Aleksandar Sergejevič Puškin - Strana 2
Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 31
  1. #16

    Odgovor: Aleksandar Sergejevič Puškin

    Ti i Vi


    Isprazno Vi srdačnim Ti
    Ona zabunom zameni
    I odmah u mojoj mašti
    Uzdrhta duša u meni.

    Pred njom snovi mi se snili
    Ne mogu da joj odolim.
    Kažem: "Kako ste mili"
    A mislim: "Kako te volim!"
    Poruku je izmenio Cecara, 16.04.2010 u 22:52

  2. #17

    Odgovor: Aleksandar Sergejevič Puškin

    Poziv

    O, ako zbilja, dok je mrak
    Kad san utiša duše žive,
    I s neba padne sjajni zrak
    Na neme grobne ploče sive,

    O, ako zbilja u taj čas
    Opusti redom grob za grobom,
    Ja čekam tad na susret s tobom,
    Ja čekam tad tvoj lik, tvoj glas.

    O, dođi mi, kroz noć, kroz san,
    Onakva kao zadnjeg časa;
    Ko led i sva ko zimski dan;
    Od bola bleda i bez glasa . . .

    O, dođi mi što pre, što pre
    Ko vetra dah, ko zvuk, il' tajna.
    Ko strašna sen, ko zvezda sjajna,
    Svejedno je: što pre, što pre!

    Ne zovem tebe ja zbog tog
    Da korim ljude čija zloba
    Učini kraj života tvog,
    Ni da pročitam tajne groba,

    I ne zbog tog što sumnji roj
    U duši nosim: da prebolim,
    Ne mogu ja; i sad te volim,
    I još sam ja ko nekad tvoj.

  3. #18

    Odgovor: Aleksandar Sergejevič Puškin

    PTIČICA

    U tuđini sveto gledam
    običaj drevnih stoleća.
    Slobodi hitam da joj predam
    pticu na praznik proleća.

    I utehe me prsti miču
    zašto da s Bogom vodim rat
    Kad makar jednom malom biću
    slobodu mogu darovati.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  4. #19

    Odgovor: Aleksandar Sergejevič Puškin

    Preživeo sam



    Preživeo sam svoje želje,
    odrekao se sanka svog.
    Stradanje teško sad me melje:
    mog pusta srca to je plod.

    Pod olujama sudbe krute
    povenuo mi venca sjaj,
    ubog mi život boli mute
    i čekam da mi dodje kraj.

    Kao što, skrhan kasnim ledom,
    slušajuć' vetra fijuk znan,
    na nekoj goloj grani bednoj
    poslednji list treperi sam.
    Poruku je izmenio Cecara, 16.04.2010 u 22:53 Razlog: sh, ch, zz

  5. #20

    Odgovor: Aleksandar Sergejevič Puškin

    *Ana Petrovna Kern je Puškinova velika ljubav iz vremena njegovog progonstva u Mihajlovskom. Ovu pesmu je stavio u primerak "Evgenija Onjegina" koji je Ani Kern poklonio prilikom jednog od njihovih susreta u Mihajlovskom u kome se i sada, u sklopu memorijalnog muzeja nalazi Aleja A.P.Kern.

    Posvećeno*** (A.P.Kern)*

    Ja pamtim divno magnovenje,
    Kad sretoh tebe na svome putu,
    Ko svetlih snova ostvarenje,
    Ko neba dah u zemnom kutu.

    Kroz burni život hitrobežni,
    Kroz strasti, iskušenja mnoga
    Ja dugo slušah glas tvoj nežni
    I sanjah crte lica tvoga.

    Al' korak leta neizbežni
    Pogasio je mašte tajne,
    Zaglušio je glas tvoj nežni
    I otro lika crte bajne.

    Tek'o je život, pun čeznuća,
    Pun mraka, zla i ropskih uza,
    Bez rajskog sna, bez nadahnuća,
    I bez božanstva i bez suza.

  6. #21

    Odgovor: Aleksandar Sergejevič Puškin

    Šta ime moje za te znači


    Šta ime moje za te znači?
    Umreće ono ko šum vala
    Što tužno mije tuđa žala,
    Ko žagor šumski kad se smrači.
    Na listu tvoga spomenara
    Ostaće poput traga sivog,
    Ko grobni natpis, čudna šara
    Nečitljiva za ikog živog.

    Šta znači ono? Već odavno
    Val novih nemira ga briše
    I sećanje životodavno
    Ne budi u tvom duhu više.
    No reci ga u vreme čame,
    Kaži u časovima sivim:
    Postoji uspomena na me,
    Postoji srce gde ja živim...
    Poruku je izmenio Cecara, 16.04.2010 u 22:30 Razlog: sh, ch, zz

  7. #22

    Odgovor: Aleksandar Sergejevič Puškin

    Epigram

    Jedva carske dočepao se moći,
    Već mu slava prati prve stope:
    Put Sibira stotina ih kroči -
    Petoricu na vjašala pope.

    (Gustav Krklec)

    1826.

    Epigramima je Puškin pribegavao u izražavanju svojih političkih uverenja. Ovaj je upućen na adresu cara Nikolaja J. koji je u krvi ugušio poznatu dekabrističku pobunu. Osim što su brojne pristalice ove revolucionarne organizacije prognane u Sibir, petorica njenih vođa, među njima i pesnik Riljejev, bila su obešena u junu 1826. godine...


    Iz zbirke pesama "Puškin - Jesenjin"

  8. #23

    Odgovor: Aleksandar Sergejevič Puškin

    Sužanj

    Za gvozdenom rešetkom tamnujem sad,
    Ja - nekad slobodan orao mlad.
    Kraj prozora slece moj srecniji drug,
    On razdire plen svoj i leti u krug.
    On kluje i baca i gleda u mrak,
    I krikom i pogledom daje mi znak.
    Ja tacno razumem što hteo bi rec;
    On poziva mene: ''Hajd' vreme je vec!
    Mi slobodne ptice smo. Hajde i ti
    Na mesto gde oblak nad urvinom spi,
    Gde plavetno more na obzorju sja,
    Gde lutamo jedino vetar, i ja!''
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  9. #24

    Odgovor: Aleksandar Sergejevič Puškin

    Ja ljubljah Vas....


    Ja ljubljah Vas, ta ljubav možda nije
    ugasnula u mojoj duši posve.
    Al' neka ona Vaš mir ne razbije,
    a ni ja neću da Vas tuga kosne.
    Ja ljubljah Vas i beznadno i nemo,
    čas mučen grižnjom, a čas nemirima,
    Ja ljubljah Vas i iskreno i nežno,
    dao vam Bog da još gde takav ima.
    Poruku je izmenio Cecara, 16.04.2010 u 22:31 Razlog: sh, ch, zz

  10. #25

    Odgovor: Aleksandar Sergejevič Puškin

    Noc


    Sva ceznja,milosta,moj glas,cim si preda mnom,

    Remeti cutanje u nocnom casu tamnom.
    Kraj moje postelje,pri neveseloj sveci,
    Promicu stihovi sliveni,zuborecu-
    Bujice ljubavi sto,pune tebe,huje.
    Blistavi pogled tvoj s osmehom znanim tu je,
    Za mene sija on.I cujem sad,u tmini:
    -Moj mili..tvoja sam..da,tvoja sam, jedini.

  11. #26

    Odgovor: Aleksandar Sergejevič Puškin

    Tatjanino pismo Onjeginu

    "Pisem vam-sta bih znala bolje?
    I sta vam vise mogu reci?
    Sad zavisi od vase volje,
    prezrenje vase da l' cu steci,
    al' ako vas moj udes hudi
    bar malo trone i uzbudi,
    vi me se necete odreci.

    Da cutim ja sam prvo htela,
    i za sramotu mojih jada
    ne bi ste znali vi ni sada,
    bar da se nadam da sam smela
    da cete opet k nama doci
    i da cu ma i retko moci
    u selu da vas vidim nasem,
    da se veselim glasu vasem
    da vam sto kazem, pa da zatim
    o istom mislim i da patim
    dane i noci duge sama
    dok ne dodjete opet k nama.
    Al' osobenjak, vi ste znamo,
    i teska vam je selska cama,
    a mi... mi nicim ne blistamo,
    no iskreno smo radi vama.
    Sto dodjoste u nase selo?
    U stepi, gde moj zivot traje,
    ja ne bih srela vas zacelo
    i ne bih znala patnja sta je,
    Smirivsi burne osecaje,
    mozda bih jednom( ko ce znati
    po srcu nasla druga verna
    i bila bih mu zena smerna,
    a svojoj deci dobra mati.

    Drugi! A' ne ja nikom ne bi'
    na svetu dala srce svoje!
    Oduvek tako pisano je...
    Nebo je mene dalo tebi;
    moj zivit sav je jemstvo bio
    da cu te sresti izmedj' ljudi;
    znam, bog je tebe uputio,
    moj zastitnik do groba budi...
    U snove si mi dolazio,
    i nevidjen si bio mio,
    tvoj pogled me svud proganj'o,
    u dusi stalno glas odzvanjo'...

    Ne nije mi se san to snio,
    jer cim si uso' ja sam znala,
    sva premrla i usplamsala,
    i rekla: on je ovo bio!
    Ja tebe cesto slusah sama;
    govorio si samnom jednom.
    kad prosjaku pomagah bednom
    i kad blazih molitvama
    buru i jad u srcu cednom.
    Zar nisi i ti onog trena,
    o prividjenje moje drago,
    promak'o kroz noc kao sena,
    nad uzglavlje se moje sag'o
    i sapnuo mi reci drage
    ljubavi pune i iskrene?
    Ko si ti? Cuvar duse mlade
    il' kobni duh sto kusa mene?
    Uticaj sumnje sto mene guse.
    Mozda su sve to sanje moje,
    zablude jedne mlade duse,
    a sasvim drugo sudjeno je...
    Nek bude tako! Sta da krijem?
    Milosti tvojoj dajem sebe,
    pred tobom suze bola lijem
    i molim zastitu od tebe...
    Zamisli: ja sam ovde sama
    i nikog nema da me shvati,
    sustajem i moj um se slama,
    a nemo moje srce pati.
    Cekam te: nade glas u meni
    bar pogledom ozivi jednim,
    ili iz teskog sna me preni
    prekorom gorkim i pravednim.
    Zavrsih! Da procitam strepim...
    Od stida vise nemam daha...
    Al' vasa cast mi jemci lepim
    i predajem se njoj bez straha..."
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  12. #27

    Odgovor: Aleksandar Sergejevič Puškin

    Kad te zivot izneveri,
    Ne prizivaj jade vece!
    U teskoci jed umeri:
    Jer doci ce i dan srece.


    Svakog hrani dolazece,
    Sto je sada-muci ljude:
    Sve je kratko,prolazece,
    A sto prodje drago bude.



    1825.
    Oci,prilicno krupne i otvorene,zracile su uvijek mirnim i nepomucenim sjajem koji me privukao vec od prvog dana

  13. #28

    Odgovor: Aleksandar Sergejevič Puškin

    Vreme je, druže moj


    Vreme je, druže moj, spokojstva srce prosi,
    Za danom leti dan i svaki časak nosi
    Života delić svoj, života delic krt;
    Tek spremaš se da živiš, a gle, najednom, smrt!
    Ne svetu mesto sreće sloboda, mir postoje,
    Već davno udes nov privlači srce moje,
    Već davno sanjam beg, rob klonuo i hud,
    Daleku obitelj i nasladu uz trud.

    Poruku je izmenio Cecara, 16.04.2010 u 22:38 Razlog: sh, ch, zz

  14. #29

    Odgovor: Aleksandar Sergejevič Puškin

    Dvadeset i šestog janara, Puškin je zakazao dvoboj Žoržu d'Antesu, francuskom emigrantu koji je služio u ruskoj gardi i koji je otvoreno zavodio njegovu ženu Nataliju, a njega samog ismejavao. Rivali su se sastali sutradan, na zakazanom mestu u Černaja-Rečki, u pet sati posle podne. D'Antes je pucao prvi: pogođen u stomak, Puškin je pao. Poverovalo se da je mrtav, ali Puškin se pridigao i zatražio da mu donesu drugi pištolj, pošto je njegov pao u sneg. U gotovo ležećem položaju, nišanio je dugo, skoro dva minuta, po rečima jednog od svedoka, i onda opalio: d' Antes je pao, pogođen u grudi. Kada ga je video gde posrće, Puškin je bacio pištolj iznad sebe i radosno povikao:" Bravo ja!" posle čega je izgubio svest. Kada je došao sebi, upitao je:" Jesam li ga ubio?" "Niste", odgovori mu jedan od svedoka, "ali ste ga ranili." "Čudno, mislio sam da će mi zbog toga biti drago, ali nije. Uostalom, svejedno, ionako ćemo se morati ponovo suočiti kad se oporavimo."
    Ali se Puškin, smrtno ranjen, neće oporaviti. Pažljivo su ga preneli kući i položili na divan njegove radne sobe prepune knjiga. Doktor Šolc mu nije tajio da je rana smrtna i upitao ga želi li videti svoje prijatelje, na šta je Puškin rekao:" Zbogom, prijatelji moji", pokazujući pri tom na knjige svoje biblioteke. Agonija, praćena užasnim bolovima, potrajala je dva dana, te je pomišljao da pištoljem, koga su mu pronašli sakrivenog ispod pokrivača, sebi prekrati muke. U poslednjim trenucima , koji su postali podnošljivi zahvaljujući opijumu, oprostio je d'Atenesu i svojoj ženi od koje je zatražio da se ne preudaje pre nego što prođu dve godine tugovanja, " ali, neka to bude neki čestit čovek", naglasio je.
    Dvadeset i devetog januara, u podne, zatražio je da mu se donese ogledalo i potom, pošto je dugo gledao svoj lik, zatražio slatko od dudinja, njegovo omiljeno jelo još od kada je bio dečak, koje mu je Nataša davala kašičicom. Posle toga nastupilo je bunilo. Svog prijatelja Dala, koji je bdeo nad njim, uhvatio je za ruku i povikao:" Podigni me! Hajde, jos malo više! Jos više, hajde!", objasnivši mu potom:" Sanjao sam kako se s tobom penjem po policama sa knjigama i bilo je toliko visoko da mi se zavrtelo u glavi." U 2h45 posle podne, Puškin je prošaputao: "Životu je kraj...kraj...nešto me pritišče..." i izdahnuo.
    Posto se Puškin uvek izjašnjavao kao liberal, vlada je, strahujući da bi njegov sprovod mogao da izazove nerede na ulici, naredila da se njegov sanduk preveze do groblja u kolima natovarenim senom te da se sahrani bez ikakvih ceremonija.

    Dok je umirao, gusta gomila gurala se oko njegove kuće iščekujuci vesti o njegovom zdravlju. Sve se to dogadjalo na dva koraka od Zimskog dvorca, te je car sa svoga prozora mogao da posmatra gomilu; obuzet osećanjem ljubomore, oduzeo je narodu pravo da sahrani svoga pesnika; po mraznoj noći Puškinovo telo, opkoljeno žandarmima i policajcima, u tajnosti je prebačeno u crkvu druge parohije, tamo je sveštenik na brzinu očitao opelo, a zatim su sanke odvezle pesnikovo telo u manastir, u Pskovsku Guberniju, gde je bilo njegovo imanje. Kada je tako prevarena gomila nagrnula u crkvu gde se opevao pokojnik, sneg je vec zameo svaki trag pogrebnog obreda ....
    Poruku je izmenio Cecara, 16.04.2010 u 22:48 Razlog: sh ch zz

  15. #30

    Odgovor: Aleksandar Sergejevič Puškin

    Utopljenik
    (Prostonarodna bajka)

    Kući čopor dece beži,
    Klikćući u jedan glas:
    Tajo! Tajo! Leš u mreži!
    Doplutao ovaj čas!
    Ne bulazni dušo vražja,
    Na to će im otac, ljut,
    presešće vam, more, laža,
    Čujem li je drugi put!

    Najteže će biti meni,
    Ako, ipak, bane sud...
    Daj mi kaftan,
    Mrk će, ženi,
    Proveriću, nemam kud...
    Hajde, gde je..?
    Evo, tu je...
    I, zaista, gde za žal
    Svoj ribarski set vezuje,
    Nasukao, mrca, val.

    Izobličen gadno, strašan,
    Nadut, modar, gluh i glup;
    Ah, ko li je siromašak,
    Čiji li je tužni trup?
    Nastrada li alas sneni,
    ili kakav mladić pjan,
    il' trgovac pokradeni
    kom predeo ne bi znan?

    Šta mužika jadnog čeka?
    U panici, posve tup,
    Držeći za noge, seka
    K dubljoj vodi, teški trup,
    Pa ga veslom još podbode,
    Nastavi mrtvacu kob
    Koji, nošen strujom, ode
    Da potraži krst i grob.

    Okreće se na valima,
    Učini se da je živ...
    Mužik tužno glavom klima
    Uzdišući, kao kriv:
    Za mnom, štenci!
    Pravo kući,
    Svakog čeka kolač mek...
    Ali, znajte da ću tući,
    Zucnete li negde tek...

    Noć vetrina arlauče,
    Huči voda k'o pred zlom.
    Gotovo je već sa lučem,
    Dimljivi se smrači dom.
    Dok kraj majke deca spiju,
    Osluškuje, mužik, mrak,
    Jer, od okna, do ušiju
    Dopire mu kucanj lak...
    Ko je? Pusti, domaćine...
    Ma, kakav je način to?!
    Gde te, noću, vrag, Kajine,
    Nanese na ovaj dom,
    Teskoban i taman grozno?
    I nismo za goste, baš...
    Nevoljno, no, ipak, prozor
    Odmandali težak naš:

    Mesec sija. Da li sniva?
    Strašni golać stoji tu:
    Sa brade se voda sliva,
    Ugašeni pogled tup,
    niz trup nadut ruke vise,
    Mlohog lica izraz škrt,
    Grozdom crni rakovi se
    Zaboli u gojnu smrt.

    Prozor mužik,
    poznav' gosta
    Zalupi u trenu tom.
    Raspukni se sludjen od stra',
    Proječa u logu svom.
    Krenu mora nepoznata
    I navala misli zlih,
    A sa okna i sa vrata
    Kucnji, do u zorni cik.

    U narodu priča osta
    Da, godišnje jedanput,
    Do uklete kuće gosta,
    Istog dana, vodi put:
    Od jutra do poznog sata
    Nadolazi buri moć,
    A na okno i na vrata
    Mrtvac kuca po svu noć.

    (1828.)

    prevod Zoran Kostić

Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Aleksandar Skidan
    Autor zosim u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 09.07.2013, 19:44
  2. Aleksandar Saša Božović
    Autor vladapera u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 26.09.2010, 17:10
  3. Aleksandar Veliki
    Autor blueella u forumu Istorija
    Odgovora: 12
    Poslednja poruka: 01.11.2009, 19:37
  4. Aleksandar Đorđević
    Autor Turkmenbashi u forumu Sportisti
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 06.10.2009, 15:15
  5. Ivan Sergejevič Turgenjev
    Autor Cecara u forumu Književnost
    Odgovora: 2
    Poslednja poruka: 24.09.2009, 16:33

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •