Jovan Dučić - Strana 2
Strana 2 od 5 PrvaPrva 1234 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 66
  1. #16

    Odgovor: Jovan Ducic

    POEZIJA

    Mirna kao mramor, hladna kao sena,
    Ti se bledo tiho devojče što sneva.
    Pusti pesma drugih neka bude žena,
    Koja po nečistim ulicama peva.

    Ja ne mećem na te đinđuve sa trakom,
    Nego žute ruže u te kose duge:
    Budi odveć lepa da se sviđaš svakom,
    Odveć gorda da bi živela za druge.

    Budi odveć tužna sa sopstvenih jada,
    Da bi išla ikad da tešiš ko strada,
    A čedna, da vodiš gomile što nagle.

    I stoj ravnodušna, dok oko tvog tela,
    Mesto kitnjastog i raskošnog odela,
    Lebdi samo pramen tajanstvene magle.
    Possibility of dream come true makes life worth living.....

  2. #17

    Odgovor: Jovan Ducic

    ZVEZDE

    Sa ostrva Lopuda

    Visoko u granju mirno gore zvezde,
    I široka pesma mora u tišini
    Čuje se oko nas; i ti glasi jezde
    Ko da rosa pada u srebrnoj tmini.

    U njenu sam kosu upletao strasno
    Mokre noćne ruže. Putem punim zova,
    Ja joj ljubljah celo ovo veče jasno
    Oči pune zvezda i usta stihova.

    Sve je šumno, sjajno; i lije iz granja
    Svetlost, ko padanje neke bele kiše;
    Maslinova šuma u daljini sanja ...

    A more je puno zvezda, pa ih njiše,
    I po žalu nemom, praznom i bez sane,
    Kotrlja ih svu noć, ko pesak i pene...
    Possibility of dream come true makes life worth living.....

  3. #18

    Odgovor: Jovan Ducic

    PESMA

    Izgubih u tom nemiru
    Drugove i sve galije.
    Koji je sat u svemiru?
    Dan ili ponoć, šta li je?

    Duboke li su putem tim,
    Gospode, tvoje provale!
    Busije s bleskom kraljevskim,
    Zlatne me čaše trovale.

    Suncima tvojim opijen,
    Sjajem nebeskih ravnica,
    Ne znah za tvoju zamku, sen,
    Dno tvojih gnusnih tamnica.

    I kad se otkri putanja
    Sva sunca gde su zapala,
    Na moru tvoga ćutanja
    Kao dažd noć je kapala.
    Possibility of dream come true makes life worth living.....

  4. #19

    Jovan Ducic

    De profundis


    Ti utehu cekas. Ne, utehe nema:
    Sto utehom zovu, zovi zaboravom;
    Jad istinski dubok nikad ne zadrema.

    Rastrzana tako medju snom i javom,
    Gledajuci kako nepomicno bdije
    Taj Andjo Stradanja nad tuznom ti glavom.

    Ti zelis i cekas. I ne znas da nije
    Ni sad ispijena ta cemerna casa,
    I svirepi otrov jedne ironije;

    I da ce nas vecno strasna proslost nasa
    U nemirne noci da trgne i seti,
    Kao zveket lanca starog robijasa.

    Surovi ce dani doci i uzeti
    Svaki po svoj deo od srca sto bunca,
    Sto zeli, sto moli; a ti ces se peti;

    Peti neprekidno, do kobnog vrhunca,
    Golom stopom, bleda, smrzla, jadno dete
    Pruzajuci ruke i vapijuc: Sunca

    I tako ti dani bez srece i mete,
    Odnosec svoj deo stradanja i suza,
    Kao gavrani ce kraj nas da prolete,

    I ne pokidavsi ni jednu od uza
    Sto nas vezu i sad za proslost, sto stoji,
    Za nama i gleda na nas ko Meduza.

    Hajdmo, o Muzo Amo milu ruku,
    Mladosti moje to uzglavlje meko
    Dugo nam ima do u tihu luku,
    Ostrvo mira i sad je daleko.

    Katarke stoje gordo na toj vodi
    Sto znaci zivot... Mi hitamo zurno;
    Nejasno nebo nad nama se svodi,
    Pod nama more nemirno i burno.

    I zaman hita nase slabo oko
    Kule tog mora da pozna i spazi;
    Istina mora da lezi duboko -
    Mi nad njom gremo po neznanoj stazi.

    Pitanja nasa sum nejasni sreta,
    I zudnom duhu odgovara nije;
    Gde je pocetak? Gde li cudna meta?
    U neprovidnim maglama se krije.

    Brod mnogi ovud minu s mnogo muke,
    Istine blago trazec u dubini;
    I ne spazise svetiljke iz luke -
    A gle po vodi razvalina njini...

    Ne S teskom kotvom ne srljaj duboko,
    Ranjeno srce drukcije nam zbori
    Niti u pustos pustaj zudno oko,
    Da te nespokoj za saznanjem mori.

    Spokojan pogled po povrsju baci,
    Sladosnog mira tu ces samo steci.
    - O, Muzo, tuda samo trepte zraci,
    I val se pjeni slatko zuboreci.

    I snivaj samo` Bice manje suza
    I vise svjetlih i spokojnih noci...
    Svikni na odmor pod teretom uza
    Istina jedna i sama ce doci

    Zovi se ljubav I nas samo pjevaj,
    I nasu mladost bezbrizno i tio:
    U jednom srcu cio svemir ima,
    U jednoj suzi ima zivot cio

    Ne pitaj nikad: zvuke nasih dana
    Hoce li vjetri da raznesu sumom,
    Ko bjeli behar sa procvalih grana,
    Il cvjece nekad nad nasijem humom;

    Il ce da zive... Niti pitaj, mlada,
    Da li se rodi odjek tvome glasu,
    I da l ga nase gluho doba sada
    Vjencima svojim il kamenjem zasu, -

    Budi ko ptica sa sjevernih mora,
    Stanovnik magle i ostrva leda,
    Sto pjeva zudno izmedj lednih gora,
    Ne pitajuci da l je kogod gleda,

    I da l je slusa; i sred mrtvog dola
    Cjeloga vjeka zvonku pjesmu vije
    I najzad umre - bez imalo bola
    Sto joj pjesmu nikad niko cuo nije
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  5. #20

    Odgovor: Jovan Ducic

    Bor

    Golem i mračan, neveselo,
    Stoji, bezimen kao travka;
    U njemu huči gorsko vrelo
    I noću prespi jedna čavka.

    Usamljen večno, strašna grmen,
    U prvi sunčev trenut sjanja,
    Niz ozarenu baci strmen
    Crnu sen svoga očajanja.

    A noću nebu zavihori,
    Kad zna da bolno sve zanemlje -
    I zvezdama po svu noć zbori
    Gorke samoće ove zemlje.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #21

    Odgovor: Jovan Ducic

    Bukva

    Celo je nebo u nju stalo,
    Senke joj kao provalije;
    I sve je polje za nju malo,
    I potok mrava iz nje lije

    Prolaze kroz nju sjajne vreže,
    I jedan crni refren zloći;
    Jejina jedna tu sad leže
    Novog i strašnog cara noći.

    Stoji pod suncem koje daždi
    Tvrđava usred polja naga.
    A grom jedanput kad je zaždi,
    Nestaće kao bog, bez traga.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #22

    Odgovor: Jovan Ducic

    Mravi

    Sve putem koji vodi slavi,
    Krenuše kao vojske mraka,
    Biće se danas kao lavi
    U noći tuđeg mravinjaka.

    Učiniće ga opštim grobom,
    Svud ostavivši smrt i senke;
    Poneće svoje mrtve sobom,
    I novo blago i sve ženke.

    A vratiće s mirno tada,
    Sve kao reke koje plave, -
    Dokle za krvav zapad pada
    Krupno i strašno sunce slave.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #23

    Odgovor: Jovan Ducic

    Suncokreti

    Tužnom oku suncokreta,
    Što nemo prati zeba bludnje,
    Tu su sve žeđi ovog sveta,
    Sva nespokojstva i sve žudnje.

    Šume u strahu svom od mraka:
    'Bog je pomalo sve što zari;
    I svetlosti je jedna zraka
    Mera i cena sviju stvari!...

    'Sve je što živi na dnu tmine
    S prokletstvom nemim na svet palo -
    Sve što ne gleda u visine,
    I nije jednom zasijalo!...'

    S istoka kralji, obučeni
    U teško zlato, stoje plačni;
    I žreci sunca, naspram seni
    Prosjački vape u čas mračni.

    Te tužne oči suncokreta
    U mom su srcu otvorene -
    Ali su sunca nakraj sveta,
    I tiho slaze mrak i sene.

    Pomreće noćas širom vrti,
    Dvoredi sjajnih suncokreta,
    Ali će biti u toj smrti
    Sva žarka sunca ovog sveta.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #24

    Odgovor: Jovan Ducic

    Međa

    Kada se jave na crti,
    Na kraju tuge i pira,
    Visoke planine smrti,
    I hladna jezera mira -

    Ko čeka na međi? O, ta
    Najveća tajna što traje!
    Granica dveju lepota
    I dveju sujeta! Šta je?

    To nemo raskršće vera,
    Most bačen između sreća,
    Ta međa dveju himera -
    Neg život i smrt je veća!

    Znam čuva bezglasna žica
    Sve zvuke neba i sveta,
    i crna ponoćna klica
    Sve boje sunčanog leta...

    A strašna međa šta znači,
    Što deli pokret od mira?
    Šumna je reka, kad smrači,
    Od svojih obala šira.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #25

    Odgovor: Jovan Ducic

    Kob

    Milanu Rakiću

    Srce sa svojim zlatnim ključima
    Bije u brave tamne kapije,
    Gde čami zla i nedokučima
    Istina moja koja vapije.

    A laž sa usta koja poljubim
    (Otrov u zlatnoj čaši pričesti
    Ubica sa mačem svojim stogubim)
    Mrači sve pute moje ničesti.

    Sjaji dan međ crnim borima;
    Mrkne noć izmeđ belih krinova;
    Božji lik trepti na svim morima;
    Svaki čas svemir niče iznova.

    A veru moju crkva ubila,
    A moju sumnju strah zaledio;
    Usta me laži samo ljubila
    Izdajnik samo za mnom sledio.

    Moj se duh božjeg vina napije,
    Srce se svetoj reči otvori,
    A bdim pred strašnom bravom kapije
    Kao pred gradom gde su zlotvori.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #26

    Odgovor: Jovan Ducic

    Tajna

    Kad minu mesec žut za kosama,
    Tada s nebeskih crnih ledina, -
    Kao kap pade ta reč jedina:
    Tad pojmih šta je moja osama...
    I pojmih kao otet čarima,
    Šta znači strah moj među stvarima.

    Razvije jutro kao plamene,
    Hiljadu belih krila po moru,
    A svetom zemljom prospe znamene,
    I reči svud po belom mramoru.
    Tad su pred tajnom što je morila,
    Sva usta stvari progovorila.

    Tvorče, kroz oluj i kroz ćutanje,
    Slušam sve tvoje sjajne glasove;
    A čekam kad sve mineš putanje,
    Poljem kroz naše svete klasove,
    Kraj puta k meni, atomu skrivenom,
    Da priđeš u te časove:
    I osloviš me pravim imenom.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #27

    Odgovor: Jovan Ducic

    Natpis

    S mora na čijoj crnoj ploči
    Sva mirna sunca sedaju,
    Do na breg smrti s koga oči
    Na oba sveta gledaju -

    Ponor po ponor, gde god sinu
    S nebeske svetle čistine...
    Dok putić jednom najzad minu
    Između sna i istine...

    Vaj, ništa više da ne prene
    Taj puhor sna i zamora,
    Penji se tiho, zimzelene,
    Uz ploču bledog mramora.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #28

    Odgovor: Jovan Ducic

    Zašto?

    K'o pobožni Braman što sa stahom čuva
    Urnu, što prah dragih pokojnika krije,
    Bezbožnička ruka da je ne razbije,
    I svešteni pep'o vetar ne razduva -

    Muzo! zašto i mi ne čuvasmo tako
    Srce sa pepelom pokojnika mili'?
    Niko ne bi znao da smo tužni bili,
    Da si ti jecala, a ja da sam plak'o!

    Jer kako je sveta i čedna beskrajno
    Tuga što se nikad nije rečju rekla,
    Što je samo tiho u suzu potekla,
    U bledilu lica javljala se tajno;

    Kako li je srećna duša koja znade
    Biti svijet za se, k'o zvezda nebeska,
    Bačena u svemir što samotno bleska,
    Dok svetova kraj nje blude milijarde;

    I mora svetlosti sjaju i trepere,
    Vek za vekom tone kroz prostranstva sjajna,
    A njen bol i život ostali su tajna
    Za beskrajni prostor i večite sfere!

    I zašto ne osta tvoja knjiga mala
    K'o grob siromaha, grob bez istorije,
    Kog u svetom miru oskvrnila nije
    Ni bezbožna grdnja ni bestidna hvala!

    I ceneć' značenje svojih svetih muka,
    Bez lire, bez glasa, ispovesti tvoje,
    Zašto nisi srce progutala svoje,
    Kao Belerofon, gordo, bez jauka!
    "toliko puteva.. koji izabrati, gde poci, koga povesti..???"

  14. #29

    Odgovor: Jovan Ducic

    Plava ptica

    Zašto plačeš, draga, svu noć i dan ceo:
    Izgubljena sreća još uvek je sreća!
    I taj jad u duši što te na nju seća.
    To je jedan njezin zaostali deo.

    Ne daj mutnoj suzi na sumorno oko:
    Sreća nikad ne mre, ni onda kad mine.
    Taj eho kog jedva čujes iz daljine.
    To je još ona zbori u tebi duboko-

    U samotne noći, kad žalosne šume
    Reke pune zvezda, gore pune sena...
    Do sluha ta pesma ne dopire njena,
    No duša sluti, čuje, i razume....
    "toliko puteva.. koji izabrati, gde poci, koga povesti..???"

  15. #30

    Odgovor: Jovan Ducic

    Ave Serbia


    Tvoje sunce nose sad na zastavama,
    Ti živiš u besnom ponosu sinova;
    Tvoje svetlo nebo poneli smo s nama,
    I zore da zrače na putima snova.
    Još si uz nas, sveta majko, koju muče;
    Sve su tvoje munje, u mačeva sevu,
    Sve u našoj krvi tvoje reke huče,
    Svi vetri u našem osvetničkom gnevu.
    Mi smo tvoje biće i tvoja sudbina,
    Udarac tvog srca u svemiru. Večna,
    Tvoj je udes pisan na čelu tvog sina,
    Na mač njegov reč ti strašna, neizrečna.
    Mlekom svoje dojke nas si otrovala,
    U bolu i slavi da budemo prvi;
    Jer su dva blizanca što si na svet dala-
    Mučenik i heroj, kap suze i krvi.
    Ti si znak u nebu i svetlost u noći,
    Kolevka i groblje, u odeći sunca;
    Ti si gorki zavet stradanja i moći,
    Jedini put koji vodi do vrhunca.
    Mi smo tvoje trube pobede, i vali
    Tvog ognjenog mora i sunčanih reka:
    Mi smo, dobra majko, oni što su dali
    Svagda kaplju krvi za kap tvoga mleka.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

Strana 2 od 5 PrvaPrva 1234 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Jovan Sterija Popović
    Autor DrinChe u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 11
    Poslednja poruka: 07.02.2014, 13:50
  2. Jovan Jovanović Zmaj
    Autor yige_gui u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 51
    Poslednja poruka: 31.01.2014, 13:46
  3. Gimnazija Jovan Jovanovic Zmaj u Novom Sadu
    Autor thekutko u forumu Obrazovanje
    Odgovora: 36
    Poslednja poruka: 10.08.2011, 17:33
  4. Jovan Dučić
    Autor Turkmenbashi u forumu Književnici
    Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 12.09.2009, 02:41
  5. Poslednji Srpski Car - Jovan Nenad
    Autor plemeniti vitez u forumu Istorija
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 27.05.2007, 16:24

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •