Herman Hese




(2. jul 1877. - 9. avgust 1962.)



Tvoji snovi su u pravu, ali ne i život i stvarnost. Tvoji zahtevi su odviše visoki, tvoja glad prevelika za ovaj jednostavni i nemarni svet, zadovoljan tako sitnim stvarima, koji te odbacuje od sebe jer ti za njega imaš jednu suvišnu dimenziju".
(Herman Hese - Stepski vuk")



Nemački romanopisac, pesnik i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1946. godine, kod koga se u centru pažnje nalazi čovek koji razbija šablone civilizacije kako bi pronašao svoj suštinski duh. Pozivanjem na samo-realizaciju i čuvenim Istočnjačkim misticizmom, Hese je posthumno postao kultna figura hipi generacije.



Herman Hese je rođen 2. jula 1877 u Kalvu, Virtemberg, u Nemačkoj, u porodici hrišćanskih misionara. Nakon uspešnog pohađanja Latinske škole u Kopenhagenu, Hese je počeo da pohađa Evangelističku teološku bogosloviju 1891. godine po želji svoga oca. Ovde je Hese već počeo da pokazuje svoj buntovni karakter i već naredne godine je pobegao iz Bogoslovije. Iste godine, u maju, Hese pokušava da izvrši samoubistvo. Prvo je o njemu brinuo sveštenik, da bi ga posle smestili u duševnu bolnicu. Svoje gađenje prema konvencionalnom školovanju opisao je kasnije u romanu Ispod točka" (1906).



Verujem da postoji suština svega, nešto što ne možemo nazvati učenjem. To je, prijatelju moj, samo znanje - i ono se nalazi svuda"
(Herman Hese)



Krajem 1892. godine upisao se u Gimnaziju, ali je 1893. prekinuo sve studije i završio sa službenim obrazovanjem.



Zatim je počeo da radi kao šegrt u jednoj knjižari, koju je napustio posle samo tri dana, da bi narednih 14 meseci proveo kao šegrt u fabrici satova za kule. Ipak, 1895. godine ponovo je počeo da radi kao pomoćnik u knjižari.



Njegov posao u knjižari podrazumevao je sortiranje, arhiviranje i pakovanje knjiga. Kada bi se završilo 12-časovno radno vreme, Hese bi ostajao i nastavljao lična istraživanja. Knjige su mu uvek bile draže od druženja. Proučavao je teološke spise, a kasnije Getea, Šilera, Lesinga i grčku mitologiju.



1896, njegova pesma Madona" pojavila se u jednom Bečkom časopisu. 1899. godine izdao je knjigu pesama Romantične pesme" i knjigu sa kratkim pričama Sat posle ponoći". Obe su prošle finansijski katastrofalno. Na primer, pesme su štampane u 600 primeraka, a prodata su samo 54!



U jesen 1899, Hese se zaposlio u cenjenoj knjižari antičkih dela u Bazelu. Ovde će se razviti i duhovno i umetnički, ali i steći značajna poznanstva.



1900. godine Hese je oslobođen služenja vojnog roka zbog problema sa vidom. Pored ovoga, napregnutost nerava i neprestane glavobolje pratiće ga celoga života.



Pisao je pesme i kratke književne tekstove za lokalne časopise i živeo od honorara. Ovako je privukao pažnju uglednog izdavača, Semjuela Fišera, koji je uskoro objavio prvi Heseov roman Peter Kamencind" (1903) i od tada je mogao da živi kao slobodan umetnik.



1904. godine, nakon što je s prvim romanom stekao slavu, oženio se sa Marijom Bernouli i naselio se kraj jezera Konstanca. Sa njom je imao tri sina. Ovde je napisao roman, Ispod točka", koji je objavljen 1906. godine. A potom se opet posvetio pesmama i kratkim pričama.



Početkom 20. veka svet je ponovo otkrio dela Artura Šopenhauera, za koja se zainteresovao i Hese. Počeo je da otkriva budizam i teozofiju, te obnovio svoju staru želju da poseti Indiju. Ovo je period u kojem se udaraju temelji jednog od njegovih najboljih romana, Sidarta", koji će, doduše, izaći tek 1922. godine.



Nije naš cilj da postanemo kao drugi; potrebno je da se međusobno razlikujemo, da naučimo da vidimo drugačije ljude od sebe i da ih poštujemo zbog toga što su".
(Herman Hese)



1910. godine izdaje treći roman, Gertruda", za koji će sam kasnije tvrditi da predstavlja njegov umetnički pobačaj".



1911. godine, odlazi na putovanje u Šri Lanku i Indoneziju i ne pronalazi ono što je očekivao. Vratio se kući bez duhovnog nadahnuća, a onda se sa porodicom preselio u Bern, u nadi da će promena sredine spasti brak koji je odavno bio na klimavim nogama. Iz ovog iskustva nastaće roman Rozalda" (1914).



3. novemebra 1914. godine napisao je esej O prijatelji, ne tim tonom", u kojem traži od nemačkih intelektualaca da ne srljaju u nacionalizam. Bio je ubeđeni pacifista. Nemačka štampa ga je oštro napala, velika većina prijatelja se distancirala od njega, a preteća pisma su postala svakodnevna pojava.



"Kako da ne budem stepski vuk, olinjali pustinjak usred sveta čiji ciljevi nisu moji, čije mi radosti nista ne znače!"
(Herman Hese - Stepski vuk")



Usled novonastalih nevolja, kao i problema u braku, Hese je počeo da odlazi na psihoterapiju kod J.B. Langa, učenika Karla Gustava Junga, da bi kasnije lično upoznao i samog Junga. Jungovo učenje ostavilo je dubok utisak na Hesea, i za tri nedelje, u periodu septembar-oktobar 1917. godine piše Demijana". Roman će objaviti tek po završetku rata, 1919. godine i to pod pseudonimom Emil Sinkler. Inače, Jungova ideja o dualnosti ljudske prirode, njegov sistem introvertnosti i ektrovertnosti, kolektivnog nesvesnog i sistem simbola, ubuduće će obeležiti Heseovo stvaralaštvo. Ove godine objavio je i zbirku kratkih priči Čudne vesti sa Druge Zvezde".



Iste godine, nakon što mu se žena oporavila od nekoliko nervnih slomova, Hese se razvodi. Preselio se u grad Montanjola, gde je započeo sa slikanjem.



1922. godine objavio je svoje remek-delo Sidarta", koje se bavi Budinom mladošću i emigrirao u Švajcarsku, čije državljanstvo je dobio 1923. godine.



1924. godine oženio se pevačicom Rut Venger. Ovaj brak od početka nije funkcionisao i brzo se raspada, a Hese piše možda svoje najbolje delo - Stepski vuk", objavljeno 1927. godine. U ovom delu se bavi duhovnom samo-realizacijom pojedinca.



Ubrzo nakon uspeha sa ovim romanom, Hese se odriče osamljenosti i ženi se jevrejkom Ninon Dolbin Auslender, sa kojom ostaje do kraja života.



1930. godine izlazi roman Narcis i Zlatousti". U njemu je suprostavio intelektualnog asketu, koji se zadovoljava ustanovljenom religijom, i umetničku, senzualnu potragu za ličnim samoostvarenjem. 1932. godine izašlo je Putovanje na istok", a godinu dana ranije započeo je sa radom na svom poslednjem romanu Igra staklenih perli".



Uvidevši kakve užase može doneti nacizam, on ponovo podiže svoj glas, a 1933. godine pomaže Tomasu Manu i Bertoltu Brehtu da odu iz Nemačke. Još od 1910. godine kada je počeo sa pisanjem recenzija knjiga, Hese je podržavao i pomagao brojne jevrejske autore, ali kada je napisao članak za Frankfurter Zeitung", Hesea su optužili da podržava nacizam. Ipak, do kraja 1930-tih, nemačke novine su prestale da objavljuju njegove tekstove, da bi na kraju njegova dela bila potpuno zabranjena.



Onaj ko ne može da misli ili preuzme odgovornost za svoje potrebe jauče za liderom" (Herman Hese)



1943. godine objavljuje svoj poslednji i najduži roman Igra staklenh perli", za koji će 1946. dobiti Nobelovu nagradu za književnost. Hese se ponovo bavi dualnošću ljudske prirode, misaonog i aktivnog života, a ovoga puta u centru zbivanja se nalazi neverovatno nadareni intelektualac. Inače, primetno je da je glavni lik u svim Heseovim romanima osoba po mnogo čemu slična svom autoru, i to ne samo duhovno, misaono i iskustveno, već i po životnom dobu. Neki sugerišu kako u njegovim romanima sam Hese govori iz različitih likova, što je, zapravo, posledica njegovog istraživanja ljudske prirode i potrebe da sukobi njene različite strane, kako bi ih razjasnio i sebi i drugima. On sebe secira i različite aspekte svoga bića suprostavlja kako bi pronašao svoju suštinu.



Unutar nas postoji nešto što sve zna, sve želi, sve radi bolje od nas".
(Herman Hese)



1946. godine objavio je esej Ako se rat nastavi...". Inače, po završetku Drugog svetskog rata, Heseova produktivnost je značajno opala. Ponovo se vratio pisanju pesama i kratkih priči i više nije objavio ni jedan roman. Umro je 9. avgusta 1962. godine.



Njegova popularnost se obnavlja krajem 1960-tih, kada njegove romane otkriva nova, hipi generacija, koja u njima pronalazi uporište za svoje ideje. Potraga za ličnim prosvetljenjem, što je Heseova preokupacija, posebno u romanima Sidarta", Putovanje na istok" i Narcis i Zlatousti", poklapala se sa idealom hipika. Takođe, Magični teatar", scena iz Stepskog vuka", interpretirana je u nekom obliku psihodelije pobuđene drogama.



1995. godine izašle su Završene bajke Hermana Hesea".



Poziv smrti je poziv ljubavi. Smrt može biti slatka ako joj se odazovemo, ako je prihvatimo kao veliku večnu formu života i transformacije".
(Herman Hese)









Dragan Matić