Pojam seksualne zavisnosti ili seksualne kompulsivnosti, koja se može uporediti sa alkoholizmom ili narkomanijom, u nauku je prvi uveo američki psiholog Patrik Karns još 90-ih godina 19. veka. Pod tim je podrazumevao društveno i kulturno neprihvatljiv seks, a laici su to stanje odmah nazvali seksomanija, a takva osoba je postala poznata kao seksomanijak. On je ustanovio da seksoman, slično narkomanu ili alkoholičaru, prolazi kroz četiri stadijuma bolesti. Prvi se opisuje kao opsednutost mislima o seksu, zbog čega je ta osoba prisiljena da traži odgovarajuću stimulaciju. U drugoj fazi se razrađuju specijalni erotski rituali, koji prethode seksualnim radnjama i pojačavaju seksualno uzbuđenje. U trećem stadijumu osoba razvija snažnu psihičku zavisnost od tih rituala i više nije u stanju da se kontroliše i zaustavi. Na kraju se javlja osećanje očaja i nemoći.

Međutim, zapadni stručnjaci su tu teoriju donedavno primali sa skepsom. Kasnije su naučnici ipak došli do zaključka da seksomanija zaista postoji kao psihičko oboljenje koje je moguće lečiti. Psihijatar Tonino Kantelmi, predsednik Italijanske asocijacije za istraživanja kognitivne psihoterapije ličnosti, potpuno je uveren da izvesne forme impulsivne seksualnosti zaista postoje. Seksualna zavisnost, po Kantelmiju, predstavlja bolestan odnos prema seksu pomoću koga čovek savladava stres i normalne intimne odnose. Seksualni odnosi tako za njega postaju preka potreba kojoj žrtvuje sve ostalo. Ljudi koji pate od seksualne zavisnosti gube sposobnost da kažu ne. Kao primer, italijanski naučnik navodi slučaj veoma uspešnog biznismena koji je zakazivao seksualne randevue u vreme važnih poslovnih sastanaka, zbog čega je morao neočekivano da nestaje iz firme i dovodi sebe u krajnje nezgodnu situaciju.

Kanadski naučnici su nedavno potvrdili da seksomanija zaista postoji. Štaviše, broj ljudi s tom boljkom konstantno raste. Prema podacima istraživača, ovaj psihički poremećaj postoji kod tri do pet odsto odraslog stanovništva. Pri tom, seksomani pate i od drugih oblika zavisnosti, recimo od narkotika (42 %) ili preterane potrebe da sve svoje vreme posvećuju poslu (28 %).

Najčešće su to muškarci starosti oko 40 godina, sa tradicionalnom seksualnom orijentacijom. Istina, deo seksomana je zavisan od sajberseksa, ali su oni u manjini među ljudima koji koriste Internet. Seksomanima upravlja spontana želja za polnim činom, što im stvara različite probleme.

Kako nastaje ta neobična bolest? Teško je reći, ali nakon što su naučnici sa Univerziteta Minesote skenirali mozak seksomana, zaključili su da u strukturi mozga osoba zavisnih od seksa i zdravih ljudi postoje izvesne razlike. Da bi se sa sigurnošću ustanovilo na koji način te razlike utiču na seksualno ponašanje, potrebna su dalja istraživanja. Da li je moguće izlečiti seksomana? Za sada naučnici ne mogu definitivno da odgovore na to pitanje. Nekima pomažu lekovi koji otupljuju polnu želju i onemogućavaju doživljavanje orgazma. Drugim seksomanima je, pored lekova, neophodna pomoć psihoterapeuta. Dobre rezultate daje i grupna terapija sa sapatnicima koje muči ista muka. Neki stručnjaci ipak smatraju da je problem seksomana donekle preuveličan i da mnogi od njih uopšte nisu bolesni. Na seksualni razvrat ih prosto gura najobičnija seksualna razuzdanost i želja da stignu sve što nosi suknju.