Dušan Vasiljev - Strana 2
Strana 2 od 2 PrvaPrva 12
Prikaz rezultata 16 do 24 od ukupno 24
  1. #16

    Odgovor: Dušan Vasiljev

    SINOĆ, KROZ MRAK

    Kroz mrak je sinoć bolesna seta bludila
    i u duši mi zima zastudila;
    sinoć se prvi put nisam prekrstio,
    sinoć sam primio na sebe kletvu tuđu
    i tuđa me je žena prvi put poljubila.

    Juče smo se, u podne, ispred oltara sreli;
    od istoga smo Boga isto prosili
    i žrtve smo iste prinosili
    (al Ono nismo hteli, nismo hteli!...).
    Ljudi su žito kosili,
    i nizali se zreli snopovi;
    potok je nadu i mladost i sreću hukao;
    a na grudima našim bolesna je seta klecala.
    Ona je, tuđa žena, očajnički jecala,
    ja sam pokajnički jaukao,
    ko umrloga Boga crni popovi
    u podnevnom, prividnom, svetlom zraku...

    I sastali smo se u mraku,
    gde je sinoć bolesna seta bludila,
    i ona me, tuđa žena, prvi put poljubila.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #17

    Odgovor: Dušan Vasiljev

    ONDA SE SVRŠIO PRVI PROLOG

    Onda se svršio prvi Prolog,
    i ja sam rekao: aliluja.
    I neka blaga i topla struja
    šaptala mi je: odreci se svog, -

    kad nemaš ništa, sve je tvoje:
    svi putovi, drumovi i pruge
    što vode sreći i setne duge,
    i zvuci i tonovi i boje.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #18

    Odgovor: Dušan Vasiljev

    Pesme o životu

    I

    Pevam prljave krčme sa granice naših spoznaja,
    rakidžinice sa papirom mesto stakla
    na prozorima;
    naličje sjaja
    što se u bašti na travi stvara.

    I plačem sa decom i majkama otrgnutih
    utvara,
    što su se survali u bezdan pakla
    sa smehom i radošću, i sa bezumnim besom,
    ako im se u ludom srkanju puti
    jedna samo čaša izmakla,
    jedno slatko obamiranje.

    Pevam prljavu krčmu,
    i dok mi pesma šiba
    zidove i pod što se godišnje jednom riba,
    bura dostiže granice
    najveće moći,
    i bludnice su prazne stanice
    naših noći.

    ( A po taktu
    starog dobrog valsa: )
    U čempresu, na žalu,
    princ kakav bled ljubi
    princezu svoju malu...

    II

    Pevam pijane žene, što raspliću kosu
    kada mesec im obvije struke
    srebrnim tankim velom,
    što se vuku
    kroz sto ruku
    za koru hleba suva
    po svetu celom.

    A nema nigde mira za duše
    što svojim gresima mole
    mir,
    mir,
    mir; i samo strave -
    ima.
    Poleta majke gole,
    majke, brate, majke,
    sa velikim, strašnim trbusima,
    i dignute ih glave
    uguše.

    Život se često i ne osvrće,
    i prođe
    kao što prolaze oblaci
    kraj crnih, vitih dimnjaka.

    III

    Dimnjake pevam mesto mramornih
    raspeća
    očima u sebe upijenim;
    dosta je bilo ornih
    pesama i viteških krika!
    I samo sam sin stoleća:
    dok se sa očima snenim
    belim oblakom ženim
    (srce mi ritmom čeličnih čekića bije),
    a pesma mi je
    hladna ko urlik fabrika.

    Svet će možda ponovo poći
    putem, gde molitve niču i raste glog,
    gde caruje Tama, i Strah, i Bog.
    Ali će čovek što pod nebom leti
    nasmejati se meko i zvonko.

    I ritmom bezumnog vitlanja,
    agonijom
    bonijom
    nego što je Alba klao
    u ime boga,
    opojnim, ludim ritmom rada
    Čovek što je pred bogom nekad na pločnik pao
    na koncu će da ga nadvlada.

    VIII

    Devojke,
    što se mirisom svog tela
    opijate
    dok vam nad glavom huči
    sto radnih bića, sto crnih, gvozdenih strojeva,
    vaše se dojke
    ko dva usijana valjka klate,
    ko dve poludele šetalice
    na nekom zaboravljenom satu;

    a o vratu
    teret vam kobna života visi
    (kao u podne, leti, dve zlatne kaplje znoja
    na vašoj maloj, tvrdoj sisi).
    Strasti su, verujte, samo obruči,
    kojima nas život sputa,
    da nas što lakše proguta.

    Da li, dok porubljene
    bdite nad plodom
    i uspehom rada, što se uvek dalje odvlače,
    da li vam uspomene,
    na mene
    nešto znače?

    Ili ste me sa svoje duše sprali
    kao znoj čela sa vodom
    kad cikne da se stane.
    Ili me se, katkad, u šali
    setite?

    A ležali smo ko snoplje
    u senci ubogih bagrena i lipa.
    (O kako su prolazili trenuci
    jednočasovnog odmora posle ručka!)
    A bog, taj dobri, predobri,
    u svojoj teškoj ruci
    držao je, na nas uprto, koplje
    sunčanih zraka.
    I činilo nam se da pod njegovim plaštom
    sto svetih junaka
    oganja na nas sipa,
    pod senkom spojenih bagrena i lipa.

    Šest... Sećate se?
    Ah, da,
    uspomene su uvek lepe.

    No, ja ću vas nedeljom strasno grliti,
    i naći u vama novih želja bezdan,
    rumenih obraza.
    I sa naših staza
    uvek ćemo, devojke, uspeti
    uvući u se krajičak neba,
    sladak, čaroban, zvezdan.

    A u ponedeljak, a u ponedeljak
    (nećemo žaliti, devojke, za rajem!)
    poć ćemo opet u borbu za se,
    i za sve.
    Rad će čoveka da spase,
    to vi dobro znate.

    A mene ćete se sećati
    sa svakim zalogajem,
    što ga progutate
    u senci crnih, visokih dimnjaka.

    IX

    Noćne strave
    padaju po nama kao pahuljice,
    i svetovi zaborave
    čorobne reči
    da se u svoja bića vrate.

    Tonu ljudi i žene
    u svoje lepe, šarene
    razvrate,
    u sjajna,
    beskrajna
    lomljenja bela, meke puti.

    I često ničeg drugog ne možeš, druže, čuti.

    Noć Života.

    Samo se vidik po kutovima greha
    ogrne svodom
    belih uteha.

    Polja drhteći grle
    duge,
    svetle i plave železne pruge
    i nose ih noću u beskrajnost.

    X

    O, dugi naši žuti,
    uvenuti,
    sušičavi naši stolovi
    sa četir uvele noge
    ko kakva slepa braća!

    Nismo kraj vas snili
    o ljubavi ili o bludu.
    Žudno smo želeli nedelje,
    da zagrlimo grudu
    kraj reke,
    da nam dane sunčane i daleke
    veselom pesmom vraća.

    O, vama pevam, naša široka zdanija
    prepuna parom i dahom
    (drugih hramova niko nije hteo!)
    Svaki je naš napor sveo
    predotajstvena litanija,
    i svaki naš uzdah
    prelomljen hleb je beo...

    Drugovi, devojke, žene,
    život nam dade svetost hotenja
    njegovih slatkih čari!

    A sve se menja.

    Kad se u naše duše nemoć uvuče
    i tela
    kad budu svela,
    okrenuće se stvari; -

    razgledaćemo šarene, čudne slike,
    pokatkad ćemo čitati klasike
    i starog, dobrog Aristotela...
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #19

    Odgovor: Dušan Vasiljev

    Prolog

    Sve jedno sa ili bez rime,
    nema važnosti oprema i sjaj,
    ako duša bolna
    bolnim osmehom nad prošlošću bdi.

    Nema praznika ni nedelja,
    i sva je sreća u suncu
    što nas pokatkad u stari život vrati,
    i razbudi u nama ponovo drvodelje
    sa livanskih i balkanskih gora.
    A trag je dubok i strašan
    i neće ga nikad niko zatrpati.

    Pomislimo i sami da smo pozeri
    kad vinogradi i žita zru,
    pa ponoć dođe i rane se raskrvave,
    i svejedno: Isusi ili Ahasveri!
    Drugi bi nas samo oblici spasli.

    I dođemo do kraja puta,
    a te oblike još nećemo naći:
    o, mi to znamo.
    Osnovna je naša boja siva,
    kao nebo jesenje,
    kao duh ubice druga.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #20

    Odgovor: Dušan Vasiljev

    U mraku

    Niže se na duši udar za udarom
    i sreću se samo kužni ostaci
    života, po putu izrivenom, starom;
    o, svi smo ovde krvavi ortaci
    otac i sin, učitelj i đaci.

    Već nam oltare plamen požara liže
    i naš jauk nebo dostiže,
    i nema sanjanja o majskoj seti,
    jer će nam plamen pamet oduzeti.

    O, krvava braćo u snegu,
    ljubav i bog i život su trice;
    stvarnost je jauk što caruje na bregu,
    bombe i kamioni i krilatice.
    I noć slazi,
    i mremo tiho u toj krvavoj vlazi.

    Sleđen naš osmeh zaluta na modre like
    i uplete se u bore crne, teške,
    ko krst na vrhu stare, čudne bazilike.
    I sa suzama milujemo te slabe
    umorne naše smeške:
    utehe za nas nema.

    U rovovima, nepoznati, turobni,
    osuđeni, prezreni, kobni
    čujemo uvek hladan krik grobni.
    I put nam krivuda,
    i trone nas lišće zeleno, i gruda.

    Noć padne, i u ciku zagrli je tresak
    paklen;
    i delovi nas polete zrakom
    kao krvav, krupan pesak
    kao mehur šaren, staklen.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #21

    Odgovor: Dušan Vasiljev

    Pesma

    Snivamo o cvetnim krajima,
    o rumenim, slatkim događajima,
    a život oblači ognjene odore.
    I polete strahovi kao tane,
    i u strahovito krvave, krvave dane
    sve nam lepe snove obore.

    A požar se oko naših glava
    ponovo, ponovo razbuktava.
    I padamo na kamen, u brlju,
    i peremo drhteći crvenu, krvavu mrlju
    sa svoje duše,
    i gluvi od tutnjave, slepi od dima,
    pevamo bogu i đavolima.

    Nema noć savlada naše želje
    za daleke, tople, mirisne postelje,
    i u san nas baca,
    u zemlju i blata, i mrtvaca.

    O, nije se smejalo od poroka u blatu
    ili u hladnom kazamatu!
    Uvelo je cveće, osušio se koren.

    I čovek je satrt, pogažen, umoren.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #22

    Odgovor: Dušan Vasiljev

    Trag bure

    Gorko sećanje na Pokolj u snove mi se uplete
    i nosim ga sobom kroz svetove i noći,
    i nigde mu nema granice;
    a smrt je svirepa kod Soče i Gračanice
    kao i pod Jokohamom.
    Vreme se titralo s nama ko orkan sa žutom slamom,
    i bili smo svugde pajaci, marionete.

    Blistava svitanja pronosila su nam dana požare,
    a mi smo čekali uvek čudesa
    da nas spasu, ili izmrcvare.

    Nikad radosti, u suton ili u podne,
    a san nam je bio
    kuća i njive plodne.
    Mladost nam je raznela bura
    preko veselih vila, mrtvačkih gudura,
    gajeva i golih hridi,
    i po nebu se klatiše razapeti
    simboli bezumlja
    krvavi, crveni romboidi...

    Čovek se u meni stidi, stidi...
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #23

    Odgovor: Dušan Vasiljev

    Veče na Savi

    I

    Ko zmija što snagu iz srebrne noći crpe,
    pruža se, ćuti (ne dahće); sto očiju
    otvorila i poglede pod nebom valja.
    O, nikad! Nikad!
    Iz mraka se nižu kosturi, i krpe, krpe
    što se sa fijukom vetra viju,
    kad sine munja bleskom belog emalja.

    Od grada do grada, gde put je vodi,
    šapće o moru, miru i slobodi,
    a na leđima joj strahotne furije plove
    čelične mačke i kazani, kazani.
    Pa ipak tiho po mesečini teče,
    i ista je sudba svako jutro, i svako veče.
    I zove, zove
    naša
    reka Sava.

    II

    Prvi smo bili tamo gde se sa smehom gine
    gde je jauk pesma uranka i smiraja.
    Cela povorka vedrih! I za nama hrpa je strave
    podlo puzala, i pritajeno,
    i veselo smo prošli krv i smrt i razvaline.

    O, često su nam snovi bili java!

    I trag se provlači dušama
    kao kroz snežno polje crvene krvave niti,
    i kraj je već svemu:
    Zbilja oblači oblačne sutone maja
    i večni sanjari, mi,
    nećemo nikad više s osmehom sniti.

    A život nije dobio drugi oblik
    i sve ide starim koritom:
    i, ne shvatajući, pod nama šumi Sava
    i tužno šapće pritom!...
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #24

    Odgovor: Dušan Vasiljev

    Smrt pokolenja

    Mi srećni nismo bili.

    Nismo oprali na vrelu bratstva oči,
    nego smo u groblju, na hladnoj, kamenoj ploči
    slušali kako Majka za Sinom cvili.

    I iz groblja došli smo čisti,
    kroz oblake dima
    nazirao se svetlosti nove luč, -

    i vi nas dočekaste
    pletenim, trostrukim bičevima.
    I vaše ruke, ko železni obruč
    koji guši, guši... guši...
    obviše se oko naših grudi.

    Mi smo tada u duši
    prokleli i vas i sebe;
    i od bola
    promenili smo sto idola
    i na sto staza htedosmo stati.

    Ali na svakoj po jedna Mati
    reče nam da ni mi nismo ljudi.

    I tada smo odrekli se svega!

    Noć svugde, kao i pre. I tama...
    Mi izgibosmo pod crnim zastavama,
    a vi slavite pompezan pir...

    Noć svugde.

    I tama.

    I mir...
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Strana 2 od 2 PrvaPrva 12

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •