Ne znam kako je bilo nekad
davno
ali danas
mrzi nas da napravimo korak
da okrenemo broj
da uzvratimo osmeh
teško nam je da se pokrenemo
ako se to i desi, onda se čuvamo
jer ako pokažemo da nam je stalo, to garant biva zloupotrebljeno
je li
i zato se igramo nekih priča
koje kao nemaju nikakve veze
ni značaja
a srce nam umire.
Pronalazite li se u onima koji se čuvaju
kalkulišu
glume
igraju igre?
Čuvate li se za tog nekog posebnog
često nesvesni da je on možda već pored vas, ali nikada nije dobio šansu?
Pretvaramo li se svi vremenom u kukavice
ušuškani u svoje udobne
ili manje udobne živote
uplašeni od promena
pa makar negde, u dubini duše, znali da nas one mogu odvesti iznad oblaka?
Koliko je hrabrosti potrebno da izađemo iz ljušture i dozvolimo sebi da volimo - punim plućima?