O trešnjev cvete,
kako si sličan životu.


Lirska pesma Japana, bila je uvek pod uticajem stare Kine. U početku manje nametljiv, taj uticaj je u srednjem veku bio opšti, i postao uzrok mnogih prepeva i podražavanja.

Japan je, kao nekad Italij, iz Grčke, primao iz Kine ogromne i stare svoje rukopise, što su imali uticaja kao prepisi grčki u renesansi.

Kineski uticaj skupio je sve snage u caru. Car je bio jedini koji prinosi žrtve nebu i zemlji, plodovima i kišama. Vera u dve protivnosti, muškog i ženskog, od kojih je sve postalo, ali koja nije dualistička, postoji od pamtiveka i najstarija predanja nisu drugo do bezbroj znakova i obreda, koji zamenjuju reči i osećaje pred bezmernom ogromnošću i divotama vasione. Život se bio nepomičnom melanholijom pretvorio u obrede.

Gromovi i žrtvenici koji i danas stoje u vrtovima, lepši nego Versaljski, sećaju starih obreda i molitava nebesima i zemlji, vodama i semenu. Razne svetkovine, koje sad predsednik republike više u Kini ne vrši, o zimskoj ravnodnevnici, oranje carevo o Novoj godini, sve je to ostatak prastare vere, vezane za plodnost jeseni, za izvore i mrazeve. Tremovi Samoće, Čang Kung, hram sa plavim i zelenim kolonadama još stoji nad mramornim terasama iza Pekinga, kao što stoje i stari hramovi u Japanu. Njino je zidanje sračunato za onog, koji će uzvišen, viđen od neba i zemlje, brda i vetrova, u svili, na kojoj su izvezeni nebesni znaci, okružen prinčevima i mandarinima, sviračima i igračicama, izvoditi pokrete, po broju i zbiru devetke, po kojima su zidani stubovi terase gleđosane i plave. Moliće se da žita rode. Hram Neba, sa terasama, okružen prastarim drvećem, pun je vazduha, bogovi su simboli i dusi proleća i jeseni. U toj religiji su se održale najstarije i najpoetičnije misli. (Legge: Sacred books of the East.)

Život, zemlja i brojevi u neprekidnoj su vezi. Zemlja oko groba, vode pod zemljom i zvezde nad njom, imaju i posle smrti tajanstvenu moć, o kojoj treba voditi računa.

U Severu, u zaleđenoj vodi, pod zemljom, spojeni su principi sveta, od čijeg je stapanja i varijacija postalo sve ostalo, muško - jang i žensko - jin. Život je igra njenih stapanja i rastapanja. Sve se kreće u jednom krugu, koji se sastoji iz prepletanja, muškoga i ženskoga. Sve što se u njemu kreće nalevo muško je. Tu stranu poštovao je narod, koji se držao reda nebeskog. Sve što se kreće nadesno žensko je. Tu stranu poštovahu otmeni, koji se držahu reda zemaljskog. Početak je usred Severa, pri zimskoj ravnodnevici, označenom znakom koji znači dete, jaje, seme klice.Ostalih 11 znakova ređa profesor pariske Sorbone Marsel Grane, u knjizi Poliginie Sororale, po redu vremena, idući nalevo i prema Istoku. U početnoj tački, u Zimi, Severu, još su jedno, nedeljeni, oba, kosmogonijska principa: muški i ženski. Sastaju se kad je žensko prevalilo 20 a muško 30 stanica, zato je to, u godinama sračunato, doba braka.
Znaci koji postaju njinom varijacijom vanredni su, ali njino tumačenje ne spada ovamo. To prastaro verovanje - u vezi sa kalendarskim sujeverjem - ostavilo je traga u najstarijoj lirici kineskoj i japanskoj.

Sve do VIII veka japanska lirika toliko je divlja i primitivna, da od sve zbrke arhaičnih i kineskih tragova nema ništa razumljivog za nas. Od tih ranih pesnika ostao je samo heroj, car Džimu, strašan ratnik, u čijoj se pesmi još slika rečima koje znače more, vetove i grozne, morske, krvoločne rakove. Tekst tih krvavih pesama, vezanih za ime Careva, sačuvao se u carskoj gardi, koja ih je sve do VIII veka pevala, i završavala u horu, užasnim smehom koji je odjekivao noću po zidinama palate.

Ali odmah posle arhaične, neprevodljive lirike, javljaju se jasni poetični tekstovi, sasvim slični kineskim.

To je lirika impresija, zabeležena tako brzo i neposredno da ni meditacija ne može da se utisne.

Slog, slovo, nije samo znak, ideogram, nego i slika, a glavna briga je dati vidik, daljinu, nebesa. Senčenja nema: sve je vazduh. Mnogo je, dakle, jasnog, ali i skrivenog, u tim pesmama, i nužan bi bio beskrajan komentar izraza. Ljubav nije nikad platonska, već senzualna, a stihovi su puni aluzija, koje stranac ni ne primeti. Pesnik je crtač, sa svojim slovima, a slova nemaju nikakve veze sa glasom: ona su simvoli i stvari. Japanci su se mnogo mučili da se otresu kineskog uticaja, koji je u njihovoj književnosti imao veću ulogu od grčkog i talijanskog uticaja u Evropi. Najčešća je forma: nekoliko kratkih redaka, po pet ili sedam slogova.

Oko VIII veka država je imala već stalne granice i prestonica je bila Nara; zato se taj vek zove Stoleće Nara.
Budizam je preko Koreje bio prešao more i kao talas preplavio japanska ostrva.

Lirika stoleća Nara skupljena je u antologiji Manjošu, to jest knjizi od "milijardu listića". Njeni pesnici smatrani su za svetitelje. Tekstovi su nežni i blago strasni, kao provansalski i toskanski iz istih stoleća.


Iz pesama starog Japana, Miloša Crnjanskog