Aleksandar Sergejevič Puškin
Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 31
  1. #1

    Aleksandar Sergejevič Puškin

    Prorok

    Pun duhovne ja lutah žedi
    Pustinjom što mracna je bila
    I serafim se sa šest krila
    Ukaza meni na razmedi.
    On prstom lakim kao san
    Zenica mojih kosnu dan,
    Vidovitost mu prenu zene
    Ko u orlice preplašene.
    Moga se uha kosnu on
    I ispuni ga šum i zvon;
    Treptanje cuh u nebu sila,
    I andeoskih krila let,
    Nemani morskih skriven svet
    I klijanje pod zemljom žila.
    On promice kroz moje usne,
    I jezika mog grehe gnusne,
    Svu brbljivost i podlost smrvi.
    I tada žalac mudre zmije
    U obamrla usta mi je
    Rinuo rukom punom krvi.
    I zario u grudi mac
    I ustraptalo srce trgo,
    I šišku plamenu uz plac
    U otvorene grudi vrgo,
    Ko trup u pustinji sam pao
    I Boga glas je mene zvao:
    ''Proroce ustaj, motri, vnemlji,
    Ispunjen mojom voljom budi,
    I hodeci po moru, zemlji,
    Recima žezi srca ljudi.''
    Ono što osoba doživljava u stvari nije realnost; više je hipoteza koja može ali ne mora biti tačna.

  2. #2

    Odgovor: Aleksandar Sergejevič Puškin

    Zimsko vece

    Bura maglom nebo krije,
    Vihorova mrsi vlas,
    Cas ko ljuta zver zavije,
    Zaplace ko dete cas.
    Sad na trošnom krovu sveli
    Uzvijori slame klas,
    Sad ko putnik zakasneli
    Doziva na prozor nas.
    Tužne je i mracno tako
    U ubogoj izbi toj
    A što si se moja bako,
    Snuždila uz prozor svoj?
    Jel te umor obhrvao
    Slušajuci bure huk,
    Il' je san na tebe pao
    Uz vretena tvoga zvuk?
    Pijmo, dobra, verna drugo
    Mladovanju bednom mom,
    Kamo caša? pijmo, tugo,
    Lakše srcu bice s njom.
    Pesmicu mi poj o ptici
    Što za morem gnezdo svi,
    Pesmicu o nesvestici
    Što na vodu rano mni.
    Bura maglom nebo krije,
    Vihorova mrsi vlas,
    Cas ko ljuta zver zavije,
    Zaplace ko dete cas.
    Pijmo, dobra, verna drugo,
    Mladovanju bednom mom,
    Kamo caša? pijmo, tugo,
    Lakše srcu bice s njom.
    Ono što osoba doživljava u stvari nije realnost; više je hipoteza koja može ali ne mora biti tačna.

  3. #3

    Odgovor: Aleksandar Sergejevič Puškin

    Poslanica u Sibir

    U rudnicima, u Sibiru
    Strpljenje vaše nek ne klone,
    Jer vaša dela ne umiru,
    Ni uzvišene težnje one.
    Nada, ta verna sestra zala
    U podzemlje ce mracno sici
    Da bi vam bodrost održala
    I željeno ce vreme stici.
    Drugarstvo, ljubav ce vam doci
    Kroz brave što nad vama stoje
    Ko što do vas kroz memlu noci
    Slobodne reci stižu moje.
    I pašce teške negve vaše,
    Sloboda ce vas docekati,
    Sve tamnice ce da se spraše
    I mac ce vama braca dati.
    Ono što osoba doživljava u stvari nije realnost; više je hipoteza koja može ali ne mora biti tačna.

  4. #4

    Odgovor: Aleksandar Sergejevič Puškin

    Exegi monumentum

    Podigoh spomenik što nije rukom tvoren,
    Nece mu prilaze zaboraviti puk.
    Celom se ponosnim uzneo nepokoren
    Nad Aleksandrov ratni luk.
    Ne, smrti nisam plen; moj duh sa lirom svetom
    Van sudbe sveg što mre, nadživece mi prah.
    Slavan cu ostati dok traje sa planetom
    Bar jednog pesnika dah.
    O meni Rusijom živ glas pronece ljudi,
    Pomenuce me svud naroda njenih krug -
    Slovena gordi sin, i Tunguz divlje cudi,
    Finac i Kalmik, stepa drug.
    Dugo cu biti drag i mio svome rodu:
    Lirom sam bodrio svih dobrih težnji glas,
    U veku okrutnom opevao slobodu,
    Za sužnje uvek zvao spas.
    Najvišu zapovest o, muzo, verno sledi -
    Hvala i kletva spokojno slušaj zbor,
    Ne traži lovore, pred uvredom ne bledi,
    I sa glupakom mani spor.
    Ono što osoba doživljava u stvari nije realnost; više je hipoteza koja može ali ne mora biti tačna.

  5. #5

    Odgovor: Aleksandar Sergejevič Puškin

    TRENUTKA JA SE SJECAM SJAJNA


    Trenutka ja se sjecam sjajna,
    kada preda mnom se ti pojavi
    ko prividjenje, kao tajna,
    i ko ljepote genij pravi.

    Kad tuga sve mi skrha nade,
    a kinjile me strepnje taste,
    tvoj njezni glas mi pjevat stade
    i lik tvoj sanjah na dnu maste.

    No, doba minu.Vihor njezni
    rasprsio mi sne i stravu.
    I predadoh ja glas tvoj njezni
    i lik nebeski zaboravu.

    Polako su se vukli dani
    u zabiti, u zatocenju,
    bez zanosa, bez suza ranih,
    bez nadahnuca, nalik mrenju.

    Al stize dusi probudjenje.
    I opet mi se ti pojavi
    ko nenadano prividjenje
    i ko ljepote genij pravi.

    I kucat stade srce vruce,
    nov zivot u njem maha uze.
    I opet plamti nadahnuce,
    i ljubav sja, i teku suze.

  6. #6

    Odgovor: Aleksandar Sergejevič Puškin

    Ne pjevaj, draga

    Ne pjevaj, draga, kad si sa mnom,
    Gruzinske pjesme pune tuge:
    U sjecanju mi bude tamnom
    Daleki zal i dane druge.

    Kad razliju se u tisinu
    Te pjesme lude, zanesene,
    Ja vidim stepu, mjesecinu
    I lik daleke, jadne zene.

    Otkada ugledah te, draga,
    Njen lik u mome srcu gasne,
    Al nova ozivi ga snaga,
    Kad zacujem te pjesme strasne.

    Ne pjevaj, draga, kad si sa mnom,
    Gruzinske pjesme, pune tuge;
    U sjecanju mi bude tamnom
    Daleki zal i dane druge.

  7. #7

    Odgovor: Aleksandar Sergejevič Puškin

    Volio sam vas

    Volio sam vas; i ljubav jos, mozda,
    Nije ugasla sva u srcu mom;
    No nek vas ona sad ne brine vise,
    Ja necu da vas rastuzujem njom.
    Volio sam vas nijemo i bez nade,
    S ljubomorom i strepnjom srca svog;
    Volio sam vas iskreno i njezno,
    Volio vas tako drugi, dao bog.

    Ovo je hrvatska verzija, a evo i srpske...

