Zvezda
Noć je vedra, blaga,
bledi mesec sja,
u milini tone
vasiona sva.
I zvezdice mile
rasipaju zrak...
Samo jedna trepnu,
pa je pokri mrak.
Čija beše zvezda?
Bog jedini zna!
Spokojna je, mirna
vasiona sva.
1881
Zvezda
Noć je vedra, blaga,
bledi mesec sja,
u milini tone
vasiona sva.
I zvezdice mile
rasipaju zrak...
Samo jedna trepnu,
pa je pokri mrak.
Čija beše zvezda?
Bog jedini zna!
Spokojna je, mirna
vasiona sva.
1881
Poruku je izmenio Cecara, 23.03.2010 u 14:01 Razlog: ch, sh
Prividjenje
Božanstvena slika njena
sinoć mi se u snu javi:
imala je zelen venac
na sumornoj, bledoj glavi.
Ugašeno oko milo,
svetilište od miline,
duh, što sumnja, podizaše
u bezkrajne, u daljine...
Tako duši tonu, blude,
sa svetinjom doba stara,
tako nebo snove budi,
da silnije razočara.
1881
Poruku je izmenio Cecara, 23.03.2010 u 14:03 Razlog: sh, ch, zz
Jedna noć
Na trošnoj klupi, blizu starog zida,
gde burjan raste, i predeo pust
pred mutnim okom gubi se iz vida,
sanjivi bršljan nikao je gust.
Bilo je veče. Po nebeskom visu
kandila bleda sipala su zrak,
i budni popac pevao je blizu,
kroz tiho veče i duboki mrak.
O, bajne noći! - mislio sam tada,
i opet meni beše pusto sve -
ko mladom orlu, kad ga želja svlada,
što napred hoće - ali ne zna gde.
I laki šušanj iz misli me trže;
to beše andjeo nespokojstva mog,
i noć se uzvi, i koprenu vrže
na bledo čelo pratioca svog....
A sanjiv bršljan iz trave se diže -
ja strasno grlih njezin mili stas,
a on joj blago do kosice stiže,
i vencem uvi raspletenu vlas.
1883
Poruku je izmenio Cecara, 23.03.2010 u 14:10 Razlog: sh, ch, zz
Elegija
Prestaću i ja skoro. I sa mnom, zanavek možda,
spomen ljubavi tajne zelena pokriće trava-
i večni zaborav s njome.
Na mome spomenu surov istrven natpis biće tad.
No ti, kojoj sam pev'o mlad, u tavnoj, jesenskoj noći,
slušajuć' poznate zvuke,
hoćeš li s tugom tada pobožno sklopiti ruke
za pokoj umrlog znanca?
Hoćeš li pojmiti tada nejasne reči moje,
i teret ljubavnih jada,
i tajni uzdah moj?
O, znaj da ljubav moju ni večnost otela nije,
ni gusta, zelena trava, što sunce nada mnom krije,
ni hladni prekor tvoj.
Poruku je izmenio Cecara, 23.03.2010 u 14:06 Razlog: sh, ch, zz
Zbogom
Zbogom!... Nikada možda neću
Tvoj mili više čuti glas,
Nikada neće ruka moja,
grleći tebe u samoći,
Rasplesti tvoju gustu vlas;
Niti će ikad više moći
Čarobna senka tavne noći
U zagrljaju naći nas...
I sve to zašto? Ja sam znao:
Tuga i radost - sve je san.
I dok sam slatki sanak snivo,
S gordošću ja sam očekivo
rastanka našeg tužni dan.
tako pobožno fakir pada.
Služeći verno Bogu svom:
Svršetak igre smrt mu sprema,
Al' on od smrti straha nema,
Nego se gordo sreta s njom.
Poruku je izmenio Cecara, 23.03.2010 u 14:12 Razlog: sh, ch, zz
Duh prošlosti
Sa starih ruina, kad ponoć caruje svudi,
diže se prošlosti duh. Ozaren buktinjom slave,
on tajom žudi, il' kroz noć sumorno bludi,
ko bledi prizrak umrlih snova i jave -
i tihom pesmom, i blagim nebeskim glasom,
on s tugom budi prošlosti davno vreme;
i smerne zvezde trepere čudnim krasom,
dok pesma tone u beskraje neme....
Sve strepi, sluša....I pastir iza sna se budi,
pa svu noć prati sumorne ove glase,
i zalud odziv čeka - već plava zorica rudi,
i bleda kandila noći na plavom nebu se gase....
1882
Poruku je izmenio Cecara, 23.03.2010 u 14:14 Razlog: sh, ch, zz
Slutnja
Što se muti zora sjajna?
Zašto tuži cura bajna?
Sunce zori ne izlazi,
dragoj dragi ne dolazi.
Kao odziv bojnoj trubi,
momče jedno samrt ljubi.
I dok mrtav junak leži,
vranac konjić poljem beži.
Pram njegove guste kose
jecajuci vetri nose -
i gde pade, krsta nije,
gusti bršljan da se vije.
Ah, za mrtve ko da mari?
Samo gavran tu šestari;
al' se i on brzo vine,
i gubi se u daljine....
Što se muti zora sjajna?
Zašto tuži cura bajna?
Poruku je izmenio Cecara, 23.03.2010 u 14:16 Razlog: sh, ch, zz
Domovina
Neka druga zemlja u sreći sija,
meni si ti uvek najmilija.
Nek drugu zemlju bogatstvo kiti,
u tebi volim siromah biti.
Sem tebe nikud ne tražim blaga
Srbijo draga
I ako kadgod na stranu podjem,
opet ću tebi natrag da dodjem
ko mile laste, što nekud lete,
al' posle opet natrag dolete.
Van tebe neću da znam za blaga,
Srbijo draga
Nek tudje nebo radost prolama,
nek tudje gore ječe s pesmama,
ja volim, majko, u tebi biti,
pa makar mor'o i suze liti.
Van tebe neću sreće ni blaga,
Srbijo draga
Tek kada gusle preda mnom gude,
pa mi se želje sinovlje bude;
kad čujem tvoju negdašnju slavu,
ja onda ves'o podižem glavu,
ko da sam steko silnoga blaga,
Srbijo draga
Kada o Vuku slušati stanem,
ja onda gnevom sinovljim planem.
Al' kad se Miloš u pesmi peva,
e onda milje dušu razgreva,
a srcu nova pridodje snaga,
Srbijo draga
Kada se o turskom zulumu zbori,
krv mi uzavri, kipi i gori.
A kad se peva o Veljku slavnom,
il' bojnom polju, Mišaru ravnom,
to mi je draže od svetskog blaga,
Srbijo draga
Neka te moje uzdanje prati,
nek ti se negdašnja slava vrati
Neka te tuga zanavek mine,
neka ti sunce zanavek sine
Od toga većeg ne tražim blaga,
Srbijo draga
Poruku je izmenio Cecara, 23.03.2010 u 14:22 Razlog: sh, ch, zz
Poslednji Dan
Pod čudnim znancima osvanu današnji dan. Nebo
je sumorno bilo.
I sjajni točak svoj, na burnom ishodu svome
Zadrža večitost tavna. Svu zemlju, prirodu celu,
Mrtvački prožma mir i gusta obuze tama,
Ah, sudni osviće dan! U divljem užasu svome,
Svirepe čekahu zveri i ljudi čekahu sunce,
A mračno dolazi podne - i nebom zvezdanim samo
Treptanje strašnije biva; početak tiho se ljulja.
I tama zavlada adska... S pucnjavom zapad se pali,
Prostranstvom ljudstvo sve sa plačem podiže ruke
Al strašni konac je tu. Okovi spadoše redom,
I silni svetovi k središtu jurnuše. Burno
Oluja razmanu krilom. Kroz tamu zviždanje bruji.
I mutne pučine val srdito podiže pene -
U smrtnom jauku tom molitva umire blaga,
I vrelo srce mre i um se u kamen stvara!
I samo jedan glas prostranstvo potresa širom,
Glas večne pravde je to. Anđeo smrti se bliži,
I nemi njegov hod očajni udarci slave:
Strepi od gneva tog, jer bog se u gnevu stresa!
Poruku je izmenio Cecara, 23.03.2010 u 14:23 Razlog: sh, ch, zz
Mojim Prijateljima
1
Šta ja hoću? Čemu srce žudi?
Ah, ta ko bi razumeti mogo....
A želja je ognjevitih mnogo,
što mi ognjem raspaljuju grudi.
Moja duša od detinjskih dana
stremila je u burnome letu
u predele zanošljivih strana,
nekom čudnom, nepoznatom svetu,
gde radošću sve živo miriše
i večitom harmonijom diše.
2
Sad ne žalim obmanute nade,
niti letim u nebeske strane;
ja ne tražim prijatelje mlade,
moje davno pogubljene dane!
Ja ne ištem nežnog sažaljenja
od ledenih i paklenih ljudi:
u danima gorkoga mučenja
njinim ledom zamrzo sam grudi....
Vaši borci mene malo plaše,
hladno pljujem na svetinje vaše!
3
No jesenji kada stignu dani,
i na put se lastavica krene,
prijatelji, setite se mene
u dalekoj, nepoznatoj strani -
i u vašem prijateljskom krugu
podignite napunjene čaše,
nazdravite svome vernom drugu
iz mladosti, iz prošlosti vaše -
a vetar će pozdrav mi doneti
kroz dubrave i mračne vrleti.
1886
Poruku je izmenio Cecara, 23.03.2010 u 14:27 Razlog: sh, ch, zz
Pećina na Rudniku
Triput crni gavran zagrakta i prhnu
Nad mračnim kulama Ostrovice grada...
A despota Lazar podiže se tada,
Mračan pogled baci u daljinu crnu.
Sumorno graktanje kao krik se hori
I gubi se naglo u neme daljine,
Niti potok šumi nit listak šumori,
Počivaju mirno rudničke planine-
Al` njegovu dušu crna slutnja para,
I Branković dozva sveštenika stara.
Kad sveštenik stari u odaju dođe,
A despot ogrnut crnim ogrtačem,
Pa niti se dize, nit mu ruci pođe,
No nemirno zvecka mamuzom i mačem.
Voštanica tiho na stolu mu gori,
Oboren mu pehar i vino prosuto...
Nalakćen na stolu on je mračno ćut`o,
Kao tajni užas da mu dušu mori-
No bezumno ruka poletela maču,
Kad se krik užasni još jedanput začu.
"Zvao sam te noćas, sedi svešteniče,
Jer sodomski greh mi um i dušu mrači.-
Čuj, nad mojom glavom crni gavran kliče,
Krik njegov užasni moj svršetak znači.
Neće mnogo proći, a ja ću umreti,
Opusteće sjajni Brankovića dvori:
Ali tajnu svoju ja ne smem poneti,
Tajnu što me muči i dušu mi mori!
Ispovest mi treba,zato sam te zvao:
Oče,- ja sam svoju majku otrovao...
Kad se Rudnik pređe i malena reka,
Ima jedno divlje i sumorno mesto,
Na koje sam nekad odlazio često,
A na tome mestu pećina je neka,
I u njoj jezero. Sa njenih visina
Ne vije se bršljan, ne šumori cveće,
Hladna pustoš bije iz njenih dubina,
A jezero mrtvo nikad se ne kreće.-
No kad kamen padne ili reč se rekne,
U hladnoj praznini stokratno odjekne.
Kada samrt stegne moje grudi bolne,
I potone duša u večnome mraku,
Vi pođite tamo, razmaknite volne,
I na dnu jezera kopajte mi raku,
I tamo sahran`te. Preko moga groba
Nek se metne teška krstača gvozdena,
Da mi nema traga za poznije doba.
Da mi grob ne kunu u seda vremena.
Sve sam sada kaz`o, sad umreti mogu,
A ti moju dušu preporuči bogu."
Tako despot svrši. A kad treće noći
Počivaše Rudnik u krilu tišine,
Gluv nekakav šum se razli po samoći,
Kao val ogromni na sinjoj pučini -
I potonu u noć...Celo ovo veče
Sanovnici srpski stojahu na dvoru;
Mučio se despot do pred samu zoru,
A u zoru čelnik izađe i reče:
"Gospodo vitezi! Svršene su muke,
Despot dade dušu u božije ruke."
Sa rudničkog visa, po sumornoj noći,
Mrtvački se sprovod polagano slazi.
Tupo zvoni doboš u nemoj samoći,
Dva i dva se kreću po uzanoj stazi.
Napred ide četa snažnih kopljanika,
a za njima sluge s rujnim buktinjama -
I mrtvački sanduk. I hor sveštenika
Oglašava ponoć svetim molitvama.
U crnome ruvu, spram buktinja sjajni`,
Izgledaju oni k`o duhovi tajni.
Mrtva, pusta ponoć, nigde ziva znaka!
Samo katkad sova krikne i poleti,
Preplašena mozda od rumena zraka,
Od potmule lupe i pesama sveti`...
Kad stigoše mestu, blizu do obale,
Hor otpeva onda sumorno opelo;
Ustavama jakim razmakoše vale;
Iskopaše raku i spustiše telo,
I krst preko njega. I nad mračnim grobom
Zašumori voda i pokri ga sobom.-
I mir večni nasta... Mrki kopljanici
Oboriše ćutke koplja naopako,
Pogasiše sveće sedi sveštenici,
I krenuše natrag pogruzeni jako,
a ostade pusta i prazna pećina...
Nju ne krasi bršljan niti rosno cveće:
Hladna pustoš bije iz njenih dubina,
A jezero mrtvo nikad se ne kreće,
No kad kamen padne ili reč se rekne,
U hladnoj praznini stokratno odjekne.
1883.
Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.
Nikada..
"Čitaću prozu. Neću više nikad čitati poeziju. Znaš, ja sam je voleo. Njene oči, lokne, duge noge. Voleo sam kako se smeje i kako igra Vasino kolo u našem folkloru. Voleo sam i pisao joj pesme. Pisao sam pesme svakog dana. Neki kažu da sam preterivao. Ja to ne znam. Tristo šezdeset pet pesama godišnje. Nekoliko godina, prestupne godine još jednu gratis iz srca. Poštar Šima joj je nosio moja pisma. Nisam mogao da posumnjam ah, ta sumnja, sumnja, sumnja da će se predmet moje žudnje zaljubiti u poštaša. Ljut bol u mojoj duši. I zato više nikada neću čitati pesme! Poezija je laž. Nikada više ni Vasko Popa, ni pesme Nenada Jovanovića, čak ni ove nove pesme ministra Slobodana Milosavljevića. Od poezije, što se mene tiče, ništa! Stih je laž, zaljubila se u drugog, o srce, moje jadno, šta ćeš sad."
Vojislav Ilic
Mnoge mrzimo bez ikakvih razloga, a da ih zavolimo, tražimo čvrste razloge!
Mladost
Raskošnog proleća kras
Leptirak obleće mali
I pije medenu slast
I, blažen, gospoda hvali.
On ne zna za tečki jad, I traži mirisno cveće,
Tako i život mlad
Veselo s pesmom se kreće.
Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
C. S. Lewis
Ispovest
Na trošnom čunu, bez krme i nade,
U meni vera gubi se i mre;
Ja više ništa ne verujem, ništa
Il' bolje reći: ja verujem sve.
Na moru burnom ljudskoga života
Prerano sam upoznao svet:
Za mene život ništavna je senka,
Za mene život otrovan je cvet.
Trpi i živi... Prijatelju dragi,
O mnogo čemu mislio sam ja -
O blago onom, ko ne misli ništa,
Taj manje tuži, manje jada zna
Burne su strasti izvor mnogih zala,
Nesreći ljudskoj početak je strast;
More života one strasno mute,
Nad ljudskom dušom njihova je vlast.
Sve, što god živi-svom se padu kloni
Promenom vreme označava hod;
Ono nam daje veru i obara,
Slabi i snaži ceo ljudski rod.
Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.
ЗАДОЦЊЕНИ ПУТНИК
Не дижу се више са шарених поља
Лагани лепири и свилена стада;
Све обави јесен магловитим велом,
И увело лисје на земљицу пада.
Одлетеле тице у далеке земље
Само једна јоште путу се не спрема:
Лагана јој крилца поломили људи,
А без крила збора о полету нема!
И под хладним даждем, оборене главе,
Боно тиче снева своје миле сеје:
Како зраком лећу далеко, далеко,
Куда топло сунце целе зиме греје...
И у благом санку из прошлости давне,
Болној тици тако протицаху дани;
Нит се из сна креће, нит очи отвара
И снег тихо веје - да тиче сахрани...
1880.
Poruku je izmenio Cecara, 25.08.2011 u 11:56
Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
daleko od savršenog siromaštva