Fatalna diva





Na sceni je mogla mnogo, ponekad se činilo da može sve.
Sve to je izbijalo iz njene eruptivne prirode koja je nosila u sebi i neku dečju poverljivost.
Taj neobični spoj devojčice i fatalne žene uvek je bio neponovljivost Urbanove.


Nevenka Urbanova u komadu E. Berka Ono što se zove ljubav,
(1931), sa izložbe fotografija o velikog glumici
u Pozorišnom muzeju Srbije, autorke Olge Popović.

Nevenka Urbanova (28. 03. 190907. 02. 2007) je primadona po snazi svog talenta,
izuzetna glumica i pojava u srpskom pozorištu, simbol trajanja savremenosti u njemu.
Njena originalnost i na sceni i u životu bila je tako očigledna
da ona nije imala potrebe da se prilagođava trenutnoj modi.
U svojoj glumi bila je poetski ponesena, izuzetno emotivna,
a u procesu pronicanja u lik krajnje lucidna.
Kao svi značajni glumci, ona je izbegavala prenaglašeno pokazivanje emocija.
Iz takve složene glumačke ličnosti rađali su se likovi izuzetnog zamaha,
značajni u trenutku u kome su se javljali.
Njena gluma nije pripadala nijednom sistemu.
To su bila njena sopstvena otkrića,
njene metaforične odgonetke junakinja koje je igrala.


U Narodnom pozorištu zatiče velike srpske glumce
i sa njima kao početnica igra najpre paževe, grumove i dečake,
polako osvajajući svojim darom i ženstvenošću
prostor u šarolikom repertoaru jedinog pozorišta u Beogradu.
To je vreme njenih kreacija kobnih žena Lole Montez, gospođice Alvarez, Jarmile Janske, Lulu, Lucije Silve,
ali i likova iz dela visoke literarne vrednosti kao Balzakove Ester, Aglaje Dostojevskog i Madlene Žana Koktoa.

Posle rata njena publika nalazi čar u njenim ulogama fatalnih žena,
kao što su Krležina Barunica Kasteli, Alisa Foster Džona Pristlija,
Nušićeva Rina, Vajldova Ledi Vindermir, Serafina Tenesija Vilijamsa...

Na sceni je mogla mnogo, ponekad se činilo da može sve.
Sve to je izbijalo iz njene eruptivne prirode koja je nosila u sebi i neku dečju poverljivost, začuđenost, veru i naivnost.
Taj neobični spoj devojčice i fatalne žene uvek je bio neponovljivost Urbanove.
Bila je nesvakidašnja, bogata duhom, iskrena i mudra,
umetnica koja je uvek počinjala iz početka,
često nezadovoljna postignutim, koja je postavljala pred sebe najteže zahteve. Zato su njene premijere uvek bile pravi događaj.
Oni koji su gledali Nevenku Urbanovu na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu i divili se njenom fascinantnom talentu,
jer je bila najrečitiji primer kako slojevito, magično, maštovito i duboko ispovedno treba igrati u savremenom pozorištu,
znali su da ona svojim povlačenjem iz pozorišnog života nije nestala s pozorišnog neba srpskog teatra:
ostavila je svoj blesak na njemu, sopstveni teatar koji se i zove upravo Nevenka Urbanova.


Rođena u Starom Bečeju, već kao devojčica došla je u Beograd
i bez straha stala pred velikane srpskog teatra:
Petra Dobrinovića, Milana Grola, Jurija Rakitina, Momčila Miloševića, Simu Pandurovića, Velimira Živojinovića Masuku
i 1922. godine s uspehom položila prijemni ispit na Glumačko-baletskoj školi Narodnog pozorišta.
Na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu,
u kojem je provela ceo svoj glumački vek,
između dva rata obeležila je vreme svojom urbanom ekspresijom,
a u godinama posle rata istovremeno je održavala kontinuitet s' tradicijom
i bila neobično savremena
na taj način postala je i ostala živa legenda pozorišta XX veka u Srbiji.

Predrag Ejdus (Politika)