    Voleo sam vas

    Voleo sam vas; moja ljubav stara
    jos uvek, mozda, spi u srcu mome,
    al' zasto ona nemir da vam stvara
    ja nisam rad zalostiti vas njome
    Voleo sam vas nemo, beznadezno,
    pun strepnje i pun ljubomorne boli,
    voleo sam vas iskreno i nezno,
    nek Bog da tako drugi da vas voli

  8. #8

    Aleksandar Sergejevič Puškin

    Aleksandar Puškin
    (1799-1837)

    Prilog 72

    Rodio se 26.svibnja 1799. u Moskvi. Školovao se u plemićkom licjeu iz kojeg je zbog svojih slobodarskih stihova godine 1820. prognan u Besarabiju. Svojom prozom utro je put ruskome realističkom romanu. Napisao je i niz malih značajnih tragedija. Uvučen u spletke dvorskih političkih krugova i tajnih društava, Puškin je iz Petrograda bio "premješten" na službu u Ekatarinoslavlja na Dnjepru. Vrativši se iz prognanstva u Petrograd, poginuo je u dvoboju. Bilo je to u ranu zoru 29.siječnja 1837. Ostavio je iza sebe svoje pjesme i 55.000 rubalja duga.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  9. #9

    Aleksandar Sergejevič Puškin

    ARION

    U čamcu mi smo mnogi bili;
    natezali su jedni jedro,
    a drugi upirali vedro
    u vodu vesla. U tišini
    na krmi naš kormilar umni
    u šutnji vodi tromi čun;
    ja- bezbrižan i vjere pun,
    ja pjevah im...Al vala grud
    najednom zgnječi vihor šumni...
    Kormilar s pomorcima strada!
    Tek ja, tajanstven pjevač, sada
    na kopno bačen nevremenom,
    ja himne iste pjevam dalje
    i svoje namočene halje
    na suncu sušim tu pod stijenom.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  10. #10

    Aleksandar Sergejevič Puškin

    CVIJETAK

    Uveli cvijetak bezmirisni
    pušten u knjizi gledam ja.
    I gle, već mnoštvom čudnih misli
    duša se moja puni sva.

    Kog proljeća je cvao cvatom
    i čijom rukom skršen bi?
    Da l' poznatom il nepoznatom?
    Zašto ga'ovdje ostavi?

    Možda za spomen na poznanstvo
    il na rastanak možda dug?
    Na kakvu šetnju kroz prostranstvo,
    kroz tiho polje, tamni lug?

    Živi li on il ona živi,
    gdje li je njihov kutak sad?
    A možda su i uvenuli
    ko ovaj ovdje cvjetić mlad?
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  11. #11

    Odgovor: Aleksandar Sergejevič Puškin

    ELEGIJA

    Ludo veselje mojih mladih ljeta
    Kao mamurluk, sad mi samo smeta.
    Al' kao vino-tuga davnog plača
    U mojoj duši biva sve to jača.
    Moj put je tmuran.A dane sve gore
    Nosi mi burno budućnosti more.

    Al' mrijeti mi se neće.Još se nadam.
    Ja živjet' hoću, da mislim i stradam.
    Med nedaćama, jadima i zlima,
    Ja znam da me i naslada ima.
    Ponekad opet zanijet ću se skladom,
    Nad svojom sanjom zaplakati kradom
    I tko zna, neće l' posljednnji mi dani
    Ljubavlju zadnjom biti obasjani.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  12. #12

    Aleksandar Sergejevič Puškin

    Posetio sam opet
    Taj kutak zemlje gde sam proveo,
    Ko izgnanik, dve kratke godine.
    Vec deset leta prode od tog doba
    I mnogo se promenilo u mome
    Životu: opštem zakonu pokoran,
    I sam sam se izmenio. Al ovde
    Obuzimaju secanja me živo;
    I cini mi se: još sam sinoc luto
    Kroz te šumarke.
    Gle, doma progonstva
    Gde živeo sam s jednom dadom mojom.
    Starice više nema, iza zida
    Ne cujem više korake joj teške,
    Kad nadgleda ujutru kucu. Evo
    Šumovitog huma gde sam cesto
    Sedeo nepokretan, gledajuci
    Na jezero i secao se s tugom
    Obala dugih, drugih talasa
    Kroz njive zlatne i zelena polja
    Ono se, plavo, pružilo široko,
    A po njegovim tajanstvenim vodama
    Vozi se ribar, vukuci za sobom
    Ubogu mrežu. Na obali strmoj
    Seoca raštrkana; tamo dalje
    Vetrenjaca naherena, na vetru,
    Okrece jedva krila -
    A na medi
    Imanja dedova, na onom mestu
    U goru put gde stoje - dva zajedno - treci
    Podalje malo. Kad sam jaho tuda
    Po mesecini, šumom poznatom
    Zdravili su me njini vrtovi.
    Tim putem sad sam prošao i opet
    Video sam ih. Tu su s šumom starim.
    Al oko postarelog korenja,
    Gde nekad sve je bilo pusto, golo,
    Sada je nikla mlada šumica,
    Zelena porodica; kao celjad
    Pod njenu senku žbunje tiska se.
    A njihov drugar tužni stoji sam,
    Ko stari momak, oko njega sve je
    Ko i pre pusto.
    Zdravo, naraštaju
    Mladi i nepoznati! Necu ja
    Tvoj mocni, pozni uzrast videti,
    Kad moje poznanike prestigneš
    I zakloniš im staru, sedu glavu
    Od oka prolaznika. Al, unuk moj,
    Nek cuje on šum vaših pozdrava,
    Kad s drugarske se vraca sedeljke,
    Pun misli veselih i prijatnih,
    Kada po pomrcini prode pored vas
    I pomisli na mene
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  13. #13

    Aleksandar Sergejevič Puškin

    Besi


    Kolutaju magluštine,
    Mesec gubi svoju moc,
    Sneg se vitla sa visine, -
    Mutno nebo, mutna noc.
    Saonice stepom klize,
    Zvonce zvoni cin - cilin,
    Na tom putu moro bi se
    Užasnuti svaki džin.
    ''Teraj momce!'' - ''Zalud muke;
    Konj zaspao, kajas krut;
    Mrzne mi se vec i ruka,
    A ne vidim nigde put.
    Propašcemo, - zlo je, zlo je,
    Kucnuo na je zadnji cas.
    Pred nama se hale roje,
    Besi skacu oko nas.''
    ''Eno jedan zube kesi;
    Drugi me je pljuno, - hu!
    To su besi, to su besi,
    Raduju se našem zlu.
    Sad je jedan trco levo,
    Konje guro u prolom,
    A drugi je okom sevo
    Nakom vatrom paklenom.''
    Kolutaju magluštine,
    Mesec gubi svoju moc,
    Sneg se vitla sa visine, -
    Mutno nebo. mutna noc,
    Sad ni maci, - - jao, jao!
    Opet zasta zvona zvuk.
    ''Šta je ono?'' - ''Bog bi znao, -
    Neka klada, - il je vuk.''
    Sicu, pište nocne strave,
    U grud'ma ti hrabrost mre;
    Konji ržu dižec glave, -
    Kakva j' ono avet, gle!
    Lete konji ko pomamni,
    Ko da j' orkan odstrag;
    Iza onih jela tamni'
    Cereka se neki vrag.
    Iz daljine nešto kulja,
    Ne znam je li dim il' sen;
    A urlice neka rulja
    Vrteci se u vreten,
    Cudna huka, cudna buka,
    Ne znam uzrok, ne znam smer, -
    Sahranjuju l' kakvog smuka,
    Il' udaje daba kcer!
    Kolutaju magluštine,
    Mesec gubi svoju moc,
    Sneg vitla sa visine, -
    Mutno nebo, mutna noc.
    Razuzdani besi lete,
    Raduju se našem zlu,
    Krici njine pesme klete
    Kroz srce mi prodiru.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  14. #14

    Aleksandar Sergejevič Puškin

    Ancar


    U pustinji, sred peska vrela,
    Jedini u svoj vaseljeni
    Ko strašni stražar Ancar na sten
    Stoji od sunca što je svela.
    Rodi ga stepa u žedne dane,
    u ljutome ga gnevu goji,
    Pa zelene i mrtve grane
    I koren otrovom mu poji.
    Kroz koru otrov stalno tece,
    U podne topi se od žara,
    A kad prohladno padne vece
    U smolu gustu on se stvara.
    To drvo odmor ptici nije,
    Tigar ne oštri uza nj ralje,
    Tek vihor što se pustom vije
    Dirne ga krilom pa bež' dalje.
    A kad oblak daždom mije
    Njegov ucmali, tužni list,
    Otrovana se kiše slije
    I truje pesak nevin, cist.
    Al' gle, coveku covek rece,
    Drveta toga da se lati,
    I covek pode kad padne vece
    A s otrovom se zorom vrati.
    On smrtonosnu smolu nosi,
    S ucmalim lisjem kobnu granu
    I znoj mu bledo celo rosi,
    Kad zadihan u šator banu.
    Kad gospodaru svome dade
    Granu sa jedom ovim kobnim,
    Ko macem posecen on pade
    I zaspa snom dubokim, grobnim.
    A knez u otvor strele spusti
    I ljuta smola u njih ude,
    I srt on s njinog vrha pusti
    Na susede i zemlje tude.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  15. #15

    Odgovor: Aleksandar Sergejevič Puškin

    Oprosti snove ljubomorne moje:
    Ljubavi strasne nemir slepi, čudni,
    Verna si mi, al zašto reči tvoje
    Vole da plaše moj um večno budni?
    Sred poklonika što za tobom lete
    Što želiš ti da draga budeš svima?
    I prazne nade što daruje njima
    Tvoj pogled, čas nežan, čas pun sete?
    Zaslepivši mi um i misli moje,
    U ljubav bolnu moju uverena,
    Ne vidiš ti kad u toj patnji strasnoj
    Tuđ razgovoru, u večeri kasnoj,
    Usamljen čamim izvan kruga njena.
    Ni pogleda, ni reči nema tvoje:
    Kad odlazim - sa strahom, s molbom mamnom,
    Ne slede nikad tvoje oči za mnom:
    Lepotica kad koja sa mnom staje
    I dvosmislen povede govor svoj,
    Mirna si ti, i šaljiv prekor tvoj
    Ubija me, jer ljubav ne odaje.
    Kaži mi još: suparnik večni moj,
    Zatekavši me s tobom usamljena,
    Zbog čega tebe pozdravlja lukavo?
    Ko ti je on i kakvo ima pravo
    Da tuguje i bdi pun ljubomore?
    Bez matere i poluodevena,
    Nasamo izmeđ večeri i zore,
    Što njega ti u čase primaš kasne?
    No voljen sam i, kad si sa mnom sama,
    Poljupci su ti tako puni plama,
    I nežna si, a reči tvoje strasne
    Tad iskreno su pune duše tvoje:
    Tebi su, znam ja, smešne muke moje.

    Al' voljen sam i mogu da te shvatim;
    No ne muči me, mila, ja te molim,
    O, ne znaš ti koliko silno volim,
    I ne znaš kako ja duboko patim.

    1824.

    prevod M. Pavić
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Aleksandar Skidan
    Autor zosim u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 09.07.2013, 19:44
  2. Aleksandar Saša Božović
    Autor vladapera u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 26.09.2010, 17:10
  3. Aleksandar Veliki
    Autor blueella u forumu Istorija
    Odgovora: 12
    Poslednja poruka: 01.11.2009, 19:37
  4. Aleksandar Đorđević
    Autor Turkmenbashi u forumu Sportisti
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 06.10.2009, 15:15
  5. Ivan Sergejevič Turgenjev
    Autor Cecara u forumu Književnost
    Odgovora: 2
    Poslednja poruka: 24.09.2009, 16:33

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •