Milutin Bojić
Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 36
  1. #1

    Milutin Bojić




    MILUTIN BOJIĆ
    1892-1917



    Milutin Bojić (1892-1917), srpski pesnik, dramski pisac, književni kritičar i pozorišni recenzent rođen je 1892. godine u Beogradu. Pohađao je osnovnu školu “Vuk Karadžić” (tada se zvala “Palilulska škola”, druga po starosti u Beogradu).
    Milutin Bojić je učesnik Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine kao i Prvog svetskog rata. Dramu “Uroševa ženidba” koju je preneo preko Albanije 1915. godine štampao je na Krfu, a zbirku pesama “Pesme bola i ponosa” objavio je u Solunu. Iz ove zbirke je i pesma “Plava grobnica” posvećena stradanju srpskih ratnika. I sam pesnik lično je gledao kako saveznički brodovi odvoze gomile leševa koje uz zvuke vojničkih truba spuštaju u more.
    Iako je živeo samo 25 godina ostavio je neizbrisiv trag u srpskoj književnosti. U svom kratkom životu, ipak je stigao da opeva patnje i stradanja srpskog naroda kroz tragično povlačenje preko Albanije, i na takav način je ovekovečio jezivu viziju plave grobnice kod ostrva Vida – ostrva smrti. Ali nije dočekao da opeva pobede i oslobođenje u koje je čvrsto verovao. Smrt ga je zatekla u trenutku njegovog snažnog pesničkog uspona. Po objavi rata Milutin Bojić odlazi u Niš gde pri Vrhovnoj komandi obavlja dužnost cenzora. Prilikom odstupanja preko Albanije nalazi se u sastavu jedne telegrafske jedinice sa specijalnim zadatkom. Po dolasku na Krf jedno vreme je proveo u Obaveštajnoj službi Vrhovne komandi, da bi nešto kasnije bio prekomandovan za Solun. Kao svedok masovnog umiranja na ostrvu Vidu on piše svoju najupečatljiviju pesmu Plava grobnica koja predstavlja svojevrsnu tvorevinu Bojićevog nadahnuća. Prelaskom u Solun stigao je da objavi zbirku pesama pod naslovom Pesme bola i ponosa , u ovoj zbirci se nalazi 34 pesama koje je napisao na Krfu i Solunu, za sobom ostavljjući nezaboravne stihove u jednom tragičnom delu srpske istorije. U Solunu je avgusta 1917. godine izbio veliki požar koji je uništio polovinu varoši. Prilikom ovog požara do temelja je izgorela i štamparija Akvarione u kojoj je bila štampana njegova zbirka Pesme bola i ponosa.
    8. novembra 1917. godine Milutin Bojić je preminuo u Solunu u bolinici. Sahranjen je na vojničkom groblju na Zejtinlik, oproštajni govor na sahrani je čitao književnik Ivo Ćipiko. Krajem leta 1922. godine prenešeni su posmrtni ostaci Milutina Bojića u Beograd gde je sahranjen u porodičnoj grobnici na Novom groblju (parcela 29, grobnica 39, trećeg reda). Njegovo petogodišnje posmrtno prisustvo na Srpskom vojničkom groblju u Zejtinliku, među ratnicima koje je mnogo poštovao i voleo ostaće zabeleženo kao deo istorije ovog našeg velikog nacionalnog spomenika u tuđini.



    Izvor: Wikipedia

    Poživeo samo deo ljudskog veka, a proživeo čitavu istoriju jednog naroda
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: Milutin Bojić

    ONIMA ŠTO PLAČU

    Ja hoću da radim ne gubeći vreme,
    Da ne kukam posle kako nemam sreće,
    Kako je za borbu slabo moje pleće
    I kako su ljudi stene gluhe, neme.

    Ja hoću da radim, ja tražim života,
    Ne plašim se borbe, u nju stupam smelo.
    Ja hoću da stvorim puno snage delo.
    Ne plaši me moja vlastita Golgota.

    Kidajući sebe, ja hoću da stvaram,
    Da čeličnim dletom čvrsti kamen param
    I da stvorim delo što vremenu preti.

    Da salomim lenost ovog mlakog društva,
    Punog ženskih ćudi i muškog mekuštva.
    Sada! Plač ne trpim; plač se grozno sveti.

    (1910)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Milutin Bojić

    LEPOTA


    Ti gledaš vodopad kako se penuši,
    Slušaš fijuk vetra kraj rečnih obala,
    I osećaš maglu što štipa i guši,
    No ne vidiš sunce u bari sred kala.
    Gledaš kako grana za granom se suši
    I preliva jesen iznad morskih vala
    Umornoga sunca hiljadama šara
    I mre tisuć boja šumom četinara.

    I gledaš kad jutro iz ložnice stupa,
    I slušaš kleptanje izgladnjele čaplje,
    Gledaš kako mesec mlekom brda kupa
    I sanjiva rosa jutrom s ruža kaplje,
    I ne vidiš ništa i koračaš dalje
    Plačući što nebo samo sumor šalje.

    O, misliš li možda, postoji Lepota
    Daleka i čudna, nepojamna nikom?
    Bludeći je tražiš stazama života,
    Očajno je kličeš svojom grubom vikom,
    A vreteno svoje Parka kad razmota,
    Smućen ćeš čeznuti za slućenom slikom
    Neznane lepote. Čuj, u tebi sve je:
    Tobom cvet miriše, tobom sunce greje.

    Tobom nebo plače, tobom gore cepte,
    U carstvu lepote žena krunu nosi,
    Tobom ponoć bludi, tobom zvezde trepte,
    Tobom zlo se ceri, tobom samrt kosi,
    Andjeo i demon tobom s neba sleću
    Tobom Gospod živi, svetovi se kreću.

    (1910)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Milutin Bojić

    HIMNA

    Žedan sam te, Slasti, jer u duši čujem
    Krik večite žudnje, i, ko idol sveti,
    Postala si simbol u bolu, u seti.
    Hoću te, Živote, i strasno te štujem.

    U vrtlogu straha ja o tebi snujem.
    Rođen sam da budem prorok onoj četi,
    Što će vedra čela silno tebe hteti.
    Ljubavi i Srećo, ko kobac vas kljujem!

    Dok damari pršte i igraju žile,
    Tonem u dubine, gde se svesno skrile
    U dremežu tihom snene kćeri Tajne.

    Tad vrline pevam dubokim opelom,
    Isturenih usta pijem snagom celom
    Slasti, slasti duboke, beskrajne.

    (1911)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Milutin Bojić

    GRIFOS

    Ti, crvena ženo, s očima od vatre,
    Strasna kao more, razbludna ko zmija,
    Tražiš moje hoću, da tvoj žar ga satre,
    I siktanju tvome moj grč bola prija.

    Odlazi, o strasna carice satira,
    I sažeži kose i razgubaj usne,
    I razlupaj mramor nimfijskih kumira,
    I raščupaj nedra krv na njih da pljusne.

    Duboko u mene zarila si nokte.
    Ja u divljem vrisku čupam svoje prsi,
    Grizem sama sebe i jaučem dok te
    Osećam gde piješ moje muške rsi.

    Izmrvljen i krvav, a pijan od zlosti,
    Ja osećam: ponor očiju me guta,
    A tvoj ludi tanac prožima mi kosti,
    Tvoj niobski osmeh mozak mi poluta.

    Celovom bi jednim spržila me cela,
    Ispila svu mladost i drhtanje soka,
    Dok bi tvoja dojka ledena i bela
    Golicala groblje mog sprženog oka.

    Aj, čupao bih ti usne, vrat i oči,
    Smrvljenu, do smrti zasuo te blatom,
    Na nadgrobnoj tvojoj urezao ploči
    Grifosa praćena keruvimskim jatom;

    Velikom i strašnom kletvom iz dubina
    Mrtvu bih te kleo lud od očajanja,
    Pio bih u bolu i, pijan od vina,
    Jecao u ponoć pesmu pokajanja;

    Luče nove vere hteo bih da dižem
    Za vekove nove ko znak vaskrsenja,
    Ja, što ko kraj sfinksa u prašini gmižem,
    Ja, suludi Juda palog pokolenja;

    Apostolskim zvukom simfonije jedne
    Pevao bih himnu što umrle budi,
    Ali... moje usne za usnama žedne,
    A izmrvljen mozak traži smrt u bludi:

    Dršćući te grlim rukom što sva peče,
    Propinju se tebi ispucale usne,
    Duša hoće večnost poljupcem da reče,
    A krv u kap jednu stopi se i zgusne.

    Avaj, sfinkse vreli požudnih usana,
    Ti si ludi demon, što ljubeći davi,
    Ti si vrelo podne mog blistavog dana,
    Orao što žrtvu diže i krvavi.

    (1911)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #6

    Odgovor: Milutin Bojić

    Plava grobnica

    Stojte, galije carske! Sputajte krme moćne!
    Gazite tihim hodom!
    Opelo gordo držim u doba jeze noćne
    Nad ovom svetom vodom.

    Tu na dnu, gde školjke san umoran hvata
    I na mrtve alge tresetnica pada,
    Leži groblje hrabrih, leži brat do brata,
    Prometeji nade, apostoli jada.

    Zar ne osećate kako more mili,
    Da ne ruši večni pokoj palih četa?
    Iz dubokog jaza mirni dremež čili,
    A umornim letom zrak meseca šeta.

    To je hram tajanstva i grobnica tužna
    Za ogromnog mrca, k'o naš um beskrajna.
    Tiha kao ponoć vrh ostrvlja južna,
    Mračna kao savest, hladna i očajna.

    Zar ne osećate iz modrih dubina
    Da pobožnost raste vrh voda prosuta
    I vazduhom igra čudna pitomina?
    To velika duša pokojnika luta

    Stojte, galije carske! Na grobu braće moje
    Zavite crnim trube.
    Stražari u svečanom opelo nek otpoje
    Tu, gde se vali ljube!

    Jer proći će mnoga stoleća, k'o pena
    Što prolazi morem i umre bez znaka,
    I doći će nova i velika smena,
    Da dom sjaja stvara na gomili raka.

    Ali ovo groblje, gde je pogrebena
    ogromna i strašna tajna epopeje,
    Kolevka će biti bajke za vremena,
    Gde će duh da traži svoje korifeje.

    Sahranjeni tu su nekadašnji venci
    I prolazna radost celog jednog roda,
    Zato grob taj leži u talasa senci
    Izmeđ nedra zemlje i nebesnog svoda.

    Stojte, galije carske! Buktinje nek utrnu,
    Veslanje umre hujno,
    A kad opelo svršim, klizite u noć crnu
    pobožno i nečujno.

    Jer hoću da vlada beskrajna tišina
    I da mrtvi čuju huk borbene lave,
    Kako vrućim ključem krv penuša njina
    U deci što klikću pod okriljem slave.

    Jer, tamo daleko, poprište se zari
    Ovom istom krvlju što ovde počiva:
    Ovde iznad oca pokoj gospodari,
    Tamo iznad sina povesnica biva.

    Zato hoću mira, da opelo služim
    bez reči, bez suza i uzdaha mekih,
    Da miris tamjana i dah praha združim
    Uz tutnjavu muklu doboša dalekih.

    Stojte, galije carske! U ime svesne pošte
    Klizite tihim hodom.
    Opelo držim, kakvo ne vide nebo jošte
    Nad ovom svetom vodom!

    (1917)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #7

    Odgovor: Milutin Bojić

    MOLITVA

    Noć je pusta. U carskoj dvorani
    Mračan presto, tajanstven ko bajka,
    A dok vetar zviždi na poljani,
    Boga moli Jugovića Majka.

    Kamen ćuti i nebesa muče,
    A sotona samo iz prikrajka
    Sa smehom joj pruža pakla ključe...
    Boga moli Jugovića Majka.

    Davno snahe pod umorom pale,
    Vetrova se nebom goni hajka,
    Zvezde trnu što su svu noć sjale,
    Boga moli Jugovića Majka.

    Sakrivena od svetine, kleči,
    Stid je da se sa gomilom vajka,
    Sama, hladna, bez suza, bez reči
    Boga moli Jugovića Majka.

    (1911)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #8

    Odgovor: Milutin Bojić

    OČI

    Muče me tvoje oči nikad stalne,
    Čas smrtno crne, čas ko osmeh nežne,
    Čas modro plave, zeleno opalne,
    Kristalne
    I meke kao pahuljice snežne.

    Njin gospodski pogled svud me prati.
    Ja bivam nema i bezvoljna lutka
    Iznad koje se niz oblaka jati,
    A pati
    Što krv će tvoja u nju da se utka.

    Čujem reč njinu ko vlastitu grižu,
    U zvezdama ih vidim kad se rode;
    Čelične, one do kosti mi stižu
    I sižu
    Razorne, mutne ko proletnje vode.

    Neizgladljive ko večno klete
    Poljane, koje mrtve use zgrću,
    Za tuđi ujed na meni se svete
    I prete
    Te oči koje ne tamne ni smrću.

    (1914)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #9

    Odgovor: Milutin Bojić

    SINGIDUNUM

    Noćas sam te snio, prestonice bela,
    Kitnjastu i mladu u sutonu. Zlatna
    Na tvrđavi tvojoj zrcaju se platna,
    Gordi svedok moći i krvavih dela.

    Sanjao sam tvoje tornje i kubeta
    I svečanu holost, što vrh tebe klizi,
    Dokle u daljini po stenju i nizi
    U sutonu plavom zreo život cveta.

    Okružena plavim visovima, slušaš
    Šumor snažnih reka, jer su tvoje čelo
    Brazdale godine i vreme je plelo
    Zlatan venac kojim nevernike kušaš.

    Snio sam te lepu, ali danas, jao!
    Razrivene zjape tvoja gorda nedra.
    Sa hramova tvojih pesma nije vedra
    A na tvoje čelo crn je sumor pao.

    Ulicama pustim gusti sneg se slaže,
    Iznad kuća dršće lik tuge i straha,
    A gradom prepunim samrtnoga daha
    Odjekuje tupo bat tuđinske straže.

    (1916)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #10

    Odgovor: Milutin Bojić

    BEZ DOMOVINE

    Misao nas jedna ranom zorom budi,
    Misao nas jedna celog dana prati,
    Misao nam jedna noću tišti grudi:
    Da li otac pati?

    Briga jedna zorom k'o dželat nas budi,
    Briga jedna vaš dan u stopu nas prati,
    Briga jedna svu noć nagriza nam grudi:
    Je li živa mati?

    Žudnja jedna zorom u osvit nas budi,
    Žudnja jedna vas dana u srcu skrivena,
    Žudnja jedna noću sažiže nam grudi:
    Šta li radi žena?

    Strah nas jedan zorom ko opelo budi,
    Strah jedan nas goni s' pomračenim vidom,
    Strah jedan nam noću mržnjom puni grudi:
    Sestre su pod stidom?

    Bol nas jedan zorom kao truba budi,
    Bolom jednim svaka nalita je čaša,
    Bolom jednim krišom plaču naše grudi:
    Gde su deca naša?

    ....Samo jedan put će odogovor dati:
    Preko reke krvi i mostom lešina
    Domu svome stižeš, gde gleda mati
    S nevericom sina.

    (1916)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #11

    Odgovor: Milutin Bojić

    SEJAČI

    Ko lutalice koje kletve prate,
    S dalekog juga, sa sudbinom Jova,
    Evo nas k tebi, naš ledeni brate!
    Oholi, mada bez roda i krova,
    Čekamo smeli svoja groblja nova.

    Kroz vekove smo krv neštedno lili:
    Još angorske su poljane rumene
    I klanci Karsta što su krv nam pili:
    Jedrenske seni, stidom oblivene,
    Panonske kliču rane zatrvene.

    I još se redom naše kosti seju
    Po ostrvima i u vode strane,
    U pustinjama gde samumi veju,
    I hladnoj stepi. I, kad sunce stane,
    S lešina naših site beže vrane.

    A vatre drevne, zgašene i sive,
    Uzdahom šilju poslanice mukle.
    Mrtvace tamo ostavismo žive.
    I ko Ahasfer, koga Gospod ukle,
    Tražimo ravni do u beskraj pukle.

    I Vaseljena njiva naša posta
    Za seme časti - koje suncu siže.
    Gospode, kazne zar ne beše dosta?
    Vreme je žetvi, da n kosidbe stiže,
    Vreme da ploča s grobova se diže.

    Ko lutalice koje patnje prate,
    S čežnjivog juga, sa sudbinom Jova,
    Evo nas k tebi, naš ledeni brate!
    Oholi, mada bez roda i krova,
    Spremni smo groblja da sejemo nova.

    (1916)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #12

    Odgovor: Milutin Bojić

    JEZERA

    Greju me tvoje oči pune magle,
    Ko jezera su gde se ocrtava
    Predzimsko nebo, što nad njima spava,
    I mrke tise, što se nad njih sagle

    Ko trepavice. Da li tugu taje
    Za večnim suncem koje im se skriva,
    Ili se na dnu njinom borba zbiva,
    A vrh njih samo zimske zvezde sjaje?

    Tuđ pogled kao sen preklizi njima,
    Žudi se raspu u kolute dima.
    Oči, ja u vas tonem prepun snova,

    Mir pružate mi, dokle iz daljine,
    Preko grobova, kroz svetost tišine,
    Ko poziv čujem novi zvuk vetrova.

    (1914)

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #13

    Odgovor: Milutin Bojić

    KAO PROMETEJ

    U klancima se moja duša vije
    I čini mi se oni isti klanci
    Kroz koje prođoh, gde se patnja krije,
    Stežu me, ko tamnički lanci.

    U klancima sam a vazduh me davi,
    A sneg nada mnom svoju vonju slaže,
    Jer sunca nema da glečer otkravi;
    O, zalud sunca moje oči traže!

    U klancima sam i reč moja trne
    I moja vera i ponos se gasi;
    Nada mnom lete oblačine crne.
    Sram teški pada na još mlade vlasi.

    Preda mnom stoje zavejani puti,
    Zvezda za zvezdom očajno se gasi.
    Razloge znadem... Ćuti, dušo, ćuti.

    (1915)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #14

    Odgovor: Milutin Bojić

    VERA



    Tada dohvati se očiju njihovih govoreći: Po veri
    vašoj neka vam bude. - I otvoriše im se oči.
    (Matej IX, 29, 30)
    Glas je Gospodnji nad vodom. Bog slave grmi.
    (Psalam 29, st. 3)
    Blago narodu koji zna trubnu poklič.
    (Psalam 89, st. 15)



    Gospode, da li čuješ gorde trube?
    Vidiš li Veru što grobljima gazi
    I himnu kliče u snegu i vlazi,
    Dok senke sumnje vidike joj rube?

    Vidiš li čete što ne znaju stati,
    Što, onemele, u sutonu svesti,
    Sen snage skupiv u čelične pesti,
    Steg u krv bodu, gde se očaj jati?

    O, pošlji munje!... No za senku slave
    Oni će dati otupela čula
    I mreti svesno kraj dedovskih kula,
    Da. Pošalji kletve i bezverje strave.

    Jer pretimo ti, o Bože bogova,
    Što smehom plaćaš mlaz krvi herojske.
    I tebe ove smrvile bi vojske,
    U vrletima Markovih domova!

    ...Kako si pošten, ti, zgaženi krine!
    Reći su tvoje od psalma gordije,
    Oči su tvoje od slave gordije.
    Kako si velik, ti neznani sine,

    Pred čijom rukom padaju ordije!

    (1912)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #15

    Odgovor: Milutin Bojić

    STRAH

    Vi, što Vizant tresli ste pun sile,
    Kopljem dvorsko probijali kube,
    Čijih konja kopite su rile
    Crven mramor i bronzane stube,

    Što jesenje kad vas zasu inje
    Tražili ste manastirska bdenja?
    Našto tamjan, smirne magle sinje?
    Mesto pira, kiparis i venja!

    O, što niste s trubama i hordom
    Himne zvonke prostorima vili,
    Krvili se sa tatarskom ćordom
    Iz lubanja praznih vino pili?

    Zašto niste jesen dana strli
    Biser pićem iz zmijskoga pakla
    Kap poslednju srčući, dok grli
    Vrat vam ona što nas s neba smakla?

    O, tada bih pevao vam himne,
    Jer bih znao da su moji preci
    Iz biljura, ne iz čaše limne,
    Pili život i mreli u zveci!

    Mene plaši vaša crna riza
    I velika manastirska bdenja:
    I potomku možda noga kliza
    Možda i on tražiće spasenja

    Ispod granja čempresa i venja.

    (1913)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Milutin Milankovic, srpski naucnik ~ klimatograf
    Autor yige_gui u forumu Nauka i tehnologija
    Odgovora: 2
    Poslednja poruka: 26.02.2007, 21:00

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •