Marsel Prust









(10. jul 1871 - 18. novembar 1922)




„Ljudi širom sveta su tako prožeti glupošću da im izgleda neverovatno da neko ko im pripada poseduje talenat. Oni cene samo ljude od pera koji ne pripadaju njihovom svetu."
(Marsel Prust)



Adrienu Prustu, uglednom lekaru i Žani, koja je poticala iz bogate jevrejske porodice, 10. jula 1871. godine rodio se sin, Marsel. Budući autor jednog od najcenjenijih romana XX veka „U traganju za iščezlim vremenom", ubrzo je oboleo od astme, od koje će patiti do smrti, a koju je bezuspešno pokušavao da izleči u morskim kupalištima u Normandiji. Njegovo rođenje poklapa se sa potiskivanjem Pariske komune, a detinjstvo sa konsolidacijom Treće republike.



Dok se školovao na Liseju (1882-89) pisao je za razredni magazin. Prava je diplomirao 1893. a književnost 1895. godine.



„Vreme prolazi, malo po malo i sve laži koje smo izgovorili postaju istina."
(Marsel Prust)



U mladosti, Prusta su smatrali hohštaplerom, kojeg u težnji da postane pisac ometa samo jedna ozbiljna prepreka - nerad. U ovom periodu imao je reputaciju snoba i estete, što će kasnije uzrokovati njegove probleme sa objavljivanjem prve knjige.



„Samo radi elegancije i dalje se trudim da ostanem moralno čist."
(Marsel Prust)



U periodu od 1895. do 1899. godine piše autobiografski roman „Jean Santeuil", ali ga ne završava, jer otkriva dela kritičara umetnosti Džona Raskina, pod čijim uticajem kreće u potragu za smislom, otkrivajući lepote prirode i diveći se gotskoj arhitekturi.



Postao je aktivni učesnik u tada čuvenom „slučaju Drajfus" (1897 - 1899), učestvujući u organizovanju peticije i pomažući Drajfusovom advokatu.



1900. godine putuje sa majkom u Veneciju i obilazi crkve u Francuskoj.



1903. godine umire mu otac, a 1905. i majka. Iako je finansijski bio potpuno obezbeđen (po današnjim merilima nasledio je oko šest miliona dolara), živeo je u velikoj patnji i samoći. Da bi pobedio svoju usamljenost počinje da piše svoje veliko delo. Napravio je nekoliko skica, prvu verziju započeo 1905. godine, a drugoj se na kratko posvetio 1907. da bi se 1908. godine ponovo vratio svom delu. U želji da pročisti svoj stil od uticaja drugih, napisao je parodije na Balzaka, Flobera, Renana i druge svoje omiljene pisce. A kada mu je postalo jasno da je njegovom delu neophodna filozofska osnova, napisao je esej u kojem je napao tadašnju francusku književnu kritiku, koja je literaturu smatrala razonodom obrazovanog uma i istakao sopstveno gledište, po kojem je zadatak umetnika da iz nesvesnog sećanja ponovo otkrije uvek živu stvarnost, koju zbog svojih navika ljudi nisu u stanju da uoče. On kompenzuje izostanak društvenog života komunicirajući sa svojim likovima, koji napadaju neke njegove stavove izložene u prethodno napisanom eseju. Pored toga, Marsel održava i bogatu korespodenciju, govoreći da vešt umetnik pomoću pisama može da izgradi svoje izmišljenje svetove.



„Pomodni milje je onaj u kojem svi misle kao većina. Postoji li mesto gde svako ima svoje mišljenje? Postoji, to je literarni milje."
(Marsel Prust)



Ponovo se leči u morskom kupalištu od 1907. do 1914. godine, gde upoznaje prelepu, mladu devojku sa kojom namerava da se oženi, ali se iznenada povlači, odlazi u potpunu izolaciju i posvećuje se samo pisanju svog dela.



Nobembra 1913. godine Marsel Prust štampa prvu knjigu iz ciklusa „U traganju za iščezlim vremenom" - „U Svanovom kraju" i to o svom trošku, jer su ga prethodno odbili svi veliki izdavači. Po prvobitnom planu, želeo je da objavi samo dve knjige, ali ga je u izdavanju druge sprečilo izbijanje Prvog svetskog rata. Tokom rata je prepravio svoj roman, obogatio ga i produbio osećanja, strukturu, uvećao realistične i satirične elemente. Na kraju, ciklus „U traganju za iščezlim vremenom" brojaće čak sedam dela. Svi romani su međusobno povezani, uglavnom preko likova. Opšte je prihvaćen stav da delo obiluje autobiografskim elementima, iako je Prust izjavio da su svi događaji fikcijski. U delu se neprestano prepliću prošlost, sadašnjost i budućnost, a sve ih povezuje detalj koji je intimno i psihološki značajan za pojedinca. Život je niz trenutaka koji umiru, ali koji vaskrsavaju u našem sećanju.



„Svaki čitalac pronalazi sebe. Rad pisca je samo neka vrsta optičkog instrumenta koji omogućava čitaocu da uvidi u sebi ono što bez ove knjige nikada ne bi."
(Marsel Prust)



Napisan hronološki, roman prati i prikazuje sazrevanje glavnog junaka i širenje njegove svesti. Paradoksalno, što je zreliji, on se sve više povlači od svoje okoline. Gubeći iluzije detinjstva, otkrivajući društvene maske, idealista neminovno pada u ironiju. Glavni lik želi da otkrije svoj pravi identitet, a u trenucima koji omogućavaju vraćanja vremena unazad, putem sećanja, on uspeva da ostvari kontinuitet sa nekim od svojih izgubljenih „ja". Prust prikazuje kako jednu istu osobu različite sredine doživljavaju na potpuno različite načine. On naglašava relativnost sveta, stvarnosti koja nije jedna i apsolutna, već potpuno proizvoljna. Postavlja se pitanje i pouzdanosti sopstvenih osećanja, kada se junak pita da li je on zaljubljen u ženu ili samo sliku koju je stvorio o njoj.



„Dobro sam shvatao da je to što oni tu rade samo igra, i da su se oni, u ime nekih meni nepoznatih obreda, složili da se pretvaraju..."
(Marsel Prust)



Posebnu pažnju Prust je posvetio životu kao pozorištu u pozorištu. Ljudi u određenoj starosnoj dobi preuzimaju uloge koje im se čine podesnim ili koje im nameće društvo i kasnije ih glume sa smrtnom ozbiljnošću, verujući slici koju je svet stvorio o njima. Istina je nedokučiva, jer što je čovek stariji to je udaljeniji od svog iskonskog bića i prilagođeniji preuzetoj ulozi. Pri tom, Prust obraća pažnju i na psihologiju mase, te kako su ljudi spremni da veruju u izvikane vrednosti, bez postavljanja pitanja, ukoliko su uvereni da i drugi tako misle.



„Što sam više pljeskao to mi se činilo da Berma bolje glumi."
(Marsel Prust)



On povremeno povlači u senku prvo lice romana i postavlja ga kao gledaoca, vršeći stalnu smenu subjektivnog i objektivnog u izgradnji dela. U romanu je sve povezano gustom mrežom secanja koje u prošlosti pronalazi trenutke koji određuju sadašnjost i predviđaju budućnost. Prust nije delio stav po kojem je umetnost prosta kopija života, već naprotiv, sam život u umetnosti otkriva smisao. Pisac treba u pojedinačnom da otkrije opšte.



„Sreća je blagoslov za telo, ali patnja razvija snagu uma."
(Marsel Prust)



U martu 1914. godine jedan od izdavača koji ga je odbio, Andre Gide, pokušava da otkupi prava na roman, ali Prust, verovatno još uvek uvređen zbog prethodnog odbijanja, na to ne pristaje. Gide je bio uporan, novi pregovori su vođeni u periodu između maja i septembra 1916. godine, ali ponovo bezuspešno. Napokon, 1919. godine uspeo je da otkupi prava i na prvi roman i na sve potonje.



Poslednje tri godine života Prust je proveo potpuno izolovan u sobi obloženoj plutom, gde se predano posvetio svom remek-delu. Gotovo da uopšte nije izlazio iz nje, plašeći se za svoje zdravlje, ali je ipak oboleo od zapaljenja pluća i umro 18. novembra 1922. godine. Poslednje tri knjige iz ciklusa objavljene su posthumno. Iako je bio nominovan za Nobelovu nagradu za književnost, nije je dobio (uostalom kao ni Tolstoj, Čehov, Borhes, Ibzen...), ali ga danas svrstavaju među najbolje francuske i svetske pisce.



„Naša ljubav prema drugima ne slabi zato što su oni mrtvi, već zato što umiremo mi."
(Marsel Prust)











Dragan Matić