Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela - Strana 2
Strana 2 od 5 PrvaPrva 1234 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 72
  1. #16

    Odgovor: Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela

    Shvapske 1.pdf


    Куће
    ШВАПСКЕ, А И НАШЕ (1)



    Уваљујући се у ову тему имао сам углавном тачна али недовољно поткрепљена гледишта на традиционално градитељство војвођанског простора. Припремајући се за сегмент о 'швапским' кућама наишао сам на два или три веома корисна текста који се највећим делом уклапају у тему, а и нешто шире но што је сам приказ швапских кућа доприносе упознавању са традицијом народног градитељства која нас окружује.

    Рад др Зорана Јањетовића преносим у целини. Моји делови текста биће писани курзивом (italic).


    НЕПРОЛАЗНА СВАКОДНЕВИЦА:
    НЕМАЧКИ ДОПРИНОС НАРОДНОЈ КУЛТУРИ ВОЈВОДИНЕ

    (Др Зоран ЈАЊЕТОВИЋ - Институт за новију историју Србије; Source: Currents of History (Tokovi istorije), issue: 34 / 2008, pages: 214-224, on CEEOL)

    У резимеу се каже:
    ''Немачки утицај на свакодневни живот Срба у Војводини је био врло разнолик и снажан. Он није био подједнак у свим сферама живота и Немци нису били једини који су �давали�, а Срби нису били само �примаоци� културних утицаја. Напротив, између припадника два народа се развила жива културна размена, која је уз размену са осталим народима у региону створила јединствену свакодневну културу Војводине која као појава дугог трајања у многим својим аспектима опстаје до данас, без обзира на све промене етничке структуре, друштвених односа и без обзира на технички напредак.''


    Кућа какву називамо 'швапском' - на слици је само један од њихових облика. (Кућа у Куцури, власник Јохан Гоетел, 1912.)

    Следи текст др Јањатовића:
    ''После ослобођења од Турака територија јужне Угарске била је прилично запустела, али није била сасвим пуста. Локално становништво (углавном Срби и Румуни) није било на високом културном ступњу, што се одражавало на његову економску продуктивност. Оно, међутим, није било ни потпуно нецивилизовано и било је спремно да учи од немачких и других колониста које су хабзбуршке власти и приватни велепоседници током XVIII и почетком XIX века доводили ради подизања нивоа производње.

    Локално становништво је, живећи дуже у дотичним крајевима, познавало климатске, педолошке и географске одлике свог завичаја, локалну флору и фауну, и уопште поседовало знања која су била од користи и инородним насељеницима. Зато су од самог насељавања Немаца постојали услови за плодну културну размену, пре свега у домену гајења одређених биљака и животиња, коришћења пољопривредних алатки и метода, припремања хране, израде и усвајања неких одевних предмета, изградње и уређења кућа и организације свакодневног живота. При том се нису преносиле само материјалне тековине већ и речи, идеје, начин производње и живота. Кул- турна мешавина која је временом настала трајно је обележила културни пејзаж Војводине.

    Оно што се у војвођанском пејзажу већ голим оком може приметити као специфичност су ушорена села, правилно просечених улица. Она су настала као последица интервенције хабзбуршких власти: стара, неуређена српска и румунска села су током XVIII века преуређена тако да су добила улице које су се секле под правим углом, или у којима је пут био главна улица у односу на коју су се све друге правилно шириле са обе стране. (Ово није био само урбанистички захват аустријског просвећеног апсолутизма: ушоравење села, и премештање у њих и становништва које је живело по ободима шума и ритова ради лакше заштите од Турака некада, а потом од разних разбојника, пре свега је био фискали мотив � прегледнија и лакша наплата дажбина.) Што се, пак, нових, колонистичких села или нових, колонистичких делова старих села тиче, она су од почетка планирана правилно. Иако су њихову форму наметнуле власти свом становништву без обзира на националност, домородно становништво ју је сматрало за нешто типично немачко. Паралелно са уређивањем села ишло је и уређивање атара, тј. расподела поља унутар њега.

    Оно по чему се војвођанска (не само швапска) села на први поглед разликују од села у другим крајевима су и куће грађене по одређеном мо делу. Њега су хабзбуршке власти наметнуле, баш као и тип села. Спорно је, међутим, порекло овог типа кућа које се називају �колонистичке� или �панонске� (у немачкој, односно српској литератури). По једној тези, реч је о прилагођеној тзв. �франачкој кући�. Она се одликовала пре свега истим распоредом просторија као и код �колонистичке� односно �панонске� куће.

    Куће су биле окренуте ужом страном према улици, а распоред просторија се састојао од једне (касније гостинске) собе према улици, са кухињом (у коју се улазило из дворишта) у продужетку. Касније, са порастом потреба и животног стандарда, дозидаване су у наставку прво једна, а затим још неколико соба.


    Традиционалне куће у Швапској.

    Постоје, међутим, и знатне разлике између �франачке куће� и њеног пандана у југоисточној Европи. Пре свега, у Немачкој и Аустрији радило се о чатмарама. У јужној Угарској, међутим, због несташице, дрво се користило само за оно најнужније (греде, врата и кровиште), док су зидови били од набоја а кровови од сламе, трске или шибља. То је био традиционални начин градње локалног становништва који су из нужде хабзбуршке власти примениле за изградњу кућа за колонисте. Друга битна разлика била је да су у Немачкој и Аустрији �франачке куће� већ од XV века биле куће на спрат, док су у јужној Угарској оне до краја остале приземне, односно тек су доста касније добиле таван.


    Сефкерин


    Шајкаш

    Горње две куће се поприлично уклапају у опис кућа у време насељавања колониста - Немаца.

    Уосталом, колонистичке(немачке) куће су испрва биле прилично примитивне и не много налик описанима, што сугерише да је у почетку локални допринос, а не немачки утицај, био одлучујући. Као српски допринос свакако треба истаћи и чињеницу да су велики део кућа за колонисте изградили Срби � кулуком или за плату.


    Шид, са улице и ...


    ... и из дворишта; са гонгом у свом почетном облику.

    Битна разлика у односу на наводни немачки прототип био је �гонг�� стреха дуж дворишне стране куће, која је током XIX века постајала све шира. Испрва није била ослоњена на стубиће, да би касније они постали обавезни. На тај начин је добијена нека врста веранде која је лети штитила од сунце (и где се у то годишње доба радило, јело и чак спавало), а у јесен и зиму од кише и снега. Простор испод ње је временом нешто издиг- нут и поплочан. Порекло �гонга� није сасвим јасно, али неки немачки аутори, упркос немачком називу, у њему виде српску творевину, можда донету са Косова.


    Шајкаш


    Гонг у свом развијеном облику. Касније може бити и до висине струка подигнута ограда према дворишту, делимично или у целини застакљен.

    Није немачког порекла (него српског, мађарског или румунског) ни код Шваба толико омиљена летња кухиња која је била одвојена од остатка куће да се кућа лети не би загревала и да би домаћица тада, у доба највећих пољских радова, уштедела време за поспремање.


    Из свега наведеног не може се тачно рећи каквог је порекла �панонска� или �колонистичка� кућа. Изгледа да се радило о креативном споју немачке и локалне градитељске традиције, наравно по упутствима хабзбуршких власти. Немци су дали основни нацрт куће (распоред просторија и организацију дворишта око куће) а Срби начин градње, материјал и по свему судећи �гонг�.

    Првобитна �панонска/колонистичка� кућа се током XIX века даље развијала, губећи у својим новим формама неке одлике изворног типа (�ку ћа на лакат�) или бивајући временом замењена �кућама на фронт'. Типично је било то да су те новине (баш као и нове грађевинске материјале � циглу и цреп) увек прво уводили Немци јер су они по правилу били имућнији: Срби и припадници других националности су онда следили њихов пример када би им материјалне могућности то дозволиле. Међутим, куће по изворном нацрту, обогаћене �гонгом� и кровом од црепова, грађене су до средине XX века. То сведочи колико су оне биле добро прилагођене климатским условима Војводине, расположивим грађевинским материјалима и (што није неважно) дубини џепа људи који су их градили. Карактеристично је да се та врста кућа, баш из финансијских разлога, најдуже одржала код ненемачког, посебно српског становништва.

    Што се немачког утицаја тиче, он је био одлучујући не само за распоред просторија већ и за њихово опремање: и ту су Срби и други са одређеним закашњењем усвајали немачке узоре у опремању куће. У целини узевши, сеоске куће у Војводини су настале као креативна мешавина елемената локалне архитектуре и немачких утицаја.


    Ђурђево

    Немачки допринос се много јасније видео у пољопривреди � која је била главно занимање већине припадника свих народа у Војводини. Постојала је, међутим, разлика утолико што су се Немци углавном досељавали као земљорадници, док су Срби јако дуго били претежно сточари. То је условило да многе тековине немачке земљорадње усвоје врло постепено и прилично касно. Ово је важило како за одређене пољопривредне културе тако и за технике пољопривредне производње. Техничке новотарије (вршалице, трактори) су Швабе прве уводиле пре свега због своје веће куповне моћи. Првих година по насељавању Немаца, сељаци нису имали слободу избора култура које ће гајити: о томе су одлучивале државне власти или надлежни феудални господар. А они су у то време били посебно заинтересовани за гајење кромпира и кукуруза. Кромпир су у Војводину донели Немци, о чему сведочи и његово име које се изводи од назива Grundbirne или Krummbeere. Изгледа да се његово гајење испрва доста споро ширило међу становништвом, за шта је био потребан и притисак власти. Кад се има на уму урођени сељачки конзервативизам, ово и не чуди � утолико пре што је притисак власти био нужан да се у исто време гајење кромпира прошири у неким деловима Немачке.

    Немачки колонисти су у јужну Угарску донели и конопљу, чији су главни произвођачи остали готово до средине XX века. Нека швапска села су постала главни центри узгајања, прераде и продаје конопље. Иако неки аутори тврде да су Немци донели и кукуруз, по свему судећи он је у наше крајеве донет већ за турске владавине. С друге стране, немачко порекло (и то у аустријском или подунавско-швапском облику) српских назива за парадајз, карфиол, шпарглу, кељ, келерабу, (х)рен и друге, указује на то да су ове биљке донели швапски колонисти. Мартинов овим биљкама додаје и пасуљ, сочиво, шаргарепу и просо, али то не документује. Срби су многе од ових биљака преузимали врло постепено и спорадично, често само у граду. Поред различитих пољопривредних култура, немачки колонисти су донели и нове, модерније пољопривредне справе и технике обраде земље. Швабе су увеле тропољни систем (уместо двопољног који је до тада био уобичајен). Поред тога, оне су увеле и ђубрење, што је било управо револуционарно. Немци су временом све више смањивали део земље који је остајао на угару, а уместо тога на тим површинама су почели уводити гајење крмног и индустријског биља. Од новина које су они донели треба навести и оплемењивање семена, заштиту биља и примеренију обраду тла, као и стајски узгој стоке. Од техничких справа, Швабе су донеле плуг � до њиховог доласка Срби су обрађивали земљу мотиком.




    Плугови из друге половине 19. века - само је мали део био метални. (Пољопривредни музеј у Кулпину.)

    Треба ипак рећи да су и немачки плугови дуго били чисто дрвени и доста примитивни, те да су се тек временом развили до модернијих облика. Иако нису увели гајење винове лозе, Немци су га знатно унапредили новим методама рада и новим сортама грожђа. Срби су ове немачке новине усвајали постепено. С једне стране, они су били конзервативнији од Шваба, док их је слабије материјално стање, с друге стране, често спречавало да држе корак са техничким новинама. Па ипак, они су већином немачки начин привређивања готово у потпуности усвојили до почетка XX века. Оно што Срби, по оцени неких посматрача, нису преузели биле су немачка марљивост и штедљивост. У томе је лежао главни разлог што Срби нису успевали да издрже економску утакмицу са марљивијим Швабама.


    Чуруг. Куће 'на фронт'.

    У вези са пољопривредним културама и методама обраде земље, стоји наравно и припремање јела. У мало којој области свакодневног живота је немачки утицај био тако широк, дубок и трајан. Немачки колонисти су служили као преносиоци бечких и других средњоевропских кулинарских утицаја, који су веома обогатили кухињу средњег Подунавља. (Треба имати у виду да се затечено становништво претежно бавило сточарством и да је из тога простицао и избор намирница и традиција припремања хране ван сталних насобина � најчешће месо на отвореној ватри и млачне прерађевиве.) Ови утицаји до данас представљају основу војвођанске кухиње. Немци су били посредници у преношењу разних врста супа, резанаца, кнедли и јела од теста, сосова, прилога, разних врста салата, колача, торти и штрудли. Нека од ових јела нису била изворно немачка већ француска, али су у наше крајеве дошла немачким посредништвом. Поред припремања многих јела, Немци су Србе и друге научили и разним врстама конзервације хране � справљању компота, разних врста кобасица, шунке итд. Утицаји везани за храну нису били ограничени само на њено припремање или конзервирање, већ и на начин њеног конзумирања. Срби су од Шваба преузели и добар део посуђа (често заједно са називима), али и манире за столом.

    Што се одевања тиче, ту су Немци преузели много више од својих комшија него обрнуто. Швабе су убрзо по доласку у нови завичај напустиле стару народну ношњу, прихвативши локалну која је била погоднија за живот и рад у другачијим климатским условима. Делови одеће, односно обуће коју су припадници других народа, па и Срби, од њих преузели представљају пре свега плаве ланене радне кецеље и дрвене кломпе. Ови предмети, међутим, никад нису постали општеприхваћени међу Србима као што су опанци, кожуси, пршњаци, бунде, шубаре, гаће итд. постали општераширен и међу Швабама.


    Овакве, праве - са кожним ђоном, пожелео је и Бора Отић. Да ли је успео да дође до њих, не знам. А ја сам их купио пре 25 година видећи како су кожни ђонови све ређи. Коштали су као два пара пристијних ципела!

    Поред предмета свакодневне материјалне културе, преузимани су модели понашања. При том су Немци били отворенији за усвајање модернијих форми свакодневног живота. Тако су Немци били главни заговорници инокосних породица � посебно у Војној граници � за разлику од Срба којима је често више одговарао живот у архаичним великим породичним �задругама�. Повезано са животом у нуклеарним породицама било је и ограничавање наталитета, коме су Швабе прибегавале да би спречиле распарчавање имовине међу више наследника. Ограничавање наталитета је важна одлика модерности, а Немци су били први који су га практиковали у Војводини. Временом ће и припадници свих других народа следити њихов пример. Немци су дали пример и за организацију еснафа, а донели су и многе нове занате. Будући да огромна већина како Срба тако Немаца није припадала занатском сталежу, овај утицај је остао ограничен на уске кругове занатлија који су тежили да се друштвено издвоје од сељачке масе. При том су занати остали у приличној мери етнички подељени, а у целини узевши, број немачких занатлија био је већи од броја српских.

    Из свега изложеног се види да је немачки утицај на свакодневни живот Срба у Војводини био врло разнолик и снажан. Он није био подједнак у свим сферама живота, тј. био је јачи у оним областима где је постојало више простора за усвајање корисних новотарија. При том Немци нису били једини који су �давали�, а Срби нису били само �примаоци� културних утицаја. Напротив, између припадника два народа се развила жива културна размена, која је, уз размену са осталим народима у региону, створила јединствену свакодневну културу Војводине. Она као појава дугог трајања, у многим својим аспектима опстаје до данас, без обзира на све промене етничке структуре, друштвених односа и без обзира на технички напредак. Иако смо у овом раду покушали да истакнемо немачки допринос, који је био изузетно значајан и плодан, и овом приликом напомињемо да је он био само један од утицаја који су формирали свакодневну народну културу у Војводини.''

    Уосталом, и наша реч паор (Bauer - земљорадник) је немачкг порекла.


    Шајкаш. Препознајем је као прелазни облик предколонистичке и колонистичке куће. Година градње је 1895.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 26.11.2009 u 10:15

  2. #17

    Odgovor: Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela

    Куће
    ШВАПСКЕ, А И НАШЕ (2)


    Као што је већ на преходном посту разјашњено, куће које зовемо швапске куће су уствари аутохтоне панонске, војвођанске које су се развиле из вековног искуства живота на овом просторима надограђеног изменама начина живота и привређивања које се догодило интензивнијим насељавањем колониста, пре свега из немачких земаља. Томе је погодовало наступање мирнијег и економски просперитетнијег периода после повлачења Турске после скоро три века присуства у Панонској низији.

    У овом сегменту о швапским кућама користим још два текста која су у основи посвећена насељавању немачких колониста али у знатној мери пажњу посвећују насељима и кућама који се у том периоду уобличавају и у основи и данас живе као препознатљива слика Војводине.



    Шајкаш. Швапска кућа и по типу и буквално - изградио ју је паор немачке народности.

    Pri raspodeli kuća vodilo se računa da komšije iz sela imaju i njive jedni kraj drugih. Tako su učvršćeni i susedski odnosi, jer se rad u kući i na polju bazirao na međusobnoj ispomoći mobi. Za gradnju kuća jozefinskog perioda angažovane su zanatlije, a po predračunu rad i materijal koštali su 200 florina. Kuće su bile prepoznatljive i po arhitekturi baroknom zabatu, na kom je ornametalni motiv obično bio božje oko, a nešto ređe sunce ili mesec...

    Dok se u Vojvodini 18. veka, zbog lakše odbrane od neprijatelja, naselja grade na rubovima ritova ili rubu lesnih visoravni, gde ritski bunari obezbeđuju vodu, u 19. veku se podižu na samim lesnim visoravnima...Kolonizacija u ovom periodu ima uglavnom privredni karakter, a sprovode je spahije.

    Da svoje posede učine što produktivnijim, oni imanja mahom nastanjuju nemačkim stanovništvom. U to vreme je naročito intenzivno kolonizovan Banat...


    Novo Miloševo

    Kuće iz ovog peroda su veće i građene od opeke i crepa. Za razliku od one iz 18. veka, dobijaju rogljasti produžetak, u kom su štale i šupe. Osnova im je u obliku obrnutog latiničnog slova L, pa je kućno dvorište potpuno odvojeno od ekonomskog dela parcele. Kuća ovog tipa, poznatija kao kuća na lakat, karakteristična je i za podunavsku zonu (između leve obale Dunava i jugozapadnog oboda Telečke visoravni), gde je i danas sačuvan naziv švapska kuća.


    Savino selo - švapska kuća 'na duž'.

    U drugoj polovini 19. veka bogatije seoske porodice dižu kuće koje se načinom gradnje, oblikom osnove i ukrašavanjem ulične fasade razlikuju od tradicionalnih uzdužnih. Prvo su ih gradili bogatiji Nemci, a kasnije i imućni pripadnici drugih nacija, ali su sve kolokvijalno zvane švapskim. Raspored im je tipičan, zbog izdavanja delova kuća (usled industrijalizacije, javlja se potreba za dodatnim stambenim prostorom za smeštaj porodica koje se doseljavaju radi posla) i želje da oženjeni sinovi koji su ostali sa roditeljima dobiju svoj prostor.


    Srbobran - preka kuća.

    Od druge polovine 19. veka podižu se i takozvane preke kuće, sa osnovom postavljenom na ulični front. U zavisnosti od načina oblikovanja uličnog krila, razlikuju se kuće s ajnfort kapijom i bez nje. (Ajnfort po nemačkom einfahren - uvesti /kola/)


    Đurđevo


    Futog

    Kapije su dvokrilne, drvene, često u gornjem delu ukrašene vitražom. Nemci su malu kuću nazivali kuća za sina, budući da je bila namenjena odvajanju muškog deteta nakon ženidbe.


    Đurđevo - ajnfort kapija sa stepeništima za veliku i malu kuću.

    Između glavnog objekta i male kuće nalazi se ajnfort kapija, koja pokriva ulaze u obe kuće, koje imaju i zajednički tavan za skladištenje žita. Kroz ajnfort kapiju se ulazi u natkriveni hodnik, otvoren prema dvorištu. Za vreme žetve, seljak je ulazio u njega sa zapregom, ostavljajući kola na suvom, dok se žito ne bi odnelo na tavan. Na plafonu ovog hodnika nalazio se kružni otvor, kroz koji se žito sa tavana sipalo u džakove i tovarilo u kola. Hodnik je obično bio oslikan žanr-slikama ili pejzažima, koje su lokalni ili putujući moleri radili po uzoru na pejzaže sa razglednica ili litografija.


    Đurđevo - unutrašnost ajnforta je molovana šablonom za trobojni moleraj.


    Đurđevo - mala kuća u dvorišnom delu sa letnjom kuhinjom, špajzom ...


    Đurđevo - pogled na anfort kapiju i dvorišnu (malu) kuću iz ekonomskog dvorišta.

    U produžetku male kuće obično je letnja kuhinja sa šupom i štalom pod istim krovom. Kad nije bilo potrebe za zagrevanje male kuće, hrana se spremala u letnjoj kuhinji. Naspram male kuće bio je stambeni objekat sa osnovom u obliku slova L.


    Pačir

    Najviše ih je bilo u glavnoj ulici i blizu centra naselja, a njihov oblik i raspored odgovarao je potrebama zanatlija, lekara i trgovaca. Kad se kuće naslone jedna na drugu, nastaju novi izgled ulica i zatvorena ulična fasada, kao u gradovima.


    Đurđevo

    Ove kuće se izdvajaju i po fasadama ukrašenim u duhu vladajuće eklektike ili secesije. Fasada je horizontalno raščlanjena soklom i vencima, a vertikalno korintskim kapitelima. Kuće su prepoznatljive i po broju prozora (obično ih je osam), dok one s više soba imaju devet prozora s ulične strane.


    Kibicfenster u Crepaji

    Među njima se ističu kibicfensteri, čija bočna okna služe za provetravanje kuće. Na većim kućama su bila i po dva, uvek u sklopu najveće sobe, obavezno okrenute ka ulici. Ponekad je samo jedan služio za osmatranje, dok je u drugi domaćica stavljala saksijsko cveće.


    Gospođinci

    U 18. i u prvoj polovini 19. veka osnovni tip kuće starosedelaca i kolonista je tradicionalna panonska tzv. kuća na brazdu. Kasnije se pojavljuju tzv. preke kuće, karakteristične po položaju duž uličnog fronta. One pripadaju građanskoj arhitekturi i posledica su povarošenja. Uzajamnim uticajem narodnih graditelja i zanatlija, koji su sticali iskustvo u većim gradovima Evrope, tokom 19. i 20. veka pojavljuju se elementi visoke gradske umetnosti i vladajućih umetničkih stilova, koje interpretiraju seoske zanatlije. Oni im daju narodni oblik na fasadama i tremovima seoskih kuća, koje svedoče o vladajućem ukusu zajednice, često ukazujući i na etničku, profesionalnu i konfesionalnu pripadnost.


    Petrovaradin - gradske i seoske švapske kuće se praktično spolja ne razlikuju.

    (Objavljeno na sajtu Dnevnik.rs, 04.05.2009; U nastavku feljtona o podunavskim Švabama pod nazivom Tata i sin trajno povezani tavanom autora Bogdana Šekarića. Tekst sam neznatno skratio.)




    Pačir

    O kolonizaciji Nemaca nakon odlaska Turaka iz Banata u Pregledu kolonizacije Vojvodine u 18 i 19 veku, posebnom izdanju Matice srpske iz 1961. stoji "Rat protiv Turske koji je vodio car Josif II u savezu sa caricom Katarinom II, jako je opustošio južne krajeve Ugarske, a naročito Banat. Trebalo je nadoknaditi gubitke u ljudstvu putem kolonizacije većeg razmera, ali s obzirom na nesigurnost života i imovine u ovim krajevima, pogotovo u Banatu, nije se moglo pridobiti ni približno onoliko kolonista koliko u terezijansko doba. Ovaj rat je potpuno otreznio Nemce iz snova o negdašnjem eldoradu u južnoj Ugarskoj. Koloniste je sada čekao naporan rad u podizanju jedne zapuštene zemlje, a uz to i stalna spremnost na borbu protiv pljačkaša iz turske carevine...

    Potreba kolonizacije ovih krajeva, naročito Banata, postala je najaktuelnija u doba stalnih ratova protiv Napoleona radi povećanja ubojne snage graničara, s jedne strane, a sve većeg prinosa hrane za ishranu vojske i stanovništva, s druge strane".




    Pačir. U sadašnjim, izmenjenim okolnostima, ajnfort kapije i dvorišta nemaju raniju funkciju, pa time ni izgled.


    Poljoprivreda određuje i sam oblik naselja u vreme kada je formirana Sečenjifalva (danas seoce Duži u opštini Plandište, kome je i posvećen ovaj članak). Naselja su građena po planu i u kvadratnom obliku. Taj plan je predviđao sve teškoće saobraćaja vojvođanskih barovitih krajeva, naročito blatnjavog Banata, te tako omogućavaju naseljenicima da puteve u naseljima lakše popravljaju i kraćim putem izlaze na svoje oranice, stoji u Pregledu kolonizacije Vojvodine u 18 i 19 veku. U tu svrhu naselja su ispresecana mnogim uzdužnim i poprečnim ulicama, a radi sasušivanja puteva i iz higijenskih razloga ulice su kanalizirane pomoću jendeka (jarka).

    Kuće iz tog doba su uglavnom od tvrđeg materijala i planski jednoobrazno su sazidane i u punom smislu imaju zemljoradnički karakter. Kuće su veće, od opeka i crepa, što je omogućilo njihovo rogljasto građenje. Sobe i nuz prostorije su veće i bolje osvetljene, štale na rogljastom produženju preglednije, odeljene od kuća u dvorištu. U njima nema više ognjišta već štednjaka u kuhinjama, dok su u sobama zidane pećke.


    Šajkaš - u kući sa prve slike.

    Iz tog doba je i otvoren hodnik u koji vode vrata sa ulice. Vrata, uvučena u zid sa dve do tri stepenice, daju i danas karakteristično obeležje švapskim kućama u Banatu (i uopšte u Vojvodini). Zvale su se Gangturhojzer (Gangturhauser), a po dugačkim hodnicima Laubenganghojzer (Laubenganghauser). Ove tradicionalne poprečne kuće građene su do prve polovine 19 veka, a kasnije zbog povećanog blagostanja i većeg prirasta dece nastaju kuće uzdužnog tipa paralelno sa ulicom i sa poprečnim rogljastim produženjem za štale i šupe. Poznate su pod imenom Langhauz (Langhaus) ili Gangzajtigeshauz (Gangseitiges Haus).
    Nemačka kuća poprečnog i uzdužnog tipa u 19 veku ima i jednu karakterističnu novinu socijalnog značaja. To je kućica u dvorištu takozvana Klajnhauz (mala kuća). Pošto najstariji sin dovede ženu u kuću i preuzme gazdinstvo, njegovi roditelji mu predaju glavnu kuću, njive i celo gazdinstvo, a sami prelaze u malu kuću gde žive odvojeno, da ne budu ni u čemu na smetnji mlađima.


    Golubinci. Mala kuća je desno, a dvorište je u ovom slučaju pregradjeno, odvojeno od zadnjeg dela i bašte, kotobanjom (čardakom).

    Uz poprečnu kuću pravi se i poprečno dvorište ograđeno kućom samo sa ulične strane, sa rogljastom kućom rogljasto dvorište, sa dvorogljasto izduženom kućom dvorogljasto i trorogljasto dvorište ogtadjeno kućom sa tri strane. Postojalo je i zatvoreno dvorište ograđeno sa sve četiri strane. Dvorište je najčešće popločano opekama, a iza dvorišta je guvno za ambar, kotarku, svinjac, slamu, plevu i tuluzinu. Iza guvna obično je bio vrt. Tako su izgledala nemačka naselja u prvoj polovini 19 veka, dakle i Sečenjifalva, sada selo Dužine sa dvestotinak stanovnika. (Sa sajta Banaterra)



    Šajkaš. I ovde je dvorište popločano (flasterisano) ciglom, ali pošto se ne upotreblljava intenzivno, obraslo je travom.


    Šajkaš. Gong je popločavan običnom ciglom, ovakvom, specijalno za takve namene, ili kasnije, teraco-pločicama.

    Kako vreme protiče i menja se način rada i života, sve je teže naići na kuće, sa, makar delimično sačuvanim izvornim oblikom i uredjenjem, organizacijom života.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 08.06.2010 u 00:51 Razlog: Slovo u nazivu mesta

  3. #18

    Odgovor: Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela

    mislim da je ovo, ne jedan od, nego najbolji post ikada na ovom forumu...
    c'est en faisant n'importe quoi qu'on devient n'importe qui.

  4. #19

    Odgovor: Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela

    Na mnogim dosadašnjim fotografijama su i kapije na kućama. Ovog puta su

    KAPIJE
    u glavnoj ulozi


    Kad se upotrebi naziv 'kapija' po pravilu podrazumevamo veća vrata predvidjena za prolaz vozila.

    Kapije koje neposredno sa ulice vode u dvorišta se razlikuju od onih koje su na kućama - uvek su znatno jednostavnije i jeftinije izrade, a vek im je kraći jer su u potpunosti (po praviliu) izložene atmosferskim uticajima.


    Ruski Krstur

    Po logici stvari, kapije na kućama se nalaze na tzv. prekim kućama. Posle takve kapije je hodnik ('ajnfort') koji vodi do prednjeg dvorišta.


    Mali Iđoš

    Kapije mogu deliti kuću na dva dela (jednaka ili različite veličine) ili biti na bočnoj uličnoj strani kuće.


    Petrovaradin


    Ruski Krstur

    Na prelasku iz XIX u XX vek u selima se sve češće kod najimućnijih domaćinstava javljaju kuće koje podražavaju arhitekturu svojstvenu gradovima. No, kapije zbog svoje funkcije i dalje su na kućama jer i takve, po izgledu 'nepoljoprivredne' kuće i dalje pripadju domaćinstvima koja su u potpunosti ili delom poljoprivredna.


    Pačir

    Kapije koje su manje ili više sačuvale prvobitani izgled (ukrašenost) najvećim delom su stare najviše stotinak godina.

    Na ovoj u Pačiru, iako je prilično oronula, vidi se njena izvorna lepota, kvalitet materijala i izrade.

    Kapije mogu biti sa dve jednako široka krila, ili kao ova, sa jednim krilom koje je predviđeno za ulazak pešaka, pa je uže.


    Ruski Krstur

    Na gornjoj slici se vide ostaci prvobitnog ukrasa. Čini mi se da je na srednjoj ploči docrtan floralni motiv kakvi su verovatno bili ranije. Ti raniji ukrasi, sudeći prema motivima u dva manja polja, su bili 'rezbareni'.


    Kucura

    Na žalost, sve su češće ovakve zamene. Nije to ni za osudu sadašnjih domaćina ni za čuđenje, jer trošak za valjanu obnovu tih starih kapija prevazileze sadašnje materijalne mogućnosti seoskog stanovništva. A i teško bi se našle zanatlije koji bi bili u stanju da to kvalitetno urade.


    Bačko Gradište i Budisava

    Na poprečnim, prekim kućama često nailazimo na kapije koje očigledno nemaju prevashodnu namenu da se kroz njih vozilima unosi teret u dvorište. Kroz ove na gornjim slikama mogu da prodju zaprežna vozila (sada putnički automobili) ali sigurno da nisu bile dovoljno prostrane da prodju taljige sa slomamom, senom, kukuruzovinom...

    Takve, kapije srednje veličine, su ili na kućama koje su imale i još neki, stražnji ulaz u dvorište ili se vlasnici nisu bavili zemljoradnjom.

    A kapije, veće od običnih pešačkih vrata, su verovatno gradjene iz estetskih razloga - da bi se održale proporcije izmedju visine fasade, prozora i ostalih gradjevinskih elemenata od značaja za skladan izgled kuće.


    Kisač


    U Crepaji i Lovćencu

    Prostor na fasadi neposrednoiznad kapije je korišćen kao glavni za postavljenje simbola, 'grbova' i pravih grbova, natpisa o vlasniku i godini izgradnje. To se vidi i na većini slika u ovom postu.

    Monogrami na kući sa zelenom kapijom u Pačiru i na ovoj u Lovćencu su najlepše urađeni od svih na koje sam naišao.


    Zagledajući monogram na kući u Lovćencu osnovano se može zaključiti da je sačuvan samo gornji, centralni deo a da je okvir oko kapije naknadno ravno malterisan.

    Posebno mi je intrigantno što je, po svemu sudeći, ukras sa monogramom izradjen od terakote, a to ranije nisam vidjao.

    Pačir

    Da kapije, koje su istovremeno i ukras, nisu samo na fasadama prekih kuća, pokazuje i ova na gornjoj slici. I nisu previše retke.

  5. #20

    Odgovor: Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela

    Nije u potpunosti specifičnost seoskog graditeljstva jer se sreće u manje-više sličnom obliku i u većim mestima pa i gradovima. No, svakako je jedno od prepoznatljivih obeležja vojvođanskih kuća.

    MOLERAJ


    Sa molerajem se srećemo u unutrašnjosti kuća, ali veoma često i u otvorenim dvorišnim delovima - gongovima ili na dvorišnim zidovima.


    Šajkaš (kroz vratanca na zidu se ložila zidana peć u sobi)

    Na gornjoj slici je tipičan unutrašnji moleraj izveden istim gumenim valjkom u dva prelaza - bojom i 'srebrom'.

    Ovakav način, sem estetskog ima i uzrok u materijalu i obradi zidova. Zidovi 'malterisani' blatom nikada ne mogu biti ravni i glatki kao oni sa pravim malterom, pa još uglačani - 'gletovani', te ovakve šare prikrivaju neravnine. Šare takodje umanjuju i uočljivost zaprljanosti zidova.

    Unutrašnji moleraj su uglavnom radili zanatlije - moleri, ali i mnogi vlasnici kuća su sami to činili ili uz pomoć komšija kojima je taj posao išao od ruke. Stručni moleri su izvodili i čitava umetnička dela, ali o tome možda neki drugi put. Ovom prilikom više o onome što je vidljivije prolazniku.


    Šid

    I ne ulazeći u dvorišta vrlo često preko ograde vidimo omolovane zidove.


    Bungula


    Ovo je primer moleraja načinjenog šablonom.


    Bingula

    U ovom slučaju vidi se kombinovana tehnika: veći deo je radjen valjkom a venac na vrhu je rađen šablonom.




    U Šajkašu.

    Ušao sam u Šajkašu u dobro održavano kuću a najvećim delom u neizmenjenom stanju u odnosu na prvobitno. Ćaskajući uz razgledanje i slikanje zapitao sam ga i da li ima još da se nabavi šablona za moleraj. Spremno je otišao i doneo šabllone (drži ih na levoj slici gore) kojim on sam pravi šare u gongu (desna slika gore).

    Šabloni su pre prodora plastike u naše živote pravljeni od navoštenog kartona. Živo se sećam da je na Ribljoj pijaci u N. Sadu, u lokalu u dugačkoj srednjoj budi, zanatlija koji pravi šablone i gumene valjke za molovanje, imao prodavnicu svojih prozvoda. Primao je i porudžbine za šare po želji mušterija. Te se prodavnice sećam još sredinom 60-tih.




    Žabalj

    Šare pravljene šablonom su najčešće u dve ili tri boje, kao i ovaj moleraj na gornjoj slici. (Prvo se radi šablonom za jednu boju pa se ona osuši, žatim ide drugi šablon i druga boja.)

    Pregledajući već pripremljenu poruku pre slanja uočio sam da je za šare na kući u Žablju korišćen isti šablon koji u rukama drži domaćin u Šajkašu, tj. da je motiv isti! Verovatno je šablone pravio isti zanatlija.


    Kisač

    Pored kanala kod Kisača naišao sam na slikovit, simpatičanmali salaš. Kad sam prišao videlo se da je to ustvari vikendica, izgradjena ne tako davno, ali napravljena da izgledom potseća na salaše. Da pridjem bliže privukao me je bogat, svež spoljni moleraj.




    Višebojno molovani cvetni motivi u 'ramfli' su u četiri varijacije boja.

    Tapete nisu bile pogodne za zidove 'malterisane' blatom. Kad su tapete ušle u široku upotrebu zahvaljujući zidovima obrađenim malterom od peska i kreča, ukrašavanje najrazličitijom motivima i šarama postalo je jednostavno i jeftino, te je potisnulo i razloge i umeće tradicionalnog ukrašavanja zidova.

    U postovima o švapskim kućama se pominje i da su gongovi i ajnforti ponekad ukrašavani i zidnim slikama.

    Nekoliko tako ukrašenih se sećam: uglavnom su to bile slike urađene prema štampanim ilustracijama romantičarskih motiva (tipa: zamak na litici iznad jezera po kome su labudovi). Bilo je i takvih gde je vlasnik imao neki poseban zahtev, pa je na takve slike skretao pažnju posetiocima.

    Smišljajući da moleraji mogu biti jedan segment ove teme, počeo sam da tražim gde još uvek ima tih zidnih slika. Na žalost, do sada nisam pronašao bogznašta.


    Voganj

    Na kući pored crkve u Vognju sam iz porte primetio da bi se moglo raditi o zidnim slikama u gongu. Prtpostavljam da kuća pripada crkvi (možda je parohojski dom i da je u renoviranju) ali je bilo zaključano pa sam slikao poizdaje preko ograde. Tri su slike - na desnom zidu se nazire jedna od njih.

    No, ovih dana sam doznao za zidne slike u Đurđevu. Iako sam se razočarao što su stare tek 6 godina, koristim ih kao ilustraciju kako se to radilo.


    Ovo je naslikan porodični salaš kakav je bio pre 70-80 godina i koga odavno nema.


    I ova slika je načinjena prema staroj fotografiji, a na čezama je i vlasnik kuće u mladićkom dobu, naručilac da se ovo oslika. Vlasnik sa špicnametom Plavštuka, poželeo je da se i on nadje na fotografiji.


    Gardinovci

    Zagledajući u sporoj vožnji šta interesantno ima, primetio sam pored kuće u Gardinovcima alat za krčenje uz kuću.


    Vlasnica više ne živi u selu ali je došla da pred seosku - crkvenu slavu osveži kuću.

    Alat za krečenje - dve spojene četke na dugoj držallji su tradicionalni za taj posao.

    Tako spojene četke su se kupovale kod četkara ili drugde. Nikada nisam uspeo da razjasnim zbog čega je takav alat bio najčešće korišćen. Meni se čini (i iz sopstvenog iskustva) da su četke na duguljastoj drvenoj podlozi, sa rupom u koju se držalja uglavljuje, mnogo praktičnije i da se njima brže kreči.

  6. #21

    Odgovor: Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela

    Ukrasi na fasadi II


    O ukrašavanju spoljašnosti kuća je već bilo reči i slika. Dodajem ih sada još po dva kriterijuma:
    - da se prikaže kako se ukrašavanje razvijalo, i
    - neke ukrase koji su mi posebno zapeli za oko.


    Šajkaš


    Na ovoj skromnoj kući u Šajkašu izgrađenoj 1895. su nevešto predstavljene morske sirene koje drže ploču na kojoj je ime vlasnika (verovatno Nemca).


    Lok


    Levo je predstavljena ovca (iako više liči na konja koji ima vime), desno bi trebala biti koza, a u sredini, na samo delimično sačuvanom reljefu je bio jarac - kapitalac (kako mi je rekao selljanin koji me je video kako zagledam ukrase).

    Gornji ukrasi odražavaju želju vlasnika da jedinstvenim ukrasom obeleže svoju kuću, a onaj iz Loka i da naglasi ono čime se domaćinstvo očigledno ponosilo - stokom.

    Naravno, neuporedivo je veći broj kuća ukrašenih ukrasima koji nisu ekskluzivni nego ih možemo videti u istom i više sela, na više kuća, u istoj ili različitim kombinacijama i rasporedu.




    Budisava


    Idvor

    Ove relativno skromne i jednostavne ukrase, ali stručno - rukama zidarskih majstora, izrađene na licu mesta, vremenom zamenjuju ukrasi izrađeni u radionicama majstora - gipsara. Taj zanat je u Vojvodini bio na zavidnoj visini, ali gipsane ukrase je bilo moguće donositi i iz daljih mesta i šire poznatih radionica.

    Naravno, prestiž je u tome nezaobilazan motiv.


    Kisač

    Na gornjoj slici su relativno skromni gipsani ukrasi, ali je fasada obložena keramikom koja imitira fasadne cigle.

    Oblaganje fasada keramičkim pločicama, kako preko zidova od zemlje - naboja ili ćerpiča, tako i onih zidanih pečenom ciglom, ima prvenstveno praktičan značaj - lakše održavanje fasade, tj. izostavljenje čestog krečenja fasade. Naravno, prestiž ni ovde nije zanemariv motiv. (Međutim, kao i u svemu, i ovde ima neretko neukusa: oblaganje pločicama koje su namenjene kupatilima ili podovima.)


    Srbobran

    Gipsani anđelci su jedan od zastupljenijih gipsanih ukrasa.


    Žabalj

    Na gornjoj slici je već obilatije korišćenje gipsanih ornamenata.


    Bavanište

    Po mom ukusu, na ovoj kući u centru Bavaništa, fasada je već prezasićena gipsanim ukrasima.


    Arhitektura sa odlikama klasicizma (stubovi, nadvratnici i natprozornici koji podržavaju grčke i rimske gradjevine, skulpture sa kopijama ili imitacijama antičkih likova i mitskh bića itd.) karakteristična je za gradove i javne zgrade. No, stižu i u sela kod dobrostojećih domaćina koji time ističu svoje bogatsvo.


    Lovćenac




    Na postu o kapijama su kućni grbovi iznad kapije (u Pačiru, a naročito onaj u Lovćencu) koji su sigurno bili skuplji od ukrasa koji su bili masovnije proizvodjeni jer su napravljeni, u celini ili delom posebno za tog naručioca.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 29.01.2010 u 00:02

  7. #22

    Odgovor: Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela

    Ljudska staništa i pitka voda su nerazdoviji. Za ljudsku upotrebu i za napajanje stoke ranije su se najčešće koristile prirodno prisutne vode - iz izvora, potoka, reka pa i bara. I voda Dunava je bila pitka još pre 70-80 godina ako veća mesta nisu bila uzvodno u neposrednoj blizini mestu gde se voda zahvata. Godišnja doba, oscilacije vodostaja i zagadjivanje voda u vreme poplava nagnale su ljude da traže stabilne i pouzdane načine snabdevanja vodom. Gde je bilo izvorske vode, bilo je jednostavnije. Tamo gde nije bilo nikli su

    BUNARI



    U svernom Banatu

    Najjednostavniji su bunari sa đermom. No, đeram pripada samo terenima na kojima je podzemna voda na manje od 5 - 6 metra dubine. Ipak, oni su najslikovitiji i najlakše se zapaze, pa su zato jedan od simbola ravnice.


    Samoš - istočni Banat

    Bunari su često bili u seoskom vlasništvu kao javno dobro, ili zajedničkom vlasništvu manjeg broja domaćinstava. Ovaj u Samošu je verovatno 'pripado' tom delu sela i na njemu se iz betonskog valova napaja stoka kada se vrća u selo sa ispaše. A ispod drveta je sto i klupe gde sede oni koji dočekuju da čoban dotera stoku pa da je vlasnici sprovedu do njihovih kuća, kad se stoka napije.

    Tamo gde do vode ne može da se dopre amperom na đermu, kopaju se dublji bunari, a voda se izvlači pomoću vitla, vretena.


    Jazak (na praznom kućištu, između crkve i biblioteke.)

    Ovakve nadzemne delove bunara uglavnom sam viđao po Sremu. Krović od dasaka služi kao zaštita od upadanja lišća u bunar, a kod ovakvih, bez seka (ozidanog dela do visine struka) i kao zaštita od upadanja ljudi i životinja u bunar. Isti krović je i na slici dole, na bunaru u Irigu koji je u upotrebi.


    U Irigu i Golubincima


    Veoma je rasprostranjeno, manje ili znatnije ukrašavanje bunara. Inače, u ovom dvorištu u Golubuncima je i kotobanja (ambar, čardak) od hrastovine bogato ukrašena koja ima status spomenika kulture od velikog značaja.


    Šajkaš

    Bnar na slici gore se koristi za napajanje u dvorištu, a ovaj dole čuva se sada samo kao ukras.


    Bački Petrovac

    Na brdovitijim terenima često je voda na velikoj dubini. Kao mladji vadio sam vodu iz bunara na Fruškoj Gori u blizini Sremske Kamenice koji je bio 45 metara dubok. Ima i dubljih. Kopanje tako dubokih a i znatno plićih bunara je skupo. To su radile zanatlije - bunardžije. Zbog toda nije svaka kuća imala bunar nego su se kopali ili javni bunari ili zajednički za nekoliko domaćinstava.


    U Lugu i Čereviću (opština Beočin)

    Domaćin kuće pored bunara u Čereviću kazao nam je da je sadašnja kućica nad bunarom napravnjena negde 70-tih pred snimanje tada popularne TV emisije 'Znanje - imanje' u kojoj je bio i takmičarski deo gde se ocenjivala, pored drugih stvari, i uredjenost sela. Taj bunar je i na slici ispod.




    Čerević, takođe.


    Pavlovci, koji kilometar severno od Rume prema Vrdniku.


    Još jedan bunar u Pavlovcima.

    A u Svilošu (na severnoj strani Fruške Gore, u opštini Beočin) slikao sam dva bunara zajednička za po nekoliko domaćinstava. Bunari su uz kuću, ali sa ulične strane.






    Vratanca na bunaru su se mogla lokotom zaključati tako da su bunar mogli korisiti samo suvlasnici. Sada postoji vodovod, a bunari samo potsećaju na prošlo vreme.


    Čenej

    Sve je više takvih bunara koji služe samo kao uspomena. Na žalost, mnogi se koriste kao septičke jame i tako zagadjuju podzemne vode pa ugrožavaju i one bunare koji se još koriste.


    Perkov salaš pored Neradina (Irig)

    Sve češće se salaši ili kuće pretvaraju u etno i ugostiteljske objete. Bunari su u tim ambijentima neizbežan detalj.

    Bušenje bunara sa pumpama (ručnim ili motorinim) i provodjenje vodovoda učinili su bunare nepotrebnim pa ih je sve manje. Nestaju kao što je nestao i sakadžijski zanat.


    Sakadžija je slikan u Bečkereku, današnjem Zrenjaninu, pre stotinak godina. Sem ovog načina raznošenja vode koristile su se i drvene 'cisterene' na zaprežnim kolima ili burad.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 11.02.2010 u 09:32

  8. #23

    Odgovor: Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela

    Stigao red da okrenemo pogled malo od kuće i na još nešto što čini seosko domaćinstvo:

    AMBARI, ČARDACI, KOTARKE, KOTOBANJE, KOŠEVI


    Svi ovi izrazi u Vojvodini označavaju spremišta za čuvanje žitarica i druge hrane za ljude i stoku, a ponegde i delom za stanovanje.


    U knjizi 'Terminilogija kuće i pokućstva u Vojvodini' Gordane Vuković je mapa koja pokazuje teritorijalnu rasprostranjenost pojedinog termina za spremište za kukurz u klipu. No, sada je ta podela znatno nejasnija jer u doba jačih komunikacija dolazi do 'donošenja' izraza koji nisu ranije bili karakteristični za neki deo Vojvodine. U to sam se i sam uverio raspitujući se pokatkad koji je naziv u upotrebi u nekom od mesta.

    Treba dodati da postoji i izraz vajat vezan za kotobanje. ''Kao dopunski stambeni prostor većih kućnih zadruga podizane su za oženjene članove domaćinstva zasebne, jednoprostorne zgradice poznate upravo pod tim imenom (kotobanja), označene kao ženska zgrada, a još češće pod nazivom vajat. Jedna od bitnih odlika vajata jeste da se u njemu nikada ne loži vatra...'' Ovaj navod je iz 'zvaničnog' opisa jedne kotobanje kod Šida koja je spomenik kulture od velikog značaja.

    No, sasvim je sigurno da se ovi objekti retko mogu videti u nekom čistom obliku. Najčešće je to kombinacija spremišta za hranu sa objektom za stanovanje, letnjom kuhinjom ili su to ispod spremišta za kukuruz svinjaci ili živinarnici, spremišta za poljoprivredne mašine, ponegde štala pod istim krovom...

    Prijatno sam se iznenadio kad sam iz kola, u ulici blizu centra Tavankuta (sela na krajnjem severu Bačke) video ovo:


    Ambar (tako ga i tamošnji Bunjevci zovu) je za smeštaj pšenice, eventualno drugih žitarica koje se čuvaju u zrnastom stanju. Napravljen je na niskom postolju, od pletenog je pruća i oblepljen blatom (pletar). Jedini otvor sa vratancima je pri vrhu.

    Procenjivao sam koliko taj neveliki objekat može da primi pšenice i 'sračunao' da to može biti i do 1,5 - 2 tone imajući u vidu zapreminu. To znači da je to bila pšenica prvenstveno za korišćenje u domačinstvu.


    Po logici stvari, ovakva spremišta za žitarice su neuporedivo starija jer se gajenje kukuruza znatnije ukorenilo tek početkom XIX veka. Za čuvanje kukuruza u klipu potrebna su drugačija spremišta - takva koja omogućuju da se uskladišteni kukurz dosuši. Od tada datiraju čardaci sa letvicama.


    U Jasku.

    Zašao sam u jednu kuću u selu Jazak i slikao ovakav, kombinovan čardak:


    U jednom krilu čardaka su ozidani 'bazeni' u kojima su žitarice u zrnu, a u drugi kraj se skladišti kukuruz u klipu.


    Pod ovim čardakom je letnja kuhinja koja je, i pored dve oveće stambene zgrade, središte dnevnih zbivanja u letnje doba.


    Idvor

    Čardaci su nekad bili pokazatelj snage domaćinstva - po veličini, načinu gradnje, ukrašavanju. To se donekle i sada održava iako su se okolnosti izmenile: sada postoje silosi, pšenica se samo retko čuva za sopstvenu upotrebu. A sve teže može naići na čardak u kome ima kukuruza.


    Bačinci

    Nekom prilikom sam pomenuo ovaj čardak u Bačincima u kontekstu ostarelih zemljoradnika i napuštanja poljoprivrede od strane mladjih. Raskorak izmedju tradicionalne poljoprivrede seokih domaćinstava i nadolezeće farmerske proizvodnje se izrazito vidi po praznim velikim čardacima.


    Isti čardak u Bačincima.


    Šimanovci - ovde ima kukuruza.

    Na ovom šimanovačkom čardaku se lepo vidi zidani deo u kome se čuvala pšenica, brašno, a bogme i šunke, slanina, kobasice.


    Ašanja

    U gornjem delu čardaka - sremskih kotobanja najčešće su, uz prostorije za čuvanje hrane, bile i sobe za mladje članove domaćinstva kad odrastu, pa i za mladi bračni par dok ne dobije decu.

    A u donjem Sremu, gde je bilo kvalitetne hrastovine u izobilju odnegovana je tradicija gradnje kotobanja i vajata od debelih hrastovih dasaka - talpi, često sa rezbarijama i drugim ukrasima.


    Kotobanja u Ašanji je spomenik kulture.


    Ista kotobanja u Ašanji. Ovde vidimo drveni ukrašeni zabat.


    Golubinci

    I zidani zabati, ukrašeni kiblama idu uz sremske ukrašene kotobanje. Ova golubinačka kotobanja sa kućerkom do ulice (takodje spomenik kulture od velikog značaja) ima istovrsne kible kao glavna kuća.


    U Golubincima ima više kotobanja koje se čuvaju kao spomenici kulture, a i dobar broj onih koje ne zaostaju mnogo za ovima koje su proglašene za vrednije.


    Sviloš

    Ukrašenih čardaka ima i van Ravnog Srema, kao npr. ova u Svilošu (severna strana Fruške Gore).


    I ovaj, sviloški čardak je proglašen za spomenik kulture...


    ... dok ovaj u Grabovu ( dva kilometra od Svilša) to nije iako se prepoznaje sličan rad a i iz istog su doba - 20-te godine XX veka.

    U Šimanovcima (nadam se da sam dobro zapamtio o kom se selu radi) sam naišao na neuobičajeno ukrašavanje:


    Koliko sam čuo, sa ulične strane je bilo oslikan epski prizor iz srpske istorije, pa je za vreme ustaške okupacije bio uklonjen. Ni posle rata se nije gledalo blagonaklono na obnavljanje te slike, pa je zid ostao neoslikan.


    Voganj kod Rume

    Kao što se na kućnim zabarima vidjaju inicijali ili puno ime domaćina, godina gradnje, ukrasi, tako je i sa zabatima čardaka, kotobanja.


    Zabat kotobanje u Vognju sa prethodne slike.


    Voganj

    Možda mi se samo tako pričinilo, ali kao da se u Vognju mogu najučestalije videti kotobanje.

    Čardaci, ambari, kotobanje kakvi su nekada bili se sve manje grade. Zamenjuju ih ovakvi:


    U Svilošu.

    Ovakvi, savremeni čardaci za kukuruz verovatno jesu jeftiniji, ekonomičniji, veći... ali ovakve slike na njima nećemo viđati!


    Šašinci
    Poruku je izmenio nenad.bds, 22.02.2010 u 19:34

  9. #24

    Odgovor: Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela

    Suština dva posta o švapskim kućama je da su one autohtone panonske kuće nastale uvažavanjem iskustava života u Panonskoj niziji, klimatskih uslova, upotrebom građevinskih materijalima dostupnih na licu mesta, organizaciji rada i života pre svega u poljoprivredniim delatnostima. Ime su stekle žahvaljujući činjenici da su ih prvi gradili kolonizovani Nemci - Švabe. Međutim, te kuće namaju ni poizgledu ni po drugim elementima znatnijih sličnosti sa nemačkim ili austrijskim graditeljstvom.

    Dobar deo Vojovodine bio je u sastavu vojne granice austrijskog carstava prema turskom osmanskom carstvu ili je živeo u njenoj blizini i pod uticajima onoga što je granica donela.

    Austrija je po mestima u Vojvnoj granici gradila kuće za stanovanje oficira ili za vojne nemene. Sasvim je logično da je bilo ugledanja na takve objekte.

    Tako nailazimo, možda češće u fruškogorskom Sremu, na kuće koje su nastale (po mom nestručnom shvatanju) pod uticajem arhitekture austrijske

    Graničarske kuće



    Kuća u Krušedolu.

    Na kući je godina gradnje 1802. Iako je renovirana, zadržala je osnovne prepoznatljive oblike i proporcije.


    Bački Maglić.


    Mladenovo (kod Bačke Palanke).


    Mladenovo, takodje.


    Neradin kod Iriga. Zgrada je izgleda namenski gradjena za dućan, sa vratima na uglu.


    Mladenovo. I u ovoj je kući lokal. Opšti izgled za mene više naginje graničarskim nego tipičnim švapskim kućama.


    Čerević.

  10. #25

    Odgovor: Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela

    Nekoliko raznorodnih - redosledom abecednim


    Čalma


    Čalma - na kraju sela


    Čerević


    Čerević


    Divoš


    Divoš


    Ležimir - lipa pred kućom posađena je 1923.


    Ležimir - vlasnik kaže da je čardak star 150 godina.


    Maradik


    Mošorin


    Neradin


    Titel


    Vilovo

  11. #26

    Odgovor: Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela

    ... I još malo:


    Đurđevo...


    ... samo ukras ili neki simbol - ne mogu da razaznam.


    Đurđevo


    Žabalj


    Žabalj - sve je teže naći nekoliko autentičnih starijih kuća u jednom kadru.



    Kovilj - u Šancu (Donjem Kovilju)


    Maradik. Kuća i kućerak.


    Maradik - lepa švapska kuća sa ajnfort kapijom, a iz 1898.




    Irig - sa dva kibic-fenstera. Ovoj se kući izgled iz boljih dana, najverovatnije, neće vratiti.



    Šašinci - i graničarski i švapski stil.


    Grgeteg. Nije isklljučeno da je kuća nekada pripadala manastirskom imanju.


    Manastir Grgeteg


    Neštin. Visina od tla je zbog vinskog podruma.


    Neštin. Ovih dana će 80-to godišnje kruške procvetati - voleo bih da tu sliku ne propustum.

  12. #27

    Odgovor: Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela

    PROZORI
    - sa naglaskom na stolariju -



    Pletara u Neštinu iz druge polovine XVIII veka.

    Prozori su u ranijoj fazi bili omanji otvori, pvenstveno namenjenmi propuštanju dnevnog svetla u kuću. Pošto prozorsko staklo nije bilo lako dostupno ćesto je korišćena umesto njega opna: razvučena svinjska bešika ili riblji mehur. (Treba imati u vidu da je na panonskim vodama još na kraju XIX veka bilo obilje krupne ribe; da npr. morune, jesetre, somovi... od 150 kg. nisu bile retkost.)


    Idvor - prekoputa Pupinove spomen-kuće.

    Na paorskim i švapskim kućama iz ranijeg perioda prozori su nešto veći, a kapci su praktično obavezan deo prozora.


    Šajkaš - kuća ima sve ključne odlike švapskog tipa gradnje.


    Mladenovo


    Krčedin


    Mošorin


    Višnjićevo

    Ekonomskim napretkom i zdravstvenim prosvećivanjem dolazi se do prozora koji propuštaju više svetlosti i vazduha. Naime, tuberkuloza je bila zla kob Panonske nizije, a osunčavanje prostorija i provetravanje je bila mera za suzbijanje zaraze.

    Ti 'običniji' prozori imali su po pravilu dva dela: donji, sa prozorskim krilima od dva polja za staklo, i gornji sa krilima od po jednog polja za staklo.


    Nadalj - švapska kuća iz prve polovine XX veka.

    Vremenom prozori postaju veći i kao odraz ekonomske snage domaćinstva i stvar prestiža.


    Kovilj


    Beška

    Drveni delovi prozora - okvir i krila počeli su se ukrašavati, uglavnom stvarajući sitnija polja za umetanje stakla.


    Martinci


    Srbobran


    U Martincima i Bukovcu.


    Nadalj - vide se i unutrašnji drveni kapci, što je bilo uobičajeno na tako velikim prozorima.


    Lok


    Martinci

    U Donjem Sremu (na zapad od Sremske Mitrovice, bliže Savi) sam uočio da su prozori uglavnom sa ukrsno izvedenom stolarijom iako su kuće prilično siromaške i male - oko 4m. sa ulice. Tako male kuće očigledno nisu slučajnost jer sam ih mnogo video. Gradjene su u istim dimenzijama od početka XX veka pa sve do 60-tih, a poneka i kasnije.


    Martinci - na kući sa gornje slike.

    Pada mi na pamet pišući ovo da su se nekada stakla na prozorima često razbijala. Deca su se igrala ispred kuća (pogotovo u vreme kad su očekivala poziv na ručak ili večeru); igre su bile opasnije po prozore - praćke, štapovi, grudve snega, pa i lopte - a prozori su bili 'na izvolte'.


    Perlez

    Kuća u Perlezu je uz železničku stanicu i po ahitekturi je očigledno da je gradjena i pripadala železnici na prelasku iz XIX u XX vek. No, na takvim objektima prozori nisu bili sa ukrašenom stolarijom. Pretpostavljam da je korisnik ovakvu stolariju naknadno ugradio.

    PS
    Naknadno primećujem da prozor u Perlezu i onaj u Loku (tri slike višlje) verovatno potiči iz iste radionice.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 21.04.2010 u 14:17

  13. #28

    Odgovor: Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela

    Nekoliko kuća, po koji čardak, avlija ...


    Šuljam, selo malo, Sremsko, a crkva - spomenik kulture, ukrašena, da zavide i veća mesta.


    Bački Petrovac.


    Bački Petrovac


    Čerević - čardak na uglu ulice sa imenom Zlatnica.




    Čerević. Čardak je sagradio krajem XIX veka jedan od predaka u uglednoj porodici.


    Čardak Đoke Savića. Sadašnji vlasnik, potomak, ima osećaj za čuvanje porodične istorije - kad je čardak uređivao, ploču sa imenom graditelja je ostavio nesakrivenu.


    A čuva se i krunjač za kukuruz i austrougarskog doba.


    Đurđevo.




    Đurđevo. Preko kapije sam video da su u dvorištu zidovi molovani. Ušao sam, bezuspešno dozivao domaćine, pa slikao bez pitanja.


    Kać. Gazgaška švapska kuća. (Da potsetim: švapska kuća je tip panonske kuće; ne nosi naziv po nacionalnosti vlasnika.)


    Ležimir. Vlasnik kaže da je čardak preko sto godina star.


    Šajkaš


    Šajkaš - lepi prozori.


    Tipična paorska kuća - al' u Novom Sadu. Delovi gradova u kome su pretežno ziveli zemljoradnici, po arhitekturi se nisu razlikovali od sela. Slika je iz Salajke, dela Almaškog kraja, a kuća iz sredine 30-tih godina prošlog veka.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 22.05.2010 u 08:33

  14. #29

    Odgovor: Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela

    Ima ih u svakom seoskom domaćinstvu, na svakom salašu. Obično ih ni ne zapažam jer ne zavređuju da podignem aparat i 'utrošim' neki MB memorije. No ispostavilo se da nije baš uvek tako.

    PUŠNICE



    Beočin.

    Konzervacija mesa dimljenjem, uz čuvanje u salamuri, su bili načini čuvanja mesa pre ulaska frižidera u naše kuće.

    Dimljenje se obavlja u jednostavnim malim objektima sa donjim otvorom dovoljno velikim za unošenje mesa i potom loženje dimne vatre, a manjim otvorima pri vrhu za izlaz dima i cirkulaciju vazduha. Po pravilu nisu bili uz drugi objekt da bi se umanjila opasnost od širenja požara ('kad padne slanina u žar').


    Golubinci. Pušnica je u desnoj strani slike, u senci.


    Golubinci


    Jazak. U ovom slučaju pravilo o sprečavanju širenja požara nije se poštovalo. Pušnica se oslanja na čardak u kome se drži i pšenica.


    U blizini Bečaja, na putu od Srbobrana.

    Ovu malu kupastu belu građevinu sam prvi put ovde zapazio. U blizini je bio čoban sa ovcama, ali od njega nisam dobio neki koristan odgovor o čemu se radi.


    Kod Bečeja.

    Doba bez zelenila je pomoglo da uočim još jednom istovrsni objekt. No, niko se nije odazvao na dovikivanje. Očigledno je bilo da u zidanoj kupi boravi živina. Zaustavio sam jednog starijeg biciklistu i on je rekao da je to kokošinjac. Nisam baš sa poverenjem prihvatio ovakav odgovor jer mi se činilo da je neracionalno graditi toliko visok objekt za tu namenu.




    U povratku prema Srbobranu drugim putem ('Gunaroškim drumom') naišli smo na salašu pored puta na istovrstan objekt, a tu je bila i domaćica. Razjasnila je da je to pušnica, a kad kratko vreme korišćenja u tu namenu prodje, da ne bi bila neiskorišćena, koristi se kao živinarnik. A i zdravija je od drugih objekata jer je dobro dezinfekovana dimom.




    Blizu Sanada (severnobanatsko Potisje).

    Sem severno od Srbobrana pa do Bečeja gde sam video ove pušnice, drugde ih nisam zapazio. No, ova kod Sanada me je iznenadila.

  15. #30

    Odgovor: Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela

    Ovog puta samo

    Čardaci, ambari, kotobanje, koševi i kotarke


    Ovi nazivi za, manje-više, isti objekat poloprivrednog domaćinstva su dati uz mapu gde se na njih nailazi u jednom od prethodnih postova. No, u mojim bavljenjem njima, primetio sam da naziv čardak sve više prevladava, posebno kod sredovečnih i mladjih ljudi iako se koriste i ovi drugi nazivi.


    Golubinci. Iako sam ovu kotobanju već prikazao, činim to i sa drugom slikom. Ona je jedna od nekoliko u istoj ulici koja je kategorisana kao spomenik kulture velikog značaja.


    Grabovo je seoce sa oko 150 duša, u beočinskoj opštini.


    Na tom čardaku u Grabovu stoji godina 1921.


    Idvor. Ovaj čardak je noviji, a karakterističan je za taj deo Banata po veličini.


    Uzdin. Dva krila za smeštaj kukuruza razdvojena su lučnim mostom gde se kola sa kukuruzom mogu i ostaviti po kiši dok se kukuruz ne utovari u čardak.


    Aradac


    Mošorin


    Šajkaš. U Bačkoj su ispod čardaka po pravilu svinjci i živinarnici. U Sremu se taj deo (a gradi se da bude višlji) po pravilu koristi kao letnja kuhinja, ostava za sitniji alat i razne druge stvari.


    Jazak. Čardak je glavnoj ulici, tj. putu koji od Rume vodi za Vrdnik. Godina gradnje 1937.


    Jazak, u ulici paralelnoj glavnoj, iza crkve, prekoputa škole.


    Čardak je stariji no što se na prvi pogled čini - iz 1888. je! A zanimlljiv je i natpis o vlasniku: sem imena i prezimena domaćina stoji i 4-5 inicijala ostalih članova porodice.


    Voganj. U ovom selu pored Rume su čardaci najčešće do ulice, pa sam imao utisak da ih ima mnogo više nego u drugim mestima.


    Voganj


    Voganj


    Sremski Karlovci. Čardak je iza Mitropolije, tj. Eparhijskog dvora, na obali Stražilovskog potoka.

    Sremski Karlovci su karakteristični po tome da je oko centra preovladjujuća arhitektura svojstvena gradskim naseljima, a u pozadini tih gradskih kuća i perifernim delovima su tipična poljoprivredna domaćinstva.


    Sremski Karlovci. Ovde sam naišao na više čardaka koji naginju kvadratnoj osnovi i koji u sredini imaju hodnik - prostor za ostavljenje nekih stvari, jer se kukuruz ne može dobro osušiti ako je sloj izmedju stranica predebeo.


    Sremski Karlovci


    Sremski Karlovci. Čardak je u istočnom delu mesta, u jednoj od ulica koje su na kosini.


    Sremski Karlovci. Ovaj čardak je u ulici ispod dvorca Ilion porodice Rajačič.


    Sremski Karlovci - isti čardak biće na nekoliko slika jer je slikovit ambijent na mene ostavio vrlo prijatan utisak.


    U razgovoru sa vlasnicom kuće doznao sam da ne živi u Karlovcima nego u Beogradu, a da kuću održava koliko može, pre svega kao uspomenu.


    Čokot vinove loze je je takodje preko 60 - 70 godina star. Grožđe - drenak - se, kao i nekada, ostavlja da se pojede u zimsko doba. U vreme kada ima drugih sorti grožđa i voća drenak nije naročito privlačan za jelo zbog jake ljuske, ali ta lljuska ga čini sposobnim da dugo ostane na lozi i da se u slast pozoba, onako izmrzao, pun koncentrisane slasti.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 04.06.2010 u 12:25

Strana 2 od 5 PrvaPrva 1234 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. SNP - Srpsko narodno pozorište
    Autor DrinChe u forumu Novi Sad
    Odgovora: 14
    Poslednja poruka: 04.03.2012, 09:25
  2. Narodno Pozorište u Nišu
    Autor Charlie Harper u forumu Film i pozorište
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 03.05.2011, 20:23
  3. Narodno pozorište u Beogradu
    Autor Charlie Harper u forumu Film i pozorište
    Odgovora: 4
    Poslednja poruka: 03.05.2011, 20:10

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •