Svaka čast medicinskim radnicima na požrtvovanosti. Mi obični smrtnici ih obično primećujemo kad preko medija traže povišicu plata... Ali oni su tu uvek za nas, svugde,.. bez odmora daju sve od sebe da nas spasu, da spase naše drage.
Prevashodno mislim na to da ovde pišete o pozitivnim iskustvima sa medicinskim radnicima, prvenstveno sa "sestrama" i "bratovima". O medicinskim sestrama se tako malo piše i priča. Svi pominju samo požrtvovanost lekara...
Znam, da ima mnogo konfrontacija među sestrama i lekarima... niko ne "brani" sestre. Izložene su hirovima rođaka obolelih i lekara, pa i upravama bolnica i ministarstvima zdravlja.
Kad je moj otac imao šlog i bio u bolnici, ja sam ga posetio. Dok sam koračao po hodniku bolnice iz jedne sobe je neko povikao: "Sestro! Ovaj se usr..o! Smrdi!" I šta se dešava? Sestra dolazi i ćutke, bez reči pere nesrećnog obolelog, menja pelene i čaršav. Mlada, krhka sestra sa velikim srcem. - Zrenjaninska bolnica, 1997-e.
Neke sestre imaju da rade 12 sati dnevno spasavajući dečje živote u dečjoj bolnici u Novom Sadu. Deca umiru, ali koliko su samo života spasli. Koliko požrtvovanosti i privrženosti malim obolelima!
Pa onkologije,... ko ima dovoljno izdržljivosti da radi kao sestra na tim mestima?
Mislim,... heroji naši: medicinske sestre i "bratovi"...