France Prešern
Prikaz rezultata 1 do 10 od ukupno 10
  1. #1

    France Prešern




    France Prešern

    1800-1849

    France Prešeren (slv. France Prešeren, 3. decembar 1800. - 8. februar 1849.) bio je slovenački književnik.

    Prešeren je rođen 1800. god. u selu Vrbi, u tadašnjoj Austriji. Osnovnu školu je završio blizu svog rodnog mesta, a gimnaziju u Ljubljani. Prava je učio u Beču, živeći oskudno. Radio je uporedo kao nastavnik u jednom vaspitnom zavodu za plemićke sinove, a kada je izgubio to mesto, jer se ogrešio o stroge religiozne nazore te škole, bio je domaći učitelj. Po završenim studijama Prešeren se vratio u Ljubljanu kao doktor prava. U početku je služio besplatno kao mlad činovnik u državnoj administraciji, potom je dao ostavku i radio kao advokatski pripravnik u Ljubljani. Kasnije je položio i advokatski ispit, ali se njegove materijalne prilike ni tada nisu poboljšale. Sudbina nikada nije bila naklonjena ovome velikom pesniku: živeo je u bedi do kraja života. Napaćen i razočaran, umro je 1849. godine u Kranju.
    Prešeren je u životu imao jednog velikog prijatelja. To je Matija Čop, njegov drug iz detinjstva. Čop je bio slobodouman i napredan duh, veoma učen. On prvi otvoreno i smelo ustaje protiv nazadnih i starinskih shvatanja o književnosti, i svojim talentom i velikim znanjem brani narodni jezik i narodnu poeziju. Pored ostalih, on je sa Prešernom krenuo pesnički almanah Kranjska čbelica" , u kojoj je Prešeren objavio svoje prve pesme. Nazadni klerikalni i austrofilski duhovi bunili su se protiv Čopovih ideja i protiv Prešernove erotične poezije, ali je omladina bila uz Čopa i Prešerna. Čop je u Prešernu video velikog pesnika, zato ga je branio i potsticao na stvaranje; Prešeren je opet u njemu našao svoga učitelja i druga u borbi. Čopova smrt je za njega bila veliki udar. On mu posvećuje spev Krst pri Savici (Krštenje kod Savice) i elegiju u spomen Matije Čopa. Pored ovoga velikog prijatelja, Prešeren je imao i jednu veliku ljubav, dostojnu pomena zbog pesama koje je inspirisala pesniku. Kao Petrarka Lauri, tako je i Prešeren ispevao Sonetni Venec (Sonetni Venac) svojoj dragoj. Svaki novi sonet počinje poslednjim stihom prethodnog. Tih četrnaest stihova koji se ponavljaju čine poslednji, petnaesti sonet magistrale. Slova kojima počinju stihovi magistrala daju ime njegove drage: Primicovi Juliji. Tu konvencionalnu i virtuoznu tehniku soneta Prešeren je majstorski savladao i njome izrazio svoju setnu i bolnu ljubav ujedno sa snažnim i plemenitim rodoljubljem. To su najlepše ljubavne pesme u slovenačkoj književnosti, pune topline, nežnosti i otmene sete. Krštenje kod Savice" je romantični ep, sa predmetom iz najstarije slovenačke istorije. Tu je opevana ljubav poslednjeg mnogobošca Črtomira prema lepoj hrišćanki Bogumili. Pod njenim uticajem Črtomir se pokrštava, ali se Bogumila ne udaje za njega, već i dalje živi u verskom zanosu i u nadi da će ce na onom svetu sastati sa Črtomirom, koji se, razočaran u ljubavi, i sam odaje sav veri.
    Vodnik je pisao pesme u narodnom duhu i na narodnom jeziku, ali je to više poučna i dobronamerna poezija, odveć jednostavna i pesničkim oblikom i sadržajem. Zato se Prešeren smatra kao tvorac prave nacionalne poezije. On je stvorio nov pesnički jezik iz elemenata slovenačkog narodnog govora i narodne pesme slovenačke i bio prinuđen da stvori sasvim novu versifikaciju. Novi metrički oblici koje je Prešeren stvorio toliko su savršeni i melodični, da je do danas ostao nenadmašan i s pravom nazvan najvećim slovenačkim pesnikom. Njegova snaga u izrazu, sklad u kompoziciji, ritam koji odgovara osnovnom pesnikovu raspoloženju izviru iz njegove velike i bogate pesničke duše. Kod njega je, kao kod svih velikih pesnika, lepota izraza jednaka snazi osećanja.
    Iz svih njegovih pesama izbija dah iskrenosti, topline i jednostavnosti. To je poezija bolna i melanholična. Njegov pesimizam nije knjiška moda i namešten stav prema životu, već spontan izraz duše. Možda je najbolja njegova pesma onaj sonet o nesrećnoj sudbini O, Vrba", u kome žali što nije ostao u očinskom domu pored jednog vernog srca" i s verom u Boga, daleko od sumnjive ljudske mudrosti i bolne strasti. Prešeren je pisao i satirične pesme, i to su prve satirične pesme u slovenačkoj poeziji. One su pune duha i ironije, umerene i diskretne. U njima ismeva lažni moral, književne cenzore i ljude koji služe tuđinu.
    Prešernova je zasluga za slovenačku poeziju ogromna. Bez prethodnika i uzora, iako je u školi učio na tuđem jeziku, on stvara savršen umetnički izražaj iz elemenata narodnog govora, liriku koja je sadržajno značila pobedu subjektivne i svetovne poezije u slovenačkoj književnosti.


    Vikipedija
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: France Prešern

    GAZELE

    Smem li te ljubit - pitam oka dva?
    al' oko neće da odgovor da.
    Izdaleka me ljupko gledaš, draga,
    al' ohola si kad sam blizu ja.
    Ako te moje oči čežnjom prate,
    bežiš ko da te plaši čežnja ta.
    Al' ako druge pogledujem deve
    tad svako vidi da si besna sva.
    Ili me mrziš ili voliš, dakle,
    siroto srce kako će da zna?
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: France Prešern

    Memento mori

    Kratko je vreme životnih nam staza
    šta prijatelja već je na dnu groba,
    koji u svako otvoren je doba,
    al' niko smrti dan još ne predskaza!

    Nikakvo svetsko blago nema snage
    od smrti naše da otkupi kože,
    niti lopova tog otklonit može
    od života nam moć pesme nam blage.

    Nek misli koji slast života nam siše,
    u slepoj trci srca razdragana,
    da žetva smrti sazreva sve više.

    Možda će onaj kome se pesma hori
    u mrtvačkome ruhu, ovog dana,
    ćutke nam dati znak: Memento mori!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: France Prešern

    PESNIKU

    Ko zna
    kako da sa duše noć se skine zla?

    Ko znade
    odagnat kopca - danonoćne jade -
    što naše srce kida u komade?

    Ko zbori
    od uspomena da zaborav stvori,
    da očajanje od budućih skloni,
    i da izbegne još što sad ga mori?

    I kako
    da budem pesnik kad je teško tako
    u srcu nosit il' raj ili pako?

    Pozivu
    predaj se svome, muči muku živu!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: France Prešern

    PRVA LJUBAV

    Opasna moja prohujaše leta,
    ostaviše me već mladosti dani,
    poznadoh mnoge lepotice sveta:
    naše i one iz naroda strani',
    sloboda srca još ne bi uzeta,
    i mislio sam - lako se odbrani
    od ljubavnoga ropstva onaj koji
    pred njome čvrsto i oholo stoji.

    Al' dođe deva ko vila iz gore,
    oh, da ne videh nikad oči njene!
    Pred njenim licem bledi i sjaj zore
    i svetlost zvezda kraj očne joj zene!
    Neizlečive rane srca stvore,
    oči joj kad se na nekog osme'ne.
    No ko li ljupkost njenih usta, bože,
    il' čedne grudi opisati može!

    Lepotica je ova bila kao
    ona što, krajem velikoga posta,
    Petrarku srete; zasenjen sam stao,
    srce mi kao začarano osta.
    Mišljah - njen pogled da bi raj mi dao;
    al' srce njime ranjeno mi posta,
    i od toga dana ono, neizlečeno,
    jaduje, trpi i trpeće večno!

    Ni bledo moje lice je ne gane,
    ni pesme boli koji srce guše,
    ni oči suzne i neispavane,
    ni suze koje nikad se ne suše.
    Radost me prođe, očaj stvori rane
    koje ostaše u dnu moje duše.
    Tako, ko misli - čvrst je, taj i pada,
    pratiš li deve - znaj, eto ti jada!

    Zato, slobode ko je željan svoje
    devojke mlade nek ne prati mnogo!
    Što mira nemam, to su oči moje
    krive, na oči treba pazit strogo,
    za ljubav vrata u očima stoje,
    njih pobediti razum nije mogo.
    Ko mene neće da posluša - neka
    zna da ga moja zla sudbina čeka!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #6

    Odgovor: France Prešern

    Oproštaj s mladošću

    Života moga prođe lepši deo,
    rano me mlada ostaviše leta!
    Moj cvet je još pre svog procvata sveo,
    a osuši se i koji procveta!
    I sunce nade ja sam retko sreo,
    a hladni vihor mene svuda sreta!
    Mladosti, ipak ja te tako volim,
    i za tebe se večno bogu molim!

    Okusih rano plodove saznanja!
    Za mnogu radost tu se otrov stvori:
    svet dobra dela pakošću proganja
    i protiv čiste savesti se bori.
    Ko vernu ljubav traži - kratko sanja;
    svi takvi snovi gube se u zori!
    Um, pravda, znanje - to su deve koje
    nemaju novca, pa ni sreće svoje!

    Uzalud čamac upravlja put sreće
    onaj spram koga, dušmanski i zao,
    digne se vihor koji ga je veće
    kao prosjake u kolevci znao:
    čoveka novac putem slave kreće,
    vrednost mu raste s novcem što je dao!
    Videh da ljudi cene ono gde se
    prevara iznad pameti uznese!

    Grešnike videh i grehove njine
    koji u srcu rane zakrvave.
    No mladost vedra teret s duše skine,
    jade i misli iz srca i glave,
    a kule diže nebu u visine,
    a pustinja je za nju puna strave.
    Njoj pali - i gde neprilika vlada -
    vesele zublje iluzije - nada.

    Ne misli da će prvi dah vetrića
    srušiti tvorbe naših misli lako,
    i zaboravi na bolna otkrića:
    rane što jedva zalečismo tako,
    pouk nam dođe i od našeg bića,
    jer prazno bure puni od nas svako!
    Zato, mladosti, ja te ipak volim
    i za tebe se večno bogu molim!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #7

    Odgovor: France Prešern

    KUDA?

    Kud u nemiru lutam svom -
    - pitate, kud i cilju kom?

    Pitajte burni oblak pre
    il' morski talas - kud on gre,

    kad onaj koji kreće svet
    u zavitlan ga digne let.

    Ni oblak, ni ja, ni val ljut
    ne znamo svoje sudbe put;

    al' jedno moje srce zna
    da nikad pred nju ne smem ja,

    i da na zemlji nema toj
    mesta gde bol bi prošo moj.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #8

    Odgovor: France Prešern

    NEISTRUNULO SRCE

    Kopali grob da spreme mrtvacu zadnji stan,
    a bledi lik mladića ko beli sinu dan.
    Grobaru začuđeno u grlu zasta dah,
    i druge sve prisutne jezivi prože strah.

    Visoko čelo ovo lepo je još i sad,
    iako senka tu je koju ostavi jad;
    lepo mu lice, usta, a izraz njegov blag,
    iako jada teških na svemu osta trag.

    Istrulo telo sve se vazduhom rasu tim,
    a samo srce osta da svet se čudi njim,
    još kuca kao i sad u njemu krv da vri,
    i sada živo, zdravo kao što nekad bi.

    Pa, ko je, svet se pito, sahranjen u grob taj,
    sigurno svetac kom je dosuđen večni raj.
    Sa ploče - dosad niko ne beše čito nju -
    skidoše mahovinu, grobni je natpis tu.

    On kaže da tu leži Dobrosav, pesnik mlad,
    koji je dugo pevo ljubavni slatki jad.
    Pesmama prekrasnim on je podneo, kao dar,
    oholoj devi jednoj sav svoga srca žar.

    Al' kada drugi skoro pred oltar stupi s njom,
    ućuta pesnik i glas pesme u srcu tom;
    ni bogu ni ljudima bol ne poveri tad,
    nit' osmeh licem sinu, nit' suza oda jad.

    Ko raspusnik je otad živeo, to zna svak,
    umro je bez pričesti i svetog ulja čak.
    Svetlost branila ne bi truljenje srca zlog,
    svi kažu da to nije srce pesnika tog.

    Al' starac jedan reče: "Ovako mislim ja,
    svečevoj krvi pravda večnoga mira da,
    ne brani njega svetlost niti pobožna stvar,
    pesničko srce to je, čuva ga pesme žar.

    Otvorite mu srce da nebo kaže moć:
    nek pod njim otvoreno ostane dan i noć,
    nek ovo sunce grane, a s njime beli dan,
    i tad ga pogledajmo je l' delovalo na nj.

    Vetrić i noćna rosa, zvezdanog neba čar,
    mesec i sunce uz to - sav će božanski dar,
    što nekad dadoše mu, uzeti srcu tom,
    al' osvane li opet - nek ide groblju svom."

    I otvoreno srce ostavili su van,
    pod vedrim nebom tu je ležalo noć i dan.
    A kad novog dana zablista zorin steg,
    na suncu nesta srce kao prolećni sneg.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #9

    Odgovor: France Prešern

    RAZNI SONETI

    Glup neki plemić - legenda nam veli -
    molitve samo početak je znao;
    al' on je zavet Bogomajci dao
    da večno samo njoj klanjati želi.

    I kada duša u visine plave
    odlete, tada, iz trošnoga tela,
    na grobu niče krasna ruža bela
    i zlatan natpis s njom: Maria ave.

    Od zore pa sve do smiraja dana,
    i noću, pesma vatrena ti kliče,
    Evina ćerko - srcem izabrana!

    Ne zameri mi što, pre smrti moje,
    iz moga srca jedan venac niče,
    da uvek nosi milo ime tvoje!

    *

    I sanjao sam, bili smo u raju,
    nebesna sreća tvoje lice zari.
    Prošlo je doba života i stvari
    što razdvojiše nas u našem kraju.

    S Laurom ti si sedela u sjaju,
    ko mlađa sestra, i vremena stari'
    sećale ste se: kako vaše čari
    slavljaše pesma u života maju.

    Na vagi gde se meri delo svako,
    s Petrarkom merih tu sonete svoje -
    njegova strana tad preteže lako.

    Al' čednost duše i njene i tvoje
    kad izmerismo, tada videh kako
    s njegovima su ravne pesme moje.

    *

    Desi se tako da, jednoga dana,
    slave budisti il' muhamedanci,
    il' tamo negde gizdavi bramanci,
    a s njima, ko rob, neki od hrišćana.

    Uz šumnu pesmu veselja i moći
    glas njinih truba i flauta zvoni;
    dok drugi u kut usamljen se kloni,
    pobožna srca u dubini noći.

    Imendan tvoj su opevale žice
    i šumno slavlje muzike i plesa -
    svi prijatelji i prijateljice.

    Usamljen ja sam, sa suzom u oku,
    slavio tvoj dan, šaljuć put nebesa
    molitvu za te toplu i duboku.

    *

    Oči kraj drugih, gledale za dragom,
    usta pevala slavu njenom liku;
    ruka pisala svuda - moju diku,
    a noge same išle njenim tragom.

    Zabranih svima. Oči poslušale,
    usta joj više imena ne slave,
    ruke, u miru, ni slovca ne prave,
    a na ruke se noge ugledale.

    I, u zabludi, bez ljubavnog nada
    koji u srcu ugasit se neće,
    borio sam se protiv svojih jada.

    Ne sluša želja ni miso ni reči!
    Kuće ni brda, stene ni drveće:
    put k dragoj ništa ne može da spreči.

    *

    Kad lekar vidi da moguće nije
    bolniku teškom naći više leka,
    on tada sredstva sva odbaci preka
    i dozvoli mu da jede i pije.

    Kad vihor sukne, olujina kada
    uzbesni da sve pred njome se kloni,
    kud talas čamac po pučini goni -
    tamo i veslač ostavi ga tada.

    Neću te više, čašo suza, piti!
    Idite, misli, sve za željom vašom:
    nikada više ja zdrav neću biti!

    Idite tokom večne strasti svoje,
    otrova slatkog opijte se čašom
    da što pre srce rastrgne se moje!

    *

    Vernima daće - raj po sudnom danu.
    Neizabrani tad će slavu večnu
    videti, i s njom sreću neizrečnu,
    kad na levu izdvoje ih stranu.

    Taj pogled teže duše će da dira
    nego svi dusi pakla da se zgrnu
    i da kroz večnost progone ih crnu;
    od njega nikad neće imat mira.

    Ljubavne sreće njen osmejak mio
    ozario je lice izabranom,
    a njine sreće ja sam svedok bio.

    I otad, svuda, i u mračnom kutu,
    pogled me ovaj prati svakim danom,
    na očajnome mog života putu.

    *

    Vi kojima je ljubavi tiranstvo
    poznato manje nego izvor Nila,
    kojima sreća jedina je bila:
    novčanog blaga sjaj i pokućanstvo!

    Da pevam, mnogi među vama sudi,
    bez nade da ću steć' nagradu sebi;
    kažu da dragu ganut mogla ne bi
    ni labudova pesma mojih grudi.

    Recite meni, vi mudraci slepi!
    i u Americi crni Afrikanci -
    da li se muče radi - para lepi'?

    Bog me zarobi još gore da stradam
    nego što robe nas muhamedanci
    pa kakvoj pravdi mogu da se nadam?!

    *

    Zbog pesama je pesnik Ovidije
    iz otadžbine svoje prognan bio,
    al' pevanja se nije ostavio,
    jer bol svoj mirno trpet mogo nije.

    Jad koji srce ne može da skrije
    u nove pesme on je pretvorio
    rečima tuđim koje je učio
    međ' sinovima surove Skitije.

    Kako se ni ja ne mogu odreći
    pevanja, mada zavičajne moje
    pesme doneše mržnju i bol veći -

    to i ja, kao Ovidije što je,
    hteo bih jad svoj rečima izreći
    koje od majke ne naučih svoje.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #10

    Odgovor: France Prešern

    Snaga uspomene

    Drugi u pomno postavljene mreže
    nestalno srce ulovi ti, zla;
    za mene ipak još te nesto veže,
    što - to se jedva među nama zna.

    Između drugih kad me vidiš ljudi,
    u govoru se često spleteš ti,
    mnogo me puta tvoje srce žudi,
    tražis me okom u kom strah se skri.

    Često dok sjediš umorna ko sada
    od buke, sama, zamišljena sva,
    na um ti padne pjesnik tvoj bez nada,
    skoro bi da se vrati prošlost ta.

    Često kad tvoj ti ljubljeni zapoje,
    i ljubavnom se srećom hvasta mlad,
    u srcu bodu pjesmice te moje,
    sto nesretan ih zbog nje pjevah tad.


    Sama si strogo sudila mi prije,
    sama me ostro sudiš i sad još;
    kažu da drugi ipak plaćen nije
    dobro, kad tebi kaže da sam loš.

    Među nama se diže tvrda stijena,
    iz bezdana strmog pod nebeski tron;
    al skritih želja plamen neće njena
    visina spriječit, preko da ne sukne on.

    Da pamtiš ih, to drugi su te bili
    molili, ne mog gordog srca glas;
    ne misliš na njih, al mene po sili
    pamtit ćeš sve do u svoj zadnji čas.

Slične teme

  1. Tour de france 2010
    Autor alpinista u forumu Spomenar
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 13.08.2010, 14:44

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •