Ponekad su upravo suprotnosti ona osnova potrebna da se shvati sva njegova širina i horizonti onoga što smatramo saznanjem o samom sebi.
Evo kako je to u mom slučaju.
Ujutro sam prolazila pored američke ambasade.Iza velike,gvozdene ograde stajao je američki policajac u plavoj,paradnoj uniformi,bele kape.Kosa sasvim potkraćena,plava,oči kao neki prorezi-sitne,plave.Zubi jaki,beli,a u ustima žvakaća guma.Bio je to prvi trenutak.Trenutak Zapad.Trenutak koji mi je pojasnio sve one razlike između mene i tog policajca.Policajac mi se osmehnuo neprestajući da žvaće žvakaću gumu.
Uveče sam,potpuno slomljena hodala ulicom jedne,bogate četvrti.prašnjave cipele,farmerice i plastiče naočare za sunce kupljene kod Pakistanaca na trotoaru.
Hodala sam ispod čempresa slušajući uzvike ljudi koji su se kupali u svojim bazenima.Onda se do mene zaustavila limuzina.Stala sam.Staklo se spustilo.Bio je to brkati šofer bez kravate.Pokušavao je da me pita nešto.Loše je govorio engleski.Arapin.Otvorio se i prozor iza njegovog.Pogledalo me je lice žene.Imala je preko glave neku,svilenu,providnu maramu.Ispod nje se videla tamna kosa.Osmehnula se i objasnila mi kako su se izgubili.Pitala me je da li znam kako da stignu do avenije .... .Objasnnila sam joj.Zahvalila mi se i osmehnula.Izgledala mi je poznato.Bila je to Ranja od Jordanije.Izuzetno lepa žena.To je drugi trenutak.Trenutak Istok.Trenutak koji mi je pojasnio koliko sam različita od te žene ispod svile marame boje kajsije.

To su moja,dva trenutka toliko razlišita zbog ljudi koji su ih ''zaposeli'' svojim prisustvom,ali koji opet imaju nešto zajedničko-taj osmeh koji ni na šta ne obavezuje.

Da li postoje neka vaša,dva,slična trenutka-mala,ali snažna,kao dve luči koje obasjavaju životnu tamu,onaj jdan,makar mali deo nejasnog u vama?