Marija Sklodovska Kiri (polj. Maria Skłodowska-Curie; 7. novembar 1867, Varšava — 4. jul 1934, Salanš, Francuska) je poznata fizičarka i hemičarka poljskog porekla. Imala je francusko i poljsko državljanstvo. Veći deo života je provela u Francuskoj, a tamo je i započela naučnu karijeru. Vršila je istraživanja iz hemije i fizike. Žena je Pjera Kirija, a majka Eve Kiri (fr. Eve Curie) i Irene Žolio Kiri (fr. Irne Joliot-Curie).

U njena najveća dostignuća spadaju: rad na teoriji radioaktivnosti, tehnikama razdvajanja radioaktivnih izotopa kao i otkriće dva nova hemijska elementa - radona i polonijuma. Pod njenim ličnim nadzorom vršena su, prva u svetu, ispitraživanja o mogućnosti izlečenja raka pomoću radioaktivnosti. Jedan je od osnivača nove grane hemije - radiohemije.

Dvostruka je dobitnica Nobelove nagrade , prvi put 1903. godine, iz fizike, zajedno sa mužem i Anrijem Bekerelom za naučna dostignuća u ispitivanju radioaktivnosti, a drugi put 1911. godine iz hemije, za izdvajanje elementarnog radona. Ona je do danas ostala jedina žena koja je Nobelovu nagradu dobila dva puta.

Marija se rodila kao peto dete u učiteljskoj porodici. Njen deda Jozef Sklodovski (polj. Jzef Skłodowski) je bio poznat pedagog. Otac, Vladislav Sklodovski (polj. Władysław Skłodowski), bio je nastavnik matematike i fizike, kao i direktor dve varšavske gimnazije[1]. Majka joj je bolovala od tuberkuloze i preminula je kada je Marija imala 12 godina. Otac joj je bio slobodnih shvatanja, dok je majka bila veoma revnosna katolikinja.[2]

Završila je gimnaziju 12. juna 1883. godine. Posle završetka gimnazije, godinu dana je provela na selu u vlasteoskoj, zemljoposedničkoj (polj. ziemiaństwo) porodici svoga oca, a potom, kod oca u Varšavi, gde je povremeno radila dajući privatne časove.

Tada je sa starijom sestrom Bronjislavom (polj. Bronisława) sklopila dogovor da će je finansijski pomagati tokom njenog studiranja medicine u Parizu, u zamenu za to da sestra nju počne finansijski da pomaže, na isti način, za dve godine[3]. Zbog dogovora sa sestrom Marija se zapošljava kao guvernatka (polj. Guwernantka - kućni učitelj za mlađu decu) u jednoj pravničkoj porodici iz Krakova, a potom u jednoj vlasteoskoj porodici u kojoj je ostala dve godine. Dok je radila u ovoj porodici zaljubila se u Kazimježa Žoravskog (polj. Kazimierz Żrawski), budućeg poznatog matematičara. Međutim Kazimježovi roditelji su odbacili mogućnost venčanja Kazimježa sa siromašnom Marijom, tako da je ona izbačena sa posla.[4] Marija je našla posao u drugoj porodici, gde je provela još godinu dana, neprestano potpomažući sestru Bronjislavu.

Početkom 1890. godine Bronjislava, koja se udala u Parizu, je pozvala Mariju da dođe kod nje. Međutim Marija je i dalje računala na brak sa Kazimježom sa kojim se viđala u Varšavi. Zbog toga je odbila ponudu i vratila se kod oca gde je ostala do 1891. godine. U oktobru te godine je, posle sestrinog insistiranja i raskida veze za Kazimježom, ipak odlučila da ode za Francusku.[5]

Marija je 1891. godine u Parizu, na Sorboni upisala studije na odseku fizike i hemije. Preko dana je studirala a noću radila dajući privatne časove. Godine 1893. godine je položila kao prva u generaciji i zaposlila se kao laborant u industrijskoj laboratoriji u Lipmanovim postrojenjima (Lippman). Dok je radila i dalje je studirala, položivši i matematiku 1894. godine.

Marija je 1894. godine takođe upoznala i svog budućeg muža, francuza Pjera Kiri (fr. Pierre Curie), koji je u to vreme bio na doktorskim studijama u Bekerelovoj laboratoriji. Kada je Pjer doktorirao 1895. godine, Marija se udala za njega.

Pjer je preporučio Mariju Bekerelu, koji joj je potom predložio doktorske studije pod njegovim nadzorom. Bekerel joj je predložio da vrši ispitivanje zašto je radioaktivnost nekih vrsta rude uranijuma znatno veće nego radioaktivnost čistog uranijuma.

Marija je, prvo uz pomoć mladog hemičara (fr. Andr-Louis Debierne) počela da razlaže rudu uranijuma na pojedinačna hemijska jedinjenja i traži jedinjenje koje izaziva visoku radioaktivnost ove rude. Kasnije se radu priključio i Pjer. Ova ispitivanja su, posle četiri godine, dovela do otkrića polonijuma, a potom i znatno radioaktivnijeg radijuma. Ova ispitivanja su za rezultat imala i objašnjenje pojave radioaktivnosti, kao efekta raspada atomskog jezgra. Godine 1903. marija je postala prva žena u istoriji koja je dobila titulu doktora fizike. Iste godine dobila je i Nobelovu nagradu.

Kada su dobili Nobelovu nagradu Marija i Pjer su naglo postali slavni. Pjer je postao profesor na Sorboni, a i dobio je dozvolu na otvaranje svoje laboratorije u kojoj je šef ispitivanja bila Marija.

Pjer je 19. aprila 1906. godine poginuo, kada ga je pregazila konjska zaprega. Marija je već 13. maja dobila katedru svoga preminulog muža. Na taj način Marija je postala prva žena profesor na Sorboni. Godine 1911. glasalo se o njenom primanju u Francusku akademiju nauka, ali nije primljena.

Godine 1911. je objavljena veza Marije i francuskog fizičara Pola Lanževina (fr. Paul Langevin). Ova veza je trajala oko godinu dana (1910. i 1911. godine). Lanževin je bio oženjen i ostavio je porodicu zbog ove veze. Novine su osuđivale Mariju kao osobu koja je rasturila porodicu Lanževinovih. Pošto je Marija bila 4 godine starija novine su imale dodatni razlog da je optužuju.

Pošto se izjašnjavala kao ateistkinja, a poreklom iz Poljske u kojoj je tada živeo veliki broj Jevreja, javile su se i glasine da je Jevrejka, iako je poticala iz poljske plemićke porodice.

Krajem 1911. godine Marija je dobila drugu Nobelovu nagradu. Zahvaljujući tome uspela je da ubedi francusku vladu da izdvoji sredstva za privatni Institut za radijum (fr. Institut du radium, trenutno Institut Curie). Institut je izgrađen 1914. godine i u njemu su vršena ispitivanja iz oblasti hemije, fizike i medicine. Iz ovoga instituta su, kasnijih godina, izašla još četiri nobelovca.

Za vreme Prvog svetskog rata Marija Kiri je postala šef vojne medicinske komore koja je organizovala poljske rendgenske stanice. Ovi rentgeni su koristili cevi sa bezbojnim gason, nusproduktom radijuma, koji je kasnije identifikovan kao radon. Marija je lično obezbedila ove cevi sa gasom, dobijenim iz radijuma koji je ona prečistila. Kroz ove stanice je prošlo preko 3 miliona francuskih vojnika.

Nakon Prvog svetskog rata, Kirijeva je dva puta obišla Sjedinjene Države, 1921. i 1929, da bi prikupila novac za istraživanje radijuma. Ovo odvlačenje sa naučnog rada i mnogo pažnje joj nisu prijali, ali je uspela da obezbedi srestva za svoj rad. Na drugoj američkoj turneji uspela je da prikupi sredstva da opremi Varšavski institut za radijum, koji je osnovan 1925, na čelu sa njenom sestrom Bronjislavom.

Marija Kiri je umrla blizu Salanša 1934. od aplastične anemije, koja se skoro sigurno posledica izlaganja radijaciji, pošto štetni efekti jonizujućeg zračenja još nisu bili poznati, a ona je veliki deo svog posla radila u šupi bez zaštitnih sredstava. Nosila je probne cevi sa radioaktivnimm izotopima u svom džepu i držala ih u fioci svog stola. Sahranjena je pored Pjera u Sceaux, gde je sahranjen i Pjer, ali su godine 1995. njihovi ostaci preneseni u Panteon u Pariz.

Marijina i Pjerova starija kćerka Irena Žolio-Kiri je dobila Nobelovu nagradu za hemiju 1935. za otkriće da aluminijum može biti radioktivan i da emituje neutrone kada se bombarduje alfa zracima. Mlađa kćerka Eva je napisala majčinu biografiju „Madam Kiri“ (fr. Madame Curie).

Reference:
1. ^ U poljskom sistemu obrazovanja gimnazija je obavezna i traje 3 godine. Deca idu u gimnaziju posle 6 razreda osnovne škole
2. ^ Ewa Curie: Maria Curie str. 5-30
3. ^ Maria Curie, Autobiografia, str. 14
4. ^ Susan Quinn, Życie Marii Curie (Život Marije Kiri), str. 104
5. ^ Ewa Curie, Maria Curie, str. 100-101