Kolumne - Strana 8
Strana 8 od 8 PrvaPrva ... 678
Prikaz rezultata 106 do 114 od ukupno 114

Tema: Kolumne

  1. #106

    Odgovor: Kolumne

    Citat yossarian kaže: Pogledaj poruku
    А питање ћирилице... ух како смета, ух како смета... Борко Илић за прецедника...
    Naravno da smeta.
    Nasao se Borko Ilic da vojvodjanskim Srbima namece cirilicu.
    Stavio cirilicne natpise po auftobusima..
    Cuvar kultunog identiteta vojvodjanskih Srba.!
    Smeta to nasilno nametanje cirilice jer je NS multi - kulti grad i Vojvodina cela .....jos uvek ...na tvoju zalost.
    Grad i regija u kojoj je tradicija i bogatstvo, i cirilica i latinica , i sta god hoces......i ovo i ono .. sve te razlike koje su se stapale u celinu dok nisu dosli vasi i njihovi ...i nasi "" normalno .. kako bi to razbili , to jest , .kako bi to line a realizovali.
    Bilo bi krajnje vreme da to shvatish.

    Mogao bih napisati kolimnu "" stavljanje cirilicnih natpisa na autobuse u NS kao presudna odbrana srpskog kulturnog identiteta "" ...no ...cemu ?

    Borkov pradeda , naprimer , znao da pise cirilicu ?
    Ili tvoj?
    Njegov fejsbuk profil na latinici !!!!!
    Pa kako to da se desi jednom Srbinu i jos Borku?
    Ne ide to.

    Moj pradeda znao da pise i cita cirilicu.
    Zamisli.
    Ne verujes ?!

    Nego ...nikako da se setim ko je napisao prvi Ustav ( Sretenjski Ustav ) Srbije.
    Znam jedino da je napisan na cirilici.
    Znas li mozda ti ?
    Ko je napisao prvi ustav zemlje Srbije ?
    M?
    .
    Poruku je izmenio bigrancer, 10.03.2013 u 20:35
    Hej Joe...Supercalifragilisticexpialidocious !

  2. #107

    Odgovor: Kolumne

    Не схватам.
    Ако неко форсира латиницу, па је има цирка 95%, онда то није наметање.
    Ако неко случајно одлучи да користи службено писмо прописано Уставом, убр традиционално српско писмо, то је онда наметање.
    Наше колеге Енглези би рекли: лоад оф црап.
    За землю родную не на жизнь а на смерть
    Воевал с врагами Володимир князь
    Многая лета
    Многая лета
    Многая лета
    Русской земле

  3. #108

  4. #109

    Odgovor: Kolumne

    Država pod vodom


    Nema ničeg ni biblijskog, ni hiljadugodišnjeg, ni posebnog u poplavama koje su pogodile Srbiju. U junu 2013, dakle pre godinu dana, jedan veliki deo srednje Evrope pogodile su poplave zbog kojih je desetine hiljada ljudi bilo evakuisano, a hiljade volontera je učestvovalo u borbi protiv nabujalih Elbe i Dunava. I deceniju pre toga, 2002. godine, Elba se izlila i mereno našim domaćim merilima napravila štetu „biblijskih“ razmera. Od 2000. naovamo izlivale su se i reke u Vojvodini i pravile veliku štetu. Zbog toga su, konačno, pokrajinske vlasti i dovele u red lokalnu mrežu kanala i ustava, što se prošle godine pokazalo kao dobra mera u odbrani od poplave.

    Kada se sve to ima u vidu, jedino je razložno da zaključimo da se i sada dogodilo nešto što smo mogli da očekujemo, te da nije reč ni o kakvom hiljadugodišnjem presedanu, a ponajmanje o događaju nalik na biblijske, koji su po mnogo čemu izuzetni.

    Ako se pogleda karta Srbije i na njoj obeleže poplavljena područja, vidi se da pogođena teritorija čini otprilike 20 odsto ukupne površine Srbije. To je gruba aproksimacija: precizniji račun pokazao bi da je postotak znatno manji. Velika nesreća, čak i biblijskih razmera, ako hoćete, bila bi ona sa obrnutom srazmerom – nesreća koja bi pogodila četiri petine teritorije Srbije. Zato u ovim okolnostima ne samo da ima nade već je i razumno očekivati da preostali deo zemlje – dakle veliki broj građana sa 80 odsto teritorije koja je pošteđena nesreće – pritekne nastradalima i pomogne im da obnove svoje živote.

    Države samo tome i treba da služe: da građani zajedno urade ono što im je kao pojedincima nemoguće. Pokazuje se da su građani spremni i da će rado pružiti takvu pomoć. Zebnju izaziva država: za sada ne deluje da je u stanju da efikasno posreduje u pružanju pomoći.

    Ono što gledamo proteklih dana neprijatno podseća na strategiju podizanja panike i postizanja spasonosnih rešenja u poslednji čas. Uzbuna oko Šapca je primer za to. Drugi primer su priče o mrtvima. Danima slušamo o stradalima u Obrenovcu. Premijer kaže, ima mrtvih, ali vam neću reći koliko da ne bih pravio paniku. Naravno, kad to izgovorite, kao da ste pritisli crveno dugme za paniku. Tek kada su krenule priče o leševima koji plutaju po poplavljenom Obrenovcu, zvanično je dat podatak da ima petoro mrtvih a jedna osoba se vodi kao nestala.

    Ne umanjujem razmere nesreće koja je snašla ljude na čije se kuće, imanja i zgrade izlila velika voda. Kao i ostali građani Srbije, stojim im na raspolaganju. Ali, da bismo kao članovi solidarne političke zajednice pružili pomoć, mora postojati efikasna organizacija. Ovo što do sada vidimo najviše liči na razne vidove građanskog samoorganizovanja. Ako ne može bolje, to je odlično. Međutim, za šta će nam onda država i njeni činovnici (u Sektoru za vanredne situacije ima ih 4.000)? Da vraćaju avione sa spasiocima? Da nas plaše Biblijom i milenijumskim katastrofama? Da nam objašnjavaju kako smo mi ipak bolje organizovani od drugih iako je naša nesreća desetostruko veća? Ne vidim zašto od njih ne bismo zahtevali više od toga.

    Dejan Ilic

    Peščanik.net, 18.05.2014.
    Hej Joe...Supercalifragilisticexpialidocious !

  5. #110

    Odgovor: Kolumne

    Ličnosti i institucije, ili: ološ ne zna drukčije

    Stvar je smrtno ozbiljna i, baš zato, hajde da se prvo malo igramo. Zamislimo da je baš sve što oni tvrde, namiguju i insinuiraju tvrda, čista i jedina istina.

    Zamislimo da se Predrag Gojković nije ubio tog prvog aprila 1993. u stanu studenta Saše Jankovića na novobeogradskom Bulevaru Arsenija Čarnojevića. Zamislimo da su se prijatelji zapravo igrali s oružjem, otimali se oko pištolja, i da je u svemu tome pištolj nesrećno opalio i ubio Gojkovića, a Janković i društvo potom uspeli nekako da zataškaju stvar i prikažu taj tragičan događaj kao samoubistvo. Neka nam ni to ne bude dovoljno, pa zamislimo da je u trenutku opaljenja pištolj bio baš u Jankovićevoj ruci. Zamislimo, dakle, da je Saša Janković ubica, pa makar i iz nehata.

    Nije da makar za sekund verujem u tu priču, samo kažem: hajde da zamislimo da je baš tako bilo. Teoretski, i to je moguće, a niko od nas nije bio tamo, nije im držao sveću. Oružja je okolo bar bilo koliko voliš, i mladi mužjaci voleli su da se igraju njime, da se paunišu pred ženkama ili međusobno. Uostalom, svega stotinak kilometara zapadnije, besneo je kanibalski rat.

    Dvadeset i dve godine kasnije, „ličnost Saša Janković“ radi na poslovima i radnim zadacima „institucije zaštitnika građana“. Izvršna vlast i njeni pridruženi izmećari nemaju, kažu, ništa protiv „institucije“, nego samo dvoje u moralne i ostale kvalitete ličnosti koja trenutno obavlja taj posao. A institucija – e, ona je baš sjajna i oni joj pružaju punu podršku. Samo još da se nađe Ličnost dostojna Institucije, i sve će biti u redu. Recimo, neka Ličnost koja se neće mnogo mešati u svoje poslove u svojstvu Institucije.

    Zašto, dakle, „ličnost Saša Janković“ nije dostojna? Tragali su dugo za odgonetkom, nisu našli ništa. Toliko su bili očajni da su probali čak i s visinom njegove plate, i obrukali su se. Sada im se čini da su napokon iskopali pravu stvar, a ne postoji nikakva moralna kočnica – moralne kočnice su, naime, takođe stvar strukture i integriteta ličnosti – koja bi ih sprečila da u taj mulj zarone do dna.

    I baš zato kažem: hajde da zamislimo da je sve bilo onako kako insinuiraju svi ti vučićistefanovićipinkoviinformeri. Pitanje glasi: zašto mi to sada/ tek sada/ baš sada saznajemo? To jest, da li bi nam to bilo ikada servirano da Ličnost koja vrši posao Institucije nije ušla u otvoreni sukob s vlašću oko niza važnih i osetljivih pitanja? Od kojih svakako nije najvažnije, ali jeste na neki bolestan način najosetljivije pitanje „slučaja Andrej Vučić“. U tom je trenutku Saša Janković zapravo reaktivirao svoj „dosije“, mada toga nije mogao biti svestan. Tog dana je krenula potera; ovo je njen ishod. Da „ličnost Saša Janković“ nije nagazio po prstima onoga koga ne treba, demaskiravši pred celom Srbijom moralnu i ljudsku mizeriju jednog primitivnog bahatog nasilništva, njegova navodna „mračna tajna“ zauvek bi spavala u dubokom ledu (para)udbaških arhiva. Biti svestan ove činjenice važnije je za javni interes i društveno zdravlje čak i od definitivnog rasvetljavanja – ako bar na trenutak, intelekualne igre radi, poverujemo da sve nije još tada rasvetljeno – šta se to tačno dogodilo tog prvog aprila devedeset i treće.

    Ovo kroz šta prolazi Saša Janković jeste političko pitanje, još više pitanje vlasti, ali je ipak najviše jedno pervertovano lično pitanje – ne s njegove strane, dakako. Ovo je osveta duboko povređenog patološkog narcisa koji se dočepao ozbiljnih instrumenata moći, mada bi ga – usudiću se da osnovano pretpostavim sudeći po njegovom javnom ponašanju godinama unazad – jedan pošten i stručan pregled trajno lišio mogućnosti da bilo čime upravlja.

    Šta nam ovo govori? Nije, dakako, problem u institucijama predsednika vlade, ministra policije, urednika tabloida, vlasnika televizije, ili bilo kojoj drugoj. Problem je u ličnostima. One su u epicentru jedne duboke patologije.

    Zato ću, jer se o ličnostima a ne o institucijama radi, to reći i ovako:

    Srbijom danas vlada ološ. Nije to prvi put, ali ovakvog ološa još nije bilo. Ovaj je znalački prosejan i probran, najgori u pisanoj istoriji. Talog koji se (počev od samog Velikog Meštra Sviju Hulja) kalio po navijačkim bandama, paravojnim falangama, desničarskom podzemlju, šešeljevskim kokošarnicima. U poređenju s njima (i samo s njima) čak i ograničeni, zli i moralno tupi Miloševićevi satrapi iz devedesetih deluju kao džentlmeni.

    Zato ni sukob s Jankovićem nije stvar ideologije, čak ni politike, u neku ruku ni pukog održanja na vlasti: ne, to je jednostrano lični sukob, kao i sve drugo što je s njima u vezi. Oni drugačije ni ne umeju, niti uopšte postoji neki politički sadržaj izvan njih samih, u „najličnijem“ smislu. Pa, samo poslušajte: o čemu govori jedan Vučić kad govori o bilo čemu? O sebi, i jedino o sebi. S iskrenim divljenjem i čestim napadima ganutosti. U tom smislu, najglupljim (i najštetnijim) su ispali oni koji su bar za trenutak poverovali da su se oni Šešelja odrekli: ne, oni su ga samo prevazišli. Šešelj je sumorni diletant iz dvadesetog veka, otužni klovn analogne epohe; od njega su baštinili hardver ničim nesputane besramnosti, sve drugo je njihov izvorni softver.

    Teofil Pančić
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  6. #111

    Odgovor: Kolumne

    Novi se spasilac drži ne samo kao osoba predodređena, kadra, vlasna i rada da nas izbavi, predsednik Vlade bi da se žrtvuje te stalno merka nova poprišta na kojima bi zbog nas sviju stradao i stradao! Ne dirajte heroje, ne vređajte naše vojne pilote, niti se nadajte ostavci ili smeni mojih ministara, ako ste osvetoljubivi ili krvožedni – prospite moju krv, razapnite moje telo, smenite mene! Drugim rečima: učinite nemoguće, jurišajte na Nebo!

    Ljuba Živkov
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  7. #112

    Odgovor: Kolumne

    РЕЧ ГЛАВНЕ УРЕДНИЦЕ
    Гојковићи без заштите
    Читав се наш политички живот све више одвија на линији оштре поларизације око тога да ли нешто штети или користи Александру Вучићу


    У праву је био Саша Јанковић када је ових дана за „Време” изјавио да је случај Гојковић управо показао потребу за постојањем заштитника грађана. Невоља је у томе што цео проблем ту и почива.

    Јер за Гојковиће из Лознице, грађане Србије који од 1993. године не могу да расветле тачне околности под којим су трагично изгубили сина, Саша Јанковић је био најгори могући избор за заштитника. Оног дана када је Србија 2007. године изабрала свог првог омбудсмана, Гојковићи нису добили заштиту, они су изгубили наду.

    Добро, то је трагедија једне породице, рећи ће неко. Уосталом, и родитељи Предрага Гојковића знају да нису ни први ни последњи који од државе у смутним временима добијају сумњиве „службене верзије” насилне смрти.

    Али, где Саша Јанковић види могућу улогу заштитника грађана у случају Гојковић? Шта би службено подузео „да се не ради о њему”, како се протеклих дана изразио у „Блицу”?

    Одговор ме изненадио. Бавио би се, вели, злоупотребом полицијске документације и цурењем службеног документа, „пажљиво одабраног да у јавности подстакне сумњу”. То је важно јер се исто сутра, каже Јанковић, може десити и некоме ко нема приступ медијима, као што га има он, и ко онда неће моћи да се одбрани. А „то је погубно, то је рушење институције полиције”.

    Две су ствари проблематичне у овом виђењу улоге заштитника. Разумем да је за Сашу Јанковића у случају Гојковић најважнија одбрана Саше Јанковића, али зар заштитник не би морао на прво место да стави породицу Гојковић? Од угледа и каријере Саше Јанковића, заштитнику би морала бити преча фамилија која 22 године тражи одговоре о синовљевој погибији, и то без приступа медијима.

    Нису ли, уосталом, Гојковићи и њихова животна прича важнији од „цурења информација” и „урушавања” институције полиције?

    Знам да хиљаде грађана, све звучна имена „грађанске Србије”, потписују петицију у одбрану Саше Јанковића, али не разумем да макар у фусноти не кажу да би било добро да се до краја расветле околности под којим је један двадесетдвогодишњи апсолвент, пун планова за будућност, пошао кући у Лозницу, а завршио прострељене главе на поду у стану Саше Јанковића. Зар у истрази случаја ником од њих не недостаје макар нека радна хипотеза о мотивима самоубиства, ако им већ не смета одсуство истражног судије и реч тужиоца?

    Како је могуће да је толико „добромислећих” припадника српске елите задовољно резултатима једне очигледно мањкаве полицијске истраге из 1993, и још протестују што су медији уопште сазнали за тај шламперај?

    Имам само једно објашњење: посреди је политика. Грађанска Србија брани Јанковића јер је ушао у директан сукоб с Вучићем, јер се, како на „Пешчанику” ликује један жустар Јанковићев бранитељ, „директно противставио Вучић Александру”. Овде је реч о политичкој одбрани човека који уз остале игра и политичку улогу. У таквим околностима, Гојковићи немају шанси. У најбољем од свих могућих светова, њихове би интересе бранио заштитник грађана, али омбудсман је тренутно преокупиран случајем Саше Јанковића.

    Читав се наш политички живот све више одвија на линији оштре поларизације око тога да ли нешто штети или користи Александру Вучићу. Па ако може да му користи, ми ћемо бити против, а ако може да му штети, ми ћемо бити за. Чак и ако вуче потезе за које смо се увек залагали. Зар да он од наше политике и реторике извуче ћар?

    Дабоме, важи и обрнуто. Радо ћу се сложити с тезом да се против Саше Јанковића у неколико медија води жестока кампања. Не могу да замислим да би ти медији водили ту кампању да се Јанковић није замерио властима.

    Али шта с тим? Не могу нипошто да се сложим да би све било добро, само да је фиока са случајем Гојковић остала закључана. Не би било добро. Не кажем то само зато што су неки чланови породице Гојковић новинари. Проверавајући њихову причу, „Политика” је утврдила да су Гојковићи протеклих деценија заиста покушавали да сваку власт, и сваку опозицију, заинтересују за свој јад. У стенограмима Народне скупштине Србије нашли смо да је посланик Српске радикалне странке Момир Марковић изнео податак о сумњивим барутним честицама на рукама кандидата за заштитника, и да то 2007. није изазвало никакву пажњу посланика владајућих странака. Једнако као што породица Гојковић ни данас за свој проблем не успева да заинтересује медије који воде кампању у корист Саше Јанковића, и у којим заштитници заштитника повремено подругљиво постављају питање шта ли је породица чекала 23 године... Њихове исповести нема у „Блицу”, као ни на телевизији Н1, на пример. Гојковићи, сада то знамо, нису чекали да се на њих смилује београдска елита. Вукли су за рукав кога су могли, али нису много могли. Јесте ли приметили да су невладине организације и новинарска удружења која су највише помагала породици Даде Вујасиновић да званичну верзију о самоубиству преквалификује у истрагу убиства, потпуно равнодушни према њима? Пре неколико дана сазнам да се Независно друштво новинара Војводине сада, баш када се потегла ова прича, противи свакој јавној причи о самоубиствима. Динко Грухоњић и Недим Сејдиновић су уверења да је објављивање детаља о појединачним случајевима самоубиства „недопустиво за државне органе и медије”. Стварно? Треба што пре јавити Би-Би-Сију, у последњем „Хардтоку” надугачко је елаборирано зашто самоубиство мора да добије третман фундаменталног људског права.

    Додуше, није то једина лоша вест са Запада. Данас је Дан слободе медија, и да сам на месту колега које чекају помоћ са Запада, не бих се превише надала, без обзира на Легију части Оље Бећковић. У Кијеву је за само неколико дана убијено неколико опозиционих новинара и политичара. Вашингтон и Брисел се држе равнодушно, отприлике као „Блиц” и Н1 у односу на породицу Гојковић. А чујем и да је Кристијан Аманпур управо изабрана за Унескову амбасадорку добре воље у области слободе изражавања...

    Било како било, некадашњи посланик Момир Марковић се у међувремену политички пензионисао, радикали данас више мрзе Небојшу Стефановића него што их је икада занимао Саша Јанковић, али још није познато колико су о случају барутних честица у оно време знали Томислав Николић и Александар Вучић. Јавност има право на одговор на то, и многа друга питања у вези с овим случајем.

    Мислим да је веома добро што је власт у протеклих неколико седмица имала прилику да се увери да је јавност у Србији страховито гадљива на вађење досијеа из старих фиока у циљу компромитације политичког противника. Тим пре што је хајку на Јанковића повела телевизија чији власник није један од моралних стубова друштва, и ком они пословични костури безмало вире из ормана. Али зар једно сме да искључи друго? Зар да затварамо очи пред нечијом несрећом или сумњивом работом, само да се Вучић не би окористио?

    Разумем страх од огромне политичке моћи премијера. И сама сам се не једном опекла на сличној или мањој ватри. Али се каткад питам разумеју ли председник Владе Србије и његова странка колико заправо дугују новинарима из некадашњег антимилошевићевског борбеног братства? Као уосталом и другим припадницима „грађанске Србије”, који политички и даље гравитирају странкама бившег ДОС-а и не могу да се помире да је власт променила страну. Демократска странка и Борис Тадић би далеко боље прошли да су пси чувари демократије лајали док је њихов караван пролазио – али нису. Велика моћ Александра Вучића заснива се на једном новом политичком консензусу у Србији. Звали ми ту нову већину десном, десничарском или пак консензусом сталежа који су дуго држани подаље од власти, њена велика моћ изискује већи степен контроле. То је добро за републику. Ако опозиција не уме да нађе нове људе за неки нови консензус, онда је у интересу власти да медији, макар и политички мотивисани, производе отпор који у демократији игра улогу контролора власти.

    Људи који не чине део владајућег консензуса имају потребу и да неосновано нападају власт. То је рефлексна самоодбрана од врло јаке власти, оне у којој имате утисак да је ауторитет у ваздуху опипљив и да бисте могли на кришке да га режете. Добро је да људи „грађанске Србије” једни другима чувају страх, да се немилосрдно ругају власти, па и да у томе претерују, ако их то куражи. Далеко је горе и опасније да власт у било чему претерује.

    Али што се заштитника грађана тиче, ствари су јасне. Док Гојковићи не добију ваљане одговоре на своја сасвим легитимна питања, сви морамо да будемо Гојковићи.

    Љиљана Смајловић
    објављено: 03.05.2015
    За землю родную не на жизнь а на смерть
    Воевал с врагами Володимир князь
    Многая лета
    Многая лета
    Многая лета
    Русской земле

  8. #113

    Re: Odgovor: Kolumne

    Stvar je smrtno ozbiljna i, baš zato, hajde da se prvo malo igramo. Zamislimo da je baš sve što oni tvrde, namiguju i insinuiraju tvrda, čista i jedina istina.

    Zamislimo da se Predrag Gojković nije ubio tog prvog aprila 1993. u stanu studenta Saše Jankovića na novobeogradskom Bulevaru Arsenija Čarnojevića. Zamislimo da su se prijatelji zapravo igrali s oružjem, otimali se oko pištolja, i da je u svemu tome pištolj nesrećno opalio i ubio Gojkovića, a Janković i društvo potom uspeli nekako da zataškaju stvar i prikažu taj tragičan događaj kao samoubistvo. Neka nam ni to ne bude dovoljno, pa zamislimo da je u trenutku opaljenja pištolj bio baš u Jankovićevoj ruci. Zamislimo, dakle, da je Saša Janković ubica, pa makar i iz nehata.

    Nije da makar za sekund verujem u tu priču, samo kažem: hajde da zamislimo da je baš tako bilo. Teoretski, i to je moguće, a niko od nas nije bio tamo, nije im držao sveću. Oružja je okolo bar bilo koliko voliš, i mladi mužjaci voleli su da se igraju njime, da se paunišu pred ženkama ili međusobno. Uostalom, svega stotinak kilometara zapadnije, besneo je kanibalski rat.

    Dvadeset i dve godine kasnije, „ličnost Saša Janković“ radi na poslovima i radnim zadacima „institucije zaštitnika građana“. Izvršna vlast i njeni pridruženi izmećari nemaju, kažu, ništa protiv „institucije“, nego samo dvoje u moralne i ostale kvalitete ličnosti koja trenutno obavlja taj posao. A institucija – e, ona je baš sjajna i oni joj pružaju punu podršku. Samo još da se nađe Ličnost dostojna Institucije, i sve će biti u redu. Recimo, neka Ličnost koja se neće mnogo mešati u svoje poslove u svojstvu Institucije.

    Zašto, dakle, „ličnost Saša Janković“ nije dostojna? Tragali su dugo za odgonetkom, nisu našli ništa. Toliko su bili očajni da su probali čak i s visinom njegove plate, i obrukali su se. Sada im se čini da su napokon iskopali pravu stvar, a ne postoji nikakva moralna kočnica – moralne kočnice su, naime, takođe stvar strukture i integriteta ličnosti – koja bi ih sprečila da u taj mulj zarone do dna.

    I baš zato kažem: hajde da zamislimo da je sve bilo onako kako insinuiraju svi ti vučićistefanovićipinkoviinformeri. Pitanje glasi: zašto mi to sada/ tek sada/ baš sada saznajemo? To jest, da li bi nam to bilo ikada servirano da Ličnost koja vrši posao Institucije nije ušla u otvoreni sukob s vlašću oko niza važnih i osetljivih pitanja? Od kojih svakako nije najvažnije, ali jeste na neki bolestan način najosetljivije pitanje „slučaja Andrej Vučić“. U tom je trenutku Saša Janković zapravo reaktivirao svoj „dosije“, mada toga nije mogao biti svestan. Tog dana je krenula potera; ovo je njen ishod. Da „ličnost Saša Janković“ nije nagazio po prstima onoga koga ne treba, demaskiravši pred celom Srbijom moralnu i ljudsku mizeriju jednog primitivnog bahatog nasilništva, njegova navodna „mračna tajna“ zauvek bi spavala u dubokom ledu (para)udbaških arhiva. Biti svestan ove činjenice važnije je za javni interes i društveno zdravlje čak i od definitivnog rasvetljavanja – ako bar na trenutak, intelekualne igre radi, poverujemo da sve nije još tada rasvetljeno – šta se to tačno dogodilo tog prvog aprila devedeset i treće.

    Ovo kroz šta prolazi Saša Janković jeste političko pitanje, još više pitanje vlasti, ali je ipak najviše jedno pervertovano lično pitanje – ne s njegove strane, dakako. Ovo je osveta duboko povređenog patološkog narcisa koji se dočepao ozbiljnih instrumenata moći, mada bi ga – usudiću se da osnovano pretpostavim sudeći po njegovom javnom ponašanju godinama unazad – jedan pošten i stručan pregled trajno lišio mogućnosti da bilo čime upravlja.

    Šta nam ovo govori? Nije, dakako, problem u institucijama predsednika vlade, ministra policije, urednika tabloida, vlasnika televizije, ili bilo kojoj drugoj. Problem je u ličnostima. One su u epicentru jedne duboke patologije.

    Zato ću, jer se o ličnostima a ne o institucijama radi, to reći i ovako:

    Srbijom danas vlada ološ. Nije to prvi put, ali ovakvog ološa još nije bilo. Ovaj je znalački prosejan i probran, najgori u pisanoj istoriji. Talog koji se (počev od samog Velikog Meštra Sviju Hulja) kalio po navijačkim bandama, paravojnim falangama, desničarskom podzemlju, šešeljevskim kokošarnicima. U poređenju s njima (i samo s njima) čak i ograničeni, zli i moralno tupi Miloševićevi satrapi iz devedesetih deluju kao džentlmeni.

    Zato ni sukob s Jankovićem nije stvar ideologije, čak ni politike, u neku ruku ni pukog održanja na vlasti: ne, to je jednostrano lični sukob, kao i sve drugo što je s njima u vezi. Oni drugačije ni ne umeju, niti uopšte postoji neki politički sadržaj izvan njih samih, u „najličnijem“ smislu. Pa, samo poslušajte: o čemu govori jedan Vučić kad govori o bilo čemu? O sebi, i jedino o sebi. S iskrenim divljenjem i čestim napadima ganutosti. U tom smislu, najglupljim (i najštetnijim) su ispali oni koji su bar za trenutak poverovali da su se oni Šešelja odrekli: ne, oni su ga samo prevazišli. Šešelj je sumorni diletant iz dvadesetog veka, otužni klovn analogne epohe; od njega su baštinili hardver ničim nesputane besramnosti, sve drugo je njihov izvorni softver.

    (Autonomija)

    Teofil Pancic

    REC PAMETNOG COVEKA
    Hej Joe...Supercalifragilisticexpialidocious !

  9. #114

    Odgovor: Re: Odgovor: Kolumne

    Ček...zar Lilit nije, svega par postova ranije, navela isti tekst ?
    Ili je ovo samo ilustracija "ja, pa ja, pa ja.."? Možda i dokaz da se drugi i ne čitaju i da je važno samo što sam postuješ?
    Kako god...tražim od moderatora da skine duplirani tekst (ako je i od PAMETNOG ČOVEKA, mnogo je).
    Lav je možda kralj životinja ali nikada vuka nećeš videti da igra u cirkusu .

Strana 8 od 8 PrvaPrva ... 678

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •