VITOMIR VITO NIKOLIĆ (1934 1994)



SLIKA IZ DJETINJSTVA

Gospode, kako pamtim tu sliku,
Kako je sve to živo u sjećanju,
Odsjekli su glavu nesrećniku,
A nekakva je muva pala na nju.

I dok je nepovratno iz zjenica
Odlazio čitav jedan svijet,
Ta je muva mirno išla preko lica
Kao da se ništa dogodilo nije!

A tamo je negdje mirisala trava,
Šumorio jasen, cvrkutala ptica,
Sve je bilo isto, osim ova glava
Sa ravnodušnom muvom na sred lica.

Čučao sam dugo i dok su ostali
Odlazili siti tog prizora ratnog,
Neko je viknuo ŠTA ČEKAŠ, MALI?
NIŠTA, rekao sam, sasvim mator!




UMJESTO MOLITVE ZA DALEKU

Ponekad, davna, sjetim te se,
a nešto toplo zasja u duši
kao od dobre stare pjesme
što se slučajno zapjevuši.

Gdje li si noćas, ti daleka,
da li si negdje svila dom,
ili još uvijek, ko nekad,
lutaš ponoćnim Beogradom.

Da li jos traziš onog čudnog,
onog iz tvojih snova vrelih,
koga si tražila uzaludno
i one noći kad smo se sreli.

Traži, samo traži, tragaj,
on ipak jednom mora doći
iz tvojih lijepih snova, draga,
u tvoje nimalo lijepe noći.

Kao što dođu ove pjesme
iz divnih šuma nepoznatih
pravo u naše ružne nesne,
u gorku zbilju kasnih sati.

Ponekad tako sjetim te se,
a nešto toplo zasja u duši
kao od dobre stare pjesme
što se slučajno zapjevuši.




INTIME

Noćas tako želim da me neko voli,
pregršt nečije nježnosti mi treba;
noćas ću sve da zaboravim i prebolim
i da se vratim u naručje neba.

Ja sam bio kafanski i više nič'ji,
i bio pust i prezren - neželjen ko grobar.
Noćas bih htio sebi - dječaku da ličim
i da mi opet kažu kako sam dobar.


NE VJERUJEM OVOJ NOĆI

Ne vjerujem ovoj noći
izdaće me.
Ako samo sklopim oči,
ako trenem,
prikrašće se,
zaklaće me,
ili će me udaviti omčom mraka.

Ne vjerujem ovoj noći,
crnoj,
gluvoj,
bez koraka.
Još mogu poneki osmijeh da slažem,
poneku sreću da odglumim,
još mogu ponešto lijepo da kažem
svakom osim sebi
- ne daju mi
bolnice,
bolnice,
brezovici,
bežanijske kose,
kasindoli.
Uzalud se vraćam nekad dragoj slici,
ptici,
nebu,
lišću...
Boli,
boli,
boli...

I krijem se tako krvav
unakažen
u zavjese svoje crne
strašne kiše...
Još mogu poneki osmijeh da slažem
ali sve tiše,
tiše,
tiše...



PROLJEĆE

Tamniji za tamu ove jeseni tmaste
i grublji za zimu ove zime prošle
ja vam ovog proljeća neću mahati, laste
i neću vam opet reći: Dobrodošle!

Vrapcima ja moram, nežno, kao otac
reći nešto toplo u ovaj dan plavi
vrapcima - tom sitnom zrnevlju života
što je cvokotalo s nama na mećavi.

Dok ste vi negdje ispod tuđeg neba
izvodile svoje igre vragolaste
ne, vaš mi cvrkut sad zbilja ne treba
razmažene gospođice laste.

Oni su s nama zebli ispod streha
oni su voljeli i ovo golo granje,
zato, moj pozdrav, vesela grudvo smjeha
gospodo vrapci, moje duboko poštovanje!!!