položajem. To je loša povezanost boljim putevima kojima se tokom istorije kretao saobraćaj. Šajkaš, Vilovo, Lok i Titel su, na primer, na značajnom podunavskom putu, kojim je uvek strujao jači život. To se upravo odražavalo i na druga naselja, kao što su Budisava, Kać, Novi Sad itd. Gardinovci su od tog značajnog puta udaljeni 4,5 kilometara a to je upravo bilo dovoljno da budu van tih strujanja i kretanja, ali u ista mah i van raznovrsnih zbivanja koja su bila u vezi sa tim važnim putem. Danas su Gardinovci sa ovim važnim putem spojeni modernom asfaltnom linijom i za motorni saobraćaj razmak od 4,5 kilometra predstavlja samo koji minut dužeg putovanja. (Sajt opštine Titel)


    Mesna kancelarija i spomenik žrtvama januarske racije 1942.








    U porti je spomenik koji je rodbina podigla Gardinočanima stradalim u raciji 1942.

    Gardinovci su podignuti na isturenom delu južne bačke lesne terase, na 500 metara od levog rukavca Dunava. Rukavac je u srednjem veku bio plovan, a Gardinovci vojno uporište iz kojeg se kontrolisao saobraćaj na Dunavu. Na to upućuje i ime sela koje u svom imenu ima francusku reč garder što bi značilo čuvati, posmatrati. To utvrđenje bi moglo biti na mestu gde je Dunavac najbliži uz visoku lesnu obalu kod poslednjih kuća na putu prema Kovilju. Gardinovci su uvek bili van glavnih saobraćajnica. Danas su, međutim, asfaltnim putevima ostvarili bolje saobraćajne veze. (Dragan Kolak – Magazin Ravnica)

    Crkva u Gardinovcima nastala je između 1773. i 1780. i posvećena je sv. Arhiđakonu Stevanu (prenos njegovih moštiju). (Dragan Kolak – Magazin Ravnica)


    Sadašnji hram podignut je između dva svetska rata.

    Turci su Gardinovce morali osvojiti 1526, ali ga prvi put beleže 1554. kada su popisali 14 domova u selu. Oko 1650. zabeleženi su samo kao naseljeno mesto a 1698. kao nenaseljeno. Posle proterivanja Turaka selo se obnavlja i već 1699. zabeleženo je da imaju 91 kućnog starešinu sa 65 odraslih sinova. Postali su komorsko naselje, kasnije se uključuju u Potisku granicu i postaju šanac. Iz rasformiranog subotičkog šanca doseljavaju se graničari i selo jača. Kada je 1763. osnovan Šajkaški bataljon bili su jedno od prvih šest mesta koji su ga činili. Od 1873. selo pripada bačkobodroškoj županiji. Gardinovci su uvek imali malo stanovnika a najviše (1818) ih je popisano 1948. godine. (Dragan Kolak – Magazin Ravnica)


    Najraniji podaci o zanatlijama odnose se na kovačkog kalfu Isaka Topalovića koji se 1825. doselio iz prnjavora manastira Kovilja. Njemu se godinu dana kasnije pridružio ćurčija Jovan Paunić iz Dalja. Istovremeno se 1840. iz Gardinovaca u Banoštor iselio kolar Jozef Šmit. O trgovcima ima malo podataka. Poznato je da se 1831. u Surduk otselio trgovac Sava Marković, kao i to da je 1840. pravo da otvori dućan u Gardinovcima dobio Jovan Marković, sin ili rođak trgovca Save. U vreme Kraljevine (1920-1940) Gardinovci su imali 26 zanatlija. (Dragan Kolak – Magazin Ravnica)


    Osnovna škola je istureno odeljenje škole u Tutelu.

    U opisu Šajkaškog bataljona iz 1785. pominje se postojanje škole, mada su se gardinovačka deca pre toga školovala u Kovilju. U jednom izvoru iz 1797. beleži se da je selo dobilo školsku zgradu. Prvi poznati učitelj je Mihailo Veličkov koji se spominje 1815. godine. (Dragan Kolak – Magazin Ravnica)


    Biblioteka i galerija - ogranak 'Koviljskog kulturnog kruga'.

    Posle Titelske zemljodelske zadruge iz 1868, koja je imala karakter svešajkaške zadruge u Gardinovcima se 1902. osniva Srpska zemljoradnička zadruga, koja se obnavlja 1932. i radila je do 1940. godine. Jedna od poznatijih čitaonica u Šajkapkoj bila je Srpska zemljodelska čitaonica u Gardinovcima. (Dragan Kolak – Magazin Ravnica)


    Kuća iz 1885.












    Jedna od kuća kojoj se produžava vek.

    I u Gardinovcima ima više novih kuća nego što se to po mojim fotografijama da zaključiti. To je zato što veću pažnju poklanjam kućama koje neumitno nestaju, a s njima i onaj prepoznatljivi, poseban izgled vojvodjanskih sela.


    Ispod belog duda je najlonska prostirka - skupljaju se dudovi za rakiju.


    Dudinje u vrenje - kroz koji dan poteći će dudara.


    Kao i u drugim selima - znatno češće se vide stari nego mladi.




    Lesna terasa je zbog prilično suvog lesa imala stepske odlike sa oskudnim biljnim svetom a aluvijalna ravan zbog ritskog terena imala je veoma bujnu vegetaciju. Lesna terasa i ritovi su se nadopunjavali i bili su pogodni za život ljudi a time i privlačni za nastanjivanje. U vreme naturalne privrede živalj se bavio stočarstvom i ratarstvom. Isušivanjem ritova i regulacijom vodnih tokova stvaraju se novi uslovi za razvoj modernije privrede. (Dragan Kolak – Magazin Ravnica)


    Gardinovački rit je nastavak Koviljskog rita i po većini karakteristika je sličan Koviljsko Petrovaradinkom ritu koji ima status Specijalnog rezervata prirode.


    Nadmorske visine druge geomorfološke celine kreću se oko 75 metara s blagim padom prema istoku kuda otiče i Dunav. Međutim, površina aluvijalne ravni nije idealno ravna, pošto se pojavljuju uzdužna i ovalna uzvišenja sastavljena od čistog fluvijalnog materijala. (Ostrva Velika krčedinska ada i Mala krčedinoka ada, kao i ostrvo Ločka ada, imaju čak i veće nadmorske visine tako da ih visoka voda Dunava sasvim retko plavi. (Sajt opštine Titel)

    Dozvao sam čamdžiju koji je prolazio ritom. On me je približio lokvanjima i drugim cvetovima rita.


    Zbog znatno manjih nadmorskih visina, veće vlažnosti i plitke izdani koja je mestimice i povremeno bivala iznad njene površine, aluvijalna ravna Dunava, imala je veoma bujan biljni svet sa krupnom i sitnom vegetacijom, sa mnogobrojnim insektima, gmizavcima, ribama, vodozemcima, pticama selicama i grabljivicama i mnogim životinjama, kao što su krupna i sitna divljač i zveri. (Sajt opštine Titel)


  3. #18

    Odgovor: Šajkaška i šajkaši - nekad i sad

    250 ГОДИНА ОД ОСНИВАЊА ШАЈКАШКОГ БАТАЉОНА
    У 'НОЋИ МУЗЕЈА 2013.' У ТИТЕЛУ



    Организатор Ноћи музеја у Тителу била је СТШ „Милева Марић“ У Тителу. Професори школе Јадранка Пешти, Ела Беук, Владимир Николин, Горан Зечевић и Бранислав Обрадовић, професор гимназије „Светозар Марковић“ из Новог Сада, припремали су овогодишње програме. Од прошле године њима се придружио г. Влада Богојевић из Титела са својом сталном поставком у етно кући.




    Вински витезови из удружења 'Шајка'.




    На изложби Шајкашки батаљон - 250 година од оснивања посетиоци су могли да виде на великим паноима слике и цртеже шајки, битака, познатих личности из историје Шајкашке.








    Бродомоделар из Панчева Зоран Миленовић уступио је за изложбу шест модела различитих врста шајки.







    Главни догађај је најавила директорка Школе Јадранка Пешти.


    Изложбу је посетио покрајински секретар за културу и јавно информисање и потпредседник владе АП Војводине, Славиша Грујић и његов помоћник Милан Мицић.




    Неколицини најзаслужнијих за организовање и подршку додељене су захвалнице.


    Ђорђе Пражић

    Капета бојног брода у пензији Ђорђе Пражић одржао је предавање од Тителских Шајкаша до наше речне флотиле. О значају Шајкашког батаљона говорио је адмирал у пензији Бошко Антић.


    Предавање Простор Шајкашке кроз време одржао је Лазар Чурчић, историчар књижевности.


    'Парусија'

    Изложба Парусија академске сликарке Еле Беук омогућила је многобројним посетиоцима да виде њене слике, аквареле, илустрације. Ела Беук ради и ствара у Тителу. Водила је креативне радионице за ученике, грађане, учествовала у многим хуманитарним активностима.


    Изложба 'Т-рок'

    Изложбу Т-рок припремао је Владимир Николин. Изложба је пратила рок музику у Тителу од друге половине XX века до данас. Изложене су биле слике и друга документа. Посетиоци су имали прилике да виде многе видео и аудио записе.


    У холу је изложба Старих разгледница Титела...


    ... и поставка о Милеви Марић, метемамтичарки родом из Титела чије име школа носи.

    Гости су имали прилике да у школи виде три изложбе, прате предавања, трибину и уз Чајанку код Милеве погледају игроказ у коме су учествовали садашњи и некадашњи ђаци школе, Александра Хорват, Јелена Савић, Ружица Јовичић, Жељко Ковач и Сава Поповић. Ове године Чајанка је била у знаку великог јубилеја - 250 година од оснивања Шајкашког батаљона.


    Књига утисака

    Програми су се одвијали на две локације - у згради средње школе у Тителу и у етно кући „Богојевић“ у улици Рибарска бр.1.


    Етно кућа „Богојевић“

    У етно кући „Богојевић“ посетиоци су могли да погледају збирку предмета у домаћинству и опреме, алата у занатству Војводине. Истовремено, Ноћ музеја је била прво јавно појављивање удружења „Шајка“ које негује традицију добрих домаћина Шајкашке, културу и науку вина, истинске вредности кроз различите добровољне, добротворне и непрофитне активности.






    Спрам других етно-поставки сличне врсте које сам видео, ова је међу богатијима.




    Некадашњи вински подрум - лагум у Брегу.


    Справа за пеглање помоћу притиска - оптерећења.

    Сви програми су изазвали велико интересовање и били изузетно добро посећени.

    Текст сам добио од Јадранке Пешти - захваљујем јој се на предусретљивости.


    Тителски Парадни трг - назив из времена Шајкашког батаљона; сада леп амбијент овог градића.

  4. #19

    Odgovor: Šajkaška i šajkaši - nekad i sad

    VILOVO
    SELO NA PLAVINAMA DVA SURDUKA



    Veliki surduk

    Vilovo je smešteno uz samu zapadnu stranu Titelskog brega, na plavinama Velikog surduka i surduka Stražilovo. U vreme formiranja Šajkaškog bataljona Vilovo je bilo povezano sa ostalim naseljima skelom na Vilovačkoj bari, pa otuda i prezime Skeledžić u Vilovu. Kasnije je podignut nasip, ne zna se kada, ali se pominje 1783. godine. Na severozapadnom delu vilovačkog atara postoji potez ''Selište'' koji ukazuje na to da je neko staro selo negda bilo onamo. Pošto ne postoje sigurniji podaci, ne bi se moglo reći je li ovo selo preteča Vilova. (Tekst Dragan Kolak na sajtu Ravnica, 2008)


    Prilaz od Šajkaša. U jednom od ranijih postova govori se o tome da su granice atara bile označene humkama. Vrlo je verovatno da je ova humka ljudska tvorevina i da je vremenom snižena i izobličena oranjem. Da li je i ovo bila granična humka - ne znam.


    Prvi pomen Vilova nalazi se u defteru za Segedinski sandžak iz 1549. godine. Onde se kaže da selo Filova pripada titelskoj nahiji. U popisu iz te godine pominju se oženjene muške glave Đura Mihail, Ivan Vojin, Vuk Radovan, Vojin Radovan i Stepan Petrović. Bili su ovo prvi poznati žitelji Vilova. Pod imenom Filovo zabeleženo je i u kruševskom pomeniku. Pominje se 1702. pošto je formiran šanac. Već 1715. Vilovo se pominje kao utvrđenje, a u popisu iz 1720. pominje se 25 domaćina. Oko 1740. ima sedamdesetak poreskih glava.
    Posle Karlovačkog mira u sastavu je Slavonskog generalata, a od 1745. uključeno je u Potisku vojnu granicu. Vilovo je jedno od prvih šest provincijalnih mesta koje je uzeto pri formiranju Šajkaškog bataljona i od 1763. do 1873. selo je pripadalo njemu. Prilikom osnivanja Bataljona za opštinu Vilovo određen je zemljišni posed od 1.822 jutra i 250 kv. hvati. Za ovo vreme broj domova u Vilovu ostao je skoro nepromenjen. (Tekst Dragan Kolak na sajtu Ravnica, 2008)


    Put kroz Veliki surduk vodi preko Brega za Mošorin.

    U ove krajeve Srbi su počeli da se doseljavaju posle Kosovskog boja. Seobe našeg naroda iz zapadnih i južnih krajeva u Bačku trajale su i kroz celi 18. vek.
    Naš narod u Bačkoj doseljenike iz Like, Banije, Bosne, Dalmacije ili Male Vlaške nazivao je ''šijacima''. Šijaka iz Dalmacije bilo je naročito mnogo u Vilovu. Prezime Vlaović, na primer, je šijačkog porekla, Vla od Vlasi iz Bosne i Dalmacije. Rošul je prezime rumunskog, vlaškog porekla. Broj stanovnika Vilova za poslednjih 130 godina je oscilirao. Od Drugog svetskog rata broj stanovnika je u stalnom opadanju. Po popisu iz 2002, bilo je 1.103 stanovnika, od kojih je oko 90 odsto Srba, a ima Mađara, Roma i drugih. Vilovački atar ima 2.633,27 hektara površine. (Tekst Dragan Kolak na sajtu Ravnica, 2008)


    Na Majskoj skupštini (3. maj 1848.) u Sremskim Karlovcima, na kojoj je proglašeno Srpsko Vojvodstvo, opštinu Vilovo predstavljao je narodni izaslanik Dimitrije Lazarčev.

    U Srpskom narodnom pokretu 1848-9. kod Vilova se 26. maja 1849. odigrala velika bitka, u kojoj je komandant mađarske vojske Moric Percel napao položaje carske vojske, Knićaninovih dobrovoljaca i narodne vojske. Napad je odbijen herojskim držanjem Srba. (Tekst Dragan Kolak na sajtu Ravnica, 2008)


    Posle ukidanja Bataljona, 1873, Vilovo postaje deo titelskog sreza. Na izborima za mađarski parlament pesnik Laza Kostić odnosi nezapamćenu pobedu u šajkaškom izbornom okrugu na sv. Luku 1873.godine. Njegov glavni pomagač bio je ugledni titelski trgovac Miša Krestić. Sutradan su Titeljani do Vilova ispratili svog izabranog poslanika i ostale šajkaške birače. U Vilovu je Krestić na rastanku održao oproštajnu besedu, ne sluteći da će mu to biti poslednja. Poslednje reči su mu bile: ''Braćo! Ovde na Vilovu održasmo godine 1849. poslednju pobedu na bojnome polju, ovde sad takođe slavimo pobedu, ali mirnu pobedu, pobedu svesti – hvala vam, svesna braćo!'' Na Krestićevom ukopu govorio je, pored Laze Kostića, titelski učitelj Milan Jovanović i vilovački paroh Aćim Anastasijević. (Tekst Dragan Kolak na sajtu Ravnica, 2008)


    Slikano sa sredokraće između dva surduka. Vidi se most preko Dunava.

    Na Mitrovdan 1918. u Vilovo ulazi srpska kraljevska vojska. Vilovo se onda našlo u novoj državi – Kraljevini Srbiji. Pri kraju Drugog svetskog rata, 22. oktobra 1944, Vilovo je oslobođeno od fašističkih okupatora.
    (Tekst Dragan Kolak na sajtu Ravnica, 2008)


    O godini otvaranja škole u Vilovu istraživači se spore. Međutim, nesporan je podatak da ''ilirska'' (tj. srpska) škola u Vilovu radi od 1785. godine. Već 1804. škola nema svoju zgradu, a nova se gradi 1840, pa 1872. godine. Prvi poznati učitelj bio je Avram Miletić, deda Svetozara Miletića. Sadašnja zgrada osnovne škole građena je sedamdesetih godina 20. veka. Posle 1908. izgrađena je mala bolnica za zarazne bolesti. (Tekst Dragan Kolak na sajtu Ravnica, 2008)


    Severni kraj sela i groblje.


    ЦРКВА СВ. ВЕЛИКОМУЧЕНИКА СТЕФАНА ДЕЧАНСКОГ
    Изграђена је 1806. на месту црквене грађевине из 1745. Конципирана је у духу класицизма, са уобичајеном организацијом простора и обрадом фасада сведеним украсом. Западно прочеље, истакнуто високим звоником, складно је укомпоновано са декорацијом подужних фасада, која је изведена комбинацијом плитких правоугаоних и нешто дубљих полукружних ниша. Посебну уметничку вредност поседује иконостасна преграда пренета из неке веће цркве, што се запажа по скраћењима којима је уклопљена у нови, мањи храм. Осликао ју је 1752. арадски сликар Стефан Тенецки, чији је ово најранији датирани рад. У средини још увек традиционално везаној за зографско сликарство, Тенецки је прихватио стилске одлике наступајућег барока који је заобилазним путем стигао преко Кијева. Тако постаје један од наших првих уметника који су се напустивши диктат византијске уметности окренули западњачким узорима. Манир новог сликарства најуочљивији је на представама Богородице и св. Николе. Изврсна обрада драперије, прецизан цртеж са очигледним познавањем анатомије и звучан колорит представљају у виловској цркви Тенецког као зрелог уметника. Конзерваторски радови изведени су 1979.
    Црква је категорисана као споменик културе од великог значаја.
    (Izvor: ''Spomeničko nasleđe Srbije'' - Zavod za zaštitu spomenika kulture Srbije, 1998.)


    O crkvi u Vilovu
    Među veroispovestima zastupljenim u šajkaškom području daleko najbrojniji bili su i ostali vernici pravoslavne crkve. U pogledu nacionalne pripadnosti vernici ove religije su srpske narodnosti.
    Pravoslavne crkvene opštine Bataljona osnovane su već pre osnivanja Bataljona i spadale su u duhovnu jurisdikciju pravoslavne Bačke eparhije (sa sedištem vladike u Novom Sadu), koja je deo pravoslavne Mitropolije u Sremskim Karlovcima. U Žablju se nalazilo sedište pravoslavnog protojereja za opštine Bataljona.
    U području Bataljona je već pri njegovom formiranju svako selo imalo zdanje pravoslavne crkve, od kojih su, u prvo vreme samo u tri mesta bile podignute od tvrdog materijala.
    Prva poznata crkva u Vilovu, koja je bila, kao i današnja posvećena sv. Stevanu Dečanskom kralju (sveti Mrata), stajala je tamo, gde je nekada bila gostionica Gavre Tucakova. Ne zna se kada je podignuta i osvećena, ali se po starim inventarima zna, da je 1777. godine već postojala. Bila je sazidana od čerpića, a pokrivena šindrom (daščicama).
    Sadašnja crkva u Vilovu podignuta je između 1805. i 1806 godine. Temelj joj je osvećen u nedelju 04. avgusta (23. jula) 1805. godine po dozvoli dvorskog ratnog saveta.
    Duga je 24,7 m, široka 11,5 m,visoka 8,5 m i ima toranj od 18 m, a takođe je posvećena uspomeni Svetog kralja Stevana Dečanskog.
    Interesantni su podaci iz Prvog izveštaja eparhije Bačke, autora Sergija Šakrak – Ninića u izdanju Eparhijske uprave Bačke iz 1893. godine gde se između ostalog navodi da je Vilovo mala opština sa 1094 stanovnika i sa 191 domom. Stanovnici su većinom Srbi, a ima i 20 Mađara i 22 Nemca.
    Rimokatolici potpadaju pod Titel, Luterani pod Kovilj Sentivan, Kalvini pod Tisa – Kalman – Falvu. Nazarena nema. Bogosluženje se vrši uredno i pravilno. Narod slabo pohađa crkvu, osim za velike praznike. Pričešćuju se prilično, osobito žene. Zapisnik o pričešćenju se ne vodi…
    …Za vreme građanskog rata 1849. godine izuzev crkava u Titelu, Mošorinu, Vilovu i Loku, crkvena zdanja ostalih deset šajkaških sela su nestala u plamenu.
    Da je i crkva u Vilovu pretrpela izvesna oštećenja tokom vođenja velikih bitaka u njenoj neposrednoj okolini govori i podatak da je i crkvenoj opštini u Vilovu 1850. godine dodeljeno 50 forinti pomoći iz fonda za bržu obnovu crkava na području stradalom u građanskom ratu…
    Po navodu u crkvenom letopisu sela Turije, koji je pisan posle Mađarske bune 1853. godine, srpsko stanovništvo je bežeći ispred Mađara sa severa, nosilo sa sobom i skupocene crkvene predmete koji su, koliko je poznato, većinom smešteni u selo Vilovo, Mošorin i Lok.
    Tom prilikom je najverovatnije po napomeni u jednom privatnom letopisu u Vilovu, pisanom po predanju, ikonostas, rad slikara Stefana Teneckog, koji je pripadao crkvi u Starom Bečeju, rastavljen u komade i prebačen u Vilovo.
    (Dragoslav Ćurčić, na sajtu Ravnica)


    Gotovo svi sadašnji hramovi SPC u Šajkaškoj izgrađeni su početkom 19. veka i svi su izvedeni po istom tipu. Još prilikom osnivanja Šajkaškog bataljona opština Vilovo je imala jednu malu crkvu, koja je posvećena uspomeni sv. kralja Stefana Dečanskog. Ovaj hram je bio skromnih dimenzija (13x5,5x3,7 metara) i podignut je od mekog materijala, sa krovom od šindre.
    Na mestu ove crkvene građevine, najverovatnije iz 1745, položen je 4. avgusta (23. jula) 1805. kamen temeljac za novi hram, koji je takođe posvećen uspomeni svetog kralja Stefana Dečanskog. Novi hram (dugačak 24,7, širok 11,5 visok 8,5 metara, ima zvonik od 18 metara) završen je 1806. godine. Crkva je građena u klasicističkom stilu. Poslednji put crkva je obnovljena 1979. godine. Posebnu vrednost ima rezbareni ikonostas, koji je prenet iz neke veće crkve, najverovatnije iz Bečeja. Ikonostas je 1752. izradio Stefan Tenecki, čiji je ovo bio najraniji rad i jedan od najranijih primera prihvatanja baroknog stila u slikarstvu. Barok je u ove krajeve došao preko kijevske slikarske škole. Najuočljiviji manir novog slikarstva, koje je napustilo istočno-vizantijski stil, je na predstavama Bogorodice i sv. Nikole. U zbirci Galerije Matice srpske nalaze se kao dugoročna pozajmica radi čuvanja, konzervacije i izlaganja ikona sv. Nikole (rad S. Teneckog) sa vilovačkog ikonostasa i ikona nepoznatog zografa iz prve polovine 18. veka sv. apostoli Toma i Jakov, takođe iz crkve u Vilovu. (Tekst Dragan Kolak na sajtu Ravnica, 2008)


    Prve pisane tragove o zanatlijama u Vilovu imamo tek od 1815. godine. U jednom protokolu se kaže da je dućanski trgovac Jovan Kostić bio u sukobu sa mesnim parohom Šovljanskim zbog optužbi da je prisvajao neke crkvene predmete. Kostić je sagradio pecaru i dobio dozvolu od Komande Bataljona pod uslovom da na propisan način skladišti kominu izvan naselja. Kostić je postao i vlasnik jednog od dva svratišta (krčma sa prenoćištem) u Vilovu. Drugo svratište držao je od 1827. titelski trgovac Georgije Janković. Ćurčija Stojan Vuksanov se 1816. odselio u Novi Sad, a 1818. se doselio krojački kalfa Ilija Nikolić. Nisu poznati razlozi zašto se sveštenikov sin Nestor Šovljanski, inače obućar, odselio u Feldvar (Bačko Gradište). Od 1920 do 1940. u Vilovu je registrovano 19 zanatlija. (Tekst Dragan Kolak na sajtu Ravnica, 2008)






    Levo je Stražilovački surduk, na Bregu se nazire salaš koji je na jednoj od narednih slika.


    Surduk istočno od Vilova, pema Loku.


    Kanal ide od puta Šajkaš-Mošorin a slikan je sa puta, neposredno pred ulazak u Vilovo.






    Salaš blizu oboda Titelskog brega, negde iznad severnog dela Vilova.


    Slikano iz pravca severa - Vilovo je u daljini skriveno u zelenilo i zaklonjeno Bregom.


    Na pruzi Novi Sad-Titel, pa dalje za Banat - da li se rampa i sada ponekad spušta, teško bih mogao reći.


    Privredni objekat nedaleko od Vilova prema Šajkašu izgradjen na mestu nekadašnjeg salaša, je u stilu ovdašnje tradicionalne arhitetkrure.




    Mnoge kuće su uz Titelski breg i imaju lagume - podrume ukopane u Breg.


    Prilaz selu i groblju sa severne strane.

    Poruku je izmenio nenad.bds, 21.06.2013 u 10:11

  5. #20

    Odgovor: Šajkaška i šajkaši - nekad i sad

    KAĆ - moglo je i ranije, ali dobro da je bar sada...


    ''Kаћани се одужили спасиоцима за време рације

    Двојезична спомен плоча постављена у знак захвалности каћким Немцима, који су у злогласној Шајкашко-новосадској рацији јануара 1942. године спасили своје комшије од погрома окупаторских власти, свечано је откривена у центру овог села.

    Свечаности су, поред Каћана, присуствовали градски званичници, али и представници Немаца пореклом из овог војвођанског места, који су били обучени у њихове традиционалне народне ношње. Ово спомен обележје, на здању садашњег Дома Пензионера у Улици Краља Петра Првог број 15 поставили су грађани Каћа у сарадњи са Центром за развој Шајкашке.

    Херберт Шен, потомак једног од предводника групе каћких подунавских Шваба који су спасли своје комшије захвалио се Центру за развој Шајкашке, али и свим Каћанима који су живели са Швабама у миру и пријатељству.

    - Веома се радујем, као човек који је рођен 1939. године у Каћу, да данас стојим са вама испред спомен плоче која подсећа на то да постоји добро у људима и у најтежим временима. Историја Другог светског рата обилује окрутним догађајима у које су били упетљани и Немци и Мађари и Срби. Сваки учесник је судио, наравно, недела која су други чинили, јер је истина прва жртва у сваком рату. Добра дела често се заборављају у историјским књигама, али их је у рату било на свим странама. Могу проћи и деценије пре него што се оваква дела признају и у јавности, што је случај и у Немачкој - наводи Шен - Некадашње зараћене стране сада могу пријатељски да гледају једни на друге и у бољу будућност. У прошлости смо се бавили оним што нас је раздвајало, док данас у миру можемо да тражимо, пре свега, оно што нас повезује, а то су, европске вредности, хришћанска религија и љубав према слободи.

    Испред Града, присутнима се обратила и Миланка Бркић, члан Градског већа за културу, која је нагласила да ће ова спомен плоча помоћи да се не заборави овај важан период за историју Каћа, Шајкашке и целе Србије, када је група цивила имала људскости и смелости да се одупре огромној војној сили и спаси животе својих најближих комшија и пријатеља.

    - Мора се признати да су слични примери веома ретки у историји Другог светског рата. Ипак, у јануару 1942. године група каћких Шваба успела је да искористи свој ауторитет и спречи нестанак десетине српских породица у Каћу. Тим чином је потврђено пријатељство између Немаца и Срба, које је вековима ковано војничком дужношћу. Овим јасно хоћемо да покажемо да Срби памте своје доброчинитеље, као што су Арчибалд Рајс и Елизабет Рос, и тако ћемо се сећати и каћких Шваба и њиховог јуначког подвига - истакла је Бркић.

    Да подсетимо, Рација у јужној Бачкој одиграла се у јануару 1942. година када су мађарске власти масовно ликвидирале Србе, Јевреје и Роме. Као изговор за акцију, тадашње окупаторске власти навеле су жељу да се уклони партизански покрет, али је права сврха била уклањање „нежељених елемената” са територија припојених Мађарској. За месец дана животе је изгубило преко 4.000 људи.''

    (Лист 'Дневник' од 4. новембра 2013. - аутор чланка Г. Четник)


    Da podsetim: na sličan način januarska racija 1942. zaobišla je Kovilj jer se njoj usprotivio žandarmerijski narednik Dunafalvi Lajoš (koji je u Kovilju bio na službi kao deo mađarskih okupacionih vlasti ) za šta je imao i podršku vodećih Mađara u Kovilju. Od pre koju godinu jedna ulica u Kovilju nosi ime Dunafalvi Lajoša .
    Poruku je izmenio nenad.bds, 06.11.2013 u 20:20

  6. #21

    Odgovor: Šajkaška i šajkaši - nekad i sad

    ЧУРУГ



    ''Smešten je na visokoj lesnoj terasi na desnoj obali Tise. Tisa je, praveći svoj najveći meandar kod Čuruga, podlokavala lesnu terasu i stvorila je strme odseke. Mesto se tako našlo na samoj obali reke.Korito reke je ispravljeno 1858. i meandar je postao velika mrtvaja. Pre prokopavanja novog toka Tisa je imala veliki značaj za Čurug i okolna sela, jer je on bio pristanište i trgovačko mesto. Sada je on to prestao da bude.
    Kroz Čurug prolazi važna saobraćajnica u pravcu sever-jug, kojom je mesto povezano sa svim potiskim naseljima od Segedina do Titela. Istim pravcem ide kroz Čurug i železnička pruga od Novog Sada do Subotice i prema Mađarskoj.
    Iako je Čurug poljoprivredni kraj, racionalno gazdovanje u čuruškom ataru počelo je tek posle komasacije iz 1894. godine. Od tada se na udaljenijim imanjima intenzivno grade salaši gde su se obavljali svi poljoprivredni poslovi.
    Čurug je vrlo staro naselje. O tome govore i arheološki nalazi na lokalitetu "Jarak" kod Čuruga. Stručnjaci smatraju da se radi o vremenu na prelazu iz halštatske u latensku kulturu sredinom 4. veka pre nove ere. Svoje naseobine gradili su Kelti, Jazigi, Dačani, Huni, Avari, Protobugari, Franci sve do dolaska Slovena i Mađara.U bačkoj županiji za vreme Arpadovaca bila su četiri naselja sa imenom Čurug. Jedno od njih je prethodilo ovom Čurugu na Tisi. Prvi pomen imena mesta je u poveljama kralja Bele IV iz 1238. pod imenom Čurlak (Churlak). Od 1254. Čurug se spominje kao posed koji često menja svoje gospodare. Neko vreme je bio posed Đurđa Brankovića. Dolaskom Turaka (1526) u ove krajeve Čurug pripada Titelskoj nahiji u Segedunskom sandžaku. Prema popisu iz 1554. imao je svega šest domova a u 17. veku se vodi kao naseljeno mesto. Sa Arsenijem Čarnojevićem, 1690, u Čurug se doseljava veći broj porodica. Posle Karlovačkog mira (1699) Čurug ulazi u sastav Potiske granice i sedište je kapetana (Jovan Lazarević). Ukidanjem granice 1750. uključuje se u Potiski dištrikt sa sedištem u Bečeju. Kada je osnovan Šajkaški bataljon (1763) Čurug je jedno od prvih šest provincijskih mesta koja 1769. ulaze u sastav Bataljona, najpre sa Gospođincima čini jednu kompaniju,a 1809. se izdvaja u posebnu...'' (Sajt Ravnica, tekst D. Kolak 2008)


    ''...Čuruška škola je bila među najstarijima u Šajkaškoj. Najraniji pisani podatak je iz 1785. kada je ocenjeno da je stara i trošna. Sa gradnjom nove i lepše se odugovlačilo, čak se smatra da je i 1802/3, kada je imala 60 đaka, bila u istom stanju kao i ranije. Zabeleženo je da je 1835. sagrađena jedna zgrada a druga je podignuta 1851/2. o trošku opštine. Tek od 1815. bili su poznati čuruški učitelji, a dotle je nastavu izvodio Ignjat Savić. Od 1919. radila je državna narodna škola.
    Srpska čitaonica otvorena je 1869. na predlog učitelja Stevana Jankovića. Njegovim zalaganjem osnovano je i Srpsko crkveno pevačko društvo 1868. godine. Kulturno-prosvetno društvo "Kolo" osnovano je 1902. a čuruška omladina osnovala je 1907. društvo "Srpski Soko". U Čurugu je pored ovih društava postojala i radila Ženska dobrotvorna zadruga u Šajkaškoj. Pored srpskih radila je i Mađarska čitaonica, Mađarsko pevačko društvo, zatim Jevrejsko ukopno društvo i slično.
    Popisom iz 1720. u Čurugu je zabeleženo 18 ribara, lađar, dunđer, mesar, kočijaš, ćurčija, dva abadžije i jedan osrednji trgovac. Čurug je onda imao i jednu suvaču i, naravno, suvačare. Podaci o prvim samostalnim zanatlijama su iz 1815. i kasnije. Kolar Jozef Fuks je još 1810. plaćao taksu, ali se tek 1815. stalno naselio u Čurugu. Prvih godina 19. veka Čurug je najveće naselje u Šajkaškoj, pa se samim tim smatrao i trgovačkim mestom, s obzirom da su se u jesen žitaricama tovarile lađe za Hrvatsku i savernu Mađarsku i u druge krajeve u Monarhiji. Tako je 1803. bilo osam trgovaca. Trgovci žitaricama bili su Teodor, Petar i Jovan Petrović a stokom su trgovali članovi porodice Tapavica. Mihail Tapavica držao je krčmu koju mu je preneo rođak Matijas Lorenc, dok je sam kupio još tri. Prvo svratište (gostionica sa prenoćištem) „Kod dva bela goluba“ otvorio je još 1809. trgovac Petar Kanački, koji će kasnije do 1815. zakupljivati i krčme. Na Tisi kod Čuruga 1825. bilo je devet vodenica. Početkom 1914. raspisan je konkurs za uvođenje električnog svetla u domove i po ulicama.
    Između dva svetska rata postojala su dva mlina, ciglana i mlekara. Zatim dve zemljoradničke zadruge koje su osnovane još 1901. i radile su do 1941. godine.
    Od finansijskih institucija treba spomenuti najraniju Zadrugu za međusobno pomaganje i štednju iz 1880/82. godine. Od 1902. do 1909. otvorene su još tri slične novčane zadruge...'' (Sajt Ravnica, tekst D. Kolak 2008)


    ''...Tokom 19. veka Čurug je zadesilo pet velikih nesreća: kuga hara 1830/31; u Srpskom narodnom pokretu 1848/9. selo je popaljeno, živalj pobijen, što je preostalo izbeglo je; kolera kosi Čurug 1866. i dve poplave, 1888. i 1895. godine.
    Posle razvojačenja Bataljona (1873) Čurug pripada novoformiranom žabaljskom srezu u okviru bačko-bodroške županije. Ujedinjenjem Vojvodine sa Kraljevinom Srbijom, posle Prvog svetskog rata postaje deo države Srba, Hrvata i Slovenaca...'' (Sajt Ravnica, tekst D. Kolak 2008)


    Mart 2013. - sada je izgled prostora ispred crkve izmenjen.

    ''...Prva pravoslavna crkva u Čurugu podignuta je 1742. od pletara. Međutim, kako se živalj uvećavao bilo je potrebe da se izgradi nova crkva, veća i od boljeg materijala. Crkva je sagrađena 1773. na istom mestu kao i stara a uz blagoslov bačkog vladike Arsenija (Radivojevića) posvećena je na Spasovdan iste godine. Prema tvrdnjama parohijalnog administratora Vasilja Teofanovića (1891) ona je trajala sve do 1849. kada je zajedno sa selom spaljena. Obnavljanje spaljene crkve na istom mestu nije bilo preporučljivo zbog blizine Tise (28 m) i opasnosti od podlokavanja. Gradnja nove crkve u središtu sela započela je 1857, posvećenje u slavu Spasova obavio je žabaljski protojerej Maksim Papić 1861. a blagoslovio bački vladika Platon (Atanacković) 1862. godine...'' (Sajt Ravnica, tekst D. Kolak 2008)


    ''Храм Св. Вазнесења Господњег са три торња познат је по иконостасу кога је урадио Ђорђе Крстић и по чувеном звону " Велико контра ГЕ" тешком 4.775 кг. на ком пише "Српска православна црквена општина у Чуругу за време славне владе Њ.В. Александра И Краља Срба, Хрвата и Словенаца и архијерјества Њ.В.Пр.Г. Др Иринеја Епископа Новосадског-Бачког подиже на СВ. Вазнесењском Храму своме ово звоно да дању и ноћу буди верне к славенослављу светога имена божијега". ''

    Od čuruške crkve veći su, kasnije podignute Markova crkva i hram Svetog Save u Beogradu.


    ''Изградња чурушког храма завршена је 1862. према пројекту војног инжењера Јосифа Крафта. Изведен је као једнобродна неокласицистичка грађевина монументалних размера на којој доминирају неоренесансни елементи, чиме је постигнут утисак репрезентативности. Уобичајене је просторне концепције са полукружном олтарском апсидом на истоку, наглашеним певничким трансептом, припратом из које се пење у хор и западним прочељем које надвисују три торња, од којих је средишњи највиши. засведена је полуобличастим сводом, док је олтарска апсида наткривена полукалотом. Главни улаз је истакнут тремом који граде два пара коринтских стубова. Декоративни портици са тимпаноном у врху обележавају бочне улазе, што се у пречишћеном облику понавља и на певницама. Поља до висине прозора, оперважених флоралним мотивима, су касетирана, тако да је склад хоризонталне и вертикалне поделе потпун. Масивну иконостасну преграду од белог мермера пројектовао је Михаило Валтровић, а осликао Ђорђе Крстић у последњој деценији XIX века. Овим подухватом је реализована њихова заједничка идеја о националној уметности, која и поред чврстих веза са традицијом није изгубила интересовање за модерна европска струјања. Конзерваторски радови изведени су 1960. и 1972.'' (Извор: Споменичко наслеђе Србије, Завод за заштиту споменика културе Србије, 1998.)


    Spomenik zrtvama januarske racije 1942. pored Tise, kod III rampe.


    Levo je jedan od spomenika žrtvama racije i bista narodnog heroja Radivoja Ćirpanova.

    Sečanje na zloglasnu raciju čuva više obeležja sem ovde prikazanih. U školi su fotografije žrtava a nedavno je Toplaov magacin, mesto na kome su skupljani i pogubljivani Čuružani pretvoreno u muzej.


    Ul Laze Pačua.




    Kuće Laze Pačua i Radivoja Ćirpanova su jedna naspram druge.


    Ove kuće više nema...


    ... sada rogalj sa prethodne slike izgleda ovako.




    Slikam često stare kuće koje neumitno nestaju.

    ''...Čurug nije mogao da postane centar uprkos tome što je najveće naselje u Šajkaškoj. Razlozi su u nešto nepovoljnijem geografskom položaju. Zato je upućen na Žabalj, sedište, nekada sreza, danas opštine i Novi Sad, centar regiona. Čurug je planski građen, sa ušorenim kućama i unakrsno prosečenim ulicama. Od svih šajkaških naselja on ima izgled koji najviše liči na gradski. Njegov centar je uređen po ugledu na najveće gradske centre, sa proznim prostorom i parkom, čije su glavne ulice dobile asfalt još pre Prvog svetskog rata.'' (Sajt Ravnica, tkst D. Kolak 2008)




    ''..Privreda Čuruga je prilično nerazvijena. Neizgradjena putna mreža i prilično nezgodan geografski položaj koji je Čurug odvojio od glavnih saobraćajnica ,vratili su Čuružane osnovnom zanimanju - poljoprivredi, tako da su zemljoradnja i stočarstvo i danas u Čurugu najčešća zanimanja. Pored individualnih poljoprivrednih proizvodjača, ovom delatnošću bavi se nekoliko privrednih subjekata koji se nalaze u fazi transformacije i prelaska iz društvene svojine u privatnu. Pored proizvodnje hrane bilo je od davnina zastupljeno zanatstvo i trgovina. Razvoj industrije uništio je mnoge zanate, kao što su: óurčija, sarač, opančar, kolar, ali i danas postoji dosta zanatlija koji svojom umešnošću zaradjuju, a to su: pekari, zidari, berberi, stolari, električari, mesari i dr. Međutim, za sve radnike ipak nema mesta u Čurugu, pa su mnogi potražili posao u Žablju, Novom Sadu, Bečeju pa čak i inostranstvu...'' (Sajt 'Upoznaj Srbiju')


    ''...Ponos svih Čuružana je hram Vaznesenja Gospodnjeg, treći po veličini u srpskom pravoslavlju. Ispred njega su samo hram Svetog Save na Vračaru i crkva Svetog Marka na Tašmajdanu. lzgradjen je u drugoj polovini XIX veka u obliku lađe (kovčega spasenja). Oblikovan je u klasičarskom renesansnom stilu sa naglašenim antičkim portalima i klasičističkim elementima. Najveća i najznačajnija umetnička tekovina Svetog hrama u Čurugu je dragoceni ikonostas od belog mermera. Oslikao ga je poznati ikonopisac Đordje Krstić, porekolom Čuružanin, realistički velikan romantičarskog zanosa. Ove ikone predstavljaju vrhunac njegovog crkvenog slikarstva jer je na njima ostvario sintezu svoje sakralne umetnosti. Veoma zanimljiv podatak za ovo selo je veliko interesovanje za likovnu umetnost. Čurug je dao više poznatih imena u ovoj oblasti kao što su: Teodor IIić Češljar (1746-1793), Đordje Krstić (1851-1907), Melar Lajoš (1914- ). U Čurugu je rodjen i Petar Konjović, ali su mu preci Somborci, te se i on smatrao Somborcem, ali je Čurug ponosan što je u njemu rodjen. Danas Čurug ima 14 akademskih slikara. Đordje Kovačev, Slobodan Stojanović i Lazar Lečić rade u Čurugu, ostali na Akademijama u Novom Sadu ili Beogradu. Pored akademskih slikara ovde, kao klub deluju i likovni amateri koji su svojim radovima poznati i široj javnosti. Folklorna sekcija Kulturno-umetničkog društva „Radivoj Ćirpanov"je po brojnosti bila najveća sekcija. Od 1953. godine, kadaje osnovana folklorna sekcijaje imala igrače uzrasta od 10 i starijih godina. Te godine prvu grupu igrača u folklornu sekciju okupila je Ljubinka Mirkov. Pomoćnik koreografa i harmonikaš je bio Aleksandar Erdevik - Aca. U 1977. godini u folklornu sekciju za koreografa dolazi Dragan Nikić, Ova folklorna grupa sa koreografom Nikićem postiže zapažene rezultate na javnim nastupima, gostovanjima i smotrama. Koncerti postaju vrlo popularni, a sale prepune. Osamdesetih godina koreografi su bili Laza Prebiračević, i on uspešno vodi folklorni ansambl, a posle njega su došli Mile Vujičin i Nebojša Dumanović.Tih godina KUD „Radivoj Ćirpanov" dobija svoj dom sa dovoljno prostora za rad svih sekcija. To je Dom kulture - smešten u zgradi bivše zdravstvene stanice, kojaje adaptirana za potrebe Društva. Ima salu za probe folklora, salu za tamburaše, za rad uprave, garderobu, klub salu sa restoranom i druge sporedne prostorije. Društvo ima oko 150 članova. Folklorna sekcija ima četiri grupe: izvođačku, predizvođačku i dve pionirske, tu je tamburaški orkestar i vokalna grupa „Čuružanke". Srpska čitaonica otvorena je 1869. na predlog učitelja Stevana Jankovića. Njegovim zalaganjem osnovano je i Srpsko crkveno pevačko društvo 1868. godine. Kulturno-prosvetno društvo "Kolo" osnovano je 1902. a čuruška omladina osnovala je 1907. društvo "Srpski Soko". U Čurugu je pored ovih društava postojala i radila Ženska dobrotvorna zadruga u Šajkaškoj. Pored srpskih radila je i Mađarska čitaonica, Mađarsko pevačko društvo, zatim Jevrejsko ukopno društvo i slično...'' (Sajt 'Upoznaj Srbiju')




    'Tiha Tisa' pored Stare Tise.


    Stara Tisa




    Stara Tisa je sada zaštićeno područje a mrtvaja je nastala regulacijom toka Tise sredinom XIX veka.




    Lovački dom 'III rampa' na nasipu koji vodi ka Bisernom ostrvu (koje i nije pravo ostrvo).


    Vodica - kapela je podignuta 20-tih godina XX veka.

    ''Vodica svete Petke u Čurugu nastala je kada je neka žena, lokalna bogomoljka, snila bagrem nakraj sela, a na njemu ikonu svete Petke. Svetiteljka joj je rekla da na tom mestu podigne kapelu, jer je to sveto mesto. Lokalni bogomoljci su pored bagrema sazidali kućicu otvorenu prema bagremu, podigli drveni krst, iskopali bunar i sagradili kućicu za čuvara. Na bagremu je, kako je u snu predviđeno, postavljena ikona svete Petke. Iskopan je bunar, čijom vodom su se umivali vernici.'' (Mirjana Đekić 'Vodice u Vojvodini')


    Na dan svete Petke.


    O vinarstvu se odnedavno čuje u Čurugu.


    „Од седам некадашњих чурушких ветрењача, једина која је сачувана, а и радила до пре 4-5 година (односно 1970-тих година) јесте она на северозападној ивици села, на излазу пута према Бачком Градишту у власништву Стојшин Радивоја, најмлађег из породице Стојшин, који и данас одлично познаје ове необичне, џиновске механизме.
    Зна се да је иста изграђена у Мађарској још 1834. године где је радила само три године. Према неким изворима то је било у варошици Hodmeze-vašarhelj. Већ 1846. године њу је купио Чуружан, Сиротановић. Занимљиво је да су целу ветрењачу (механизам са крилима) без цигала пренели из Мађарске до Чуруга једним сплавом. Садашња Стара Тиса код Чуруга тада је још увелико била пловна и речни саобраћај је био скоро једина врста саобраћаја. Ветрењача је подигнута уз саму Тису на делу тзв. „Близанци“, а на месту касније чурушке кланице. Како се насеље ширило, тако је и ветрењача премештена на место „Ждрепчаре“, да би је коначно 1912. године Чупић Стеван поставио на садашњу локацију. Убрзо затим, 1913. године, од тадашњег власника Нача Антала, ветрењачу купује Стојшин Никола, отац Радивојев.
    Основни објекат ветрењаче изграђен је од опеке, у облику заобљене купе. Доњи пречник - унутар објекта је 11 т, а дебљина зида до првог тавана је 3,5 цигле, старог формата. Идући навише, зид је све тањи, а горњи унутрашњи пречник је 7,5 т. Рачуна се даје у њу уграђено 86.000 цигли, изузимајући темеље. Поред тога у унутрашњој страни уграђено је још 7.000 ћерпича. Висина самих зидова је 10,5 т, а дужина једног крила је 12 т. Према томе од највише тачке крила до тла има 25 т. Комплетан механизам ветрењаче изузев камена, био је изграђен од дрвета. Тако су крила изграђена од чамовине у облику ширих мердевина, сва четири крила учвршћена су на багремовом крстаку и то се све окреће на дебелој дрвеној осовини - вретену. Унутар саме ветрењаче, уз помоћ дрвених зупчаника, обртање се преноси на вертикалну осовину или попу. При дну ветрењаче, где се налази главни механизам за млевење, постављен је на „попи" велики зупчаник, брзо коло, и нешто више мањи зупчаник -споро коло. У ветрењачи постоје три камена. Ако је слаб ветар радио је само један камен, при јачем ветру укључио би се и други камен, а при снажном ветру радила би сва три камена.
    Камен је увек морао бити добро обрађен. Његова маса је износила 1.300 кг. Горњи део ветрењаче са кровом био је покретан, као тенковска купола и са стране имао два дугачка дрвета тзв. курјаке, уз помоћ којих су млинари крила усмеравали тачно према ветру, а правац ветра су поред осталих начина тачно одређивали и помоћу једног обичног ветроказа - „петла“ постављеног на врху крова ветрењаче...“ (Живков, 1974.) (Zvanična prezentacija MZ Čurug)
    Poruku je izmenio nenad.bds, 03.02.2014 u 10:40

  7. #22

    Odgovor: Šajkaška i šajkaši - nekad i sad

    TITELSKI BREG
    - prizori suprotni od onoga što očekujemo -



    U vreme kada sneg nestaje navikli smo da vidimo, manje ili više bela, ostrva još neotopljenog snega i tamnu golu zemlju ili žute i zelene površine pod vegetacijim.

    Početkom februara, kad se košava skoro smirila posle onih dana u kojima je izazvala poprilično problema po Vojvodini, prošao sam ispod severnog dela Titelskog brega. Takav prizor još nisam video, a sigurno će proći još podosta vremena dok se iste okolnosti ne ponove.

    'Crne' glatke površine nisu bile tlo bez snega! Naprotiv, to su bili snežni nanosi prekriveni humusom koju je košava nanela sa oranica na Bregu. Pokušavam da dokučim kako su se takvi prizori stvorili, i evo šta mislim:

    Košava je premeštala lako pokretan, suv sneg i pravila nanose. Kada je sklonila sneg sa oranica, gornji sloj zemlje je sušila i odnosila prašinu.

    Crne površine su čestice humusa sa oranica na Bregu koje je košava nanela na sneg.

    Ove slike su plastična ilustracija procesa oblikovanja oboda Titelskog brega delovanjem vetra.


    ''...Постоје различита гледишта и мишљења о самом постанку Тителског брега. Са једне стране говори се о навејавању леса ветровима са источноевропских степа или западним ветровима са Алпа. Други научници говоре о томе да је овај плато био у вези са Земунско-Сланкаменским, а да се Тиса уливала у Дунав код Мошорина. Према њима Тителски брег је откинути источни део Фрушке горе. Без обзира на опречне ставове, уврежено је мишљење да је Тителски брег најинтересантнија лесна зараван у Средњој Европи...''



    Meštani mi rekoše da su ovi nanosi na gornjem obodu Titelskog brega pored mošorinskog groblja debeli nekoliko metara.


    Surduk kojim se ide vozilima do mošorinskog groblja nije bio prohodan iako je po poljima sneg već bio iščezao.


    Lepa ilustracija o tome od čega se sastoje 'crne' površine koje su na slikama.


    Od Mošorina prema Tisi.


    Ako se bolje zagleda, vidi se da su 'crne' površine debeli nanosi snega prekriveni tankim slojem humusa.








    Vidi se kako košava, zbog vrtloženja 'preskače' neke delove reljefa i na njih ne nanosi humus.






    Pomalo deluje kao posledica vulkanske erupcije!








    Asfaltna prečica preko Brega od Mošorina do Vilova.


    Ni ovaj put nije bio prohodan iako su mediji javljali da su svi putevi osposobljeni za saobraćaj.
















    Ulaz u Mošorin od Vilova.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 22.02.2014 u 00:18

Strana 2 od 2 PrvaPrva 12

Slične teme

  1. Lepota - nekad i sad
    Autor Isahara u forumu Lepota
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 23.12.2022, 13:41
  2. Da li ste se nekad osećali zaboravljeno??
    Autor Painkiller u forumu Pričaonica
    Odgovora: 33
    Poslednja poruka: 16.01.2016, 15:06
  3. Poznate ličnosti - nekad i sad
    Autor Necromancer u forumu Belosvetske zanimljivosti
    Odgovora: 16
    Poslednja poruka: 02.06.2010, 21:48

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •