Od Srpske čitaonice do Gradske biblioteke
Prikaz rezultata 1 do 7 od ukupno 7
  1. #1

    Od Srpske čitaonice do Gradske biblioteke

    Ono što je bio i značio pred četrdesetosmašku revoluciju, a to će reći upravo u vreme osnivanja Srpske čitaonice, Novi Sad je stao da izgrađuje čitav vek ranije - posle elibertacije iz 1748. To svoje oslobođenje i prelazak u viši i povoljniji društveni, ekonomski i politički status, svesni građani Petrovaradinskog Šanca platili su carici Mariji Tereziji, jedno na drugo, čitavih 95.000 forinti. Tu sumu su nategli i prikupili "Srbi trgovci stokom i Nemci zanatlije". Nije im bilo lako da do tolikog novca dođu, ali su pri tom dobro znali "šta po ovu skupu cenu kupuju: status kolektivnog plemstva". A to je u ono vreme mnogo značilo. Ponajpre, pravo vršenja samostalne sudske vlasti, tj. pravo da sam grad i njegovi sudovi osuđuju svoje velike grešnike "na smrt mačem i vešalima", kao i na izvođenje na sramni stub. Zatim, elibertacija je donosila ubiranje prihoda od krčmi i kasapnica, od pijaca i vašara, od pivara i pecara, od vodenica i mlinova u korist gradske blagajne. Najzad, tu je bilo i pravo uvećavanja privrednih delatnosti, kao i samostalnog biranja lokalne upravne i političke vlasti, što je širilo prostor za raznovrsne inicijative, kako na ekonomskom, tako i na kulturnom polju.

    Korisnici ovih pogodnosti bili su svi novosadski građani, ali srpski trgovci ponajviše. Uglavnom oni su, naime, otkupili komorske i graničarske livade i pustare od gradskih vlasti, pa je tim novcem isplaćen carski erar, ali su Srbi stekli jak društveni sloj u novopečenom slobodnom kraljevskom gradu Neusatzu, Neoplanti, ili Novom Sadu.

    Tako je Novi Sad od proleća 1748. počeo "da živi po uzoru na ostale slobodne gradove toga vremena, pod nadzorom Namesničkog veća u Požunu i Pridvorne ugarske komore u Beču". Samim gradom i njegovim lokalnim poslovima upravljao je Magistrat, "na čelu sa sucem ili velikim birovom sa dvanaest senatora i magistratskim činovništvom: velikim beležnikom, gradskim kapetanom i drugima".

    Posle elibertacije Novi Sad je brzo napredovao, izrastajući u značajno privredno središte, koje je, međutim, po lepoti i ugledu još dugo zaostajalo iza vojničkog, uređenijeg, lepšeg i otmenijeg, Varadina preko puta Dunava, kojeg je prehranjivao i snabdevao mnogom drugom robom. U samom Novom Sadu trgovačko-zanatlijske delatnosti su znatno nadmašivale zemljoradnju, u kojoj su preovlađivali povrtari, baštovani i bostandžije. Prostrani pašnjaci oko grada su zato pogodovali uzgajanju mnogih dželepa volova na čijoj su prodaji širom Austrije lepe kapitale stekle moćne dželebdžijske porodice Bogdanovići, Rackovići, Vujići, Milankovići, uzdižući se u red najuglednijih građana novosadskih.

    Ako nisu najsnažniji, zanatlije su najmnogobrojniji deo novosadskog stanovništva. Polovina Novosađana su zanatlije. Sedamdesetih godina XVIII veka ih je 4.000 od 8.000 žitelja ovog grada. Nešto više od polovine zanatlija su Srbi, dok su ostali Nemci i pripadnici drugih naroda. Najmanje je Mađara. A zanatlija i zanata je doista mnogo. Najugledniji su berberi i hirurzi, koji, pored šišanja i brijanja, vade zube, puštaju krv i daju klistir. Tu su, zatim, dunđeri, cimermani, kolari, kovači, kazandžije, užari, ćurčije, abadžije, sabovi i šnajderi, kapamadžije, čizmari, obućari, opančari, kujundžije, staklari, stolari, mesari, pekari, simidžije, ekmedžije, lecederi i voskari i još neki drugi. Formirani i umnoženi u XVIII, nastavili su da deluju i daju štimung ovom gradu i u XIX veku, sve do Miletićevih vremena, s tim što su neki, stariji, zanati slabili, a drugi, moderniji, jačali i razvijali se.

    Trgovina je drugo, najcenjenije, a po ekonomskom značaju i vodeće, zanimanje Novosađana. Dućana, magaza i pijačnih tezgi je bezbroj i to najraznovrsnijih, a trgovaca je toliko, veli Jaša Ignjatović, "da kad bi svi trgovci u Jevropi izginuli, mogla bi se sva Jevropa s njima nasaditi i nakalamiti"

    Taj dinamični trgovačko-zanatlijski svet daje Novom Sadu živost, neobičnu za jednu daleku provincijsku varoš, na periferiji prostranog Habsburškog carstva. On radi, posluje, proizvodi, pazari i šićari, ali se i veseli i zabavlja svirkom i pesmom po krčmama ("Zeleni venac", "Kod tri krune", "Kod Grajnera", "Kod ševe", "Zlatna patka", "Kod fazana", "Bela lađa", "Kod kraljice engleske"), na ne baš redovnim pozorišnim predstavama i na druge načine.

    "I tako, trgovina i pazar, molitva i zabava. Zvonjava sa pet pravoslavnih i tri katoličke crkve [...] - ta zaglušna gudnjava bronze nad plitkom i gustom vodom, povrh zemlje i trske, nedeljom pre podne, kad sav promet ima da stane, svi dućani da se zatvore, svi majstori, majstorice, kalfe i đaci da pođu na službu pod pretnjom globe i kazne.

    "Kako taj Novi Sad izgleda sredinom XIX veka, 30-ih i 40-ih godina, koje nas u ovoj prilici pre svega interesuju?

    Njegovo stanovništvo broji tada nešto preko 20.000 duša. Blizu dve trećine njih su Srbi, skoro jedna trećina su Nemci, a zatim dolaze Mađari, koji tek od 30-tih godina počinju u većem broju da se doseljavaju (krajem XVIII veka zabeleženo je samo 30 njihovih porodica), te Jevreji, Rusini, Jermeni, Cincari i Grci. Ovi poslednji (Cincari i Grci) se, kao pravoslavci, brzo posrbljuju. "Budući većina", Srbi i pored jake nemačke grupe, "dominiraju posedom i inteligencijom". Jaša Ignjatović je u svojim Rapsodijama zabeležio sećanje na Novi Sad u godini 1848: "Još nešto mi je padalo u oči, što svi srpski govore, jer to je donde kad retkost bila videti varoš koja uopšte nosi srpski tip." S Novim Sadom se, po Jaši, u ovoj prevazi srpskog duha, mogla meriti još samo Sent Andreja.

    Kad je reč o spoljnom izgledu grada, zanimljivi su opisi nekoliko poznatih savremenika koji su o njemu sačuvani. Apotekar Franc Šams još 20-ih godina opisuje Novi Sad kao živu varoš, čiji je dinamični razvoj i prosperitet vezan za Dunav. Mnogobrojni njegovi rukavci, limani i kanali omogućuju lako povezivanje grada sa okolinom i sa svetom. "Brodovi od najmanjih do najvećih vrsta - veli Šams - nalaze se na levoj obali dunavskoj. Tamo se vide lađe koje noseći 6 do 8.000 merica žita, seku Dunav nagore i nadole... Divno blistaju ovde u zapadnom pravcu, osvetljene zahodnim suncem, zgrade i crkveni tornjevi kraljevskog ugarskog slobodnog grada Novog Sada... Nalevo više mostobrana izliva se Dunav u takozvani Liman, koji vrlo dobro dolazi trgovcima jer s natovarenim lađama mogu da dođu do svojih magazina." A u mnogim od tih magazina, dućana i pijačnih tezgi, uvek ima svežih poljoprivrednih proizvoda koje do samih prilaza jermenskoj crkvi i današnjoj zgradi pošte lađicama i čamcima dovlače Kamenčani, Ledinčani i Rakovčani.

    Još veći značaj od kanala i rukavaca Dunava za Novi Sad imao je čuveni pontonski most prema Petrovaradinu. U svojim Uspomenama Mihailo Polit-Desančić ga se iz detinjstva seća kao "najvažnijeg predmeta" u celom gradu. Taj je most "pravo položen preko 32 pontona", a dug je 420 koraka. "S obzirom na čvrstinu i naročiti oblik pontona, to je neosporno najlepša tvorevina ove vrste u Austrougarskoj monarhiji" - kaže Polit. Preko zime on se sklanja i vezuje uz obale, a s proleća se ponovo postavlja. "Najveći događaj u godini je", nastavlja on, upravo kad se "namešta most prema Varadinu." Tada se "velika parada" gradila: "Izišli bi đeneral s jedne strane, a s druge gradonačelnik, vojna muzika bi svirala, a kad je most bio gotov bila su svečana rukovanja na kraju."

    Sam grad razvio se do 30-ih i 40-ih godina XIX veka u "znatno trgovačko mesto". Pored Dunava i Petrovaradina, tome su u najvećoj meri doprineli "neumorna radljivost njegovih stanovnika" i zdrava ambicija koja sve tera da se bore da nadmaše jedan drugoga. "Svi trguju i spekulišu, svi ćare i pazare kao na najvećem pazarištu." Varoš je sva u pokretu i promenama i puna kontrasti. Ni selo, ni pravi grad, ni is-tinski srednjoevropski centar, ni sasvim orijentalno-balkanska palanka. A od svega je po malo. Polegao po močvarnoj barovitoj nizini, izgrađen na suvim zemljanim i peskovitim gredama, a oivičen i prostranim sočnim pašnjacima i livadama, još je prizeman i neugledan. U njegovoj najživljoj ulici - Dunavskoj - prva kuća na sprat, gostionica "Kod kraljice engleske", podignuta je tek koju godinu pre Bune, upravo u vreme kad je nastajala i Srpska čitaonica. Najupečatljiviji utisak u Novom Sadu ostavljaju mnogobrojni dućani i pijace koji se pružaju duž gotovo svih ulica u centru grada. Znameniti austrijski graničarski general Molinari, rodom iz Titela, dolazio je kao dete 20-ih i 30-ih godina dedi u Novi Sad i najživlje upamtio pijacu u Dunavskom sokaku. "Naročit utisak - kaže - ostavljale su na mene velike količine raznovrsnih, delom kolosalnih riba koje su hvatane u Dunavu. Riblja pijaca bila je u Dunavskom sokaku baš ispod naših prozora. Bilo je tu šarana, lososa, moruna, jesetre, da navedem samo najvažnije vrste." Ali, u toj žili kucavici grada, postojalo je mnogo čega drugog: i za suvu gušu i za gladan trbuh - veli Molinari. "U svako doba dana mogu se na stolu, postavljenom na ulici, dobiti jela kuvana i pečena, slatko i turšija, pri čemu riba čini glavnu osnovu... Apetit jednog stranca svakako će se otvoriti i on će više puta preko dana sesti pa jesti ono što mu volja dođe. No ko je navikao na uredan život, tome će biti veoma mučno što mora udisati miris jela kad je sit. Pa čak i kad nije, zadah masti, para od jela, miris sirćeta i isparenja rđavog ulja za salatu tako su gadno pomešani, da kad čovek s dobrim apetitom prođe tuda kući na ručak, izgubi apetit pre nego što kući dođe. Treba uz to, u toplim letnjim danima, zamisliti bezbrojne rojeve muva koje kuvar mahalicom tera, što u jelo, što na prolaznike, te svakog prođe volja da poseti ovo mesto razonode radi."

    Taj poluorijentalni izgled i dah Novog Sada pre Bune 1848. slikovito, ali s manje mučnine, opisao je i onda mlađani Polit-Desančić: "U starom Novom Sadu... bilo je dosta kuća sa doksatima i sa drvenim basamcima sa sokaka. - Dunavski sokak naličio je na kakvu tursku varoš... Kuće su imale široke streje, tako da si po kiši mogao ići po suvu čitavim Dunavskim i Ćurčijskim sokakom, pa i pijacom. Te široke, niske streje činile su, da su ulice sasvim uzane izgledale."

    "Što se tiče načina izgradnje i raspodele grada uopšte, ne može se o njemu nikako reći da je pravilan, a isto tako ni uredan i čist."

    "I trg i nekoliko ulica je doduše popločano, ali bi magistrat trebalo više da troši za održavanje kaldrme, da bi je mogao nazvati dobrom. Udaljene ulice neću ovde uopšte da spominjem, jer su one većinom neugledne, kao i u većini ugarskih gradova nekaldrmisane, te se njima kad je kiša u stvari pliva po blatu."

    Stanovništvo Novog Sada, po Politu je, takođe, poluorijentalno i patrijarhalno. Novi Sad je "tip srpske varoši" u kojoj su još mnogi stanovnici "znali turski i grčki". Trgovci i zanatlije su rado sedeli ili čučali ispred svojih ćepenaka "u orijentalnom odelu, sa plitkim cipelama na nogama i čibukom u ustima i razgovarali grčki".

    I u takvu sredinu, međutim, 30-ih i 40-ih godina već uveliko prodire bidermajer, kojem se stari patrijarhalni svet nemilosrdno, ali u stvari beznadežno, podsmeva. Žene, veli se u jednoj satiričnoj pesmi, nose "maramice i valove / pnehaobne i šalove, / zlatne burme i prstenje / belenzuke i prazletne / šešir, šmizle, grdne lokne / ćurak, šlifer, narukvice / bajadere rukavice / vezom suknje, cipelice / tanke štrimfle, topančice / i sve ala Paganini / ala žiraf, ala Zrinji".

    Ni muškarci ne zaostaju u novoj modi. Sve više ih se odeva kao Milovan Vidaković: šlifer, frak, čizme s visokim sarama, bambusov štap u ruci, visoki cilindar - kao na akvarelima Jovana Pačića.

    O toj mešavini Evrope i Orijenta svedoče i igre na kućnim i javnim zabavama. Igraju se narodna kola, ali i valceri i menuet. Novi omladinski naraštaj koji stiže na scenu upravo pred revoluciju 1848. naglašava vrednost nacionalnog folklora, ali sada više ne iz odanosti patrijarhalnom životu, već sa izraženom nacionalnom idejom u glavi.

    U nacionalnom pogledu, Novi Sad je još od kraja XVIII veka bio jedno od središta srpskog naroda, kako po broju i materijalnoj snazi, tako i po društvenoj i duhovnoj aktivnosti svog srpskog stanovništva. To srpsko društvo trgovaca, zanatlija i paora-salašara, ali i magistratskih činovnika i koncipista "koji vijaju muve po praznim kancelarijama", zatim sveštenika, oficira, advokata, retkih pisaca i intelektualaca, već ima razvijeno istorijsko osećanje, "neguje kult svoje prošlosti" i zna gde pripada. Da do toga dođe mnogo mu je pomogao učeni koviljski arhimandrit Jovan Rajić, ali će kapitalni skok u pravcu nacionalnog identifikovanja nastupiti ipak tek sa vestima o Prvom srpskom us-tanku u Beogradskom pašaluku. "On je izazvao duboku promenu srpske političke i kulturne svesti i života u celini, što je vrlo vidljivo u Novom Sadu." Neki ga predstavnici tadašnjih austrijskih vlasti, uveliko preterujući, predstavljaju kao "glavno ilirsko urotničko mesto", što Novi Sad svakako nije bio, a neće biti ni u Buni 1848-49. Ali, nije sve ni tako bezazleno. U njemu vladika bački Jovan Jovanović na početku Prvog ustanka igra izuzetno važnu ulogu u savetovanju, u popularisanju i pomaganju ustale braće na Jugu.

    A posle Drugog ustanka i sticanja srpske autonomije u Turskoj, "mnogi će građani Novog Sada tražiti od magistrata pasoše za odlazak u Miloševu Srbiju". Veze sa Srbijom od tada će neprestano jačati, a to će dalje podsticati nacionalnu svest Srba u Ugarskoj, pa i u Novom Sadu.

    Od nedovoljno definisanog romantičarskog "panslavizma", ona će se do Bune pretvoriti u jasno artikulisanu i izraženu srpsku nacionalnu svest. Ne malu ulogu u tom preobražaju odigrao je srpski kulturni preporod u čijem je središtu bila Vukova borba za jezičku i kulturnu reformu. Ali ne treba zaboraviti ni ostale tekovine srpske kulture ostvarene u prvoj polovini XIX veka, u čijem su stvaranju Novi Sad i njegov intelektualni krug igrali istaknutu ulogu. Od tih tekovina i dostignuća pomenućemo samo neke najmarkantnije i najpoznatije.

    Na prvom mestu je Gimnazija, osnovana Darovnim pismom Save Vukovića od Beregsove iz 1810, a otpočela da radi, kao potpuna šestorazredna škola, tek 1816, pošto joj je još 200 novosadskih rodoljuba svojim prilozima priskočilo u pomoć. Razdvojena 1819. od Katoličke, Srpska gimnazija će sa svojim znamenitim profesorima, od Pavla Jozefa Šafarika i Georgija Magaraševića, do Milovana Vidakovića i Atanasija Nikolića činiti jezgro novosadskog kulturnog kruga, kojem su, duže ili kraće vreme, pripadali Mojsej Ignjatović, Dimitrije Stefanović, Ignjat Jovanović, "Ilir iz Bačke" Petar Jovanović, Joakim Vujić, Pavle Solarić, Jovan Pačić, Stefan Vujanovski, Uroš Nestorović i drugi. Iz tog kruga će, inicijativom znamenitog "doljnozemca" Georgija Magaraševića i autoritativnog Jovana Hadžića, proisteći slavna Serbska letopis (budući Letopis) i njeno čedo Matica srpska. U njemu će docnije nastati i Jovanovićeva Bačka vila. Intelektualnu i socijalnu osnovu ovog kruga su, pored trgo-vaca i zanatlija, činili profesori, sveštenici, činovnici, đaci, te jaka grupa pravnika (advokata), kojih je već 20-ih godina bilo oko pedesetak.

    Pored gimnazija, Novosađani su 40-ih godina imali i po tri pravoslavne i katoličke osnovne škole, dve srpske "filijalne škole", jednu grčku školu, te više privatnih učitelja, učiteljica stranih jezika, lepog pisanja, matematike i ručnog rada, kao i "lerova" za žensku decu.

    Štamparstvo i knjižarstvo su u Novom Sadu bili zanati, ali od posebnog duhovnog i kulturnog značaja - kao i drugde uostalom. I štampari, knjigovesci i knjigoprodavci javljaju se u Neoplanti još u XVIII veku. Do 1790. međutim, samo je jedan knjigovezac i prodavac knjiga (Damjan Kaulici), kad na "glavnoj pijaci, na ćošku" svoju "Nemačko-francusku knjižaru" otvara nezaboravni Emanuil Janković. Pri tom, on osniva i prvu srpsku štampariju, ali svi njegovi napori da dobije pravo srpske knjige na svet izdavati, ostali su uzaludni. Tek sredinom 30-ih godina takvu dozvolu dobiće njegov sinovac Pavle Janković, a 1842. i Jovan Kaulici. Oni drže knjižare, ali se, pored njih dvojice, knjižarstvom bavi i Petar Stojanović, kojeg nazivaju "jedinim i prvim, do danas pravim srpskim knjižarom". A tu je i Georgije Kirjaković, trgovac "sečenom robom", koji vredno skuplja prenumerante na Vukove i druge knjige.

    Novi Sad je još u XVIII veku video veći broj pozorišnih predstava. Izvodile su ih nemačke putujuće družine. Jedna od takvih, koja je, gostujući 1789. ostavila dubok utisak i jaku uspomenu, bila je "Trauer- Lust- Singspiele und Vallet-Truppe". Srpske pozorišne predstave računa se da počinju sa izvođenjem Vujićevog Crnog Đorđa 1815. U razvoju scenskih umetnosti sve do 1861. među novosadskim Srbima nema baš kontinuiteta i istrajnosti. Značajnije datume predstavljaju izvođenja nacionalnih drama Smrt Uroša V Stefana Stefanovića i Vladimir i Kosara Lazara Lazarevića, a pre osnivanja Srpskog narodnog pozorišta, svakako najznačajniju pojavu ove vrste predstavlja Leteća diletantska družina koja je u razdoblju 1838-1842. davala predstave u Novom Sadu, Pančevu, Zagrebu i Beogradu. Ni u vreme nastanka Srpske čitaonice, novosadski Srbi nisu baš sasvim lišeni pozorišnih događanja. Upravo u godine 1844-45. padaju teatarski pokušaji Konstantina Popovića Komoraša.

    Zahvaljujući svemu rečenom, a i mnogo čemu što je ovom prilikom moralo biti preskočeno, možemo konstatovati da je bio u pravu slavni Šafarik, kad je, još pred svoj dolazak za direktora Srpske gimnazije, govorio da je Novi Sad "gnezdo Srpstva". Upravo 40-ih godina XIX veka u tom gnezdu stasava jedna nova generacija budućih intelektualnih i političkih predvodnika Srba u Ugarskoj, pa i u čitavom srpskom narodu. U njoj je najstariji Đura Daničić, ali za njim žurno idu Miletić, Zmaj, Polit, Laza Kostić i drugi.

    Prvi nagoveštaj nailaska te nove, borbenije, nacionalno oduševljene generacije, na prvi pogled bezazlen, ali zloslutan nagoveštaj bliske nacionalne eksplozije koja se spremala, a koju je malo ko neposredno slugio, bile su demonstracije Srba 1846. zbog otpora Nemaca da se na prostorijama Streljačke družine stavi tabla ispisana na tri jezika - nemačkom, mađarskom i srpskom - umesto samo na jednom, "zakonitom" mađarskom. Bilo je to upravo u vreme kad je Srpskoj čitaonici stiglo odobrenje vlasti za rad.



    Gradska biblioteka Novog Sada
    Poruku je izmenio Cecara, 28.01.2015 u 23:02

  2. #2

    Odgovor: Od Srpske čitaonice do Gradske biblioteke

    Zgrada u kojoj se od 1938 . godine nalazi Gradska biblioteka u Novom Sadu je porodična kuća Anke i Arse Pajević, poznatog knjižara, štampara, izdavača, pisca i kulturnog radnika novosadskog. Kuća je zaveštana Srpskoj velikoj gimnazijii u Novom Sadu.

    Knjižara Arse Pajevića je osnovana 1877. i radila je do 1906. u porodičnoj kući. Bila je, kao i kuća, stecište najpoznatijih srpskih umova toga vremena. 1893. godine, na primer, gost je bio serdar Marko Miljanov sa kojim se Arsa Pajević upoznao na hercegovačkom bojištu odakle je za novosadsku Zastavu izveštavao o borbi Srba za slobodu (1876-1878 ), o čemu je nešto kasnije objavio Ilustrovanu ratnu hroniku.

    Arsa Pajević je bio svestrano obrazovan i kulturan, imao je mnoga i raznolika interesovanja, radoznao duh i zahvaljujući tome bio je intelektualac naprednih pogleda. Po svemu njegova knjižara nastavlja tradiciju knjižare Emanuila Jankovića: bila je okrenuta obrazovanju čitališta i obrazovanom čitaocu. Kao što mu je dom bio znamenit i otvoren, tako su u njegovoj knjižari učili kasnije poznati knjižari novosadski i beogradski: Isidor đorđević, Svetislav Cvijanović, Geca Kon...

    Poput drugih knjižara bio je i izdavač i štampar, izdavao je i štampao mnoge listove: Neven, Starmali, Javor, Branik, Glas istine, Stražu, srpski Sion, Privredu; kalendare Orao i Carić, Erduljheljijevu Istoriju Novog sada, a bio je Zmajev najznačajniji izdavač.

    Arsa Pajević je život posvetio polzi srpskog naroda obeleživši jedno plodno vreme novosadske kulture i postao je njegov veliki dobrotvor.

    GB
    Poruku je izmenio Cecara, 28.01.2015 u 23:02

  3. #3

    Odgovor: Od Srpske čitaonice do Gradske biblioteke

    Edicija Blago zavičaja je rezultat udruženih napora Muzeja grada Novog Sada i Narodne biblioteke da, nastavljajući tradiciju novosadskih neprofesionalnih izdavača, ponude čitalačkoj publici skromnu knjigu koja je deo prošlosti ovoga grada.

    Knjižari, štampari, ti nadahnuti izdavači prošlog veka, odnoseći se prema knjizi s dostojanstvanim mirom i dužnim poštovanjem, proneli su svojim lepim delom slavu Novog Sada kroz Srbiju, vinuli se do Pešte, Beča i Trsta donoseći otud zaslužena priznanja i nagrade za lepotu knjige. Nije nam namera da poredimo Blago zavičaja sa luksuznim izdanjima knjižare Luke Jocića i drugih onovremenskih izdavača. Ne želimo, dakle, da ih kopiramo, niti bismo da im vitoperenjem nanesemo nepravdu. Knjige koje izdajemo samo se oslanjaju na stara izdanja nastojeći da izborom tekstova, opremom, ilustracijom vaskrsnu dah i duh vremena u kojem su pisane i objavljivane. Zato izbor tekstova nije uvek antologijski. Ipak podvrgnut određenim estetskim kriterijumima, on teži onome što je za jednog stvaraoca tipično, što daje potpuniju sliku njegovog vremena.

    Blago zavičaja je edicija ovdašnjih velikana, koji do danas nisu okupljeni u jedan buket. Stoga će se u ovom izdanju naći i neka zapretena imena, kojima je neumitnost vremena zaboravom oduzela čak i tu zaslugu da je u svom dobu i te koliko značila. Želja nam je da te velikane zavičaja obeležimo ovim nekonvencionalnim izdanjem, koje bi jedino da ih u ondašnjem njihovom ruhu prikaže.




    GB
    Poruku je izmenio Cecara, 28.01.2015 u 23:03

  4. #4

    Odgovor: Od Srpske čitaonice do Gradske biblioteke

    Izdanja Gradske biblioteke u Novom Sadu

    U svojoj bogatoj, vek i po dugoj istoriji Srpska čitaonica - Gradska biblioteka u Novom Sadu bila je lučonoša srpske kulture. Čitaonica se u svojoj kulturnoj misiji prosvećivanja naroda trudila da ide u korak sa Evropom a po ugledu na evropske čitaonice u svojim prostorijama organizovala je mnoge besede, sela i predavanja. Zapažena predavanja su držali istaknuti kulturni radnici Novog Sada, tako da su urednici novosadskih listova u nastavcima objavljivali predavanja održana u Čitaonici.

    Neka od tih predavanja su kao posebne knjige objavljivale čuvene novosadske štamparije. Tako je 1884. godine štamparija dr Svetozara Miletića objavila knjigu Antonija Hadžića Srpkinja devojka : javno predavanje Antonija Hadžića, 1 decembra 1884. u Srpskoj čitaonici. Đorđe Ivković je 1902. godine objavio knjigu profesora Petra Markovića Doseljavanje stranaca u vezi sa našim slobodnim množenjem : predavanje održano u Srpskoj čitaonici. Sama Srpska čitaonica je 1905. godine objavila knjigu Jovana Živojinovića O Krašovanima, a 1906. godine je u Lajpcigu štampala Album kompozicija za glasovir Isidora Bajića.

    Želeći da obnovi kulturnu misiju svog slavnog pretka, Narodna biblioteka u Novom Sadu je sedamdesetih godina XX veka pokrenula ediciju Blago zavičaja u kojoj su objavljene pesme Branka Radičevića, Jovana Jovanovića Zmaja, Laze Kostića i Jovana Grčića Milenka, kao i knjiga 150 godina novosadske štampe. U ediciji Baštinik Gradska biblioteka takođe objavljuje zavičajnu literaturu, sva ona dela koja grade kulturnu atmosferu u Novom Sadu.

    Danas se Gradske biblioteke rukovodi istim vrednostima u svojoj izdavačkoj delatnosti, objavljujući dela koja prvenstveno afirmišu zavičaj i zavičajne kulturne vrednosti i reafirmišu stvaralaštvo značajnih ličnosti iz kulturne istorije Novog Sada.



    GB
    Poruku je izmenio Cecara, 28.01.2015 u 23:03

  5. #5

    Odgovor: Od Srpske čitaonice do Gradske biblioteke

    Pravo bogatstvo je u Gradskoj biblioteci


    Najstarija ustanova kulture osnovana u Novom Sadu � Srpska čitaonica novosadska � prerasla je davno u Gradsku biblioteku, jednu od najvećih u Srbiji, koja je juče proslavila 165 godina postojanja i rada...

    U tom periodu prikupljeno je skoro pola miliona knjiga i učlanjeno 20.000 ljudi, uz mrežu od 250 biblioteka u celom okrugu.



    BLAGO - Direktor Gradske biblioteke Dragan Kojić nazvao je tu ustanovu modernom institucijom, koja se hvata u koštac sa savremenim trendovima i korača krupnim koracima u �lepu i prosperitetnu� budućnost.
    - Pred nama su brojni izazovi i nadamo se da će nadležni prepoznati apele organizacije UNESCO da podrži rad javnih biblioteka. Tu se, naravno, misli na izdvajanje novca za nove tehnologije - kaže Kojić, objašnjavajući da biblioteke imaju zadatak da �premoste digitalni jaz� između najsiromašnijih i najbogatijih sugrađana.
    Gradska biblioteka objavljuje u svom izdanju dela koja afirmišu zavičaj i kulturne vrednosti, kao i stvaralaštvo značajnih ličnosti iz kulturne istorije Novog Sada. Čitaonica ima bogatu zbirku od 10.000 knjiga naučne, naučno-popularne i stručne literature, kao i veliki broj naslova časopisa. Elektronski se može pretraživati 25 različitih servisa sa naučnim časopisima, kao i baza podataka tekstova štampanih medija i svih propisa u Srbiji od 1945. godine do danas. U Gradskoj biblioteci se godišnje realizuje oko 350 raznih kulturnih programa, književnih večeri, tribina, predavanja, koncerata, izložbi...
    Uz izdavanje knjiga, ova ustanova nudi i mnoge druge savremene usluge, rezervaciju knjiga, složena pretraživanja, elektronsko slanje zahteva, skeniranje, štampu, internet i brojne druge pogodnosti u modernom Informaciono-referalnom centru sa čitaonicom.
    Gradska biblioteka u Novom Sadu radi u Dunavskoj broj 1, zgradi koja je zadužbina Anke i Arse Pajevića, književnika, štampara, izdavača i mecene. Biblioteka radi na tradiciji Srpske čitaonice koja je osnovana 1845. godine. U njoj su radili čuveni Novosađani, poput Svetozara Miletića i Jovana Jovanovića Zmaja.

    Samo Novi Sad ima romsku biblioteku
    DIMIĆ - Kojić je istakao da je u proteklom periodu najznačajniji događaj bio otvaranje prve romske biblioteke na Balkanu, koja nosi ime čuvenog borca za emancipaciju Roma, Trifuna Dimića. �Ova biblioteka je upisala za kratko vreme preko 200 stanovnika Šangaja i predstavlja ustanovu sa savremenim kretanjima, budući da đaci posećuju radionice, imaju dodatnu edukaciju, a u biblioteci rešavaju i domaće zadatke�, podsetio je Kojić.

    IZVOR
    Poruku je izmenio Cecara, 28.01.2015 u 23:03
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  6. #6

    Odgovor: Od Srpske čitaonice do Gradske biblioteke

    Зашто мени то оделење у Дунавској увек делује мало са малим избором књига...
    За землю родную не на жизнь а на смерть
    Воевал с врагами Володимир князь
    Многая лета
    Многая лета
    Многая лета
    Русской земле

  7. #7

    Odgovor: Od Srpske čitaonice do Gradske biblioteke

    Strane knjige u novoj biblioteci


    Gradska biblioteka otvorila je 26. marta novi ogranak “Anica Savić Rebac”, prvi gde će čitaoci moći da iznajmljuju samo knjige na svetskim i jezicima nacionalnih manjina u Novom Sadu. Ovde će se nalaziti oko 8.000 knjiga.

    Ideja da otvorimo ogranak strane knjige postoji već desetak godina. Zahvaljujući saradnji sa Mrežom instituta kulture zemalja Evropske unije, EUNIC, konačno to možemo i da uradimo – kaže Dragan Kojić, direktor Gradske biblioteke.

    Novi ogranak biblioteke, 25. po redu, nalazi se na Trgu republike, iza centralnog ogranka biblioteke, u prostoru nekadašnje antikvarne knjižare “Orfelin”.

    - Ovde su knjige na engleskom, francuskom, nemačkom, italijanskom jeziku, ali, na primer, i dela japanske i književnosti iz Iraka ili Irana. Osim toga, Novosađani će moći da pronađu i literaturu na jezicima nacionalnih manjina, na mađarskom, slovačkom i rusinskom jeziku i to opšte i stručne enciklopedije, leksikone i rečnike – kaže Kojić.

    izvor: 24sata/novinenovosadske
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

Slične teme

  1. Srpske kletve i sl.
    Autor BaneK u forumu Humor i zabava
    Odgovora: 56
    Poslednja poruka: 07.06.2014, 16:36
  2. Korak biblioteke ka osobama sa invaliditetom
    Autor silvia u forumu Novi Sad
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 04.08.2011, 22:04
  3. Srpske zdravice!
    Autor Buba Erdeljan u forumu Humor i zabava
    Odgovora: 2
    Poslednja poruka: 12.11.2008, 12:58

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •