Gornji grb je grb Dušanovog carstva, ali ne kontam koja je kruna u čelenci, Obrenovića? (prvi put ga vidim tako prikazanog) donji grb je grb Kneževine Srbije i on je prikazan kako treba, ove zastave i ostalo je iza grba valjda kao pozadina
Dva zanimljiva teksta o našem znamenju (izvor Večernje Novosti)
Orao spojio nebo i zemlju
SIMBOLI koje su naši preci koristili tokom istorije, menjali su se i usaglašavali zajedno sa usponima i padovima srpske države. Zato je današnji grb heraldički gledano dugo sazrevao, u njemu postoji mnogo simbolike i smisla.
Kako nam je rekao naš najpoznatiji heraldičar i predsednik Krunskog saveta Dragomir Acović, sadašnji grb Srbije istovetan je grbu kraljevine koji je počeo da se upotrebljava 1882. godine.
- Taj grb uredio je Stojan Novaković - kaže Acović. - On je bio izuzetno obrazovan čovek. Za njega često kažemo da je „znao sve, a da ono što nije znao nije bilo ni vredno saznanja“. On je spojio dvoglavog orla sa krstom sa ocilima. Oni se tada prvi put pojavljuju zajedno.
Dvoglavi orao je od nastanka srpske države u svesti naroda bio simbol srpskog carstva. To je grb izgubljene, ali idealne srpske države, simbol njene državnosti. Dvoglavi orao je simbol jedinstva božje vaseljene i zemaljske vlasti, idealan spoj nebeskog i zemaljskog.
Sa druge strane, krst sa ocilima se kod nas samo sporadično sreće u doba punog procvata srpske države u srednjem veku. Tek krajem 16. veka počinje da se pojavljuje u raznim rukopisima, ali samo kao jedan od heraldičkih znakova Srbije.
- Tada crkva rešava da usvoji taj znak koji je više odgovarao njenoj prirodi, nego dvoglavi orao - dodaje Acović. - Orao je simbolizovao svetovno carstvo kao sliku božjeg, dok je krst automatski označavao božju ingerenciju. Od tog trenutka grb sa ocilima postaje srpski grb, ali ne grb srpske države, nego nacije. U vreme ropstva pod Turcima to je bio simbol nacije koja nema državu na ovom svetu, ali ima državu na nebesima. Odatle tako često upotrebljavana kvalifikacija Srba „kao nebeskog naroda“.
Posle novog uspostavljanja srpske države i proglašenja kraljevstva 1882. godine, heraldičari su shvatili da su se „srpska država i srpska nacija konačno srele“.
- Kada su se „preklopili“ onda je to učinjeno i simbolično, heraldički - dodaje Acović. - Grb nacije je došao na grudi orla iz grba države.
Još jedan grb, koji je zaboravljen vekovima, predstavljao je Srbiju. On ima posebno interesantnu istoriju, jer nije upotrebljavan u Srbiji, već izvan nje.
- To je otrgnuta veprova glava ranjena strelom kroz čelo - objašnjava Acović. - Za ovaj grb znali su svi u Evropi, i bio je korišćen da označi teritoriju Srbije pod turskom upravom, dakle južno od Save i Dunava. Taj grb koristio je još despot Stefan, kasnije, u vreme Prvog srpskog ustanka čak ga je koristila i Karlovačka mitropolija, u nameri da stvori novu amblematiku Srba, a viđen je i kod Karađorđa, kada počinje da se koristi na zastavama i pečatima. U tom trenutku taj grb je već bio poznat kao grb Šumadije i Braničeva.
Simbolika dvoglavog orla očigledno vuče korene iz vizantijskog vremena. I danas se na Svetoj gori vijori žuta zastava sa crnim dvoglavim orlom koja datira još iz vremena Istočnog rimskog carstva.
- Nema sačuvanih zastava iz doba Vizantije, već samo opisa kako su izgledale - dodaje Acović. - Takozvani flamuloni vijorili su se na carskim brodovima i na njima se nalazio krst sa ocilima, posebna carska zastava zvala se divelion, ali nažalost o njoj ne postoje precizni opisi. Postoji samo beleška da je u jednom od manastira na Svetoj gori bila sačuvana zastava cara Andronika, koja je bila crvena sa zlatnim dvoglavim orlom i carevim monogramom, ali ta zastava nikad nije pronađena. Ostale zastave su nosili carevi gardisti, i one su imale biblijske motive, ili su prikazivale cara na konju.
Tako je na istoriju srpske heraldike, ali i na simbole mnogih država u okruženju značajno uticala Vizantija. Iz istog korena su se i današnji Crnogorci rešili na izgled svoje zastave.
- Pre nego što su „postali“ Crnogorci, oni su bili Srbi - podseća Acović.
- Oni koriste istu heraldičku sintagmu koju imaju i Srbi. Tu nema razlike. To što sada pokušavaju da budu nešto drugo rezultiralo je u tome da po njihovom nahođenju orao promeni boju, pa više nije beo nego je sad žut. Drugog povoda i motiva za takav potez - nema.
BURNA ISTORIJA OCILA
OCILA na srpskom grbu takođe imaju burnu istoriju. Prvobitno su predstavljala stilizovano grčko slovo „beta“, što je najverovatnije predstavljalo rebus koji je značio „car careva koji vlada nad carevima“.
- Kada su ocila bila u kompoziciji sa krstom govorila bi „sveti krste pomozi caru koji vlada nad carevima“ - objašnjava Acović. - Ocilo ili ognjilo je služilo da bi upalilo vatru, a kasnije su usledila i druga nezvanična tumačenja. Tako je shvaćeno da su ocila stilizovana slova „s“, pa je bilo različitih tumačenja. Jedno je da „samo sloga Srbina spasava“, drugo „Sveti Sava srpska slava“, do onog, nakaradnog kako „Srbin Srbina sekirom seče“...
ORAO
SIMBOL dvoglavog orla kod nas je došao prvi put kada je Stefan Prvovenčani postao sevastokrator. To je bila visoka vizantijska titula, koju je on prvi poneo kao jedan negrk. Zbog toga mu je pripala čast i obeležje crvenog dvoglavog orla, pa su srpski kraljevi, sve do Dušanovog krunisanja za cara koristili crvenog dvoglavog orla.
NASTANAK ŠAHOVNICE
ŠAHOVNICA se u srpskoj heraldici pojavljuje u vreme takozvanih Ilirskih grbovnika. To je nešto što je nastalo najverovatnije 1595. godine, kada je jedan imućni Dubrovčanin trebalo da bude odlikovan ordenom viteza Reda Santijaga, ali je morao da dokaže plemićko poreklo. Potplatio je jednog biskupa da mu overi lažni grbovnik, pa je u celom zamešateljstvu ubacio i grb cara Dušana na kojem su bile prikazane sve teritorije na kojima je vladao, uključujući i hrvatsku šahovnicu.
- Heraldičari su sporili da li prvo polje na šahovnici treba da bude srebrno ili crveno - objašnjava Acović. - U starijima je bilo srebrno, a u novijima crvene boje. Danas je takođe crveno, zbog toga i da bi se napravila nekakva formalna razlika između današnje Hrvatske i NDH, čija zastava je takođe imala šahovnicu, ali čije prvo polje je bilo srebrno.
ŠIPTARSKI ORLOVI
ŠIPTARI su koristili motiv dvoglavog orla, koji je i danas na njihovoj zastavi, još u srednjem veku. To je bilo po osnovu toga što su njihove vođe, kao hrišćani, bili nosioci raznih državnih dvorskih funkcija u Vizantiji. Na današnju zastavu Albanije najviše su uticali nemački heraldičari s kraja 19. i početka 20. veka, koji su je i definitivno uobličili.
Misterija kraljeve tetovaže
Kralj Aleksandar Karađorđević, ubijen u atentatu u Marselju 1934, imao je preko grudi istetoviranog velikog krunisanog orla, po izgledu najsličnijeg germanskim heraldičkim motivima koji su krasili pruske plemićke grbove.
Ono o čemu se do sada samo spekulisalo otkrio je đakon Nenad Jovanović prikupljajući materijal za knjigu “Grbovi, zastave i himne u istoriji Srbije”, u kojoj je prvi put i objavljena fotografija kraljeve tetovaže.
- Malo je poznato da je viteški kralj ujedinitelj imao prilično veliku tetovažu izrađenu preko čitavih grudi - kaže đakon Jovanović. - Prikazivala je jednoglavog orla široko raširenih krila, s mačem u jednoj i šarom u drugoj kandži. Orao je krunisan heraldičkom krunom, nalik na krunu Svetog rimskog carstva nemačke nacije. Naša heraldička nauka se ovim pitanjem nije bavila i verujem da će naredna istraživanja dati verodostojan odgovor.
On kaže da je upotreba ovakvog heraldičkog znaka bez presedana kod jednog srpskog vladara.
- Posebno ako imamo u vidu da su upravo Karađorđevići vodili slavan i
pobedonosni rat koji je značio i kraj nemačkog carstva i silazak doma Hoencolerna sa nemačkog prestola - objašnjava Jovanović.
Moguće objašnjenje ove tetovaže pojedini heraldičari vide u rodbinskim odnosima pruske vladarske kuće sa Karađorđevićima.
- Supruga kralja Aleksandra, naša kraljica Marija, bila je rumunska princeza iz doma Hoencolern-Zigmaringena - kaže Jovanović.
Sekretar Društva srpskih grbonosaca “Miloš Obilić” Marko Dražić podseća da drevne korene ovog simbola.
- U drevnoj grčkom politeizmu, još od sedmog veka pre Hrista, vrhovni bog je bio Zevs. Vladao je na prestolu na vrhu Olimpa sa svežnjem munja u levoj, i skiptrom, na kome je stajao orao, u desnoj ruci. I njegov rimski pandan, Jupiter, imao je vernog saveznika u jednoglavom orlu, koji je postao simbol rimske države i elitnih legija - podseća Dražić.
Sagovornik “Novosti” ističe da se i pored Konstantinovog stega, u Romejskom carstvu u početku koristio jednoglavi orao, kao simbol stare rimske državne vlasti.
- U hrišćanskoj teologiji orao je simbol svetog Jovana Bogoslova i predstavlja duhovne visine do kojih se vinuo ovaj pisac Jevanđelja i Apokalipse. Njegovu predstavu možemo videti i na stubovima crkve Svetog Marka u Beogradu - zaključuje Dražić.
I ATENTATOR SA BELEGOM
I ubica kralja Aleksandra, terorista Vladimir Černozemski, imao je tetovažu ispod miške - lobanju sa ukrštenim butnim kostima i inicijale VMRO, odnosno organizacije koja je, za račun ustaškog pokreta, organizovala i izvela atentat na prvog jugoslovenskog kralja.
GLAVA ZMIJE
Početkom 20. veka tetoviranje je bilo veoma popularno među kraljevskim porodicama. Ruskog cara Nikolaja Drugog Romanova tetovirao je japanski majstor. Poznato je da je i austrougarski prestolonaslednik Ferdinand imao veliku tetovažu sa zmijama na grudima. Nalazi sa autopsije, posle atenatata 1914, pokazali su da je jedan od metaka koje je ispalio Gavrilo Princip, a koji je usmrtio princa, prošao tačno kroz glavu zmije.