Naša spomen-obeležja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 117

Hybrid View

Prethodna poruka Prethodna poruka   Sledeća poruka Sledeća poruka
  1. #1

    Naša spomen-obeležja

    NAŠA SPOMEN OBELEŽJA

    Postoje kod nas mnoga obeležja različitih formi – gradjevine, skulpture, spomen-ploče, memorijalni prostori, parkovi, mesta... Svim tim obeležjima je zajedničko ono bitno: stvorili su ih ljudi sa namerom, ciljem da se nešto ili neko ne zaboravi.

    O tim obeležjima, a još više o onome na šta ili na koga treba da nas potsećaju znamo više ili manje. Oni koji su obeležje stvorili nekada su nepoznati, a nekada mi o njima možda ne znamo.

    Spomen obeležja su verovatno pojava stara koliko i civilizacija, tj. koliko i ljudska potreba da se nešto saopšti narednim generacijama.

    Naravno, nisu sva spomen obeležja i opstala. I spomenici s kojima se susrećemo – neki su opstali duže, neki tek koju godinu ili deceniju žive. Naravno, na dužinu opstanka spomen obeležja vrlo često su odlučujuće uticale promene religije, ideologije, politike, nacionalnog sastva stanovništva, države koja je bila na nekom prostoru... Prirodne sile i vreme su bez predrasuda uticali na opstanak svih spomen obeležja.

    Iz ovakvih okolnosti proističe objašnjiv, iako ne i u istoj meri i prihvatljiv rezultat: nekih spomen obeležja ima u većem broju od drugih, tj. nije uvek u srazmeri istorijski objektivan značaj dogadjaja i ličnosti sa brojem ili i monumentalnošću obeležja koja na te dogadjaje, ličnosti ili vremena treba da potsećaju.

    Cilj ove teme ne treba da bude političko, nacionalno, ideološko ili bilo kakvo drugo opredeljivanje, sukobljavanje; nipodaštavanje ’tudjeg’ ili glorifikovanje ’sopstvenog’. Ova tema je mesto za upoznavanje sa spomen obeležjima. I ništa više od toga.

    U pogledu geografskog prostora na kome su spomen obeležja: ona na prostoru Republike Srbije, a van nje - kada se radi o spomen obeležjima od većeg značaja za našu državu (npr. spomen obeležje na Krfu.)

    * * * * *


    SPOMENIK NEZNANOM JUNAKU NA AVALI

    Ime: 0.jpg Pregleda: 1399 Veličina: 53.0 KB
    Radjanje sunca iza Avale - spomenik Neznanom junaku je na desnom, navišljem vrhu, nazire se.

    Ime: 0 (1).jpg Pregleda: 1342 Veličina: 27.7 KB
    Slikano sa obilaznice oko Beograda, negde izmedju Dobanovaca i Save.

    Posle Prvog svetskog rata, lokalno stanovništvo pronašlo je veći broj grobova srpskih vojnika poginulih u ratu, među njima i grob jednog neznanog srpskog vojnika. Narod okolnih sela je tom vojniku 1922. podigao skromni spomenik u obliku krsta. Kasnije je Državni odbor za podizanje spomenika Neznanom junaku odlučio da mu se na vrhu Avale podigne reprezentativniji spomenik.

    Ime: 0 (2).jpg Pregleda: 1361 Veličina: 46.5 KB
    Prvobitni spomenik.

    Идеја о подизању споменика Незнаном јунаку јавила се готово истовремено у већини савезничких земаља, после Првог светског рата, као општа потреба за изражавањем захвалности ратницима који су погинули за слободу.

    Srbija se razlikuje od svih zemalja učesnica Prvog svetskog rata po tome što sve druge zemlje imaju spomenike Neznanom vojniku, a samo Srbija Neznanom junaku.

    Ime: 0 (3).jpg Pregleda: 1411 Veličina: 64.0 KB
    У време градње (Slika iz Večernjih novosti)

    Градњу споменика незнаном јунаку на планини Авала иницирао је краљ Александар I. Споменик је требао да буде меморијал жртвама Првог светског рата. Датуми исписани на споменику, 1912-1918, означавају да се споменик односи и на погинуле у Балканским ратовима 1912. и 1913.

    Споменик је саграђен између 1934. и 1938. на месту некадашње средњевековне тврђаве Жрнов.

    Ime: 0 (4).jpg Pregleda: 1336 Veličina: 77.4 KB
    Остаци града Жрнов на Авали пре подизања Споменика Незнаном Јунаку

    Za potrebe građenja ovog spomenika 1934. godine dinamitom su razrušeni ostaci srednjevekovnog grada Žrnova, što i danas nailazi na oštru osudu među istoričarima.

    Ime: 0 (5).jpg Pregleda: 1300 Veličina: 185.7 KB

    Ime: 1DSC_2913.jpg Pregleda: 1338 Veličina: 114.5 KB

    Ime: 0 (7).jpg Pregleda: 1296 Veličina: 107.8 KB Ime: 0 (8).jpg Pregleda: 1382 Veličina: 90.4 KB

    За изградњу је искоришћено 8000 кубних метара црног јабланичког мермера (Nije mermer nego granit - nenad.bds). Грађевина је пројектована у неокласичном стилу у форми грчког храма. Као инспирацију Мештровић је користио гробницу Кира II у Пасаргаду у Персији. Гроб лежи на пет усправних блокова гранита и окружен је каријатидама које носе кров.

    Ime: 0 (9).jpg Pregleda: 1214 Veličina: 91.5 KB Ime: 0 (10).jpg Pregleda: 1360 Veličina: 101.4 KB

    Ових осам скулптура симболизују мајке војника и народе и регије Краљевине Југославије. То су: Шумадинка, Панонка-Војвођанка, Црногорка, Косовка, Далматинка, Загорка, Словенкиња и Македонка.

    /Nenad.bds: Mala nijansa u tumačenju simbolike: ''Главне фасаде споменика фланкиране су каријатидама, персонификацијама жена југословенских народа - Босанка, Црногорка, Далматинка, Хрватица, Словенка, Србијанка, Војвођанка и Јужносрбијанка, чиме је на симболичан начин исказана идеја о јединству свих југословенских народа.'' (Завод за заштиту споменик културе Града Београда)/

    Споменик је постављен на врху заравњеног брега, са дугим приступним стазама које воде до два улаза у гробницу.

    На прочељу с предње стране је уклесано:
    Александар I краљ Југославије незнаном јунаку

    Ime: 0 (11).jpg Pregleda: 1379 Veličina: 124.6 KB

    Споменик заузима значајно место у опусу Мештровићеве меморијалне архитектуре, као маузолеј јавне намене у коме су пејзаж, архитектура и скулптура подређени основној идеји како би се нагласила монументалност, репрезентативност и симболика, у складу са наменом споменика као симболичног места одавања почасти свим ратницима палим за слободу на овим просторима.

    Ime: 0 (13).jpg Pregleda: 1266 Veličina: 153.3 KB
    Наравно ово није мој снимак.

    Споменик Незнаном јунаку je на врху планине Авала на југоистоку Београда. До маузолеја води монументално степениште. Налази се на висини од 511 метара надморске висине и представља видиковац Београда.

    Ime: 1DSC_2900.jpg Pregleda: 1241 Veličina: 99.0 KB
    Bili smo u junu 2014. posle jedne od redjih poseta stranih državnika. Venac je položio predsednik Belorusije.

    Ime: 0 (15).jpg Pregleda: 1293 Veličina: 30.5 KB
    Slika iz 'Blica'.

    ''Председник Србије овде, на празник 15. фебруара, одаје почаст свим српским војницима погинулим у ратовима.''

    Сада је изузетна реткост да страни државници одају почаст полажући венац на Гроб Незнаног Јунака.

    Сећам се доба кад је било незамисливо да се страни државници у посети Југославији не поклоне сенима палих бораца полажући венац и уписујући се у књигу. А и с друге стране, чини ми се, државници који су сматрали да нешто значе у свету, па макар и у сопственој земљи и сопственим очима, настојали су да добију прилику да положе венац на Гроб Незнаног Јунака. Тим чиним је уобичајено почињала посета Југославији.

    За мене, за моју генерацију и време Југославије, Споменик незнаном јунаку је био симбол припданости држави, као што је и Тријумфална капија са вечним пламеном симбол Французима. Чини ми се да сада то више није тако и у тој мери, јер нема више државе коју он симболизује.

    Ево и фотографије мог првог самосталног успона на Авалу. Били смо тада гимназијалци, у Београду где се одржавао Савезни слет 'Партизана' (који је касније прерасто у слет у оквиру Дана младости). Нас десетак се, у рану зору, по магли пешке од Авалског друма, попело до споменика и журно вратила да се не окасни на генералну пробу Слета.


    Ime: 0 (12).jpg Pregleda: 1270 Veličina: 77.2 KB
    Poruku je izmenio nenad.bds, 24.02.2015 u 22:15 Razlog: Vraćene nevidljive slike; dodato nekoliko novijih.

  2. #2

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    Spomenik SLOBODA

    na Iriškom Vencu


    Ime: 1DSC_3325.jpg Pregleda: 1397 Veličina: 102.4 KB
    Zora

    Na Iriškom vencu se nalazi somenik "Sloboda", podugnut 1951. godine, u znak sećanja na borce Narodnooslobodilačke borbe. Autor spomenika je vajar Sreten Stojanović.

    Ime: V.jpg Pregleda: 2460 Veličina: 139.2 KB

    Ime: V (1).jpg Pregleda: 2081 Veličina: 133.5 KB

    Sreten Stojanović (*2. februar 1898. Prijedor -† 29. oktobar 1960., Beograd), akademski vajar, crtač, akvarelista, teoretičar, pedagog i javni radnik.
    Rođen je 2. februara 1898. godine Prijedoru. Počeo je da pohađa srednju školu u Banja Luci ali je kao nacionalistički revolucionar isteran iz gimnazije. Za vreme rata je bio zatvoren. Bio je pripadnik organizacije „Mlada Bosna“ zbog čega je, posle izbijanja Prvog svetskog rata bio osuđen na višegodišnju robiju kao i njegov brat dr. Mladen Stojanović (1896-1942), koji će kasnije (u vreme Drugog svetskog rata) postati narodni heroj.
    Studirao je u Beču od 1917. godine slikanje i vajanje a zatim je u Parizu bio đak Emila Burdela. Sreten je jedan od prvih profesora na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu. Bio je član Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), izabran 1950. godine za dopisnog, a od 1959. godine za redovnog člana.
    Osećaj za monumentalnost izkazuje na spomenicima Karađorđu, 1979. godine, Njegošu, Filipu Višnjiću, Mladenu Stojanoviću, a naročito na spomenicima izvedenim posle Drugog svetskog rata na Iriškom vencu (spomenik Sloboda iz 1951) i u Bosanskom Grahovu.
    Izlagao je još na izložbama nezavisnih umetnika u Parizu 1921. godine. Njegova dela izložena su u više galerija, pored ostalih i u Spomen-zbirci Pavla Beljanskog.
    Umro je 29. oktobar 1960. godine i sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.

    Ime: V (2).jpg Pregleda: 1842 Veličina: 74.7 KB

    Olga Manojlovic-Pintar u tekstu:
    Uprostoravanje ideologije: spomenici Drugoga svetskog rata i kreiranje kolektivnih identiteta, dotiče i značaj ovog spomenika.
    ‘’U procesu kreiranja identiteta jugoslovenske zajednice kljucne elemente su bez sumnje predstavljali razliciti vidovi memorijalizacije Drugoga svetskog rata i glorifikacija martirstva vojnih stradalnika, a zatim i civilnih žrtava. … Promovišuci nove ideološke simbole spomenici su trebali da snaže kolektivno zajedništvo stvarajuci sliku jedinstvenog, gotovo monolitnog društva…
    … Kada je 1948 došlo do razlaza između jugoslovenskog i sovjetskog rukovodstva na nivou simbola nije ispoljen drastican rez sa proklamovanim vrednostima sovjetskog društva. Sterotipi – koje je promovisao socrealizam i koji su afirmisali ideje socijalisticke revolucije i trijumf diktature proletarijata – nastavili su da egzistiraju u gotovo neizmenjenoj simbolici spomenicke arhitekture, ali sa potpuno suprotnim sadržajem. U tom smislu, kao kontrapunkt predstavi vojnika Crvene armije postavljen je simbol jugoslovenskog partizana, kojim je snažno promovisana ideja autohtonosti partizanske borbe i njene ukorenjenosti u narodu. Žensku alegoriju s Augustinčićevog spomenika (na Batini) potisnuo je Stojanovićev spomenik na Iriškom vencu, a autonomnost jugoslovenskog antifašistickog pokreta u toku rata postala je temelj specificnog međunarodnog položaja Jugoslavije u narednim decenijama i jedan od kljucnih elemenata kolektivnog identiteta.

    Ime: V (3).jpg Pregleda: 1208 Veličina: 171.2 KB

    Posebno je, u tom sklopu, simptomaticna jedna izjava skulptora Vanje Radauša, data mnogo godina kasnije – 1974. godine:
    ‘’Ja poštujem zapadnu kulturu, ali sam zaljubljen u svoju zemlju i alergican sam na to što se zove Zapad. Roden me oduševi uvek i svaki detalj katedrale u Šartru ili Remsu, ali ja nemam kompleks pred tim: na mene su ipak više uticali ovo tlo na kome živim, taj rat koji smo vodili. Tifusari koji su tu, u meni i danas.’’

    Ime: V (4).jpg Pregleda: 1474 Veličina: 167.2 KB

    Ime: V (5).jpg Pregleda: 1201 Veličina: 143.5 KB

    Ime: V (6).jpg Pregleda: 1142 Veličina: 185.3 KB
    Fotografisanje sa borcima NOB.

    Ime: V (7).jpg Pregleda: 1163 Veličina: 184.4 KB
    Mislim da je ova grupa došla na obelezavanje Dana ustanka iz Hrvatske.

    Ime: V (8).jpg Pregleda: 1217 Veličina: 222.7 KB

    Zoran Đinđić je pišuci o problemima jugoslovenske države u godinama politickih preispitivanja, posebno naglašavo znacaj simbola za funkcionisanje zajednice:
    Nacionalna državnost se ne integriše prvenstveno putem institucija, nego zajednickim simbolima, u kojima je jedinstvo političke zajednice prisutno, a da ne mora biti posebno tematizovano (Jugoslavija kao nedovršena država, Novi Sad, 1988, 7 – navod je uzet iz gorenavedenog rada Olge Manojlović-Pintar).
    Koliko ja shvatam, gornja Đinđićeva misao nije samo za jedno vreme, jedne prilike, konkretnu državu, naciju,nego je opštijeg važenja.

    Ime: V (9).jpg Pregleda: 1725 Veličina: 145.7 KB

    Ime: V (10).jpg Pregleda: 1161 Veličina: 162.1 KB

    Ime: V (11).jpg Pregleda: 1244 Veličina: 200.9 KB

    Ime: V (12).jpg Pregleda: 1649 Veličina: 183.5 KB

    Iriški Venac je prevoj na bilu Fruške Gore i nalazi se severno od Iriga, na sadašnjem putu za Novi Sad. Spomenik se nalazi na uzvišenju čija je nadmorska visina 509 m.

    Ime: V (13).jpg Pregleda: 1147 Veličina: 170.1 KB

    Ime: V (14).jpg Pregleda: 1340 Veličina: 50.9 KB Ime: V (15).jpg Pregleda: 1295 Veličina: 66.8 KB
    Najstarija moja fotografija koju sam sačuvao - na slici je gost u gimnazijskoj razmeni sa Engleskom.

    Za predeo na kome je podignut spomenik i za sam spomenik vežu me sećanja koja sežu do u rano detinjstvo.
    Ne sećam se kako se to desilo da moja porodica sa nekoliko drugih ide na par dana u Planinarski dom na Iriškom Vencu. Medju porodičnim prijateljima bio je i Demsa (nadimak je po Džeku Dempseju bokseru, jer je i on bio bokser, što nije bila retkost pošto je posle rata boks u Novom Sadu bio najpopularniji sport uz fudbal). Sa Demsom sam išao na uzvisinu na kojoj je bila sveže raskrčena šuma da mu ja, kao šestogodišnjak ‘pomažem’ da mrežom lovi za prodaju štiglice (ptice-pevačice koje su tada bile rasprostranjenije od kanarinaca kao ‘kućni ljubimci’). Sa sobom je iz Novog Sada doneo jednog štiglica u kavezu koji je poslužio kao mamac. Na ram od odsečenih grana je razapeo mrežu koja je padala potezanjem kanapa i poklapala ptice koje je privukao štiglic u kavezu. Pričam ovo jer smo s jeseni krenuli ponovo u lov na štiglice. Medjutim, na tom mestu smo zatekli gradilište – podizao se spomenik.

    Ime: V (16).jpg Pregleda: 1121 Veličina: 211.9 KB
    Spomenik Sloboda se vidi i od ovog spomen obeležja na Partizanskom putu.

    Drugi deo priče iz tog doba je da sam, smucajući se po okolnim jarugama u blizini hotela nakupio gomilu čaura od puščanih metaka i pokoji neispaljeni. Nalazio sam ih pod lišćem, već prilično korodirane i zaprljane. Ne znam tačno razlog zbog koga sam taj nalaz krio od roditelja, ali stvar je otkrivena tek kad smo se vratili kući i kad je izvršena ‘inspekcija’ mog otežalog koferčeta (nešto večeg nego što se korostilo za nošenje užine u zabavište).
    Možda je ovaj dogadjaj sa nadjenim čaurama blizu spomenika izazvao u meni čvrstu vezu izmedju bitki koje su tu vodjene, ne tako davno, i spomenika koji je simbolizovao rezultat tih bitki i pogibija – slobodu. Kad sam koju godinu stariji razgledao na spomeniku reljefom predstavlljene slike iz borbe i stradanja naroda, one su za mene verovatno značile više nego mojim vršnjacima.

    Ime: V (17).jpg Pregleda: 1289 Veličina: 153.3 KB

    Pre no što su borovi zasadjeni ispod proplanka iza spomenika izrasli i zaklonili vidik, to je bio najlepši vidikovac na Novi Sad i dobar deo Bačke. Od vidikovca (kolki znam sadašnje stanje) ostala je samo niska kamena ograda. Šteta.

    Maturu smo proslavili u hotelu na Iriškom Vencu. Proslavu samo zaključili tako što smo se pred zoru ispeli na ‘krila’ spomenika. Dole, daleko pod nama su bledela i nestajala svetla grada i kad je svetlo sunca palo na grad, iz jutarnje izmaglice izdizali su se samo tornjevi. Gledali smo kako zraci sunca prvo osvetljavaju vrh spomenika i figuru žene, pa sve niže, dok za minut-dva crveno jutarnje svetlo nije obasjalo spomenik do podnožja. Bio je to nesmišljen, neplaniran, ali pravi ritual nabijen spontanom simbolikom. Na sastancima maturanata uvek neko pomene tu zoru na spomeniku. Svi je se izgleda sećamo, iako smo se već pregurali sastanak na 50-togodišnjici.

    Ime: V (18).jpg Pregleda: 1442 Veličina: 165.6 KB

    Vandalizam i pohlepa plus nemar nadležnih, doveli su dotle da je retko koji spomenik pošteđen od krađe metalnih delova. Stradao je i ovaj spomenik u više navrata. Onog dana kada sam pripremo da obnovim nestale slike, mediji su javili da je ovog puta ukradeno i osam metara od ovog reljefa na slici. I na gornjim slikma sa reljefima ina delova kojih više nema na spomeniku.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 26.02.2015 u 12:12 Razlog: Vraćene nestale slike, stavnjene i neke novije.

  3. #3

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    Марићевића јаруга - Орашац
    - место подизања Првог српског устанка -



    Марићевића јаруга значајна је, по предању, као место договора о избијању Првог српског устанка, избору Карађорђа за његовог вођу и почетку устаничких акција паљењем турског хана у Орашцу 1804. године. У знак сећања на догађаје везане за избијање устанка, у Орашцу је подигнута црква између 1868. и 1870, спомен-школа саграђена је 1932, спомен-чесма у самој Јарузи поводом обележавања стопедесетогодишњег јубилеја, 1954, а 2004. године, поводом прославе двеста година од почетка устанка, постављен је и споменик Карађорђу, рад вајара Дринке Радовановић. У склопу комплекса је гроб Теодосија Марићевића, познате личности из времена избијања устанка, који је дислоциран 1955. године са првобитног места у порти цркве.
    Споменик је у категрији оних од највећег - изузетног значаја.
    (Извор: ''Споменичко наслеђе Србије'' � Завод за заштиту споменика културе Србије, 1998.)



    Спомен - чесма се налази на локацији "Марићевића јаруга" недалеко од цркве. Подигнута је 1954. године поводом 150-годишњице првог српског устанка. Чесма је део веће целине у виду подзида саграђеног од камених блокова. На средњем делу овог меморијала налазе се три лучно засведене мермерне плоче. На средњој је уклесан текст
    НА ОВОМ МЕСТУ 15. ФЕБРУАРА 1804. ГОДИНЕ ПОДИГНУТ ЈЕ ПРВИ СРПСКИ УСТАНАК

    На левој и десној плочи уклесано је по четири стиха из познате песме "Почетак буне на дахије".

    На десној страни каменог подзида постављена је бронзана плоча са ликом Карађорђа у високом рељефу, уоквиреним текстом ВЕРХОВНИ ВОЖД НАРОДА СЕРБСКОГ. Лик Карађорђа је моделовао Раја Николић, скулптор из Аранђеловца.


    Рељеф "Заклетва устаника" З. Миладиновића и М. Рајића поводом два века востаниа сербског поставило је Задужбинско друштво "Први српски устанак".



    Црква у Орашцу је подигнута у времену од 1868. до 1870. године. Није познато ко је пројектовао цркву. Представља по димензијама мању, архитектонски скромну грађевину са складним пропорцијама и једноставним облицима.



    Изразиту уметничку вредност чини иконостас цркве, који је сликао Стева Тодоровић, један од најугледнијих српских уметника из друге половине XIX века. Иконостас се састоји од 24 иконе са представама светитеља и сцена из историје Новог завета. На северном пиластру уграђена је спомен-плоча од белог венчачког мермера посвећена палим у балканским ратовима.


    Спомен школа је подигнута поводом 130-годишњице првог српског устанка и има занимљиву предисторију. Уочи првог светског рата 1912. год. Њ.В. краљ Петар I посетио је историјски Орашац. Тада су га сељаци замолили да се уместо споменика Карађорђу и устаницима подигне просветно здање. Краљ је обећао да ће подићи спомен школу чим заврши задужбину на Опленцу. Оно што је обећао Карађорђев унук испунио је син краља Петра, краљ Александар I Карађорђевић. По његовом налогу 1923. год. у Орашцу је образован одбор за градњу спомен школе. У подизању тог прелепог здања, рад архитекте Петра Гачића, учествовала је цела Краљевина. Први прилог 100.000 динара дао је краљ а Дунавска бановина је обезбедила 800.000 динара. Орашани су дали радну снагу и прикупили 300.000 динара. Темељи школе освећени су 1927. године а градња, којом је руководио Г.Д. Аировић из Аранђеловца и Кармело Аиро италијан из Палерма који је остао у нашој земљи од заробљеништва, завршена је 1932. године. Тако је подигнута школа у виду споменика.

    Član borisairo napisao mi je 13. avgusta 2009:
    Postovani Nenade,
    slucajno sam procitao vac clanak o spomen-obelezjima u Srbiji, odnosno o spomen skoli u Orascu . Pominju se imena graditelja D. Airovica i Airo Karmela . Moram vas ispraviti ..
    U pitanju je jedna ista licnost . Airo Carmelo je naime moj deda ! Rodjen je na Siciliji i ostao posle I svetskog rata u Jagodini . Primio je pravoslavnu veru i samim tim i promenio svoje ime !
    Postao je Airovic Dragutin i to ime je imao sve do 1962 kada je ponovo morao da zatrazi jugoslovensko drzavljanstvo . U to vreme je zbog izgradnje spomen skole ziveo u Arandjelovcu .
    Puno pozdrava iz K�ln-a




    A ja unosim sliku sa sajta Fond Prvi Srpski ustanak.

    Споменик Карађорђу - Поводом двестагодишњице од подизања првог српског устанка, општина Аранђеловац подигла је споменик Карађорђу у белом венчачком мермеру, висине 3.40 м, рад вајара Дринке Радовановић. Споменик је постављен испред спомен школе.

    Музеј у Орашцу је отворен у години обележавања 200 годишњице првог српског устанка. Музејска поставка Историјског музеја Србије приказује Србију пред устанак, почетак устанка и збор у Орашцу, Карађорђа Петровића, велике битке устанка, организацију војске, организацију власти у Србији 1804-1813, просвету и школство устаничке Србије и војни слом устанка 1813.
    А о музеју немам слика - била је недеља, а музеј затворен!

    ПОЧЕТАК УСТАНКА - СРЕТЕЊЕ У ОРАШЦУ
    Први српски устанак није избио ни спонтано ни неприпремљено. За његово подизање су у тајности чињене потребне припреме. О томе сведочи догађај у манастиру Вољавча у лето 1803. на дан манастирске славе, када на манастирском тавану, тополски кнез Матија Јовичића утиче на Карађорђа и Гају Пантелића да у том тренутку не започну устанак. Карађорђе договара са Драгутином Милутиновићем да са Милошем Кабадрцем добавља оружје из Немачке. После догађаја у Вољавчи Карађорђе шаље Гају Пантелића виђеним народним првацима да почну спремати људе и шире мрежу.


    Непуних пет месеци после састанка у Вољавчи, припреме за устанак већ су биле окончане па је ваљало постићи договор пре зиме. За место је одређен Орашац, а зборно место је кућа Стевана Томића на дан Светог арханђела Михаила. Домаћин Стеван је женио сина Максима, па је било природно да се због двоструког повода окупи велики број људи. Кад је весеље поодмакло, тихо и неупадљиво, прота Атанасије и сви други се упутише ка оближњој јаружици. Разборити прота Атанасије одржа подуже слово, јасно увиђајући да је слога најбитнији предуслов за овакав подухва, а да је највећа опасност издаја. Скуп је завршен заклетвом а учесници су се разишли у уверењу да је подухват доведен до краја.
    На основу овог договора завереници су се окупили на другом збору у Орашцу 1804. Овог пута је кнез Марко Савић женио сина Луку. Како је о дизању устанка одлучено 1803. године, требало је изабрати старешину и заповедника који ће предводити устанак против Турака.
    На скупу је било угледних људи о чему говори и податак да је дато пет предлога. Радован Самарџић наводи "Очевидно, на скупу у Орашцу почетком 1804. нису случајно Карађорђа изабрали за народног предводника у буни на дахије. Знали су, сви, и његов карактер и мере које је већ био предузео. У ствари, он им је постао вођ још у току припреме за буну. И његова стратегијска замисао буне стоји у продужењу његовог начина припремања народа за заједнички отпор."


    ЗНАМЕНИТО МЕСТО ОРАШАЦ, на 70 км од Београда и 6 км од Аранђеловца, сматра се колевком модерне српске државности. У том шумадијском селу далеке 1804 године на Сретење Господње 2/15 фебруара одржан је збор виђенијих Срба, на коме је договорено да се подигне устанак против вековне турске владавине и Ђорђе Петровић Карађорђе је изабран за вођу.
    У знак сећања на овај кључни догађај новије српске историје уређен је споменички комплекс "Први српски устанак" у коме се налази: црква Вазнесења господњег, спомен школа, Марићевића јаруга, музеј и окућнице устаника.
    Одлуком Скупштине Србије 1979. год. Орашац је као знаменито место категорисан и тако сврстан међу непокретна културна добра од изузетног значаја за историју и културу Србије.
    Од 2002 године у Орашцу се обележава Дан државности Србије на Сретење Господње, 15. фебруара по новом календару.
    (Са сајта Фонд "Први српски устанак")
    Poruku je izmenio nenad.bds, 29.05.2013 u 12:44

  4. #4

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    СПОМЕНИК СЛАНКАМЕНСКЕ БИТКЕ



    Spomenik bitke kod Slankamena

    ��Споменик код Старог Сланкамена подигнут је 1891. године поводом двестогодишњице сланкаменачке битке. Битка код Сланкамена између аустријске и турске војске једна је од битака Бечког рата који је између Хабзбуршке монархије и Отоманског царства трајао од 1683. године. Бечки рат завршен у јануару 1699. Карловачким миром.


    Spomenik bitke kod Slankamena

    Битка код Сланкамена, између Аустријске војске коју је предводио принц Лудвиг Баденски и Турака под вођством великог везира Мустафе Ћуприлића, одиграла се 19. августа 1691. године и завршила се победом Аустријанаца. У бици је погинуло око 20.000 војника и велики везир Мустафа Ћуприлић, што је довело до пометње у отоманској војсци и паничног повлачења. Због исцрпљености, аустријске снаге под вођством Лудвига Баденског нису прешле у гоњење, те су се Турци неометано повукли ка Београду. Победи Аустријске војске допринела је и српска милиција са око 10. 000 људи предвођених Јованом Монастерлијом.


    Spomenik bitke kod Slankamena

    Победа Аустријске војске у бици код Сланкамена, а касније и код Сенте 1697. године значиле су коначан пораз отоманске империје на овом терену и њено протеривање из средње Европе.

    Spomenik bitke kod Slankamena
    Место битке, у подножју Фрушке горе, на брду Михаљевцу код Сланкамена, обележено је 1892. спомеником високим око 12 м. Импозантни камени споменик у форми обелиска састоји се од каменог постоља, четири полукружна стуба и горњег дела у облику пирамиде, са украсним каменим рељефом на средини. Између стубова се налази камени блок на коме је исклесан текст на немачком језику посвећен овом догађају и стихови Јована Јовановића Змаја.


    Spomenik bitke kod Slankamena

    Споменик на месту битке код Сланкамена најстрији је и једини споменик овог типа на територији Срема.(Очигледно да аутор овог текста није имао у виду да је и споменик Петроварадинске битке географски у Срему.)
    Решењем Покрајинског завода за заштиту споменика културе, Нови Сад 27.03.1969. године проглашен је за споменик културе. Одлуком Владе Републике Србије утврђен је за знаменито место од изузетног значаја 1990.


    Пре обнове
    Рестаураторско-конзерваторски радови су изведени 1986. године, а затим у току 2008. године. На објекту је извршено чишћење споменика пескарењем, ретуширање оштећених делова и декорације, заштитно прскање хидрофобизирајућим средствима, провера громобранске инсталације, монтажа нове металне конструкције за информативну таблу, ретушираwе плоче на чеоној страни споменика, ретуширање натписа на бочним странама и бојење ланаца, уређење околине и доњег постамнета споменика као и реконструкција приступног степеништа и хортикултурно уређење околине.
    Целокупна обнова споменика изведена је уз суфинанасирање Министарства рада и социјалне политике и Општине Инђија.


    Spomenik bitke kod Slankamena
    У унутрашњости споменика налази се саркофаг са похрањеним посмртним остацима страдалих војника на коме је исписан епитаф Јована Јовановића Змаја:

    И хвала и слава јунацима врлим,
    падом уздигнутим, смрћу неумрлим
    Занимљиво је да је у свечаности освећења споменика 1892. године учествовао хор под управом Стевана Стојановића Мокрањца.��
    (Са сајта Министарства рада � сектор за борачко-инвалидску заштиту)



    Bitka kod Slankamena ili Slankamenička bitka je znamenita bitka između Svetog rimskog carstva (Austrija i Baden) i Turske iz 1691. godine kojom je okončan Veliki turski rat.
    Taj rat je započet 1683. godine osmanlijskom provalom u Austriju i neuspešnim pokušajem da se zauzme Beč. U nastavku saveznička vojska oslobađa Ugarsku, osvaja Srbiju i prodire do Makedonije, ali se ratna sreća opet okreće i Turci zauzumaju Beograd 1690. godine. Tome sledi seoba Srba iz krajeva južno od Save i Dunava na sever pod patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem.
    Veliki rat odlučen je bitkom kod Slankamena 19. avgusta 1691. godine u kojoj je austro-nemačka vojska, pod komandom grofa Ludviga Vilhelma Badenskog, potukla tursku na brdu Mihaljevac, neposredno pored Slankamena.


    Ludvig Badenski
    Spomenik bitke kod Slankamena

    Orden koji je Ludvig Badenski dobio zbog ove pobede i deo njegove opreme
    Spomenik bitke kod Slankamena
    Prema procenama, ćesarova vojska brojala je od 20-35 hiljada, a sultanova 50-60 hiljada vojnika. Srpska milicija od 10 hiljada vojnika (6400 pešaka i 3600 lakih konjanika), a pod komandom podvojvode Jovana Monasterlije, učestvovala je u bici na austrijskoj strani.
    Tabor turske vojske nalazio se kod Zemuna, a austro-nemačke kod Slankamena. Turski komandant Mustafa paša Ćuprilić, veliki vezir, poučen od francuskih savetnika, napravio je fintu i zašao Badenskom iza leđa, dok je istovremeno turska dunavska flotila presekla protivnikovu liniju snabdevanja. Badenski je morao u napad. Postava hrišćanske vojske bila je sledeća: na desnom krilu, a prema turskom logoru na brdu Mihaljevac, Badenski je postavio gotovo celu artiljeriju i 20 bataljona pešadije; u centru su se nalazili Branderbužani i deo konjice; na levom krilu, koje je trebalo da zadržava tursku konjicu, nalazila se mešavina pešadije i konjice.



    Na tabli pored spomenika su osnovni podaci o bitki.

    O kolikim vojskama se radi govori i podatak da su ''Turske snage imale oko 90.000 vojnika, među kojima više hiljada plemića, 70.000 konja, 5.000 kamila, 25.000 šatora, i veliki broj slugu, robova i zanatlijskih radnika.''


    Početak bitke bio je nepovoljan po austro-nemačke snage. Pešadija na desnom krilu izvela je napad na turski logor, ali je teško stradala od janičarskih ispada iz logora. Budući da se pešadija povukla, pretio je raspad austro-nemačkog fronta pod pritiskom spahijske konjice, koja je pokušavala da proširi mesto prodora. Uz najveće napore Badenskog i Branderbužana u centru, front je održan.
    Da bi ubrzao napad na levom krilu, Badenski je naredio da konjica krene sama, bez pešadije. Napad je na kraju uspeo i turski redovi su razbijeni. Cela austro-nemačka vojska ustremila se na turski tabor, koji je teško izdržavao napad. I janičari su teško postradali. Kolaps turske vojske nastao je kada je njena vojna muzika, želeći da pomogne Mustafa paši da pređe sa centra na svoje levo krilo, prestala da svira ratnu muziku. To je među vojnicima shvaćeno kao znak za povlačenje i izbila je opšta panika.


    Na drugoj strani table predstavljen je tok bitke, a Jovan Monasterlija je u gornjem desnom uglu, dok je Ludvig Badenski u donjem delu desnog pravougaonog prikaza
    Spomenik bitke kod Slankamena
    Procenjuje se da je hrišćanska vojska izgubila 5-7 hiljada, a osmanlijska 20-25 hiljada vojnika. Poginuo je i Mustafa paša. Zaplenjena su 154 topa, 10 hiljada šatora, 5 hiljada konja, brojne kamile, turska ratna gotovina itd.
    Bici kod Slankamena sledilo je još nekoliko manjih borbi, kao što je bitka kod Sente 1697, pa onda Karlovački mir 1699, kojim je Turska vraćena iz srednje Evrope na Balkan.'' (Iz Vikipedije)
    Spomenik bitke kod Slankamena


    Jovan Monasterlija (16??-1706), podvojvoda Habzburške monarhije i vojni zapovednik. Istakao se u borbama protiv Turske, u Velikom bečkom ratu (1683-1699). Posle Velike seobe Srba 1690. godine u Habzburšku monarhiju, imenovan od strane cara Leopolda za podvojvodu 1691. Kao zapovednik srpske milicije, istakao se u bici kod Slankamena 16. avgusta 1691. Godine 1697. Monasterlija dobija zapovedništvo nad Petrovaradinskom tvrđavom i zadatak da izgradi pontonski most preko Dunava. Posle Karlovačkog mira 1699. povlači se i od cara dobija imanja. U službu ponovo stupa 1703. kada je knez Erdelja, Ferenc Rakoci, podigao ustanak protiv Habzburške monarhije. Za zasluge u ovom ratu on dobija čin pukovnika. Neposredno pred smrt car mu dodeljuje zadatak da srpsku miliciju priključi u regularnu austrijsku vojsku. Prilikom vojnog pohoda na Veliki Varadin, umire od zadobijene rane prilikom lova.
    Spomenik bitke kod Slankamena

    Godina podizanja spomenika je na svodu ispod piramide. Od spomenika se vide veliki delovi Bačke, Banata i Srema.

    Odlomci iz �Istorije srpskog naroda� Vladimira Ćorovićao kontekstu vezanom za položaj Srbau Austriji i njihovom učešću u bitki:
    ... Dok su Austrijanci na jednoj strani pozivali Srbe(da napuste krajeve pod turskom vlašću) i obećavali im slobodu vere i poštovanje starih tradicija, dotle su na drugoj udarali katolički sveštenici otvoreno na njihovu veru. U tom je naročito bio aktivan isusovački red. ...




    Pored verskih sukoba nastali su i socialni. Madjarsko plemstvo tražilo je prosto da ukmeti Srbe ne priznavajuci im nikakvih izuzetnih prava. ... Da se oslobode toga Srbi uputiše ponovo u Beč episkopa Isaiju, da se potuži i da, u isto vreme, zatraži da se njihove privilegije objave i preko ugarske Dvorske Kancelarije. Sem toga, Isaija je, u ime naroda, imao da krene i pitanje Djordja Brankovica. Isaija je poverovao njegovim pričanjima, a kao jenopoljski vladika znao je ponešto iz borbe Brankovića za crkvu. Srbi su poverovali, da je on žrtva austriskih spletaka i da je stradao zbog svojih planova u korist srpskog naroda.




    Kad je srpska deputacija došla u Becc zatekla je tamo novo ratniccko raspoloženje. Austrija se spremala na novu ofanzivu, a u toj ofanzivi računala je i opet sa Srbima. S toga je car 1. (11.) decembra 1690. potvrdio svoju diplomu o privilegijama, i to, po želji Srba, preko ugarske Dvorske Kancelarije. U isti mah car je preporučivao madjarskim vlastima Srbe kao svoje šticenike i obećao je u Budimu posebnu komisisku istragu za nasilja na koja se tuže. Naravno, s tim u vezi išla je odmah i akcija, da se obrazuje srpska milicija. Radi toga bečka vlada nije mogla odbiti ni srpski zahtev, da se ispita slučaj Brankovićev i da se utvrdi verodostojnost njegove diplome. U Beču nisu mogli demantovati ranija svoja akta, ma koliko inače bili uvereni da Brankovic nije to za što se izdavao, i ma da im je ceo njegov slučaj i inače bio neprijatan. Kad su dobili potvrdu priznanja njegovih ranijih diploma, Srbi, na svom sastanku u Budimu, marta 1691., izabraše (Đorđa) Brankovica za srpskog despota, pokazujuci na taj način, sad prvi put želju, da dobiju svetovnog gospodara. Izbor je bio izvršen u otsutnosti patriarha Arsenija. On ga je priznao, ali preko srca, jer je išao očevidno na uštrb njegova dotadašnjeg apsolutnog položaja.




    Upada u oči činjenića, da Srbi, iako izbeglice i obeskućenići, na ovom budimskom saboru uzimaju dosta energičan stav. Dotadašnja iskustva dala su im opravdana razloga i za proteste i za povišeni ton. Videli su isto tako da im austriske vlasti izlaze u susret ne što bi stvarno imale obzira prema njima, nego što su im bili potrebni. Radi svega toga Srbi sad izjavljuju, da će rado poći protiv Turaka, ali pod svojim starešinama. Tražili su i da se pitanje Brankovićevo izvede na čisto, a dok to ne bude želeli su, da mu mogu izabrati zamenika. Car je pristao na sve to, samo nije hteo da popusti u Brankovićevom pitanju bojeći se njegovih ambicija i veza i ogorčenosti zbog dotadašnje sudbine. Za zamenika njegova, kao srpski podvojvoda, bi postavljen (a ne izabran) Jovan Monastirlija, poreklom Bitoljac, čiji su preći ranije bili prešli u Ugarsku. Austriski dvor imao je vere u njega, a pristao je da Srbima da pre njega kao vojničkog zapovednika, nego da im potvrdjivanjem despota prizna političku vlast. U tim idejama Beč je pristao, isto tako, da patriarhu Arseniju prizna pravo jurisdikcije ne samo u crkvenim, nego i u svetovnim stvarima. Voleo je da srpski povlašćeni položaj pretstavlja svešteno lice, nego politički čovek; a računao je i s tim, da će patriarh ljubomorno čuvati svoj uticaj i iz vlastitog interesa suzbijati pretenzije svetovnih lica. Da ispuni želje crkve i naroda u taj mah car je 10. (20.) avgusta 1691. svojim Patentom, objavljenim preko ugarske Dvorske Kancelarije, obnovio privilegije, ističući ovog puta u prvom redu Srbe u Ugarskoj i Slavoniji, a onda u ostalim oblastima. Po ovoj novoj diplomi sva imanja onih Srba koji budu umrli bez naslednika imaju pripasti crkvi i arhiepiskopu. Njom je, u isti mah, priznato patriarhu (odnosno arhiepiskopu) pravo jurisdikcije i u svetovnim stvarima.
    Za to vreme Turci su pokušali da zaustave srpski pokret seobe i da ih koliko-toliko umire. Pošto je protutnjio prvi bes osvete veliki vezir objavio je opštu amnestiju za sve koji se u roku od šest meseci vrate kućama. Da bi sprečio uticaj patriarha Arsenija na Srbe Ćuprilić je u proleće 1691. postavio novog patriarha Kalinika, ranijeg sveštenika u Skoplju, koga neki zovu Grkom. Kalinik se trudio da umiri narod i povrati razbegle episkope i sveštenstvo na njihove dužnosti. Da mu pojačaju ugled i prihode, koji su išli i njima na korist, i da dadu oduške nezadovoljstvu prema austriskim i mletačkim suvernicima, Turci su sad ponovo naredjivali da katolički puk mora plaćati izvesne namete srpskoj patriaršiji, odnosno njezinom episkopatu. Obavešteni o tim turskim obzirima prema Srbima i Austrijanci su, u ovo doba borbe, morali podešavati svoje držanje sa mnogo više predusretljivosti, nego što se u srcu želelo.
    Čitave prve polovine 1691. god. nije došlo ni do kakvih većih borbi. I jedna i druga strana spremale su se da zadadu što odsudniji udarac. Kad su se kod Slankamena, 9. (19.) avgusta, sudarile obe vojske činilo se da će ta borba odlučiti dalji ishod rata. Ali nije bilo tako. Iako su Turci pretrpeli strahovit poraz, izgubivši i velikog vezira i mnogo ljudstva i materiala, rat tim ipak nije bio okončan. Austrijanci nisu imali dovoljno sveže snage da ga prenesu dalje. I ovu samu bitku pripomogla je u odsudnom času srpska milicija, koja se, kao posebna celina, sa 10.000 ljudi, borila pod Monasterlijinim zapovedništvom. Brojala je 6.400 pešaka i 3.600 konjanika. Srpska je milicija prva provalila u turski tabor i zaplenila 34 zastave.
    "Bitka kod Slankamena", naglašava J. Radonić, "značajna beše po srpski narod stoga, što je to poslednji boj, u kome su Srbi, kao kompaktna celina i kao carski saveznici, pod svojim komandantom, borili se protiv Turaka." Posle im Austrijanci ne priznaju više taj posebni položaj, nego Srbe uvršćuju u bojne jedinice kao i ostale vojnike, bojeći se da Srbi kao organizovana zasebna vojna jedinica ne postanu opasni.



    Posle svojih zasluga u slankamenskoj pobedi Srbi su, potsticani na to od Đ. Brankovića, tražili sve energičnije da se reši već jednom njihov položaj i da on preuzme dužnost narodnog pretstavnika. Ovome je bilo dozvoljeno da stanuje u jednom hotelu, da prima kontrolisane posete i da se poluslobodno kreće, ali ga osloboditi sasvim nisu nikako hteli. Verujući da se postepeno približuje svom cilju on se smatrao kao neka vrsta gospodara i titulisao se kao "samodržavni despot zemlji slavenosrpskoj i vsego Ilirika", i to "milostiju božijeju".

    (Smisao ovog citiranog, iako obimnog, ali ipak istrgnutog dela, je bila želja i nada Srba da se obnovi država na novoj teritoriji.)


    Do spomenika se ide nedavno izgrađenim putem na koji se skreće na izlasku iz Novog ka Starom Slankamenu.

    Poruku je izmenio nenad.bds, 29.05.2013 u 12:45

  5. #5

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    Споменик добровољцима 1914-1918. у Ковиљу



    ''У Парку Лазе Костића, постављен је 1924. године и посвећен становницима Горњег и Доњег Ковиља који су погинули у Првом светском рату. Споменик је висок готово четири метра, изграђен опеком у бетону. На врху се налази крст, а на прилазној страни је уграђена плоча од сивог гранита у којој је исписан спомен-текст као и имена четрдесетосморице ратника који су као добровољци погинули у Првом светском рату у борбама на Добруџи и Кајмакчалану.''
    (Са сајта Министарства рада и социјалне политике – Сектор за борачкo-инвалидску заштиту)

    Споменик је уврштен у листу споменика културе Републике Србије у категорији споменика од великог значаја.


    Obilazeći i fotografišući po Vojvodini naišao sam na mnoga spomen obeležja borcima i civilima-žrtvama Prvog svetskog rata. Među njima je i ovaj spomenik u Kovilju.

    Njegova je posebnost što je posvećen poginulim dobrovoljcima.

    Pitanje srpskih dobrovoljaca u ratovima za oslobođenje 1912-18. meni nije posebno blisko. Pripremajući ovaj post našao sam se na terenu koji (za moje laičke potrebe) nije dovoljno obrađen i sistmatizovan.

    Prema onome što sam u prvom ‘listanju’ uvideo je, da je dobrovoljcima iz ratova 1912-18. u socijalističkoj Jugoslaviji bila naneta velika nepravda iz ideoloških razloga. Naime, oni su imali tretman svojevrsnih protivnika režima. Kako navodi Enciklopedija Novog Sada (sveska 7, str.79) 1947. ‘’Savez ratnih dobrovoljaca iz oslobodilačkih ratova Srbije 1912-1918. proglašava se ‘’profašističkom organizacijom, zabranjuje mu se rad i konfiskuje imovina’’. Ideološka potka ovakvog rešenja je bila da je to organizacija kraljevske vojske i građanskog karaktera. Tom prilikom je i uništena dobrovoljačka arhiva sa preko 40.000 kartona dobrovoljaca. U Enciklopediji NS se dalje navodi da i pored brojnih zahteva vlastima da se poništi rešenje iz 1947. to nije učinjeno do 1996. (kada je odrednica u Enciklopediji napisana).


    ‘’Po dosta pouzdanim podacima, na Dobrudžanskom frontu od Vojvođana je učestvovalo 6.225 dobrovoljaca, a na Solunskom Frontu, na koji su došli i mnogi sa Dobrudže, bilo je po do sada prikupljenim podacima 7.330 Vojvođana.’’


    Spomenik je prekoputa Gornjokoviljske crkve

    Koviljski spomenik posvećen je palim meštanima-dobrovljcima. Među poginulima su i oni iz bitki na Dobruži i Kajmakčalanu. Pošto ja o bitkama na Dobruži neuporedivo manje znam nego o onima sa Solunskog fronta (a možda je slično i sa još nekim ko će čitati ovaj post) ovom prilikom prenosim odlomke o dobrovoljcima na tom frontu.

    ‘’SAD ILI NIKAD
    U toku februara i marta 1916. godine iz raznih krajeva Rusije došla je u grupama masa dobrovoljaca u Odesu i formirana su 4 puka. U jednoj od tih grupa bili su većinom Bačvani. U razgovoru s njima zapitao sam jednog: - Koga si i šta si ostavio kod kuće?
    On odgovori: - Dva sina, kuću i 80 lanaca zemlje. Nastavio sam: - Zar ti nije žao da sve to ostavljaš, a ti ideš da pogineš? On raširi ruke i nekim uzbuđenim glasom reče: „Pa, gospodine, pet stotina godina plačemo i pevamo o tom: sad ili nikad!", kazuje dobrovoljac, akademik Radivoj Kašanin.



    Zbor u Odesi

    Pišu: Predrag Pavlović i Novica Pešić
    Link ka članku

    Krajem aprila (2006.) navršava se 90 godina od formiranja Prve srpske dobrovoljačke divizije u Odesi, čiji je borbeni put put heroizma iskrenih rodoljuba, potresno stradanje jedne mladosti protiv silnog neprijatelja. U feljtonu koji započinjemo biće osvetljena istorijska istina o junaštvu jedne generacije onako kako su je videli oni sami, ali i kompetentni istoričari i analitičari.

    ODESA, ruski primorski grad, tih dana 1916. godine, okupan prolećnim suncem, bio je pretrpan ratnim dobrovoljcima koji su stizali iz mnogih zarobljeničkih logora širom Rusije da bi stali u stroj nove jedinice koju će, uz saglasnost vlade i blagoslov cara Nikolaja II Romanova, formirati Vrhovna komanda srpske vojske. A više meseci ranije svi su oni bili vojnici austrougarske vojske, po naređenju oterani na front prema Rusiji, da se bore protiv slovenskih naroda. Srbi, Hrvati, Slovenci, Slovaci i Česi nestrpljivo su čekali pogodnu priliku i među prvima se predavali ili bežali Rusima, ispoljavajući na taj način svoje antiaustrijsko raspoloženje….

    MASOVNO su se predavali pripadnici južnoslovenskih naroda, i svi su želeli da se u redovima srpske armije bore protiv zajedničkog neprijatelja. O tome je srpska vlada bila obaveštena preko svojih poslanika. Trebalo je omogućiti njihovo prebacivanje u Srbiju, a potom i na Solunski front, gde se srpska vojska pripremala za odsudnu borbu za oslobođenje svoje otadžbine…

    … O zatečenom stanju Dobrovoljačkog odreda, komandant divizije pukovnik Hadžić poslao je 28. aprila izveštaj vrhovnom komandantu prestolonasledniku Aleksandru, u kojem, izmeću ostalog, navodi: „U Odesi je do sada sakupljeno 9.733 dobrovoljca. Među njima ima 262 strojeva oficira, 3 sanitetska oficira i 7 medicinara. Od ovih su 17 aktivnih. Po narodnosti, oficira ima: 120 Srba, 90 Hrvata, 40 Slovenaca, 9 Čeha i 3 Rusina. Aviziran je dolazak još 3.482 vojnika dobrovoljca."

    … Predsenik srpske vlade i ministar inostranih dela Nikola Pašić stigao je u Odesu 16. maja 1916. godine. ... Ministar Pašić je, kasnije po podne, u odeskom logoru srpskih dobrovoljaca izvršio smotru postrojene Prve srpske dobrovoljačke divizije. Bio je vidno zadovoljan novom jedinicom, na koju u svemu može da računa srpska vrhovna komanda…

    Pašić je na Krf poslao telegram u kojem, između ostalog, ističe: „Video sam srpski dobrovoljački odred koji se sprema ovde. On ima 13.000 ljudi sa 307 oficira od kojih 285 dobrovoljaca. Iz Bosne i Hercegovine ima vojnika 5.080, iz Hrvatske, Slavonije 2.100, iz Vojvodine 5.000. Vojnici su svi mladi, jaki, vedri - oficiri kažu da su i oduševljeni…Poseta predsednika kraljevske vlade izuzetno pozitivno je uticala na borbeni moral dobrovoljaca, što će se za četiri meseca jasno videti u jurišima na ratištu u Dobrudži. Iako skromno naoružani, vodiće borbu prsa u prsa sa mnogo nadmoćnijim i bolje naoružanim neprijateljem….

    …Ruski car Nikolaj Drugi Romanov, sa celom svojom mnogobrojnom porodicom i carskom svitom, u Odesu je stigao vozom, 22. maja u 6 časova po podne. Na svečanom dočeku među uglednim zvanicama bio je i komandant divizije pukovnik Stevan Hadžić, sa komandantima brigada i pukova i načelnikom divizijskog štaba. Car se pozdravio sa svakim od naših oficira, raspitujući se poglavito o preživljenim teškoćama prilikom prolaska kroz Albaniju. Svečanu carsku smotru izvršenu 23. maja na polju Hadinki, blizu Odese, potanko je zapisao art. pukovnik Vojin Maksimović, načelnik štaba Prve srpske dobrovoljačke divizije u „Spomenici". „Njegovo veličanstvo car Nikolaj Drugi Romanov, u pratnji svoje porodice i velike carske svite, održao je smotru trupa Odeskog garnizona... Jašući na punokrvnom alatu, car je u hodu obilazio frontove 1, 2. i 3. pešad. dobrovoljačkog puka pozdravljajući ih sa: ,Pomoz` bog, junaci’, i gledajući svojim blagim, plavim očima lica naših dobrovoljaca, kao da je hteo da se unese u njihovu dušu, da ispita onu njenu veliku silu i da joj zadahne utehu za pretrpljeno i nadu za ono za čime je dobrovoljačka duša čeznula, za slobodom i veličinom njihove narodne otadžbine. Praćen neprekidnim uraganskim pokličima, ‘živeo’, car je odjahao na mesto sa kojeg je mogao da posmatra svečani defile trupa."..

    …Polazak na front u Rumuniju. Na jugozapadnom frontu stanje se neprekidno menjalo. Ulazak Rumunije u rat uticao je na odluku da dobrovoljci, stacionirani u Odesi, što pre uzmu učešće u ratnim operacijama. Prema dogovoru Antante sa Rumunijom o njenom stupanju u rat, Rusija se obavezala da sa snagama jednog korpusa pomogne u operacijama rumunske vojske u Dobrudži. Prema rasporedu ruske vrhovne komande i uz saglasnost srpske vlade i vrhovne komande, Prva srpska dobrovoljačka divizija uključena je u novoformirani ruski 47. korpus predviđen za operacije u Dobrudži. … U to vreme Bugarska je već ušla u rat protiv Srbije na strani centralnih sila, što je dodatno ojačalo potrebu ubrzanih priprema dobrovoljaca za prebacivanje na ratište, kako bi se bugarske izdajničke jedinice što pre slomile.

    … Prva srpska dobrovoljačka divizija, (pred ulazak u borbena dejstva) u avgustu 1916. godine, imala je: 625 oficira, 35 činovnika i 17.232 podoficira i vojnika.

    …. Iznenađeni dobrovoljci su se pokolebali i u prvi mah počeli da se povlače. Tada je pred 3. četu istrčao njen komandir Risto Duždević Toholj i krenuo s njom u juruš. On je ubrzo pao smrtno ranjen, a potom i potporučnik Čeh Obratilek. Vojnici su se ponovo pokolebali, a onda je sam komandant bataljona major Vojislav Anđelković, istrčao pred 3. četu, prikupio je i krenuo u protivnapad, a istrčali su i drugi komandiri i pošli sa svojim četama napred. Kada su videli vojnici da su sa njima i njihovi oficiri, a naročito da je tu, u prvim borbenim redovima, i njihov komandant bataljona, pribrali su se od iznenađenja i ohrabrili, pa su oduševljeno jurišali i potisli Bugare. Goneći Bugare, dobrovoljci su se na bojištu naoružavali njihovim dobrim puškama i municijom, uzimajući ih od mrtvih i ranjenih. Tako se ceo bataljon naoružao bugarskim puškama i municijom sa šanžerima, a u toku dana i veći deo puka, jer je bila zarobljena brojna komora 36. bugarskog puka... Prva srpska dobrovoljačka divizija odlično je položila prvi ratni ispit,…

    …Uspešan boj srpske dobrovoljačke divizije kod Dobrudže ostao je neiskorišćen od savezničkih snaga zbog neusklađenog komandovanja, slabe obaveštajne službe, sukcesivnog uvođenja trupa u borbu, nezadovoljavajućeg sadejstva i nedovoljnih snaga prema broju i naoružanju neprijatelja. Ipak, 1. srpska dobrovoljačka divizija svojom borbenošću i kvaltetom boračkog i starešinskog sastava ostvarila je veliki uspeh, a u taktičkom pogledu i po visokom moralu nadvisila i saveznike i neprijatelja. To su joj priznali i saveznički i neprijateljski komandanti u svojim izveštajima…

    Za uspešan ishod prve bitke u Dobrudži ogromna je zasluga boraca Prve srpske dobrovoljačke divizije. … Po završenom boju, saveznički komandanti su odali priznanje pukovniku Hadžiću za herojsko držanje njegove divizije. Divizija je u noći 21/22. septembra smenjena i povučena u Mamut Kujus u armijsku rezervu. Tu je popunjena ljudstvom: 16 oficira i 1.890 vojnika, koji su stigli iz Dopunskog bataljona u Odesi. U borbama sve do 20. septembra dobrovoljci su vodili svakodnevne borbe u kojima je izginulo mnogo oficira i boraca. Poginulo je ukupno 24 oficira, 256 vojnika, ranjeno 96 oficira i 3.258 vojnika, nestalo 464 vojnika. Ukupno gubitaka 120 oficira i 3.970 vojnika. Sve zajedno izbačenih iz stroja 4.090 ljudi.

    ….USPEŠNA dejstva, međutim, nisu do kraja iskorištena, jer je nastao opšti metež, pa nije na vreme primećena bežanija turskih snaga. Srpski i rumunski pukovi, potpuno neobjašnjivo, u neredu su se povukli na polazne položaje? General Zajončkovski, međutim, i dalje je smatrao da je njegov armija sposobna da porazi neprijatelja, pa je narednih dana tražio da se napregnu sve snage i iscrpi sva energija kako bi se Bugarima zadao odlučujući udarac, a najavljivao je i dolazak, kao pojačanje još pet rumunskih divizija. Borbe koje su narednih dana nastavljene nisu vođene sa takvim žarom kao u početku bitke. To je primećeno i među borcima 1. srpske dobrovoljačke divizije. Takvo stanje moglo se i očekivati, jer su dobrovoljci bili suviše iscrpljeni, podnete su velike žrtve, a ukupni rezultati su bili slabi. Brojno stanje divizije u mesecima borbe smanjeno je sa 16.568 boraca, koliko je imala kada je stigla u Dobrudžu, na svega 5.881. borca u sva četiri puka, mada je u međuvremenu popunjena sa 2.400 novih boraca. Na tako velike gubitke u borbama komandantu divizije pukovniku Hadžiću, skrenuta je pažnja aktom koji je uputio general Mihailo Živković iz Odese, s ciljem da se koliko je moguće „poštedi srpski živalj koji je na izmaku".

    … Borci divizije su u narednim svakodnevnim borbama sve do 21. oktobra ispoljili zavidan nivo hrabrosti, junaštva i požrtvovanja. Časno su ispunjavali sve zadatke koji su pred njih bili postavljeni. Bili su u moralnom i borbenom pogledu daleko iznad savezničkih i neprijateljskih trupa. Njihovi kvaliteti i borbena dostignuća, nažalost, nisu dobro iskorišteni od saveznika, jer su rumunske jedinice na glavnim frontovima doživljavale poraz za porazom…

    ….Prva srpska dobrovoljačka divizija na svom borbenom putu u Dobrudži pokazala je zadivljujuće herojstvo i požrtvovanje svojih boraca, ali rezultati nisu bili na tom nivou, jer sadejstvujuće jedinice rumunske armije nisu bile ni borbeno ni moralno spremne za teške okršaje i borbu sa nadmoćnijim neprijateljem….

    … Brojno stanje u februaru 1917. godine iznosilo je 425 oficira i 13.755 podoficira i vojnika. Na kraju borbi u Dobrudži, rekapitulaciom stanja, došlo se do podatka: u vremenu od 45 dana, koliko je divizija ostala u Rumuniji, 20 dana je vodila neprekidne borbe. U dobrudžansku krvavu epopeju pošla je sa 509 oficira i 16.057 podoficira i vojnika. U toku boja dobila je za popunu 46 oficira i 2.400 vojnika. U operacijama je uzelo učešća ukupno 555 oficira i 18.459 podoficira i vojnika. Ukupno izbačeno iz stroja divizije je: 244 oficira i 8.295 podoficira i vojnika. Takav ljudski pomor, za kratko vreme, nigde u istoriji nije zapisan. U spomen na tolike ljudske žrtve, posle rata u Medžidiji je podignut monumentalni spomenik, u obliku piramide, da trajno svedoči o velikoj hrabrosti i žrtvovanju srpskih ratnih dobrovoljaca. Da ovo stanje konačnih gubitaka možda i nije potpuno, svedoči operacijski dnevnik komandanta 1. brigade pukovnika Đure Josifovića, u koji je ubeležio: „Ne mogu prežaliti što su u ovom dnevniku netačni podaci poginulih i ranjenih; usled veoma teških uslova nisam bio u stanju da prikupim podatke za veliki broj poginulih i ranjenih junaka."




    На градском гробљу у месту Међедија (Medgedia), у близини града Констанце, налази се монументална Спомен-костурница припадника Прве српске добровољачке дивизије страдалих током чувене битке за Добруџу 1916. године.


    Спомен-костурница саграђена је 1926. године у облику пирамиде од белог венчачког мермера. Свечаном откривању овог војног меморијала присуствовали су, поред осталих високих румунских и наших званичника, и краљ Срба, Хрвата и Словенаца Александар Први и краљица Марија. Услед неодржавања и последица честих земљотреса, поједине плоче од којих је Спомен-костурница сачињена временом су испале из лежишта, као и сам врх пирамиде и мермерни стубови који су држали декоративну металну ограду. Спомен-костурница у којој почива више хиљада страдалих припадника Прве српске доборовољачке дивизије који су се јуначки борили у бици за Добруџу 1916. године обновљена је током зимских месеци 2006. и 2007.

    Спомен-костурница припадника Прве српске добровољачке дивизије која се налази у оквиру градског гробља у месту Међедија представља највећи и најзначајнији српски војни меморијал на територији Румуније.


    Констанца, Румунија, 28. март 2009.
    Председник Тадић посетио српски војни меморијал

    Председник Србије Борис Тадић положио је данас, уз војне почасти, венац на споменик Првој српској добровољачкој дивизији у месту Међедија, у близини румунске луке Констанце.


    Тадић је први председник Србије који је посетио највећи српски војни меморијал у Румунији, подигнут на иницијативу краља Александра Карађорђевића 1926. године.

    Спомен-костурница обновљена је 2007. године, и данас се о њој стара Влада Румуније.

    Прва српска добровољачка дивизија припадала је руском 47. специјалном корпусу који је 1916. покушао да отвори нови савезнички фронт у Добруџи, коју је у то време насељавало претежно турско становништво.

    У бици за Добруџу је у сукобу са јединицама бугарске, немачке и турске војске погинуло око 3.000 добровољаца, од којих су 90 одсто били Срби.


    Dobrudža
    Južni deo Dobrudže se nalazi u Bugarskoj - poznat i kao Južna Dobrudža, a srednji i severni u Rumuniji - Severna Dobrudža, koja je rumunski izlaz na Crno more. Obuhvata površinu od oko 23.100 km� a od toga 15.500 km� pripada Rumuniji a 7.565 km� Bugarskoj. Uključujući deltu Dunava Rumunija ima oko 245 km obale.


    Rodna kuća pesnika Laze Kostića, po kome nosi ime parkić gde je spomenik, je desno do one sa zelenim delovima.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 29.05.2013 u 12:46

  6. #6

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    Tri spomenika u Ivanjici


    U centru Ivanjice, mesta nastalog 1833. danas se nalaze tri spomenika na razdaljini od pedesetak metara. Postavljanje dva takva spomenika u istom kompleksu je (koliko ja znam) kod nas jedinstven slučaj.



    �Spomenik revolucije�

    Spomenik je mozaik, veličine 5x2.4 m. Predstavlja izuzetno umetničko delo i najveći je mozaik na otvorenom prostoru kod nas.



    Autor ovog značajnog ostvarenja bio je ugledni jugoslovenski slikar Djordje Andrejević Kun, kome su u izradi spomenika pomagali njegovi mladi saradnici, a kasnije afirmisani jugoslovenski umetnici, Nada Hude, Miloš Gvozdenović i Ljuba Lah o čemu postoji zapis na ploči smeštenoj na severnoj strani spomenika. Otvoren je 1957. godine.


    Spomenik revolucije u obliku je obrnutog trapeza, blago polukružno zakrivljenog. Nalazi se na ravnom postamentu načinjenom od ploča belog mermera. Sa prednje strane nalazi se mozaička predstava skupine revolucionara u jurišu, uradjena od sitnih glaziranih keramičkih pločica. Na bočnim stranama postavljene su mermerne žardinjere. Sama kompozicija ne sadrži tekstualni epitaf, već se u podnožju mozaičke monumentalne kompozicije nalazi natpis: 1941-1945.


    Spomenik revolucije u Ivanjici predstavlja izuzetno vredno umetničko ostvarenje izvedeno u stilu tada aktuelnog socijalističkog realizma. Ovaj vojni memorial u potpunosti je obnovljen 2008. godine u skaldu sa projektom stručnjaka Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Kraljeva. Spomenik revolucije je proglašen za prostorno kulturno istorijsku celinu od velikog značaja.



    Spomenik "Djeneral Dragoljub Draža Mihailović�




    Nalazi se u centru grada. Podignut je aprila 2003. godine, na 110 godišnjicu rodjenja, a u znak pažnje i sećanja na legendarnog vodju Ravnogorskog pokreta u II svetskom ratu, djenerala i komandanta jugoslovenske Kraljevske vojske u otadžbini. Pored spomenika je �Čičin dom� koji prerasta u Ravnogorsku biblioteku i muzej Ravnogorskog pokreta.


    Dragoljub Mihailović je rodjen u Ivanjici 14 aprila 1893. godine, u matičnoj knjizi zaveden pod tekućim brojem 116, od oca Mijaila i majke Cmiljane Mijajilović. Na ivanjickom groblju i danas leže posmrtni ostaci Dražinih roditelja. Na isklesanom kamenom spomeniku, visokom skoro metar i po, piše da je tu sahranjena Cmiljana, supruga sreskog pisara Mihaila, i da je sa njene leve strane sahranjen muž joj Mijailo.



    U istom sklopu su i spomen česma i kapelica

    General Mihailović je uhvaćen 1946. godine, osudjen na smrt i ubijen u Beogradu. Ni dan danas nije poznato mesto gde leže posmrtni ostaci ovog legendarnog vodje Ravnogorskog pokreta.


    'Vreme', 8. maj 2003.
    ''Na 110. godišnjicu rođenja đeneral Dragoljub Draža Mihailović, komandant Jugoslovenske vojske u otadžbini, dobio je spomenik u rodnoj Ivanjici. Kako je spomenik na Ravnoj gori "vlasništvo" Srpskog pokreta obnove i Vuka Draškovića, može se pitati i nije li ovo pokušaj otimanja đenerala, ili pre njegovih pristalica, od onih koji su ga prisvojili, tim pre što, eto, vele da je Draža bio demokrata, a i Ivanjica je demokratska, jerbo u njoj vladaju demokrate. Kako bilo, demokratizacija đenerala, i onih koji mašu, ili pre vitlaju, njegovim i monarhističkim znamenjima će da potraje, bar dok novi ravnogorci ne dokontaju da to nije srpska zona sumraka u kojoj je svakoj srpskoj budali dozvoljeno da svoju budalaštinu zaogrće časnim simbolima.

    �. Ovim činom se ispravlja bar jedna od nepravdi, nada se da će ovo biti spomenik pomirenja u srpskom narodu, da više neće biti podela, da će se smiriti nacionalne tenzije... da ćemo kad upoznamo prošlost početi da gledamo u budućnost.''





    Na drvenoj ploči postavljenoj na 'Kušića han'piše 'Čičin dom' i to je sada svojevrstna izložbena postavka Ravnogorskog poketa.

    �Kušića han�
    Nalazi se u Ivanjici i jedan je od najstarijih spomenika seoskog neimarstva u Moravičkom kraju. Nekada je služio kao konačište kiridžijama koji su dolazili sa Zlatibora i iz Sandžaka. Sada je smešten u samom centru varošice pored spomenika Draži Mihailoviću. Stavljen je pod zaštitu države kao nepokretno kulturno dobro od velikog istorijskog značaja.
    (Tekst o spomenicima i Hanu je sa sajta �Ivanica�)

    Za mene, ova dva spomenika, simbola ideološki suprotstavljenih učesnika II svetskog rata, ima smisao 'stavljanja predmeta' pred sud (nepristrasne) Istorije. No, očigledno je da vreme za presudu Istorije još nije nastupilo.



    Izmedju spomenika Revoluciji i đeneralu Draži, u parku je spomenik Palim borcima u ratovima 1991-2000.


    Na spomeniku su imena poginulih.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 29.05.2013 u 12:47

  7. #7

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    Српско војничко гробље на Зејтинлику


    Српско војничко гробље на Зејтинлику се налази у Солуну и у његовом склопу су смештени гробови српских, француских, италијанских, енглеских и руских војника погинулих у борбама и пробоју Солунског фронта у Првом светском рату. Комплекс гробља је подигнут на простору на коме се од 1916. године налазила Главна војна пољска болница српске војске, у склопу које је настало и гробље за преминуле које је временом прерасло у данашњи комплекс.

    Зејтинлик је добио име по турској речи за уље (зејтин). На том простору, надомак Солуна, је у доба отоманске империје била пијаца за продају уља (тј. зејтина). Иако је престала продаја зејтина на том простору, назив се одржао међу локалним становништвом до Првог светског рата.

    Настанак и изградња српског војничког гробља:

    По окончању ратних дејстава одлучено је да се на заједничком гробљу сахране сви погинули ратници на Солунском фронту. За место је одређен плато на Зејтинлику (у то доба гола ледина у близини Солуна) на ком се налазило гробље Главне војне пољске болнице српске војске.

    Припреме за овај подухват почеле су 1926. године, када Саво Михаиловић бива постављен на чело групе која је добила задатак да прикупи посмртне остатке изгинулих ратника раштрканих по широком простору на ком су се водиле борбе на Солунском фронту. Они су обишли око 250 гробаља, есхумиравши погинуле ратнике, које су потом пренели са свим познатим о њима на простор будућег гробља.

    Идејно решење изгледа српског војничког гробља добијено је исте године на конкурсу, а дело је архитекте Александра Васића чију је идеју разрадио Николај Краснов. Сав материјал за изградњу гробља потицао је из Србије, где је претходно и обрађен. Због тога су припреме за почетак градње трајале до 1933. године јер је требало припремити велике количине тесаног камена за изградњу маузолеја, капеле и костурнице и око 2 000 мермерних крстова.

    Завршни радови изградње отпочели су 1933. године под руководством архитекте Будимира Христодула, једног од 1300 каплара. Приведени су крају крајем 1936. године, да би 11. новембра 1936. на Дан примирја у Првом светском рату, било обављено је свечано освећење маузолеја са капелом и костурницом.


    Гробови српских војника

    Грчка је бесплатно уступила земљиште за изградњу комплекса од 7 000 km, а сав материјал и рад на изградњи је ослободила царина и пореза.

    У изградњи је коришћен камен из Џепа (Момин камен у Србији) за израду маузолеја и крстова, за плоче гранит из Кадине Луке близу Љига, а цемент из Беочина. Око српског дела гробља посађени су чемпреси који су ту допремљени као младе саднице из Хиландара да би створиле својеврсну вечну стражу палим борцима за слободу. Мозаике на капели је радила позната грчка уметница Воила по мотивима српских средњевековних фресака.

    Након изградње гробље је постало стециште како преживелих ратника и породица погинулих, тако захвалних људи из целе земље који су то долазили да би се поклонили сенима оних који су пали на прагу отаџбине за њену слободу. Током кратког низа година у склопу гробља је настао својеврстан музеј предмета, књига и реликвија које су ту доносили посетиоци.

    Током Другог светског рата сав терет очувања и одржавања гробља пао је на његовог чувара Ђура Михаиловића. Он је и поред свих ратних недаћа успео да очува гробље и да од нацистичке пљачке сачува књиге и реликвије (закопавши их на скривеном месту).

    Иницијативом и залагањем секретаријата за културу Србије прикупљена су средства за обнову гробља. Радови су изведени у периоду од 25. септембра до 22. октобра 1969, а поред обнове коплекса изграђен је пространи тротоар испред улаза на гробље, а на улазну капију је постављен гвоздени натпис: Српско војничко гробље.

    Током вишедеценијског развоја Солун се приширио и данас се српско војничко гробље на Зејтинлику налази у граду у близини једног од градских тргова званог Метакса.


    Стихови на капели гробља на Зејтинлику

    Од главног улаза води широка стаза до костурнице са криптом над којом је подигнута капела у модернизованом српско-византијском стилу. На предњој страни маузолеја је мозаик светог архангела Михаила по мотивима фреске из манастира Манасија испод кога су стихови Војислава Илића Млађег на гранитној плочи:

    Незнани туђинче, кад случајно минеш
    Поред овог светог заједничког гроба,
    Знај,овде су нашли вечно уточиште
    Највећи јунаци данашњега доба!

    Родитељ је њихов: храбри српски народ,
    Горостас у светској историјској војни,
    Који је све стазе искушења прошо
    И чији су борци, дивљења достојни!

    Падали од зрна, од глади и жеђи,
    Распињани на крст, на Голготе вису,
    Али чврсту веру у победу крајњу
    Никад, ни за часак, изгубили нису...


    Са друге стране се налази улаз у капелу изнад кога је мозаик великомученика Ђорђа Победоносца, рађен по мотивима фреске из Дечана, испод кога су стихови Војислава Илића Млађег:

    Благо потомству што за
    њима жали
    Јер они беху понос своме
    роду
    Благо и њима јер су славно
    пали
    За Отаџбину и Слободу


    Унутрашњост капеле украшена је натписима свих јединица које су учествовале на Солунском фронту и главних бојишта на њему. Натписи су уоквирени орнаментиком у стилу моравске школе. На великом столу у средини крипте смештени су поклони појединаца и установа, међу којима се издвајају фотографије погинулих, грумени земље донети из њиховог родног краја, цедуљице са порукама, крстови, путири, црквене књиге из Хиландара, ... У посебно израђеној стакленој урни (коју је специјално радила Српска фабрика стакла из Параћина) налази се земља узета испод споменика Незнаном јунаку на Авали коју су донели чланови удружења носилаца Албанске споменице. У капели доминира велики полијелеј сачињен од испаљених топовских чаура на Солунском фронту чија маса прелази 200 kg.


    Детаљ из крипте

    Испод платоа на ком је смештена капела налази се крипта. Изнад улаза у крипту су смештени, у каменом грчком крсту, стихови Војислава Илића Млађег:

    Испред врата домовинских
    У победном своме ходу
    Изгибоше исполински
    За јединство и слободу,

    Њина дела славиће се
    До последњих судњих дана,
    Слава јату бесмртника!
    Мир пепелу великана!

    Од улаза се степеницама силази у велику просторију у крипти од које води велики ходник до централне просторије од које се рачвају бочни ходници у чијим се зидовима налазе мермерне плоче са именима погинулих који су ту сахрањени. Гробни мир крпите тек с` времена на време ремете звуци песме Тамо далеко, како је то рекао Војин Ђорђевић:

    Нигде прикладније није нашла своје место ова наша изгнаничка песма туге и чежње, као овде у костурници на Зејтинлику.

    Први чувар гробља био је Саво Михаиловић који је био на челу групе која је била задужена за есхумацију српских војника и њихово премештање на подручје будућег војничког гробља. Саво, Србин из Грбља, сакупио је своје мртве другове и саборце, а потом их је чувао до своје смрти 1928. године живећи у кућици саграђеној за њега и његову породицу у склопу гробља. Након смрти и сам се придружио својим саборцима, сахрањен је на Зејтинлику.

    Њега је наследио његов син Ђуро који је током Другог светског рата сачувао гробље и његове реликвије од нацистичке пљачке. Ђуро умире 1961. године и бива сахрањен уз оца на Зејтинлику.

    Данас је чувар, домаћин и водич српског војничког гробља на Зејтинлику Ђорђе Михаиловић, Ђуров син и Савов унук, који живи у чуварској кућици са женом и ћерком.



    Ђорђе Михајловић, чувар гробља

    Српско гробље представља централни део комплекса на Зејтинлику. У његовом центру је капела испод које се налази костурница у којој је сахрањено 5.580 српских ратника страдалих на Солунском фронту. Око маузолеја (капеле са костурницом) налази се десет парцела у којима је сахрањено 1440 српских ратника. Поред тога ту су и две заједничке гробнице:

    * 78 непознатих српских ратника пренетих са Солунског фронта
    * 217 непознатих српских ратника - заробљеника пренетих из Цариграда

    У склопу српског гробља налази се тзв. Партизанско гробље на коме је сахрањено 126 интернираца и заробљених партизана који су изгубили животе у нацистичким логорима Павлоу Мела и Харменкај у Солуну током Другог светског рата.

    Текст преузет са Википедије
    Фотографије - сликано 2003. приликом посете Солуну
    Poruku je izmenio Turkmenbashi, 08.12.2009 u 21:54



  8. #8

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    SPOMENICI PARTIZANSKOG SREMA
    (1)


    Teško je u Sremu naći kuću ili familiju a da neko od njenih članova nije stradao od Ustaša ili nemačkih fašista; da se nije borio ili poginuo u partizanima; da nisu sakrivali ilegalce i lečili ranjenike, slali hranu i štrikali čarape za Frušku i Bosnu...

    Zato spomenici vezani za NOB tamo imaju drugačiju vezu sa Sremcima: nisu to 'tamo nečiji' već 'naši spomenici'.

    Ne sećam se mesta u Sremu a da nema bar jedno spomen obeležje na stradanja i borbu. Da sistematizovano predstavim spomenike partizanskog Srema nemam ni mogućnosti ni ambicije. Učiniću to više ilustracije radi u nekoliko nastavaka, kako budem postizavao.

    Ovom prilikom idem jednostavno sa istoka na zapad Srema.


    SURDUK


    Glavno spomen obeležje se nalazi na visokoj lesnoj litici pored surduka kojim se od crkve spušta do Dunava, na svega desetinu koraka od tridesetak metara dubokog ambisa do obale.


    Pogled od spomenika: na levoj strani se vidi ušće Tise koja razdvaja Bačku i Banat.

    Partizani iz Banata su ovde prelazili u Srem i odatle su ih Sremci prebacivali do Partizanskog puta na Fruškoj Gori.


    Kad sam ovo slikao spomenik baš i nije bio u dobrom stanju - mnoge mermerne ploče sa stuba su otpale a videlo se da duže nije ulagano u otklanjanju oštećenja nastalih vremenom.


    Ispred crkvene porte je još jedno spomen obeležje.


    Na vrhu spomenika je upisano:

    'Neka je večna slava BORCIMA oslobodičačkog rata protiv nemačko fašističkog osvajača koji su pali u borbi za slobodu, nezavisnost i procvat Domovine.
    Ovde su pali i sahranjeni'
    ... pa je uklesano 22 imena.

    Pri dnu spomenika je upisano:

    'Ovaj spomenik u znak duboke zahvalnosti i sećanja podužu roditelji i rodbina poginulih uz pomoć Narodnog fronta Sreza Begejskog''.

    O vezi rodbine ovde sahranjenih banatskih partizana i Surdučana biće pomena i u novinskom članku o Partizanskim slavama.

    A u samoj crkvi naišao sam na još jedno spomen obeležje.



    LEŽIMIR


    I spomenik u Ležimiru ima dva dela - donji, u vrhu ovih stepenica, je sa verskim obeležjima. Na žalost, lopovi - vandali nemaju pijeteta ni prema mrtvima, pa od pre koju godinu nema više bronzanih poloča sa imenima i slova.


    Stotinak stepenika dalje, na kosini okrenutoj prema selu je ovaj spomenik.


    Pogled na Ležimir od donjeg spomenika.

    --------

    Naišao sam na članak u 'Dnevniku' koji iz drugog ugla prikazuje istu ovu temu:


    MANI SREMSKO SELO KOJE PARTIZANSKU SLAVU NEMA

    I zvezdu vole i bogu se mole

    Pored krsnih slava, koje praznuje samo srpski rod, te seoskih i crkvenih, jedino su Sremci duže od pola stoleca svetkovali i one partizanske. Imali su i svoju borbenu pesmu, koja je postala himna ne samo partizana, već ju je i narod prihvatio.

    Sremci su bili partizani, ne zato što su preterano voleli petokraku, već što nisu mogli da žive bez one velike zvezde na nebu, koja neće ni da im ogreje avliju i osvetli šor dok god bilo koja okupacija traje. Zato su zbor zborili na Fruškoj gori, odakle su otišli “za Bosnu, tamo da se bore”.

    Koračnica “Kad su Sremci krenuli” orila se na partizanskim slavama od Adaševaca do Šimanovaca, od Ašanje do Šuljma, i duž Dunava, od Čortanovaca do Surduka. Svetkovine povodom nekog značajnog datumu za selo iz vremena NOB uvedene su odmah po oslobodenju. Njima su meštani odavali poštu palim borcima i podizali im spomenike na glavnim seoskim trgovima. Kasnije su postale tradicionalne, pa su se sela takmičila čija će svetkovina imati bogatiji kulturno-umetnički program i sportska takmičenja, te pod čijim je kafanskim šatrama bilo više gostiju. Značaj slavlja zavisio je prevashodno od govornika i glavnih gostiju, političara.
    iako su se obično održavan u julu, avgustu ili početkom jeseni, slave su pripremane več od zime. Organizovane su uvek po sličnom scenaruju, najpre mesnih SUBNOR-a, a kasnije štabova, u kojima su bili i borci, ali su zaduženja imali i sekretari partijskih organizacija, predsednici soc. saveza, omladine, KUD-ova i sportskih društava, direktori osnovnih škola. Prioritetan zadatak štaba bio je da obezbedi prisustvo što više uglednih političara, uglavnom proslavljenih komandanata vojvodanskih brigada, drugova po oružju sremskim borcima. Pošto nisu bili vični govoru, pozivan je i neko od oratora, ali je prisustvo ratnog heroja bilo obavezno. Decenijama su, ne samo medu borcima nego i u narodu, bili omiljeni jedan državnik i jedan general - ratni heroj Jovan Veselinov Žarko i Marko Peričin Kamenjar. Slave na koje bi oni došli unapred su proglašene veoma uspešnim.''


    MANĐELOS



    Nabrojao sam preko 200 imena.


    Na kracima spomenika su dva kružna bronzana reljefa sa likovima narodnih heroja. Boško Palkovljević - Pinki je za narodnog heroja proglašen među prvim borcima NOR-a, 25. oktobra 1943. godine. Sava Sogić - Kusa umro je, koliko se sećam, krajem 70-tih.






    BINGULA


    Spomenik u Binguli je u senovitom parku u centru sela.


    Ploče sa imenima žrtava i poginulih boraca rasporedjene su u krug.


    Nastavljam sa člankom iz 'Dnevnika':

    ''Od sedamdesetih partizanske slave počeli su da prate i mediji, objavljujući priloge u udarnim terminima ili na naslovnim staranama novina. Na velikom narodnom zboru 22. jula 1968. u Vojki, neposredno posle studentskih demonstracija, govorio je predsednik vojvodanskih komunista Mirko Čanadanović, čija je politička zvezda bila u usponu, a prisutni su bili i Veselinov, Mirko Tepavac, Branko Pešić, te nekoliko generala i narodnih heroja. Okupljeni narod zabavljale je slavna Silvana Armenulić.

    Da bi privukli goste, organizatori su na plakatima obavezno najavljivali pevače sa radija, posle čijeg nastupa je sledila igranka. Najviše se para trošilo na zajednički svečarski ručak. Mesecima se raspravljalo ko će za trpezu biti pozvan. Nakon slavlja, najčešće se prigovaralo zašto je dotični bio na ručku, a drugi, zaslužniji, nisu.

    Partizanske slave su, kao i krsne, trajale po tri dana. U petak uveče improvizovan je napad na zgradu škole ili mesne uprave, koji bi izvela jedinica iz najbližeg garnizona. U subotu je bio “raznovrstan i bogat kulturno-umetnički program”. Nastupali su pevači narodne muzike, a poslednjih godina pre gašenja slava, folklorni ansambli, domaći i gostujući. Uveče su uručivane priznanja zaslužnim meštanima. No, nisu uvek svi bili zadovoljni, pa su jednom u Ašanji slavodobitnike uvredeni kandidati odlikovali - pesnicom. Znalo se: u nedelju, u 11 sati, pred spomenikom palim borcama i žrtvama fašizma, veliki je narodni zbor, na koji je od ranog jutra u mnogim sremskim selima narod pozivao duvački orkestar vukovarskog Vatrogasnog doma. Posle govora, svi su, uz pratnju bleh muzike, išli da polože vence i na druga spomen-obeležja u selu.

    Dešavalo se da istog dana slave dva sela. Ustanička Vojka i Krčedin izabrala su 22. jul, pa popularni komesar i kasnije visoki jugoslovenski državnik Stevan Doronjski, Krčedinac rodom, nije mogao da se odazove pozivu vojačkih borača. A bez njega se u Krčedinu ništa nije počinjalo. Na slave su pozivani gosti iz drugih krajeva. U Belegiš su dolazili pobratimi iz Dolova, a u Surduk partizani iz Banatskog Karadorđeva sa potomcima. Kad su partizanske slave preimenovane u socijalističke, kako ne bi isuviše asocirale na ratne teme, Vojčani su, u inat ostatku Srema, svoju slavu nazvali “Partizanske vojačke vatre”. Čuvene su bile svetkovine u Vojki i Sasama, i nikad se, do ukidanja, nije znalo ko je bolji.
    (Branko Rakočevic ’Dnevnik’ jul 2006.)



    ERDEVIK





    Na prednjoj strani su i Zmaj Jovini stihovi. Na bočnim stranama su poduži spiskovi žrtava fašizma i palih boraca.

    Iako je logično da su Srbi najviše stradali, na spiskovima se često nalaze i pripadnici drugih nacionalnosti, kako medju žrtvama tako i medju borcima.




    ----

    Partizanski Srem sam prvi put doživeo kao student 1963. ili 1964. godine. Studenti svih pravnih fakulteta Jugoslavije su tradicionalno organizovali partizanske marševe. Ovaj je bio sa noćenjima u Erdeviku, Vrdniku i Surduku, a bilo je oko 500 učesnika.

    Noćili smo po kućama, u gostinskim sobama sa tvrdo uštirkanom posteljinom na velikim perjanim jastucima i jorganima. Bilo je i svađa medju domaćinima i otimanja jer je bilo pripremljeno više postelja no što je bilo 'partizana'. Bili smo premoreni, znojavi, prljavi i nije nam bili ni do čega sem do kreveta, ali gošćenje i razgovor nismo mogli izbeći. Tu sam shvatio da oni preko priče s nama i brige o nama iznova preživljavaju svoje ratne sudbine i sudbine svojih kojih više nema.

    To je bilo 18 godina posle rata, a bio sam još pokoji put, i mnogo godina kasnije, u prilici da ponovo doživim da to nije nešto što se brzo zaboravlja, što lako prolazi.

  9. #9

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    Mali Iđoš - Lovćenac
    SPOMENICI TRI VREMENA


    SPOMENIK NA ZAPADNOM GROBLJU U MALOM IĐOŠU

    Spomenik maloidjoške bitke

    Zaputio sam se na breg (obronak Telečke - lesne visoravni Bačke) da nadjem vidik za fotografiju panorame Malog Iđoša. Stigao sam do groblja na zapadnoj strani sela i na njemu, na čistini sa pogledom na mesto, nov spomenik.
    Spomenik Mali Iđoš revolucija 1848


    Spomenik jeste nov - na ovom mestu. Raniji spomenik kao sećanje na isti događaj iz Mađarske revolucije 1848. podignut je 1887. kod Lovćenca, a verovatno je posle I svetskog rata porušen.

    Ime našeg mesta (Malog Iđoša) se beleži i u mađarskoj istoriji, naime poslednja velika pobeda Revolucije 1848-49. izvojevana je kod železničke stanice kod Lovćenca. U znak sećanja na tu bitku, 2000. godine rekonstruisan je spomenik od dobrovoljnih priloga na zapadnom groblju. (Sajt M. Iđoš)
    Spomenik Mali Iđoš


    Na sve četiri strane spomenika je tekst na Mađarskom jeziku. Prevod natpisa glasi otprilike ovako:

    ''Nadgrobni spomenik sam ja, podamnom počiva sto mučenika koji su pali na ovom polju za svoju i tvoju domovinu. Ukleši sa zahvalnošću u svoje srce njihov sveti zavet i predaj svojim unucima i još hiljadu godina: "Rodoljube, voli svoju otadžbinu! Živi i mri za nju! Samo će onda biti - ma koje je sudbine - velika, slobodna i tvoja!"

    ''U okolini ovog mesta, 14. jula 1849., honvedski general Richard Guyon sa svojih 7000 honveda i 42 topa, pobedio je vojsku Bana Jelačića koja je brojala 12000 ljudi i 79 topova.''

    ''Pobedivši Bana Jelačića, u atarima Hegyes-a, (sela koja su kasnije ušlo u sastav današnjeg M. Iđoša) Szeghegy-a (Lovćenca) i Feketehegy-a (Feketića), koji ih je u svom nadiranju napao, Guyon i njegovi hrabri honvedi (vojnici) potisnuli su ga preko Vrbasa sve do Kaća, van naše županije.''

    ''Podignuto 17. jula 1887, prilozima stanovništva Bačko-Bodroške županije, poštovalaca nepoznatih boraca za slobodu.''

    (Ban Jelačić je predvodio austrijske trupe protiv mađarskih revolucionara.)

    I deo teksta na Srpskm jeziku:





    SPOMENIK NA KRAJU LOVĆENCA

    Koji metar udaljen od magistralnog puta Novi Sad - Subotica, na uzvisini obronka lesne visoravni koja je nekada verovatno dominirala selom (gledano na jug) i doline prema Malom Iđošu kojom teče reka Krivaja (gledano na sever) je spomenik. Neupadljiv je pored ograde i ulaza u mlin i dve-tri stasale breze.

    Spomenik Lovćenac

    Lovćenac je do kraja II svetskog rata bio pretežno naseljen Nemcima. Spomenik je i posvećen sunarodnicima poginulim u I svetskom ratu, sa imenima na svim stranama.

    Spomenik Lovćenac

    Koliko moj srednjoškolski nemački jezik služi, natpis glasi:

    ''Za večni spomen našoj poginuloj, pomrloj i nestaloj braći u svetskom ratu 1914 - 1918''

    SPOMENIK U CENTRU LOVĆENCA



    Spomenik Lovćenac

    Na crnoj mermernoj ploči na postolju piše:
    ''Palim borcima u NOB i žrtvama fašističkog terora 1941-1945.''


    Na bronzanom delu je Njegošev stih:
    ''Blago onom ko dovijek živi - imao se rašta i roditi''

    Iz Crne Gore put Bačke 15.X 1945 godine krenule su prve kolone ''kolonista'' i tada su se prvi put doselili u opustjeli Sekić (Lovćenac)... U Lovćenac se tada doselilo oko 7.000 Crnogoraca... Lovćenac je dobio ime po planini Lovćen... U Lovćenac su došli iseljenici iz srezova Cetinjskog, Bokokotorskog i Barskog... (Facebook Lovćenac)


    Ploča je okrenuta prema spomeniku. Po toj ploči i poreklu sadašnjeg većinskog stanovništva Lovćenca naslućuje se negovanje posebnog odnosa prema toj jednici NOV.

    Četvrta proletreska crnogorska NOU brigada je formirana naredbom Vrhovnog štaba NOV i POJ 10. juna 1942. godine na planini Zelengori. U njen sastav su ušli: dva bataljona Lovćenskog i po jedan bataljon Zetskog, Komskog i Durmitorskog NOP odreda. Na dan formiranja imala je pet bataljona ukupne jačine 1.080 boraca.

    Prvi komandant brigade bio je Peko Dapčević, narodni heroj, a politički komesar Mitar Bakić, narodni heroj.

    Prošla je ratni put dug preko 20.000 kilometara. Izgubila je više od polovine boraca, oko 5.000 ljudi. Dala je 48 narodnih heroja.

    Povodom petnaestogodišnjice bitke na Sutjesci, juna 1958. godine, odlikovana je Ordenom Narodnog heroja Jugoslavije. (Vikipedija)
    Spomenik Lovćenac

    Poruku je izmenio nenad.bds, 11.01.2010 u 10:23

  10. #10

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    U VOGNJU



    Voganj Ticanova buna spomenik
    Voganj je selo par kilometara od Rume na putu za Sremsku Mitrovicu. Ovo mesto, sa nešto više od jedne i po hiljade stanovnika, je danas praktično prigradsko u odnosu na Rumu.

    Interesujući se za nešto drugo, zapazio sam kod crkvene porte, uz put ka Mitrovici i spomenik događaju iz feudalne istorije naših krajeva

    Spomenik
    UČESNICIMA TICANOVE BUNE

    Voganj Ticanova buna spomenik

    Ticanova buna Voganj spomenik
    ''Ticanova buna je buna sremskih seljaka - kmetova na rumskom spahiluku grofa Pejačevića i iločkom spahiluku grofa Odeskalkija u aprilu 1807.
    Izbila je kao posledica nezadovoljstva zbog regulacije zemljišta i velikog povećanja feudalnih dažbina, a obuhvatala je 15.000 seljaka iz 45 sela. Cilj bune je bio ukidanje feudalnih odnosa. Centar bune je bilo selo Voganj u blizini Rume, odakle su 3.aprila poslati pobunjenički proglasi, a začetnici su bili Voganjci: mesni knez Teodor Avramović - Voganjac, učitelj Andrija Popović, Pantelija Ostojić i Marko Ognjanović. Međutim, buna je dobila ime po Teodoru Avramoviću - Ticanu iz sela Jaska, jednom od vođa, koji je zauzimao stav beskompromise borbe protiv spahija i crkvanih velikodostojnika.

    Posle ugušenja bune, Tican jedini nije bio obuhvaćen amnestijom, nego je osuđen na smrt mučenjem na točku i čerečenjem. Vojnički je buna ugušena 9. aprila kod sela Bingule, ali se potuno stišala 14 aprila. Za desetodnevno gušenje bune Austrija je upotrebila vojne snage u jačini gotovo jedne armije. U smirivanju bune angažovalo se i pravoslavno sveštenstvo na čelu sa mitropolitom Stefanom Stratimirovićem. Vlasti su bile primorane da u vremenima napoleonovih ratova i borbi ustaničke Srbije budu blage prema seljacima u nizu pobuna u Sremu i Slavoniji tokom (1806.-1808.) i da Intimatom Ugarskog namesničkog veća iz 1810 suzbiju preteranu eksploataciju seljaka, a spahije prisile na poštovanja Slavonskog urbara. U narodnoj tradiciji sećanje na bunu i Ticana održalo se do današnjih dana.'' (Vikipedija)
    Ticanova buna Voganj spomenik

    Ticanova buna Voganj spomenik
    Srpsko stanovništvo u Sremu je pod austrijskom vlašću živelo u teškim uslovima početkom 19. veka. Posle izbijanja I Srpskog ustanka 1804. mnogi Sremci su bilo ohrabreni u pružanju otpora vlastima, usled novonastale mogućnosti da se u slučaju neuspeha sklone u ustaničku Srbiju. Pod vođstvom iskusnog vojnika iz austrijskih ratova protiv Napoleona, Teodora Avramovića Ticana u selu Vognju je aprila 1807. izbila pobuna, za čije su pripreme vlasti saznale ali su pobunjenici uspeli da se domognu Fruške Gore. Pobunjenički logor je bio kod sela Vrdnika, a u njega su pristizali mnogi seljaci sa plemićkih i manastirskih poseda. Ustanici su zatražili pomoć od oborkneza Šabačke nahije, vojvode Luke Lazarevića, ali je njemu Karađorđe savetovao obazrivost, zbog teške situacije na frontovima ustaničke Srbije prema Turskoj. Usled odsustva te podrške, kao i zbog pacifističkog stava mitropolita Stefana Stratimirovića, podrška ustanicima je opala, austrijska vojska je u krvi ugušila otpor, a sam Tican je posle mučenja pogubljen. (Sa sajta MINGL)


    Na voganjskoj skupstini 4. aprila 1807. godine doneta je odluka o pocetku ustanka. Posto je Voganj u ravnici i sasvim blizu Mitrovice, u kojoj se nalazio puk austro-ugarske vojske, ustanici su odlucili da se sediste akcije prenese u fruskogorsko selo Vrdnik. Vec 5. aprila Teodor Avramovic Voganjac pozvao je na pobunu knezove u Krusedolu, Grgetegu i Neradinu. U drugom pismu, koje je uputio istog dana u Budjanovce, Subotiste, Petrovce, Putince, Radince i Kraljevce, porucio je knezovima da izaberu sto vise momaka i upute ih u Ravanicu (Vrdnik), gde je vec pod zastavom bilo 405 ljudi. Pozivu se odazvalo oko dvadeset sela, medju kojima i Irig.

    Dositej Obradovic je bio naklonjen ustanicima. Kada je pocela pobuna, zatekao se u manastiru Krusedolu. Ovde se upoznao i sa Ticanom. Susret je bio vrlo srdacan...

    U vreme prvog srpskog ustanka, pre Ticanove bune, a narocito posle njenog sloma, iz Srema je u Srbiju prebegao znatan broj seljaka i granicara. Vecina ih je nastojala da uz pomoc Srbije digne srpsko stanovnistvo ponovo na bunu. I ustanici u Srbiji bili su voljni da prihvate zajednicku borbu. Ovo potvrdjuje i njihov memoar od 27. avgusta 1807. godine upucen ruskom caru u kojem isticu da imaju nameru da se u dogovoru sa Srbima u Banatu i Sremu oslobode turskog i nemackog jarma. S tim ciljem iz Srbije stizu emisari i uticu na Srbe u Sremu i hrabre ih da po drugi put dignu ustanak. Tako se krajem septembra 1807. godine kod voganjskog svestenika Maksima Atanackovica, koji je bio naklonjen Ticanovoj buni, obreo jedan mladic i pozvao ga da radi na podizanju nove bune. Ovaj mladic, za kojega se kasnije doznalo da je rodjak dobrinačkog svestenika, uskoro se pojavio i u Jasku. U razgovoru sa knezom, svestenikom, kmetovima i notarom ovoga sela rekao je:

    Dolazim poslat od Djordja, vodje Srbije, da vas u njegovo ime pozovem na ustanak. Ustanite protiv nasih neprijatelja Nemaca. Tako vam boga i Bogorodice, prihvatite se oruzja... a ko ga nema neka grabi motike i sekire... ne bojte se vojske, jer ce doci pomoc od Karadjordja... sto ste seli, ustajte da se ide Irig opkoliti, jer je Zemun sa svih strana opkoljen.

    U to vreme su mnogi Sremci prebegavali u Srbiju zbog pritska spahija, izbegavanja vojne obaveze, straha od suda ili pak iz uverenja da je u Srbiji bolje nego u Austriji. Od 1809. do sloma ustanka 1813. godine prebegavanja su jos cesca, samo sada iz Srbije u Srem... (Odlomci sa sajta Opstine Irig)
    Voganj Ticanova buna spomenik

    Spomen krst je obnovljen povodom 200-godišnjice Ticanove bune.
    Voganj Ticanova buna spomenik
    U selu Jazak sam video da ogranak iriške biblioteke nosi Ticanovo ime. Da li u njegovom rodnom mestu ima još nekog obeležja o njemu ne znam.
    Jazak Ticanova buna

    Jazak, Ticanovo rodno selo.


    Voganj
    Na zidu voganjske pošte su i dve spomen-ploče. Ispod njih su venci, pretpostavljam položeni povodom dana oslobođenja Rume u II svetskom ratu, 24. novembra.



    Poruku je izmenio nenad.bds, 21.01.2010 u 13:13

  11. #11

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    SPOMENICI NOVOG MILOŠEVA


    Prolazeći s vremena na vrema kroz ovo srednjebanatsko mesto zapazio sam u parku nekoliko spomenika.

    Zastali smo, razgledali i pomalo se iznenadili da ih toliko ima ima, imajući u vidu da je Novo Miloševo ipak relativno malo mesto.


    Spomenik dobrovoljcima u I svetskom ratu.

    ''На тврдим вашим костима друзи - и топлој крви просутој широм - Добруџе тужне поносног Солуна - почива наша слобода златна.
    Споменик овај дечици нашој - нек прича ваше борбе јуначке.
    А вама сени добровољно пале - велиkа хвала и спомен вечан''


    Sa zadnje strane, na donjem delu stoji:

    У знак вечитог сећања и љубави својим милим друговима који дадоше своје животе на олтар отаџбине за ослобођење и уједињење свих С.Х.С. 1914. 1918 - месна добровољачка организација .


    Kao dobrotvori upisani su dva pojedinca i Mesna politička opština, Mesna pravoslavna crkvena opština i Sokolsko društvo.




    Narodnooslobodilačka borba obeležena je centralnim spomenikom na kome piše 'Palim borcima 1941 - 1945' , sa dve biste i više bronzanih ploča u travnjaku pored staze.




    Prvi politički komesar i prvi komandant Deagutinovačkog partizanskog odreda iz 1941.

    (Novo Miloševo je nastalo srastanjem Beodre i Karlova, a jedno vreme je nosilo i ime Dragutinovo.)


    Akademik Đorđe Joanović, (1871-1932) jedan od trojice osnivača Medicinskog fakulteta u Beogradu

    Prof. dr Đorđe Joanović bio je poreklom iz naselja Beodra. Ovaj naučnik svetskog glasa i jedan od pionira u laboratorijskom izučavanju onkoloških oboljenja, bio je osnivač Medicinskog fakulteta i inicijator osnivanja Instituta za patologiju u Beogradu. Dr Đorđe Joanović je rodonačelnik onkologije i utemeljivač eksperimentalne patologije u Srbiji. Na žalost, o nemerljivo velikom doprinosu Đorđa Joanovića razvoju srpske medicine u našoj javnosti malo se zna. To je bio povod da napišem stranicu ... o ovom velikom humanisti, znamenitom čoveku i patrioti. (Iz istih razloga napisao sam i monografiju o Teodoru Pavloviću.) Đorđe Joanović je obavljao veliki broj važnih funkcija kao član ili predsednik u 13 različitih zdravstvenih organizacija.

    Link ka stranici na sajtu Baštovanov o kojoj je reč: Djordje Joanović


    ''Teodor Pavlović (14. februar 1804 12. avgust 1854) je bio prvi sekretar Matice srpske u Pešti.
    Rođen je 14. februara 1804. godine u banatskom selu Karlovo (Dragutinovo, današnje Novo Miloševo), gde je i sahranjen 1854. godine.
    Osnovao je srpski politički list Serbski narodni list čiji je prvi broj izašao 1. jula 1835. godine u Budimu. List je kasnije menjao naziv u Serbske narodne novine koji je s kraćim prekidima izlazio do 1849.
    Bio je urednik Letopisa Matice srpske u periodu između 1832-1841. Sekretar Matice srpske postao je u februaru 1837. godine. Njegovim posredovanjem Matici srpskoj pristupili su Sava Tekelija, Jovan Nako, baron Fedor Nikolić od Rudne, Petar Čarnojević, vladika Platon Atanacković, knez Mihailo Obrenović, mitropolit Stevan Stanković, episkop Evgenije Jovanović, Aleksa Simić itd.
    Umro je u pedesetoj godini života, 12. avgusta 1854. u rodnom mestu.'' Vikipedija

    Na sajtu Baštovanov je veoma detaljan tekst o i ovom velikanu: T. Pavlovic


    Koliko mogu da zaključim, bista Teodora Pavlovića u parku Novog Miloševa je jedan od tri istovetna odlivka koja sam video.


    Druga bista je pored groba u porti crkve Arhangala Mihaila i Gavrila, u delu Novog Miloševa koje je ranije bilo Karlovo.


    Grob je koji metar od oltarske apside, a na zidu crkve je stara ploča koja ukazuje da je tu grob slavnog i omiljenog Toše Pavlovića.




    Nedaleko od glavnog - zapadnog ulaza u crkvu je još jedno obeležje Teodoru Pavloviću.

    Na prednjoj strani stoji: Неумрлом Србину ... списатељу родољубивом - новина и летописа уреднику - Матице срб. таинику - друштва србске словесности члану - русс. петрогр. наука акад. - златне медаиле власнику - духа народног неуморнем будитељу - ... благородни сународници подижу 1886

    A pozadi, između ostalog stoji: Овде лежи Павловић ... сади цвеће србкињо млада - сузом зали Србине драги. - Сав с вама живео Тоша ...


    Ispred zdanja Matice srpske u Novom Sadu je šest bisti.

    Među njima je i treća bista Teodora Pavlovića.


    Spomenicima ispred Matice srpske sam namenio poseban post, pa o njima potom.

    A spomen-ploču na rodnoj kući Teodora Pavlovića u Novom Miloševu sam omašio da slikam. Možda nekom drugom prilikom.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 05.02.2010 u 19:23

  12. #12

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    SPOMENICI PARTIZANSKOG SREMA
    - 3 -


    ČEREVIĆ



    U centru Čerevića, u senovitom malom prostoru pored glavnog puta, su spomenici kojim meštani odaju počast svojim sugrađanima palim kao dobrovoljci u I svetskom ratu, stradalima kao žrtve fašizma i borci NOB i jednom od znamenitih ljudi poteklih iz Čerevića - vajaru Jovanu Soldatoviću.


    Na levom krilu je spomenik ''Čerevićanima srpskim dobrovoljcima u prvom svetskom ratu'' sa bronzanim odlikovanjem Srbije pri vrhu i uklesanih 54 imena.

    Centralni spomenik je posvećen periodu od 1941-45. Na levoj strani je spisak imena preko šezdeset boraca palih u NOB. Na sredini je bista narodnog heroja Lazarov Mitra - Raše, a na desnom krilu su imena oko 100 žrtava fašističkog terora.




    Na levoj slici je deo posvećen zrtvama fašizma.

    Jovan Soldatović (1920 - 2005)
    ''Rođen je u Čereviću 1920. godine. Osnovnu školu i gimnaziju pohađa u Novom Sadu, a 1940. godine upisuje se na Tehnički fakultet, odsek za arhitekturu, u Beogradu. Studije prekida zbog rata, vraća se u Novi Sad, gde sarađuje sa NOP-om, a u NOB aktivno učestvuje od 1943. godine.

    Akademiju za likovne umetnosti, vajarski odsek, u Beogradu, upisuje 1945. godine, a završava 1948. kod profesora Tome Rosandića. Od sledeće, 1949. godine, radi kao saradnik Državne majstorske radionice Tome Rosandića u Beogradu, postaje član ULUS-a i prvi put izlaže na izložbi ULUS-a.

    U Novi Sad se vraća 1953. godine, gde po pozivu učestvuje u osnivanju vajarskog odseka Više pedagoške škole, u kojoj je i prvi profesog vajarstva. Učestvuje u osnivanju prvih ateljea na Petrovaradinskoj tvrđavi.

    Za vanrednog profesora Akademije umetnosti, odsek likovnih umetnosti, u Novom Sadu, izabran je 1975. i na tom poslu ostaje do penzionisanja 1981. godine. Živi i radi do smrti u Novom Sadu.

    Njegova najpoznatija dela su Spomenik borcima NOR na Tisi kod Žablja iz 1962. i Porodica iz 1970, posvećena žrtvama Novosadske racije, počinjene 1942. na Keju u Novom Sadu. Soldatovićevi spomenici Arseniju Čarnojeviću u Ibarskom Kolašinu, Branku Radičeviću na Stražilovu, Đuri Jakšiću i Kosti Trifkoviću u Novom Sadu i Steriji u Vršcu, spadaju među najpoznatije radove ovog skulptora. Bio je prepoznatljivi autor velikog broja skulptura srna, košuta, jelena, roda i konja u parkovima mnogih gradova na prostoru bivše Jugoslavije.

    Soldatovićeva skulptura Dvoje nalazi se u parku ispred zgrade UN u Njujorku.
    Soldatović, koji je najveći broj dela uradio u bronzi, dobitnik je velikog broja umetničkih nagrada i društvenih priznanja�'' (Sa sajta: astrozmaj)



    BANOŠTOR



    Škola u Banoštoru.

    Na školskoj zgradi se nalazi ploča posvećena 112-torici bivših đaka te škole. Postavljena je 1969. godine, o stogodišnjici škole.




    Pravoslavna crkva je iznad škole.

    Čerević i Banoštor su fruškogorska i istovremeno podunavska mesta. Na središnom delu severne padine, nedaleko od Banoštora je selo Sviloš. Ležimir je 6-7 kilometara dalje, preko Partizanskog puta.

    SVILOŠ



    Spomenik je putu koji kroz selo ide preko Fruške Gore, ka Ležimiru i dalje prema Sremskoj Mitrovici, na mestu gde se ulica račva i nadesno ide prema donjem delu sela gde je i crkva.






    Centralni deo je napravljen u obliku spirale od oko 25 petokraka poslaganih jedna na drugu.


    Bakarna ploča posvećena 149-torici Svilošana. Selo je 1948. imalo 470 stanovnika.

    Na nešto diskretnije postavljenoj bakarnoj ploči stoji da je idejno rešenje dala Zorica Keljina-Isaković; projekat akademski slikari Miodrag i Slobodan Nedeljković a radove u kovanom bakru je izveo Nikola Popržan sa saradnicima.


    Na desnom krilu bakarnog friza prikazan je ulazak kaznene ekspedicije, selo i crkva u plamenu, obešene na drvetu.


    Na levom krilu su prizori iz NOB do pobede i oslobođenja.


    Ploča sa imenima, po svemu sudeći, nije iz istog vremena kada i ostatak spomenika.




    U nameri da u ova vremena predstavim spomenike partizanskog Srema učvrstila me je starija meštanka koju sam zaustavio blizu njega da nešto priupitam. Spomenik je pomenula nekako svečano, sa pijetetom.

    __________________________________________________ __________________________________________________
    Na žalost, početkom 2013. svedok sam još jednog primera nečega što je teže od vandalizma i krađe. Stariji meštanim reče mi da su ploče ukradene krajem 2012. godine.

    __________________________________________________ _____________________________________



    Napunih sto metara dalje je škola na kojoj je ploča postavljena pre podizanja spomenika.


    Skoro prekoputa škole je spomen dom. Očigledno da nema više onih koji koji su preživeli ratna stradanja da se okupljaju i potsećaju na prošlost.


    LEŽIMIR

    Citat nenad.bds kaže: Pogledaj poruku
    ... Na žalost, lopovi - vandali nemaju pijeteta ni prema mrtvima, pa od pre koju godinu nema više bronzanih poloča sa imenima ...
    Prolazeći ovih dana video sam da je spomenik popravljen.


    Imena ispisana na bronzanim pločama zamenjena su uklesanim u kamenu.




    Brojeći redove sračunao sam da je tu oko 330 imena Ležimiraca. Selo je pred rat imalo nešto više od 2.000 duša.


    ''I kad nam muške uzmete živote, grobovinaši boriće se s vama'' piše na strani okrenutoj ka spomeniku. Na drugoj strani piše da spomenik podiže Savez boraca Ležimir.

    Poruku je izmenio nenad.bds, 14.01.2013 u 17:59

  13. #13

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    Споменици
    ЈОВАНУ ЈОВАНОВИЋУ - ЗМАЈУ
    У Новом Саду и Сремској Каменици

    Јован Јовановић Змај

    Jovan Jovanović Zmaj
    ''Споменик Јовану Јовановићу Змају, Новосађанину, лекару по професији, али и познатом песнику, преводиоцу, родољубу и покретачу неколико листова, налази се испред Владичанског двора Бачке епархије, на крају улице која носи песниково име. Рад је београдског вајара Драгана Николића из 1984. Бронзана фигура Змаја у природној величини на постаменту је од јабланичког гранита, недалеко од некадашње кафане „Код пужа”, коју је држао Лаза Јеремић, на самом улазу у Лебарски сокак, где је Змај најрадије долазио и седео до зоре. (Са званичног сајта Н. Сада)


    Jovan Jovanović Zmaj

    Родна кућа Змајева је била у ул. Златне Греде, на месту где је сада јужно крило Гимназије која носи песниково име. Још за живота песникова - 1903. ту је постављена спомен плоча.


    Jovan Jovanović Zmaj
    Јован Јовановић Змај (Нови Сад, 24. новембар 1833. — Сремска Каменица 3. јун 1904)

    Јован Јовановић Змај је рођен 1833. у угледној грађанској породици. Основну школу је похађао у Новом Саду, а гимназију у Новом Саду, Халашу и Пожуну (Братислави). После завршене гимназије уписао је студије права у Пешти, а студирао је још и у Прагу и Бечу. За његово књижевно и политичко образовање од посебног значаја је боравак у Бечу, где је упознао Бранка Радичевића, који је био његов највећи песнички узор. Такође у Бечу упознао се и са Светозарем Милетићем и Ђуром Јакшићем.

    После завршених студија права, Змај се 1860. вратио у Нови Сад и као један од најближих Милетићевих сарадника постао службеник у новосадском магистрату. Ту се упознао са својом будућом супругом Ружом Личанин. Љубав и срећан породичан живот надахнули су Змаја да напише циклус (збирку) песама Ђулићи (од турске речи Gl, што значи ружа).


    Јован Јовановић Змај
    Ипак, служба у магистрату није му одговарала, па ју је напустио и посветио се књижевном раду. Тада је покренуо књижевни часопис Јавор и сатирични лист Комарац. Године 1863. преселио се у Пешту, где је радио у Матици српској и као надзорник Текелијанума. Године 1864. покренуо је сатирични лист Змај (игра речима, пошто је 3. мај по јулијанском календару био дан одржавања Мајске скупштине 1848.), чији ће назив постати саставни део његовог имена.
    Jovan Jovanović Zmaj

    Гимназија 'Јован Јовановћ - Змај' у Новом Саду. Песникова биста је у дворишту уз ул. Златне Греде.
    Јован Јовановић Змај

    Године 1870. Змај је завршио студије медицине, па се вратио у Нови Сад, где је започео своју лекарску праксу. Овде га је убрзо задесила породична трагедија: умрла су му деца, а потом и жена. Из ове породичне трагедије произишао је низ елегичних песама објављене под заједничким називом Ђулићи увеоци.
    Две најбоље збирке његових песама су Ђулићи и Ђулићи увеоци. Велики број његових шаљивих и дечијих песама, штампаних по разним листовима и часописима, изашао је у два издања целокупних дела: Певанија и Друга певанија. Последње су штампане збирке: Снохватице и Девесиље. У прози је написао једну песничку легенду („Видосава Бранковић“) и један шаљиви позоришни комад („Шаран“).

    Змај је и преводио, нарочито из мађарске књижевности. Најбољи су му преводи мађарског песника Шандора Петефија (рођеног Петровић). Поред осталих песама, од њега је превео спев „Витез Јован“. Из немачке поезије преводи Гетеа („Херман и Доротеја“, „Ифигенија у Тавриди“) и с успехом подражава Хајнеову љубавну лирику и епиграм и оријенталску поезију Фридриха Боденштета („Песме Мирца Схафије“). Од осталих превода из стране књижевности знатнији су му: „Демон“ од Љермонтова и „Енох Арден“ од енглеског песника Тенисона.


    Jovan Jovanović Zmaj

    Сремска Каменица - споменик на тргу у центру.

    Поред „Змаја“, уређивао је још два сатирична листа: „Жижу“ и „Стармали“. Од 1880. па до смрти издавао је дечији лист Невен, најбољи српски дечији лист онога доба.
    Домаћа срећа и коб инспирисала је овог песника за најлепше стихове које је дао, не само у „Ђулићима“ већ и у својим дечијим песмама, управо у „песмама о деци“. Нежан и добар отац, чија су деца рано преминула, и уман човек и велики родољуб који зна вредност подмлатка, он се, нарочито последњих година живота, сав посветио стварању поезије о деци и за децу. Тај део његове лирике је од особитог значаја, јер је Змај остао ненадмашни српски дечји песник — „Чика Јова“. Оне имају велики морални и поучни значај; у њима су многе генерације први пут почеле да сазнају за оно што је истинито, добро и лепо.


    Јован Јовановић Змај
    Змај је имао нарочита разумевања за децу, умео да се уживи у њихов начин мишљења и осећања и да створи поезију коју деца разумеју и воле. То је дидактична, васпитна поезија, али и поезија која има уметничке вредности. У тим песмама су дати реално и живописно не само лепи већ и ружни дечији нагони, цео дечији живот. У њима деца познају себе, проживљују своју интимну личност, која је дражесна, а и врло загонетна. Снажно и рељефно, Змај је у кратким и лаким лирским песмицама овековечио неколико дечијих типова, као „Пура Моца“, „Материна маза“, „Мали коњаник“ и друге. Као претежно интелектуалан песник, Змај није опевао у дечијем животу трагичну страну, већ само оно што разум може да запази споља, што је комично. Кад се деца поставе у те комичне оквире, онда неминовно изазивају безазлен и ведар хумор. Зато сви јунаци Змајеве дечије епопеје, заједно са домаћим животињама, изазивају осмејак и освежење при читању.


    Јован Јовановић Змај
    Источњачка поезија Змајева је углавном превод или прерада оријенталске поезије из туђих књижев-ности. Штампао је две књиге источњачких стихова: „Источни бисер“ и „Песме Мирца Схафије“ (по Боденштету). Змајеви препеви су често бољи од оригинала, а има и оригиналних песама. Нарочито су лепе оне популарне: „Лем Едим“ и „Селим-бег“.

    Змај није само песник „Ђулића“, дечије и источњачке поезије. Он је певао много, о свему и свачем: сва осећања, све идеје, све догађаје и многе личности свога времена; „по његовим песмама може се најбоље разумети духовни живот српског народа од 1850. до 1900.“. У тим својим песмама, родољубивим, програмским, дидактичним и сатиричним, Змај је износио све оно што је добро и племенито, крепио народ и потстицао на високе идеале. Он је, смело и непоштедно, жигосао порок и назадњаштво. Његова се сатирична поезија одликује духовитошћу и ретком проницљивошћу. Он је несумњиво најбољи српски сатирични песник, најобилнији иначе, ма да у његовој сатиричној поезији има и личног обрачунавања и кафанских досетака.


    На углу до трга са спомеником је Змајев музеј. У jeднoj од три куће Музеја живео и радио је Змај, лекар и песник, у Каменици.
    Јован Јовановић Змај

    Најразноврснији и најобилнији српски песник, Змај је уједно и најпопуларнији. Од свих српских песника, он је најдубље ушао у народ, био највише читан и највише вољен. Грађанско друштво је волело његов лак и приступачан изражај. Због те велике популарности стекао је глас највећег српског песника, али му критика то нигда није признала, изузев у самом почетку. У изражају — он је створио огроман број нових језичних и ритмичних могућности; тиме је надмашио све оно што је пре њега стварано и ударио сигурне темеље за нове потхвате. Значај његова талента је поглавито у томе. Неисцрпан у изражају, он је неисцрпан и у инвенцији. Он је био плодан и даровит песник своје генерације, свих њених идеала и чезнућа, великих као и обичних и свакодневних. Отуда код њега, поред најлепших песама, налазимо и велики број пригодних и програмских песама, често са најповршнијом и најбаналнијом садржином.

    У току целе друге половине XИX века он је најобилнији српски песник, уредник многих листова и часописа и један од најистакнутијих националних радника. Оставио је поезију која има трајне и неоспорне вредности.
    Умро је 1904 год. у Сремској Каменици, у Срему. Сремска Каменица је некада носила име Змајева Каменица, у част Јована Јовановића Змаја.
    (Са сајта Antikvarne-knjige.com )


    Споменик је подигао Српски народ 'Љубимцу народном'. На споменику су и стихови ''... песма нас је одржала, њојзи хвала''.

    ’’Змај је сахрањен најсвечаније на гробљу у у Сремској Каменици 17. јуна уз огромно учешће не само Каменичана и Новосађана већ и многих делегација из свих српских крајева. .. Над отвореном раком говорио је најпре Јаша Томић у име Српске радикалне странеке и ’Заставе’, док је последњи говорник био Јанко Веселиновић, председник Српске књижевне задруге.

    Запажено је одсуство патријарха Георгија Бранковића који је Змају за живота замерао што је критиковао црквену хијерархију и осуђивао клер због раскошног живота и злоупотреба у располагању црквеном, нарочито манастирском имовином.’’

    По академику Младену Лесковцу Змај ’’ је хроничар једног друштва, сликар једног времена, критичар друштвених нарави и јавног морала, песник борбених тежњи једног сањалачког нараштаја’’ и зато се с правом убраја међу највеће Србе XИX века.’’

    Иако Змаја садашње генерације знају пре свега као дечијег а ређи и као лирског песника, Змајева величина лежи и у чињеници да је од младости учестовао активно у политичком и друштвеном животу Срба у Угарској. између осталог, налазио се уз сам руководећи врх Српске народне слободоумне странке Светозара Милетића, којој је основни, далеки циљ био ослобођење Срба и њихово сједињавање у једној држави.
    Jovan Jovanović Zmaj

    У Занатском дому у Новом Саду. Плоча је постављена 1938. приликом завршетка градње Дома. и Певачко друштво занатлија је узело име по Змајевом листу.

    Био је међу часницима Матице српске, са Милетићем водио Српску читаоницу у Новом Саду, учествовао у оснивању Српске књижевне задруге у Београду и био јој први потпредседник; био члан Друштва српске словесности и Српског ученог друштва, а 1896. изабран је за члана Српске краљевске академије и приступну беседу одржао у присуству краља Александра (Обреновића) и црногорског кнеза Николе И. Био је и међу оснивачима Српског народног позоришта у Новом Саду. На позив кнеза Србије био је драматург у Народном позоришту у Београду. Као лекар у исто време је у Београду основао и бесплатно водио санитарни надзор у Школама а са још неколицином лекара основао прву амбуланту у Србији.
    Народна скупштна Србије је 1892. одлучила је да му се у име народног признања за целокупни рад из државне благајне исплаћује годишње по 4.000 динара. (Према Енциклопедији Новог Сада)


    Основна школа у Ђурђеву.

    Значај који је имао за живота али и цео век после, доказују и мноштва улица и школа које носе име Змај, (па и име места Змајево).
    Jovan Jovanović Zmaj

    Барјак црквеног хора православне цркве у Врбасу из 1930. са стиховима 'Песма нас је одржала ...''
    Jovan Jovanović Zmaj

    Jovan Jovanović Zmaj

    Одломак из песме Билдунг из 1856.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 31.03.2010 u 00:32

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •