Čitam vas..i uglavnom se pronalazim, ponajviše u pamćenju besmislica...
Kad se završi nešto, što sam mislila da je velika ljubav bila...poslije vala razočarenja, završetka jedne priče...sjećam se onih "gluposti" koje su činile našu svakodnevicu...
Sjećam se zajedničkih kuhanja....
gurkanja...
škakljenja...
zajedničkih suza koje smo ronili...
histeričnog smijanja (nekako uvijek uz sebe biram ljude koji vole da se smiju)
sjećam se zajedničkih ćutanja... mislim da se toga najviše sjećam, jer sam u tim momentima osjetila najjaču povezanost.
Ponekad pomislim da me ta sjećanja ne guraju naprijed nego vraćaju nazad...upoređujem, žalim za njima...a ne dopuštam novim trenucima da postaju sjećanja....