Oskar Davičo
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 25
  1. #1

    Oskar Davičo




    Oskar Davičo
    1909-1989



    Oskar Davičo (18. januar 1909, Šabac - 30. septembar 1989, Beograd ), najmlađi je pesnik u krugu nadrealista. Nadmašio je sve ostale snagom talenta, plodnošću i širinom uticaja.

    Kao pesnik javio se rano. Prvu pesmu objavio je kao gimnazijalac ( 1928 ) i (1925). Među nadrealističkim izdanjima nalaze se dve njegove knjižice pesama i poetskih tekstova TragoviČetiri strane sveta i tako dalje (1930), pesma u prozi Anatomija (1930) i brošura Položaj nadrealizma u društvenom procesu (1939; koju je napisao zajedno s Dušanom Matićem i Đorđem Kostićem. U toj njegovoj najranijoj poeziji sve je podređeno eksperimentu, istraživanju mogućnosti pesničkog izraza, primeni načela automatskog pisanja.

    ( 1938 ). Bila je to, međutim, sasvim osobena socijalna poezija, puna maštovitih slika, verbalnog Najpotpuniji izraz Davičo je dostigao u socijalnoj fazi, kada je nadrealistička pesnička iskustva stavio u službu revolucionarne angažovanosti. "Davičo je sišao sa Olimpa nadrealizma u socijalnu poeziju", napisao je jedan kritičar s levice povodom izlaska njegove knjige Pesmehumora, igri rečima, erotike. Iako s neutralnim naslovom, ova zbirka je, kao i sve naredne, tematski kompaktna. U pet ciklusa, kao u pet pevanja, pesnik je dao svoju duhovnu autobiografiju, lirsku povest svojih traganja od snova detinjstva, preko nemira i poraza mladosti, do otkrivanja istinskih vrednosti, ljubavi i revolucije, kojima se pesnik bezuslovno predaje. Najsnažniji je prvi ciklus, "Detinjstvo", u stvari mali humorno - realistički ep sastavljen od šesnaest kratkih pesama ispevanih u humorno - ironičnom tonu i u slobodnom stihu s nečim od naivnosti i razigranosti dečje poezije. Dve naredne pesničke zbirke neposredno se nadovezuju na ovu, razvijajući svaka jednu od dve osnovne teme do kojih nas ona dovodi: Hana (1939) ljubavnu temu, a Višnja za zidom (1951) temu revolucije, tako da one s njome čine osobenu celinu, pesnički triptihon, lirsku trilogiju.

    U Davičovoj ljubavnoj lirici nema ni traga od sentimentalnosti niti od metafizičkih implikacija svojstvenih našoj poeziji od romantizma do ekspresionizma. Pesnik je sav u vlasti čulnog i erotskog, fasciniran ženom i ženskošću kao svemoćnim načelom plođenja i rađanja, pred kojim padaju svi moralni i socijalni obziri. Hana je vrhunac te ponesene i raspevane poezije čula. Njena junakinja je devojka iz grada. Pesnik je susreće u bakalnici, ambijentu koji je po sebi nepoetičan, i poistovećuje je sa svetom rastinja što je okružuje. Drugi junak, zaljubljeni pesnik, građen je po modelima iz tadašnje socijalne literature. On potiče iz nižih, prezrenih slojeva, "od gorkih nigde nikovića". Novina knjige nije samo u ambijentu i ljubavnim protagonistima nego i u raskošnom bogatstvu slika, u smelosti asocijacija i u neobičnom zvukovnom rasprskavanju.

    Rođen je u činovničkoj porodici jevrejskog porekla. Školovao se u Šapcu, Beogradu i Parizu (Sorbona). Diplomirao je francuski jezik i književnost. Radio je kao srednjoškolski nastavnik u Šibeniku, Beogradu i Bihaću. Kao član KPJ, aktivno se uključuje u međuratni politički život. Postaje sekretar MK KPJ u Bihaću. 1932 biva uhapšen i od Suda za zaštitu države osuđen na 5 godina zatvora. Kaznu je odslužio u KPD Sremska Mitrovica. Od 1938 do početka rata živi između Zagreba i Beograda. 1940 biva isključen iz KPJ zbog toga što je objavio neka dela u časopisu "Pečat" Miroslava Krleže. Kad je počeo Drugi svetski rat, Davičo je boravio u Splitu gde se bavio ilegalnim radom. Biva uhapšen i interniran na ostrvu Korčula, a potom i u zatvor u Italiji. Iz zatvora beži 1943 i vraća se u domovinu gde stupa u redove Prve proleterske divizije gde ostaje do oslobođenja. 1945 uključuje se kao novinar u rad novoformiranog TANJUG-a, a potom prelazi u "Borbu" i "Glas". Izveštava kao dopisnik sa suđenja u Nirnbergu i Grčke gde prati Markosove partizane (doživljaje iz Grčke opisaće 1947 u knjizi "Među Markosovim partizanima"). Posle toga napušta novinarstvo i bavi se isključivo književnošću. Bio je jedan od urednika časopisa "Nova misao"(1953-1954). 1955 postaje osnivač i urednik novina "Delo". '80-tih osniva i uređuje u Sarajevu časopis "Dalje".


    Umro je u Beogradu 1989.



    Književnim radom počeo se baviti još u gimnaziji. Početkom tridesetih uključio se u nadrealistički pokret.

    • 1930. - poetski tekstovi Anatomija
    • 1932. - Položaj nadrealizma u društvenom procesu
    • 1938. - Pesme (Detinjstvo; Mladost; Brodolom; Ljubav; Nemir)
    • 1947. - putopis Među Markosovim partizanima
    • 1949. - poema Zrenjanin
    • 1950. - zbirka pjesama Višnja za zidom
    • 1951.(?) - pjesme Hana
    • 1952. - roman Pesma i esej Poezija i otpori
    • 1953. - poema Čovekov čovek
    • 1954. - zbirka pjesama Nastanjene oči
    • 1955. - zbirka pjesama Flora i roman Beton i svici
    • 1958. - roman Radni naslov beskraja
    • 1959. - stihovi Kairos i Tropi
    • 1960. - eseji Pre podne
    • 1962. - putopisi Crno na belo i roman Generalbas
    • 1963. - romani Ćutnje i Gladi, pjesme Snimci
    • 1964. - roman Tajne
    • 1966. - roman Bekstva
    • 1968. - poema Trg Em
    • 1971. - roman Zavičaji i esej Rituali umiranja jezika
    • 1972. - pjesme Pročitani jezik
    • 1973. - Strip stop (s Predragom Neškovićem)
    • 1975. - pjesme Telo telu
    • 1976. - Veverice-leptiri ili nadopis obojenog žbuna
    • 1977. - Reči na delu
    • 1979. - Misterija dana i književno-kritički tekstovi Pod-tekst
    • 1980. - roman Gospodar zaborava
    • 1981. - polemički i kritički tekstovi Pod-sećanja
    • 1982. - pjesme Trema smrti
    • 1983. - pjesme Gladni Stoliv i polemike Procesi
    • 1986. - pripovjetke Nežne priče i pjesme Mali oglasi smrti
    • 1987. - Dvojezična noć i Svetlaci neslični sebi
    • 1988. - Pjesme A diftong se obesio i Ridaji nad sudbinom u magli i romansirana autobiografija Po zanimanju samoubica
    • 1999. - postumno: pjesme Prva ruka

    Rukopis druge knjige romansirane autobiografije Po zanimanju izdajnik nestao je u ratnom Sarajevu.
    U okviru Sabranih dela Oskara Daviča u dvadeset knjiga (Prosveta, 1969.) sakupljeni su njegovi eseji, članci, polemike i usmena izlaganja nastala do 1967., i to u petoj knjizi (Poezija, otpori i neopori), osamnaestoj (Novine nevino), devetnaestoj (Pristojnosti) i dvadesetoj (Notes).



    Izvor: Wikipedia
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: Oskar Davičo

    Volim tvoje ruke

    Volim tvoje ruke za igračke
    to telo koga skoro nema.
    Žena je samo u mekoti mačke
    što u tvom struku prede i drema.

    Kako da nađem ruke detinje
    da ti objasnim šta ljubav znači,
    a da ne ranim to malo zverinje;
    usnu na kojoj se mrve kolači.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Oskar Davičo

    Nemir

    Skoro će doći, skoro će proći,
    skoro će prestati, skoro će stati.
    Skoro će bednom, skoro će žednom,
    dovoljno vode dati.

    Skoro će biti svi ljudi siti,
    skoro će, skoro će ljudi
    imati kuće, zaklon od tuče,
    od kiše i od studi.

    Skoro će nestati, skoro će prestati
    da se od straha ludi,
    skoro će biti sve sto ću sniti,
    sve što mi želja zažudi.

    O, tada će, tada će
    svud biti palače,
    svud biće kikota, smeha,
    sanjaće, pevaće ljubav i proleće
    s cvrkutom ispod streha.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Oskar Davičo

    KAŽEM - SMRT, A LJUBIM...

    Kažem - smrt, a ljubim usnom kao predeo.
    Smrt ćuti, ja zvonim od starosti buduće.
    Pod tobom ja vidim grad mlad, uzavreo
    i naše smejanje s okna svake kuće.

    O, nikada takve strasti bilo nije
    ko poljem te noći na ivici groba.
    Ja nisam ljubio nikada silnije
    tu rosu i tebe no u ono doba

    kad su nam svrdlali meci i vrtlozi,
    bol što je iz rana loptio na sve,
    kad je brat prohodo na drvenoj nozi,
    kad su nam vezali i oči i sne.

    Tišinom? Ne. Pesmom srce moje vrije.
    Ljubav je kćer čiji je sin imao sina
    da odagna stravu iz zemlje Srbije
    i ljubi devojke u kucaj malina.

    Dim za žar, mir za bol, muk za reč - ja neću.
    Ja pucam da ljubim tvoja vita rebra.
    I ranjen ja tražim, ko sloboda - sreću,
    ko dan - taj smeh pod prokislim krovom neba.

    Raduj se, o raduj, radujte se svi
    prkosu što cveta na oštrici more,
    toplome zrnu što pod ženskim rebrom zri,
    morima što okom devojke njonjore.

    Reknem li - smrt, ljubim ko usnom - predeo.
    Reknem li - kraj - zvonim od strasti buduće.
    Pod tobom ja vidim grad mlad, uzavreo
    i naše smejanje s okna svake kuće.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Oskar Davičo

    U SUMRAK

    - Reci mi smeh koji ne zna grč
    gorčine?
    - O ja sam muk i dubok vrč
    tišine.

    - Kaži mi noć što bolu zna
    broj stuba?
    - O ja sam san koji nema dna
    ni ruba.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #6

    Odgovor: Oskar Davičo

    Na rastanku

    Praštaj mi, dragano, so i hleb nežnosti,
    senka robovanja pala mi na rame.
    Ako se ne vratim, devojko, oprosti
    krvi što će teći da ne bude tame.

    Bunom bukte polja i dime se luke.
    Grad je crn od bola što sve više boli.
    Cela moja zemlja beži u hajduke
    i gine da ljubi, juriša da voli.

    S njom ja loptim vreo, pod krvlju iščezo
    i pred zadnjom senkom kršim kosti gnevne
    lancu, što nam zemlji ruke naše vezo,
    svetle ruke rada, prste tako drevne.

    Da ne dragam više? Da te ne milujem
    ljubavlju što vri slobodi na kratere?
    Praštaj! Na rastanku nju ti posvećujem -
    zvezde i mog tela krvave ivere.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #7

    Odgovor: Oskar Davičo

    Apoteka

    Na ti ovaj pogled s tri baterije sna
    i uzmi još krišku anarhije želja
    namazanih puterom i medom. I na
    ti još krišku ljubavi i krišku veselja.

    Čekaj. Uzmi još tu krišku zazubice
    s pljuvačkom bumbara, dugim postom gatke,
    kap budućnosti s nenašminkanim licem
    i krišku smrti, njene ruke glatke.

    Još čekaj. Na ti krišku jedne teške tačke
    u kojoj se ne sekući se već seku
    snovi i dela krvi ubilačke.
    Pomešaj to u sluhu, popij u mleku

    i baci sve u reku.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #8

    Odgovor: Oskar Davičo

    Hana

    (Sin mutnoga lovca)

    1.

    Ja, sin mutnoga lovca, i vidra i ovca,
    zavoleo sam u gradu kolonijalnu Hanu,
    kćer tužnoga trgovca, jevreja udovca,
    kraj groblja što je držao bakalnicu i mehanu.

    Probudila me ko šumu blistavi kreket raketa
    i sad slep sam za vas, zrikavi šatrovci.
    Ljubav je tako sama i tako puna sveta.
    Ljubav je svetionik i spaseni pomorci.

    Od nje mi gore oči - žarulje sred rulje,
    od nje zru more i mreže, ribe i ribolovci,
    konopcem vodopada pužu sa njom jegulje
    i cvrkuću zlikovci ko vrapci i osnovci.

    O, šta sve nisam snio i šta sve nisam bio
    sa ćoravom Ćorom u društvu Bogoslovca.
    I ono što nisam pio, što nisam razbio,
    plaćo sam od svoga detinjastog novca.

    No sad volim i kad volim, volim od neba do ruke
    c kojom mi ljubav s dna mora izvlači brodolomca
    i nadima strojeve, oživljuje sanduke
    i kida rešetke da čelom rušim dvorce,

    da tragam pokrovce, otkrivam letnjikovce
    i nebo s kog sam prstom tanjir sunca skino,
    kad sam sunce i kosti, grobara i rovca
    poslo u krčmu da piju devojačko vino.

    2.

    Čim sam joj video prsa nad vagom kraj izloga
    Između presečene narandže i sapuna
    zavoleh je što je najljepša, zavoleo sam je stoga,
    što je sva bila hranjiva, sva kao usta puna.

    Hana sa zenicom od bibera , s pramenjem od vanilje
    sa prstima kao cveće što u čiraku gore
    Ko ne bi voleo te začine, to lisnato obilje,
    taj dimnjak nosa, ta prsa: bibavo more.

    Til ne znaš njene usne što se svlače; zube što škripe, sneg što vrije
    tu harmoniku s dva reda dugmeta od porculana.
    Njeh smeh me svog iscepa i smehom sve zašije
    taj radosni bunar, ta životinja Hana,

    kad me poljubi ustima vrelim ko mlado kuče
    i ljulja poljupcima bez severa i smera,
    zagrljaji njeni u meni toče i izruče
    sve što divljak ruča i matroz večera.

    Ti ne znaš njen pogled prljav od uglja što se puši i gleda iz peći,
    Te kapke što se dižu: spore zavjese;oko što sine: beli badem oljušten,
    njene zube krilate, zube od malih reči
    i jezik šiljat i vreo, taj jezik pomalo raspušten.

    3.

    Hano, barko moja, zaplovimo put tropa
    u prašume međ pume, zatigrimo se u leta
    Neka ljubav u sunce tvog trbuha zakopa
    moju snežnu planinu prstima suncokreta.

    Nek korak te noge i ruke, naježen zaveslaj trireme
    bes mora osedla ponovo i rastavi,
    iskapi i progutaj, izabrana, vreme
    što se ko beli medved međ zubima tvojim kravi,

    da iz vrča rujna, sva biljna, sva bujna
    šikneš i osvežiš jedra iznemogla.
    O, biljko, ti svetiljko, burna i olujna,
    ti si mi dah pronašla i srcem pomogla.

    4.

    Noć umorna od hoda, zmijanja smelosti
    ne juri vetar, leptire šarene od pigmenta;
    noću otvaram dlan od same sadašnjosti.
    Na svakom prstu nosim plač pet kontinenata.

    Ako sam danju jedro i neprestana jara,
    noću sam umorno bilo, sustao sat u ruci.
    Ako sam bela košuta i nebo puno prevara,
    noću sam mače malo i flok savijen u luci.

    Nosim žigove pošta, na telu profile marke,
    na palcu južne zvezde, na srednjem kiše što liju
    na malome barke što seku katarakte,
    na kažiprstu bunu, na burmi Srbiju.

    Ako sam danju iskra i naprat do grla suva,
    noću se iz tog gneva po zemlji krv proleva;
    ako sam selo što duva na boga što Srbiju čuva,
    u snu sam zemlja što seva i psuje, plače i peva.

    5.

    Ti ne znaš da mrtvi pod belim kamenom,
    kad naslonim glavu na sleđeno krilo,
    grle pod mojim olujnim ramenom
    sve što će biti i što je bilo.

    Tad gorim i bledim, od lomače prsti mi vreli,
    krvlju mi šume iskre, zabranjene knjige,
    od vatre su mi život i smrt jednako zreli,
    pod okom koluti, na ruci krug verige.

    Šta znate o smrti vi večni mladići?
    U mome mesu žive i ljube se preci.
    Ako me ujedeš, kroz ujed će mi izići
    mati moja tužna i svi tužni sveci.

    6.

    U ovoj višnjevoj noći ja ljubim u senci busena
    i kažem kamenu svakom, uzalud me mrtvi pohode
    kada iz žila želim da klijam produžena
    s dojkama do krova i do kljuna rode.

    O ja ću, i ja ću, da se na proplanku
    kao sve žene iz saksije, suknje raširim
    i da se pretvorim u trudnu pospanku
    beskrajnu kvočku, da za dan ispilim

    stotine petorki, košnice vesele,
    južnjake, severce, štenad, strane obe,
    čitave države, đavole, anđele,
    tri sveta da isteram iz svoje utrobe,

    da dišu i jedu crni hleb sa solju,
    da piju ovu vodu, da drhte tu od strasti,
    da prime našu radost i nose nevolju
    onih što će pasti jer umeju rasti

    iz sebe, iz sveta, oblaka i ptice
    mamuznuti suncem i džarnuti svodom,
    te hitre milosnice, male veverice
    ti ljudi sa tvrdim, neumornim hodom.

    7.

    Toliko sam video zala, puški i vešala
    i glava kad padaju s panja,
    da me iz tog kala, sivog ogledala,
    smrt gleda i svud proganja;

    crna se s tla diže i hladna gamiže
    po svetu u mom detetu,
    živi mi dlan liže i dahom sažiže
    pesme i breskve u cvetu.

    Urlam i alačem i vrištim i plačem,
    čovek s poslednjom tugom.
    Ja, Bol sa Bračem iz sebe pretačem,
    iz duge rane pod dugom.

    Glava mi visi od sela na Tisi
    do ljudi bez imena,
    ljubavi, i ti si po srcu, po sisi
    bodežom istim bodena.

    O, kad bi iz rane, kosti prekrhane,
    iz grudi ljudi, žena,
    mogla da kane kap vatre, da plane
    šuma, ta kosa zelena,

    da iz leda noći, na dnu nemoći,
    istopi brdo snage,
    i vrč natoči ko sunce kad skoči
    iz vlage na oči blage,

    i strgne lance, slomi katance,
    i vrati igru u stado,
    i sve prognance, robove, znance
    poljubi meko i mlado.

    I svakog što čuje digne ko oluje,
    povede sve mahale,
    da na lance što žulje i mrak što nas kuje
    ko živi plamen navale.

    I svakog koji vidi
    kako život bridi zovne i povede
    da zbaci okove i otpočne nove
    dane da živi bez bede.

    8.

    Masakri, masakri,
    nigde lišća slave,
    nigde polja časti.
    Bolova poplave
    i ruke krvave
    u blatu nam dave svet strasti.

    Logori bez kraja,
    udarci bez duše,
    provale, o, provale...
    Bodu nas u grlo,
    iz zasede ruše
    i pale nas tihe i male.

    Sa groblja na groblje
    gone nas urote,
    zastave i trube.
    Nedelja kolje
    ponedeljke, subote,
    šest dana što rade i ljube.

    Koji dan da radi
    i ljubi i dalje,
    kada ih crn ubica
    sa psovkom u trbuh
    majci mrtvoj šalje,
    međ crve svih majki bez lica?

    Poznajem sve suze
    i bol kojim zima
    pušta krv dolina,
    kad prebitim danima,
    štektavim noćima
    kao psi bežimo od psina.

    Kad ludilo šiklja,
    kuga svakidašnja,
    iz zemlje čoveka...
    Vešala u grlu,
    pod rebrima plašnja
    i urlik, i prsti pendreka,

    i juriš kroz maglu
    od tuge do tuče,
    od smaka do smaka.
    O, ko nas za noge
    i za ruke vuče
    kroz žile usirenog mraka

    Masakri, masakri,
    nigde polja časti,
    nigde živa brata.
    U lepljivo blato
    mrtvi ćemo pasti
    sa čioda ratnih karata.

    9.

    Ja nisam od ića, od kolenovića
    što bez straha ležu, ustaju veseli.
    Ja sam od onih crnih nikovića
    što su krv pljuvali i mnogo voleli.

    Mnogo su voleli moji žedni starci,
    i sa dna lomača i s vrha vešala.
    I kad bi im usne razneli udarci,
    njihova su usta udar opraštala.

    Svoga su se smeha, ljubavi libili,
    bežeći od sunca, noći i sela.
    I pred svakom senkom u zemlju se krili

    i imali mala i zgrčena tela,
    pa su svaku nadu tužno promašili
    i sve što su hteli voda je odnela.

    10.

    Nisam od kraljića, carskih carevića
    što lov lovuju, biju i lumpuju.
    Ja sam od onih za koje se priča
    da uvek rade i da uvek snuju.

    Ja sam od gorkih nigdenikovića
    što žita oru i kopaju rude.
    Ja sam od onih prkosnih mladića
    što nemaju hleba, a slobodu žude.

    Bez igde ikog usred sveta bela,
    u vučjoj jami, na podu bez priča,
    praznih ruku i zborana čela,

    ja tražim čoveka i jaka i smela,
    druga, kog ne plaši mrak krvoprolića
    ni užas smrti, za velika dela.

    11.

    Pod runom bonace medvedi od leda
    po dnu love ostvom školjke i škrgavce.
    I čitave lađe, jarboli, bez reda
    plove im kroz glave s posadom naglavce.

    Zeleni mlaz riba i senke goveda
    prošli su ko jeza kroz alge i prstavce.
    Iz srca dubokog i budnog medveda
    krupne surle plime idu u sve pravce.

    I nose na čelu lavlji lik gubavca,
    krv i gnev sa lica bolesna i bleda,
    vreli kaput dana za mraz goluždravca,

    starog pasoglavca, zubatog grbavca
    što zna kako grozno dno mora izgleda
    kada gladna vesla grize gladna beda.

    12.

    Nek tvoje bude sve, daj meni sunovrate,
    odrpane prevrate i ljute koprive.
    Živeću ko pećine, ko zveri što pate,
    ko svi čije su oči uvek žalostive,

    jer ne znaju još sve, šta ljubav može znati,
    a žele sve spoznati, grliti grljive
    golje, što sakati, zebu golovrati
    i znaju žar dati za snove nasrtljive,

    da u miru umru, iz petnih žila da žive
    i pevaju pesme kao grom grlate,
    do kapi da iskape devojke pohotljive,

    do kraja da sagore usnice mesnate:
    da se ne povrate iz koščatih daljina
    na zemlju, ko zločinci, na mesto zločina.

    13.

    Još laju pred kapijom. Pre istoka
    - ja ko puna kučka nad nemirom -
    prosuću se s krvlju iz debelog boka
    licem u lice sa gladnim svemirom.

    Pazite mi sunce kada se okreće
    s čašom u oku od pijanki razbitom,
    da na vinograde ne padne uveče
    kao kamen mlinski nad zgrčenim žitom.

    Čuvajte mi zemlju, da se ne umori,
    tu nabreklu zemlju, što je tako sočna
    da na njoj do kraja ne može da gori
    ni ljubav, ni život, ni noć bespomoćna.

    Bez dna je ta čaša, duplja krvoločna,
    bez dna je taj trbuh pun dima i žara,
    strast nedogrela i kost crvotočna,
    utvara, prevara i smrt užasno stara.

    O, ne želim ništa; upij me do kraja,
    usiši me celu, u sebe unesi
    takvu punu gline, gustih zagrljaja,
    kao zoru golu, golu me obesi

    za usne, za uši, za ruke što znaju
    gde vrištim ljubeći pre no mi smrt priđe,
    gde šapućem luda ko dojke što ti daju
    da piješ tu tamu s bradavice riđe.

    14.

    Brojim i gledam zadnje prste zori,
    tople kike sunca u inju jaruga,
    petla koji od svetla misli da sav gori
    kao mrak i suza u snu moga druga,

    dok ko gladne zebre, bol mog ljubavnika
    juri stope moje kroz puste savane
    i grli kolonu golih prognanika,
    moje crne rane muvama pljuvane.

    Uzalud, ja tečem niz vodu nizvodno.
    Ruke su mi tužne ko žene kad pobace.
    O, kako bi htele te ruke da se bace,

    krišom od goniča, po Srbiji podno,
    da ljubav tešku prospem na mrtvace
    kad ne smem na pijace i na selo rodno.

    15.

    Izlaze iz mene crna pokolenja...
    Ne rađaj lance na rukama roblju,
    oči mutne, što će od samog rođenja
    igrati žmurke na slepome groblju.

    O, nigde osmeha za moj osmeh - dete,
    i nigde igre za to igralište.
    Iz te zemlje rastu kletve i osvete,
    za mrtve oči i prazno ratište.

    16.

    Ja ne čujem sunce, njegov biljni savet,
    ja ne slušam vetar, kišovite reči,
    više ne znam šta ću, kad ću, gde ću leći,
    šta sam kad ustajem: jutro ili avet.

    Alge zamršene, mrsili vas vali,
    s vama se igraju ribe i ostrige,
    a moje su kose zamrsile brige
    i uzdasi ljudi što su umirali.

    Oči izgrebene slanim noktom suza,
    kaljugom poruge, tugom pepeljuge,
    ja ne vidim više raskorake duge
    od mrkih hračaka, beočuga uza.

    Kako svoju javu, ljubav vrtoglavu
    gvožđu bure dati da je dnu povrati?
    O, neću u vodu svoju vatru slati
    niz glavu u Savu, morem zaboravu.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #9

    Odgovor: Oskar Davičo

    Ljubav


    Da li si, sestro, rasla na livadi
    s vetrom koji se mlad zamrsi u cvece
    pa ti je lice kao da ga gladi
    krilom senke leptira shto u snu prolece.

    Da li si, sestro, rasla kraj zzala
    pa su ti ochi shumne kao more,
    pa su ti dojke kao dva vala
    shto se igranja ne umore.

    Ili si doshla iz toplih ruda,
    iz bakarnih zzila, iz tamne lave
    pa ti je glas tunel pun chuda
    a suza tela, nemir poplave.

    Ili si rasla medj peskom zlata,
    na dnu reke, u korenju vode
    pa su ti ruke oko mog vrata,
    dva mala izvora zzedna slobode.

  10. #10

    Odgovor: Oskar Davičo

    Tragovi

    Tragao sam tragom grožđa što zri od tvoje vreline
    za čigrama grudi koje su moje bile,
    kroz okna ulazio u tamu planine
    i dizao prostirke senki koje su te krile.

    Ne gledaj me crnog od bola, crnjeg od katrana
    što kaplje preko leša dana i nedelja.
    Uđi mi u zenicu, ona je maglom protkana.
    Dve godine se tu beli tvoja prazna postelja.

    Uđi, rasporio sam lisicu, u njoj sam zbunio pticu.
    U ptici sam zaklao smrt u trbuhu pauka.
    U pauku ujeo vuka, uplašio bauka
    i skršio mu nogom rogatu desnicu.

    I krv pitao: Gde je, gde je, gde je
    ta neman, ta neman što smrt seje.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #11

    Odgovor: Oskar Davičo

    SRBIJA


    Ja znam sva tvoja lica, svako šta hoće, šta nosi,
    gledao sam sve tvoje oči, razumem sta kažu, šta kriju.
    Ja mislim tvoju misao za čelom ti u kosi,
    ja znam tvoja usta šta ljube, šta piju.


    Ej, piju od tuge, od znoja, od muke,
    od noći, od sijerka koji se teško melje.
    Ja sam u mlinu, sred buke
    žrvnja, čuo sve tvoje želje


    i brige tvoje, oj, Srbijo među pesmama među šljivama
    oj, Srbijo među ljudima
    na njivama,
    oj, Srbijo među pesmama, među stadima,
    oj, Srbijo, pesmo među narodima.


    Pesmo tužna, meka si milošta
    što plače kao krv grožđa, kao suza mosta,
    kao onaj poljubac, onaj miris perja što utka
    u gugutanje svoje gugutka.


    Oj, milošto meka, klik si divlje plovke
    nad jarom iz koje stasa
    crveni ugalj sunca
    u zrnu svakog klasa,


    ali bosa pesmo gluve žalopojke,
    kad prestaju pesme, kad počinju psovke?
    Gladna ruke, slepe jadikovke,
    kad će hajduk bune iz tebe da grune?


    Psovke i psovke, ej, u čije zdravlje
    zalud je oranje, zalud je letina?
    Kletve i kletve, za čije je truplo kravlje
    nabrekla Mačva od žita, oteklo Pomoravlje,


    bure u bune, za čije se zube lavlje
    dimi od mleka ovca i dimi planina,
    kad Mačva nije sita, kad Mačva nije sita?


    Kroz mukle lance dana, koža suvonjavih.
    Svu su je proderali duboki rovovi bora.
    Od rovovskog rata od zemlje poplavi
    i skori se lice preko gladi - kora;


    to lice što nije lice, ti dani što nisu dani,
    ti dani ranjenih lica, ta lica kao tabani;
    trnje im ne može ništa i ništa - udari…
    A svako od tuge za dan
    kao vek čitav ostari


    I zbrčka se, oj, Srbijo među bunama, među šljivama,
    oj, Srbijo među ljudima
    na njivama,
    oj, Srbijo među pesmama, među brdima,
    oj, Srbijo,
    pesmo među narodima.


    Tužna pesmo, majko stara,
    brat nam je u taljigama dovukao iz grada
    kamenu ploču, kamenog dinara,
    za med našeg znoja, vino našeg rada.


    A đikaju deca u lazigaćama, pod kosom,
    u blatu, među svinjama, među patkama,
    hraniš ih, Srbijo, druže, više prosom, više postom,
    više bajkama, uspavankama, više gatkama,


    i pokrivaš ih mrakom što tako teško pada
    da gnev po cele noći do oblaka pali
    bunom iz koliba, polja, vinograda,
    pevajući srcem što sebe ne žali
    niz sedmu rupu na krajnjoj svirali,


    oj, Srbijo među bunama, među šljivama,
    oj, Srbijo među ljudima
    na njivama,
    oj, Srbijo među pesmama u grudima,
    oj, Srbijo,
    buno među narodima.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #12

    Odgovor: Oskar Davičo

    ĆELIJA


    Ćelija smradna, ćelija gadna.
    Majko, majčice draga,
    Tvoja draganja, nežnog majkanja
    Željan sam. Izdaje snaga.


    O, majko, muke. Ako me ruke
    Tvoje mrtvoga prime
    Hoće li suze, pasti na uze,
    Hoćeš li reći: Sine?


    - Sine, kuni me. Skote živote,
    Uze mi sve moje drago.
    Možda je krao, možda je klao,
    Ipak, moje je blago.


    Ne, nisam krao, ja nisam klao,
    Za slobodu ja sam bio,
    Za slobodu veću, za ljudsku sreću
    Za život o kom sam snio.


    Za život mio o kom sam snio
    U borbi ja sam pao,
    Za bolji život crni se ćivot,
    Za život, život sam dao.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #13

    Odgovor: Oskar Davičo

    Sličan šumu

    Ko stoji tu kraj mene, sluša, pije i prima
    sve što u ćutanje uvre, sve što u tamu kane,
    i list pao na oko i ispušene dane
    i šum sličan šumu reke nad oblacima?

    Ko baca mreže vida i bleskom oka snima
    jata sardela i tele pri sisanju?
    Kad zaspim, ko otvara u gustim snovima
    teškim okom bika vratnice nadanju?
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #14

    Odgovor: Oskar Davičo

    NEMIR

    Moj nemir je vid - on zna
    što niko ne može znati.
    Neviđen, vidi do dna
    gde drhte nepovrati:

    noć nije noć, već flor.
    Vetar je narikača.
    Oči svih majki su hor
    krvav pre krvi plača.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #15

    Odgovor: Oskar Davičo

    NEZNANKA

    Kruži nad rekom našom
    neznano nezvana.
    Brsti nad našom
    pašom
    crna i zadihana.

    Šestari iznad sela
    neviđeno nečuta.
    Leti kao bela
    strela
    žilama puta.

    A noći mrtve padaju
    bez mirisa, bez boje.
    Zašto psi tužno laju?
    Šta znaju?
    Što se boje?
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Ne ide, davi, gnjavi.. ma ne mogu..
    Autor starsica u forumu Književnost
    Odgovora: 37
    Poslednja poruka: 25.03.2015, 23:24
  2. Oscar Wilde (Oskar Vajld)
    Autor Cecara u forumu Književnost
    Odgovora: 9
    Poslednja poruka: 02.08.2013, 01:42
  3. Oskar za najboljeg režisera (mali prilog istoriji filma)
    Autor streethorn u forumu Film i pozorište
    Odgovora: 14
    Poslednja poruka: 08.04.2009, 15:13

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •