Jedan dan, dugo cekan i planiran. Samo nas dan.
Susret i zagrljaj, pa poljubac u obraz za koji me dugo zezao kako sa mogla da mu to uradim i okrenem glavu
Zima hladna, a meni toplo oko srca. Gledam ga i slusam dok mi prica, tiho i strpljivo.
Drzanje za ruke u njegovom dzepu
Poljubac ispod dlana
Slucajni dodiri kolenom ispod stola...
Pamtim jos uvek. I jos puno toga. Svaki detalj. Svaku njegovu rec.
- Zasto me ne gledas u oci dok pricamo?
A ja ...Nisam mogla da ga gledam u oci, mislila sam da ce me pogled izdati koliko mi je drag, koliko ga volim.
Dovoljno mi je bilo sto smo zajedno.
Dodje vreme za rastanak. Zagrljaj i poljubci, ko da zelimo zaustaviti vreme i da nam sto duze traju.
Ulazim u autobus, a on stoji i ceka da krenem.
- Idi, hladno je - kazem mu kroz prozor
- Ne - odmahuje mi glavom
Stoji i stprljivo ceka. Krece autobus, saljem mu poljubac, masemo....
Okrecem se zadnji put i gledam ga kako polako nestaje u daljini.
Ne zelim verovati da ga nikad necu sresti...
Ne zelim da verujem da nam je bio zadnji susret, srescemo se mozda opet u njegovom ili mom gradu, ne bitno...
Ali takav nas susret bio je zadnji. Svako je na svoju stranu. Nismo sami.