kako da ga nazovem svojim,bar ovde,neznam put do njega,nemam putokaz.krecem.ponovo.
stazama snova,taj put znam napamet...na vrhovima prstiju,da,da me niko necuje
trazim ga,poznajem mu kozu,vidim mu srce,kuca,bije..nepita kada bol prolazi
zasto boli uopste....
zasto su te oci takve...
zasto tako gledaju.....a necujem ga...nevidim...nezelim....a mislim
smeje se divno.krecem.bojim se.budim se.trzam se...
mislim toliko da me boli,dotakla bi ga,nisam nikad
ludim ili sam vec bila takva....neznam
znam da necu dozvoliti da iko srusi moj nevidljivi zid
koji sam toliko dugo gradila..
bar mislim tako..sigurna u sebe
kao i uvek....mislim,znam....uspecu