Sima Pandurović - Strana 2
Strana 2 od 2 PrvaPrva 12
Prikaz rezultata 16 do 22 od ukupno 22
  1. #16

    Odgovor: Sima Pandurović

    ZORA NADANJA

    Nebo je bilo zamračeno, tmurno,
    Sloj oblaka crnih pod njime se zgrn'o.
    Nenadno te noći, dok je mesec trn'o,
    Južni vetar prođe ulicama burno.

    Nosio je teške, zanosne i meke
    Mirise cveća, i živost, i nadu,
    Dah proleća bliskih i zemlje daleke,
    Rasuo ih, krišom, raskošno po gradu.

    A ujutru, svuda, prozori i vrata
    - Dok proleće novo mirisaše mirom -
    Svih koliba, kuća, srca, kazamata,
    Otvoreni behu radosno i širom.

    Dan vedar, bistar, i pun plodnih klica,
    Nebo puno zore, nadanja i vere,
    Razdragana pesma probuđenih ptica,
    A zraci novog sunca svud trepere.

    Dosta nas je crna razjedala vlaga!
    Proleće gledam preko polja, vode,
    Gde prolazi, nosi pokraj moga traga,
    Nov život, k'o vojske zastavu slobode.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #17

    Odgovor: Sima Pandurović

    U KOLEVCI SNA

    Kad sunce zađe, i pokrivač plavi
    Zvezdane noći, veče toplog juna
    Padne po polju i vrh cvetnih kruna,
    A žuti mesec na nebu se javi,

    U mojoj duši šum umornih trava
    I trepet lišća u disanju noći
    Šire san jedan sugestivne moći,
    Jedan san što se čini da je java.

    Jedan san, koji sjaj mesečev zlati,
    Javlja se, čili, povija onako
    Kako miris dune poljanama lako,
    Kako uzdah noći kandilke zaklati.

    I s bojama koje upija lepota
    Noći, ovaj svet se s drugim svetom sliva
    U meku sliku zadovoljstva živa,
    U život jednog sna i san života.

    Tada miriše doba ranog maja;
    I kao da se, neprimetno, prosto,
    Na Ideal što je u sećanju osto
    Nastavlja tiho jedan san bez kraja.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #18

    Odgovor: Sima Pandurović

    MISERERE

    To beše u snu sumornom, dubokom,
    Očajan poraz života i nada,
    Pred mojim mrtvim, zaklopljenim okom
    Svet što se gubi i jesen što vlada

    Setna i svetla preko svega što je
    Živelo negda. Sunce zrake baca
    Dugačke, žute vrh sarane moje,
    Na prosti kovčeg i glavu mrtvaca.

    Tutnji i bruji promuklo i tmulo
    Muzika smrti. I tonovi pište
    Pogreb ideja i nestanje trulo
    Bolova, senki što dave i tište.

    Prošlo je, prošlo sve. I sunce žali
    Rastanak moj sa bolom, i bez volje,
    Snagu i nežnost što su tužno pali
    Neprežaljeni, bez zamene bolje.

    Ja ipak vidim iz mrtvačkih kola
    Nevine ljude, i kraj zlobe njine;
    Osećam snagu celog svetskog bola,
    Znam da su deca zemlje i prašine.

    Umiru zraci, prirodna lepota.
    Telesa jadna, bolesna i troma
    Žena i ljudi, bolnih od života,
    Prate me nemo do mog večnog doma.

    Stoga sam ves'o. A flaute cvile
    Nestanak cveća, ljubavi i patnja,
    Želja i nada što su sjajne bile, -
    Tralje života koje nosi pratnja.

    Muzika jeca tonom čiste tuge.
    Gasi se sunce i zraci mu blede;
    Spušta se tama; umiru sve duge
    U kalu sveta, u haljini bede.

    Mrak! mrak se hvata dubok. Ječe trube
    Pobedu smrti što nosi trofeje:
    Uvele nade iz stvarnosti grube,
    Cepane snove, do one aleje

    Što guši zemljom život. Ječe trube
    Pogrebni marš nad bićem svega sveta,
    Za one što se pate, koji ljube,
    Za prosjake života tol'kih leta.

    Rasprostire se kroz kristalne sfere,
    Kroz vazduh suv i bistar, iz proleća,
    Očajno tužno, setno miserere! -
    Kobni zvuk smrti života i cveća.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #19

    Odgovor: Sima Pandurović

    ČESTI TRENUCI


    Bledo jutro. Neprospavane noći.
    Svež, oštar zrak prašinu digne lako
    Po pustim ulicama. U vedroj samoći
    Mlaz zlatne zore čeka drvo svako

    I živi ljudi. Te sam noći samo
    Ja, u sumnjivome društvu što je pilo,
    Proveo; pesma horila se tamo,
    A sve je tužno i sumorno bilo.

    Jedina draž tih dugih, praznih bdenja
    Bila je mis'o, lelujava seta
    Na proživelu mladost, razorenja
    Podviga silnih fantastičkog leta.

    I kada zore zraci budu bistri
    Prodrli varoš, lipe u prašini,
    Kad budu izašli na sunce filistri,
    I drage noći kraj bude tišini.

    Ja ću, k'o često, po poznatom putu,
    Dok na trg budu išli ljudi, žene,
    S negodovanjem, u starom kaputu,
    I s iznurenjem noći probdevene,

    K'o noćna prividjenja u zamkove svoje,
    Ići, umoran, u svoj prazan stan,
    Da legnem, s dragom spomenom na tvoje
    Lice, - da opet sam prespavam dan.
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  5. #20

    Odgovor: Sima Pandurović

    OSRAMOĆEN SAN

    Cinički i grubo zatvorismo srca
    Za lepotu zemlje, i zvezda i cveća,
    Za intimnu radost, za tuđ bol što grca,
    Za ljubav i nemir budućih proleća.

    Ravnodušno, mirno napustismo ono
    Što je nežna duša prošlosti nam mlade;
    Nismo bili tužni kad pogrebno zvono
    Oglasi kraj naše mladosti i nade.

    Surovo smo svoje sahranili snove
    U sanduke tvrde, u duboke rake
    Zaborava večnog, gde se crvi tove,
    Zaborava duše i nežnosti svake.

    I dok srca naša zagrljajem mira
    Mračnoga i teškog leže na dnu groba,
    Strasti su povele orgije svog pira
    I nas, jadnu decu svoga sramnog doba.

    I u noći, koje gavrani se plaše,
    Naše besne strasti, s maskama što kriju,
    S perversnim veseljem krv života piju, -
    Rastočeno vino u bizarne čaše...

    Samo, crnim društvom, kao tanak vlat
    Na vetru, zadrhti slutnja što se krije,
    Monotono, kobno, k'o domaći sat
    U zidu, dok jedna opomena bije.

    Slućenog glasnika savesti još nema.
    Ali on će doći, ma u zadnji čas,
    Da nam ipak javi, usplahiren vas,
    Da nam se gost jedan u posetu sprema.

    I da Mladost naša dolazi sa dna
    Zaborava našeg, svoga vlažnog groba;
    I da će nam doći, u zlokobno doba,
    Za osvetu svoga osramoćenog sna.
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  6. #21

    Odgovor: Sima Pandurović

    АЛИЛУЈА


    bили смо деца, и на трошној клупи,
    У старој порти, испод кестенова,
    Побожно, када Мај и нада пупи,
    Слушасмо тихо, на помолу снова,
    С невиним хором скривених славуја,
    Мутну и тужну песму: Алилуја!

    Заборавили смо после прве дане
    Вере и мира; сасекли смо брзо
    Младачких снова мирисаве гране;
    Оркан је страсти душу нам растрз’о.
    Били смо глуви, поносни кад бруја
    На истом месту старо: Алилуја!

    Данас је живот само ружна мрља,
    Данас је јесен; и кад ветар дуне
    И труло, жуто лишће закотрља,
    Млаз мрачне вере у судбину суне.
    Сада смо мирни: прошла је олуја...
    Алилуја! Алилуја!
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  7. #22

    Odgovor: Sima Pandurović

    ŽIVOT

    Između onog što nekada beše
    I onog što nikad više biti neće
    Mladosti jedne oči nam se smeše,
    K'o božje zvezde na zemaljsko cveće.

    Između onog što nekad bejaše
    I onog što nikad više biti neće
    Himera jedna što se Bolom zvaše
    Sa našom Srećom u nevrat se kreće.

    Između onog što je nekad bilo
    I onog što nikad više biti neće
    Anđela jednog šumi belo krilo
    Nad snom što tiho, k'o oblak preleće.

    Sima Pandurović

Strana 2 od 2 PrvaPrva 12

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •