miscellanea - Blog - VojvodinaCafe Forum
Pogledaj RSS Feed

Moja pisma

miscellanea

Rating: 5 votes, 2.60 average.
Opušteno,tema je različiti sastavi,belešk,različiti sadržaji,jednom rečju svaštara.
Evo počinjem!!!!!

Danilo Kiš, Pariz, 1980.


Volim, dakle, rekoh li, u Parizu, to što se kafane i knjižare dodiruju ramenom, kao da se podupiru (susret duhova i susret ljudi); ne volim strukturalistička književna kvazinaučna mudrovanja, taj plemenit i uzaludan napor da se misao svede na ajnštajnovsku formulu (jer znam ruske formaliste, znam Šklovskog, i znam da se delo može raščiniti na proste činioce kao sat, i da se može ponovo sastaviti da kuca kao ljudsko srce); ne volim sveopštu politizaciju francuske kulture, njenu 'angažovanost', njeno sartrovanje, njeno trovanje čistih pesničkih vrela; volim kako Pariz reaguje na aktuelna zbivanja; živo, strasno, pristrasno; ne volim nombrilizam, parisko, francusko manihejstvo, gde se sve svodi na uprošćenu, besmislenu formulu levo i desno, kao na dan poslednjeg suda, gde pariska inteligencija, davši sebi prerogative Boga i sudije, baca grešnike na jednu a pravednike na drugu stranu, bez suđenja i bez opoziva; volim pokretnu biblioteku metroa, tu sporednu Nacionalnu biblioteku na točkovima; ne volim da slušam parisku inteligenciju koja se do zamora služi jednim te istim referencama: Marks, Mao, Frojd, Sartr, a nikad, ili skoro nikad, Montenj, Bodler, Flober, Kami...; volim toleranciju Pariza, gde ima mesta za svaku tendenciju, ideju, političku i književnu, taj široki spektar oprečnih mišljenja koja žive pod istim krovom kako kakva velika, bučna i zavađena porodica; ne volim kratko pamćenje pariske inteligencije, koja je odbacila sumnju, taj najdragoceniji intelektualni kompas, i godinama strasno grešila protiv istine, protiv očiglednosti i protiv slobode; volim njenu brigu za slobodu, jer i kad je grešila protiv istine i to je činila iz brige za slobodu; ne volim njenu neinformisanost, njenu nečuvenu lakovernost, njenu naivnu 'veru u progres', njen staljinizam kojeg se s mukom oslobađa; volim njenu spremnost da se pokaje, da prizna svoje dojučerašnje zablude i svoje dojučerašnje grehe [...]. (Homo poeticus, 177-17.

Updated 09.04.2010 at 19:14 by tetkaD (stavljanje bloga u književnost)

Kategorije
Nekategorizovano

Komentara

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
  1. Avatar od  tetkaD
    Andrić doživljava istoriju kao "buku i bes"; razočaran ishodom političkih borbi, on će kao pisac, nastojati da istorijskom haosu protivstavi "zakon, meru, rad, red i odricanje". Iz tog i takvog stava, i saznanja da je fantazija sestra laži i stoga opasna, proizići će neminovno i njegova poetika, koja odbacuje "svakojaka smešna pletenja mašte kao nedostojno zavaravanje". - "Znati istinu i govoriti istinu" postaje njegovim pesničkim idealom i književnim programom.

    Tako se, krenuvši od iskustva istorije, Andrić ponovo vratio istoriji, kao fikciji; umesto odslikavanja haosa, i eksperimenata u materiji jezika - traženje zakona, reda, mere u materiji povesti.

    Za razliku od jednog drugog modernog pripovedača, Borhesa, koji istoriju shvata pre svega kao istoriju ideja, a na svom tekstu (u etimološkom značenju te reči: tkanje, tkanina) ostavlja vidljive šavove na mestima gde se prepliću fantazija i fakta, Andrić, u nastojanju da osmisli istoriju, stvara pripovedačke forme koje su amalgam činjenica i "neograničenog razmaha mašte": pletivo priče iz jednog je komada, spojevi su nevidljivi.

    Po tom stvaralačkom odnosu prema zbilji, Andrić spada, dakle, u red onih pisaca koji su u prvi plan svoje poetike stavili istinitost fiktivne tvorevine, i time pripovedačkoj umetnosti dali veću odgovornost, a evropskoj prozi otvorili puteve ka novim mogućnostima i novim prosedeima.

    Zahvaljujući na časti koja mi je ukazana, dozvolite mi da na kraju ovog mog kratkog hommagea navedem jednu Andrićevu rečenicu iz daleke godine 1921: "Pišem pomalo i teško; nema ništa bez naše zemlje; a ja niti mogu da živim s njom niti bez nje."

    Danilo Kiš, povodom uručenja Andrićeve nagrade, 10. oktobra 1984.
  2. Avatar od  tetkaD
    Kultura kao kapital

    Da li je rodno mesto velikog broja naših problema ustaljeno nerazumevanje da je kultura investicija, a ne trošak, nužnost, a ne hobi, smislena delatnost, a ne luksuz, sve samo ne puka i isprazna zabava?

    Kultura nije trošak, kultura je investicija.
    Na prvi pogled, ova rečenica je opšte mesto. Ali, kako je verovao Jovan Hristić, opšta mesta nam govore nešto važno, i zbog toga su na takav način prisutna i u našoj retorici i u našem iskustvu.
    Postoje, međutim, opšta mesta koja nisu toliko podrazumevajući izraz opšteg iskustva koliko su puki retorički alibi da se ne izađe u susret jednoj nužnosti. Tada u jeziku nastane nešto što, po pravilu, ne postoji u stvarnosti. Takav je slučaj i sa uvodnom rečenicom u kojoj se kulturi, na jedan delikatan način, odaje svako priznanje, ali iskustvo, mnogo bolji svedok od retorike, govori nam da se kulturi takav značaj inače ne pridaje u realnim odnosima svakodnevnog života ili pak u žanrovima javnog diskursa odnosno u pragmatici društvene zajednice kojoj pripadamo.
    Na nivou društva i države, kultura je investicija zato što svako ulaganje u kulturu ima dalekosežne posledice po povećanje nacionalnog dohotka i po oblikovanje prihvatljivog i održivog društvenog ambijenta.
    Društvo bez kulture ne može biti bogato društvo. Bez osmišljene i delotvorne kulturne politike, u društvu siromašnih ili čak rasturenih kulturnih i obrazovnih institucija, ne mogu se sprovoditi ekonomske i političke reforme. Niti se mogu očekivati preduzimljivi pojedinci i smele ekonomske aktivnosti od kojih će čitavo društvo imati samo korist.
    Ali i za svakog pojedinca kultura je investicija. I to najisplativija, jedina investicija za čiji ishod ne mora da brine. Ne samo zato što obrazovan i kulturan čovek bolje razume svoje društvo i svoje vreme, svet i svoje mesto u njemu, pa tako u skladu sa tim može i da deluje korisno po sebe i po svoje bližnje, već i zato što su znanje i mašta, kultura, jednom rečju, jedino ono što mu niko ne može uzeti, jedino ono što istinski jeste njegovo, ali od čega i drugi mogu imati samo dobre strane.
    I tu dolazimo do ključne tačke: kultura je kapital, i u stvarnom i u simboličkom smislu. Ne kažem da u našem društvu nije pomalo rizično izgovoriti ovakvu rečenicu, jer nas toliko toga uverava kako je kapital nešto sasvim drugo, dok su njegovi kontrolori utvrđeni u temeljnoj ignoranciji kulture. I zaista, inercija privremenosti i nimalo spontana prvobitna akumulacija kao da hoće da pokažu da smo iskoračili iz kulture u prostor elementarnog snalaženja u kome nijedno sredstvo nije suvišno, niti je ma kojom pričom osporeno. Na drugoj strani, laki žanrovi zauzimaju scenu ne bi li anestetizovali javnost. Jer, kultura izvodi iz haosa u polje uređenosti, omogućava prepoznavanje svog vremena, razumevanje svog društva, uvodi kriterijume i definiše društvene standarde. Kulturni kapital se, pogotovu u poslednjih stotinak godina, pokazao kao jedan od najsnažnijih faktora razvoja, bez koga je neobjašnjiva mogućnost ukupnog društvenog razvoja čitavog niza evropskih i vanevropskih zemalja.
    Da li je onda rodno mesto velikog broja naših problema ustaljeno nerazumevanje da je kultura investicija, a ne trošak, nužnost, a ne hobi, smislena delatnost, a ne luksuz, sve samo ne puka i isprazna zabava?
    Zašto se kultura doživljava kao dekor, a ne kao suštinska i izvorna potreba? Da li se kultura može prepoznavati kao stilizovani ukras? Ako se tako doživljava, onda će se uvek smatrati kako za kulturu ima vremena, kako kultura može da sačeka dok se ne reše važnije i urgentnije stvari. Da li je kultura možda najvažnija i najurgentnija stvar u ljudskom životu i u životu jedne zajednice, ono što tom životu daje smisao i uređenost, oblik i poželjnost?
    Ako je kultura trošak, onda će se, prirodno, nastojati da taj trošak bude što je moguće manji. I ako pogledamo stanje stvari, onda ćemo videti kako logika troška prevladava nad logikom kulture kao osnovnog razvojnog potencijala pojedinca i njegovog društvenog okruženja. Ako, dakle, kulturu svedemo na troškovnu stranu, ako je pretvorimo u trošak, po mnogo čemu neželjen, onda će se i u oblasti kulture uspostaviti logika buvljaka, po kojoj nije važna vrednost, niti karakter nekog proizvoda, važno je da takav proizvod ili još češće njegov surogat postoje u kakvom-takvom obliku i da je njegova cena što niža.
    A u kulturi sve zavisi od vrednosti. Kriterijumi oblikuju standarde, oni potom uspostavljaju horizont očekivanja. Na takvoj osnovi moguće je da kultura bude ključna razvojna snaga jednog društva, dovoljno podsticajna da pokrene zatomljene sile u njemu, dovoljno maštovita da kreativnost potvrdi kao neprocenjivu vrednost, dovoljno čak uticajna da se oblikuje kao društveni korektiv nasuprot atrofiji, mrzovolji, korupciji, obesti nove klase koja je u međuperiodu od komunizma do postkomunizma samo promenila ime ali je zadržala uticaj, samodovoljnosti, nihilizmu, ideološkoj rascepljenosti.

    Gojko Božović
  3. Avatar od  tetkaD
    Citat:
    Kada sam bila mladja verovala sam u to da cu promeniti svet. Imala sam jaku zelju da promenim svet na bolje. Mislila sam da cu to raditi tako sto cu nesto vazno govoriti ljudima, pomagati, spasavati tudje zivote itd. Iz tog razloga sam upisala prvo politicki, a kasnije umetnicki fakultet.
    Uvek sam solila pamet drugima, uvek sam bila nesrecna i nezadovoljna zbog svega sto se desava u svetu, uvek sam videla mracnu stranu zivota i realnosti, uvek me je sve bolelo vezano za tudje patnje. Plakala sam zbog toga sto ljudi ubijaju i jedu zivotinje, sto ljudi prose, sto neka deca idu bosa po snegu, sto neko mnogo radi a nista ne zaradjuje, sto ljudi umiru u ratu, sto neki drugi ljudi umiru od gladi itd.
    Uvek sam izigravala socijalnog radnika i psihijatra.
    Jednog dana sam shvatila da meni ocajnicki treba psihijatar. Da zelim da menjam svet zato sto zelim da promenim sebe.
    I, onda sam obecala sebi da nikada necu dozvoliti da lecim komplekse profesijom. Da nikada necu dozvoliti da moja profesija bude moja terapija. Niti da moj partner bude moja terapija. Obecala sam sebi da ce moja jedina terapija biti psihoterapija. Sve ostalo ce biti ono sto treba da bude. Ljubav ce biti ljubav. Posao ce biti posao.
    Obecala sam sebi da nikada necu dozvoliti da mi sopstvena laz i zavist pojedu osecaj istinitosti. Da me sprece da sazrevam. Da me sprece da se divim stvarima koje postoje izvan bola u meni. Da nikada necu dozvoliti da ne verujem u dobro, samo zato sto ja to dobro nisam upoznala. Da nikada necu dozvoliti sebi da mi kriterijum bude granica mog iskustva i moj ego.
    Na terapije sam isla skoro deceniju. Uporedo sam studirala i radila.
    U pocetku je to bilo samo blebetanje o svemu sto te muci, kao uz kafu sa drugaricom. Medjutim vremenom shvatis koja je razlika izmedju drugarice i terapeuta. Ogromna.
    Tereapeut ti usiva psihu i um. Bukvalno. Bez lekova. Samo govor i razmena misli i osecanja. I tako godinama. Samo onaj ko je to doziveo moze da mi veruje da postoji i psihicko krvarenje. Da postoji doktor koji to krvarenje zaustavi i potpuno izleci uzrok i posledicu.
    Bez leka, igle, konca, gaze, makaza
    Sve iznutra.Onda dozivis duboku unutrasnju transformaciju. Duboku onoliko daleko koliko postojis, a mozda cak i dublju.
    Onda se ponovo rodis.
    Terapija ti oslobadja tacke i zareze iz podsvesti. Otvara te misaono i emotivno. Nekada te toliko otvori da ljudi oko tebe misle da uzimas neku drogu. Nekada ti odvali parce iz uma. Parce iz kojeg stvoris neverovatne stvari. Ne tako neverovatne za covecanstvo, koliko za tebe samog i za tvoje okruzenje.
    Onda shvatis da je jako tesko menjati. Da je lakse menjati druge, nego samog sebe. Da je najteza i najveca promena ona koja pocinje unutar samoga sebe. Da je apsolutno sve na ovom svetu stvar odluke. Da apsolutno za sve preuzimas odgovornost. Za svaku misao. Za svaku rec. za svako delo.Onda pitas sebe imas li pravo da solis pamet drugima o tome kako treba da se menjaju. Shvatis da je najvazniji nacin. Nekada mislis da menjas svet, a mozda nisi svestan da silujes. Mislis da radis nesto humano, a u stvari si monstrum. Hoces da pomognes, a niko ti ne trazi pomoc. Hoces da utices, a u stvari hoces da manipulises i kontrolises, jer nisi sposoban sebe da pogledas u oci i sebe da menjas.
    Onda, nakon dugogodisnje psihoterapije, pocnes da shvatas da su ti se razvili odredjeni delovi licnosti za koje si mislio da nikada nece. Onda dobijes delove strukture licnosti samog terpaeuta. Onda pocnes da se menjas. Iznutra, a onda i spolja. Onda okolina pocne da primecuje tvoje promene. Potom okolina pocne da se menja. Prvo ona najuza, a potom prijatelji, kolege, profesori. I onda gde god se pojavis ljudi hoce da razgovaraju sa tobom, da te pitaju, da ti se otovore, pozale, da ti kazu sta su zakljucili. Onda te zovu nakon nekog vremena i kazu da si ih naterao na promenu. Onda njima neko njihov kaze kako su se oni promenili i kako sada i oni zele da se menjaju. A niko ne zna da iza svega stoji psihoterapija.
    Onda shvatis da ti svet vec duze vreme nije mesto puno bola. Zapravo jeste, ali nije samo i jedino to. Onda pocnes da provaljujes ljude koji rade na sebi i one koji veze nemaju sa tim. Kao kada vidis nekoga ko je prljav i ko se nije tusirao mesec dana. Tako mozes da raspoznas nekoga ko u zivotu nije iskusio mentalnu higijenu. Prepoznajes ko je lazan, a ko ne. Ko laze samog sebe, ko nema cak ni svest da postoji i da jednoga dana nece postojati ni on, ni iko od njegovih, niti bilo ko od svih ovih koji trenutno postoje na planeti. Onda pocnes da razlikujes nacine na koje je neko postao to sto jeste i nacine na koje se necija svest formirala.
    Pocnes da prepoznajes ko ide, a ko ne ide na terapije. Ko istinski radi na sebi, a ko ne zna ni sta znaci imati odgovornost nad sopstvenim postojanjem. Ljudi lako lazu sebe i druge. Tesko se suocavaju sa svescu o sopstvenoj prolaznosti.
    Neki pozivi iziskuju terapije. Jedan od takvih je gluma. Mali broj glumaca sa ovih prostora ide i na terapije. To mnogo govori o njima. Mada, mnogi od njih blage veze nemaju o tome sta je zapravo gluma.

    I
    Onda shvatis da si promenio svet.
    Najveca promena pocinje od svoga ja. Ako se promenis toliko da cak i tvoja okolina postaje zrelija i kvalitetnija, onda si stvarno promenio svet.
    Budi promena koju zelis da vidis u svetu rece jedan poznati covek. I to je ziva istina. Svako nadje nacin da menja svet (ukoliko to zeli) ili da ga ucini kvalitetnijim.
    Neko leci druge. Neko leci sebe.
    I, nakon svega to izgleda kao kada prezivis leukemiju. Ili pad iz aviona.
    Probudis se ujutru, namazes med na krisku hleba, gledas kroz prozor svog toplog doma kako pada sneg, uzivas u zvuku kljucanja vode za kafu i zivis sada i ovde.
    Sa svojom autenticnom istinom.

    posted by dinna anndi

    izvor

  4. Avatar od  tetkaD
    "Писма из Норвешке" (одломаk)

    ... На другом месту и у друго време имали смо прилику да видимо како у Норвешкој изгледа кад студен претргне ток воде. Имамо понеке године и ми нешто од те појаве. Замрзне се Дунав од Земуна до Борче: колски и пјешачки пут преко воде! Да, али испод коре леда река је течна и покретна. Међутим, смрзнут водопад на Северу! Од ледених конаца који су тако танки да би се њима могло вести, и које ветар љуља као паукову пређу, па до монструозних ледених ужета, и грдосија клица, које висе као страшила, и убиле би својом тежином хиљаду живота одједаред! А доле, укочени таласи, смрзнута вода у скоку, у ливењу, у прскању. По дрвећу, ако га је било над водом, висе фантастична звона од леда, или венци и чипке, то јест, смрзнуте гране онако како их је вода у том часу преливала, пентрала се уз њих, капљала по њима. А у слеђеној води, у подножју, следи се све што је у том часу вода са собом носила, или око чега је текла. Пањеви, читава стабла, гомиле камена, тичја крила, цела коза, "цео целцат северни зец кога је ветар морао понети однекуда и бацио га у понор; мека бела длака зеца - стоји даље у причи - остане чиста и бухава до отапања, само грешни зец не може да оживи: главу му је ударац ветра размрскао". Ударци олуја могу да буду тако јаки, чули смо више пута, да просто угуше животињу на паши, у шуми. Налазе се по шумама лешеви дивљих ирваса: по очима им се познаје да су намах задављени били силином ветра. Има норвешка народна приповетка о тако угушену ирвасу; а има и приповетка о човеку злочинцу који је био осуђен да се смрзне и после смрти стоји залеђен у санти леда, а људи да га гледају и да га се грозе. Како је машта људска условљена! У Калифорнији, лепој земљи, дотерују леш човека косметички да га људи још последњи пут виде као жива. У Норвешкој леш стоји у провидној леденој љусци. На Гренланду ушивају леш у мекано, топло крзно.
    Језовито је мислити: какав је то тренутак кад се силесија живе воде одједаред укочи, кад тренутно ишчезну све боје, напречац онеме хукњава и тресак који се километрима далеко чују. И какав ће бити тренутак кад ће се одједаред протеглити, поплавети и процурити све страшне клице, кад ће опет скочити и прорикати водене енергије. Какве су то метаморфозе, каква су то васкрсења!

    Isidora Sekulić
  5. Avatar od  tetkaD
    - Ispod nebeskog polutara u dolinama gde se mešaju slana i slatka rosa raste ogromni otrovni vrganj, i na njegovoj kapi, pretvarajući njegovu kožnu krv u slast, male, jestive pečurke izvanrednog ukusa. Jeleni u tom kraju vole da obnove mušku snagu tako što pasu sa otrovnog vrgnja pečurku. Pri tome, oni koji nisu dovoljno pažljivi i zagrizu suviše duboko, zahvataju zajedno sa pečurkom i vrganj, i umiru otrovani.
    Svake večeri kad poljubim svog dragog, ja pomislim: sasvim je prirodno da ću jednom ugristi suviše duboko...

    - Vremenom ćeš navići na rastajanje. Naučićeš da se sećaš. A sećanje je isto kao i susret. I pomalo ćeš navići da voliš mnoga bića u uspomeni. Kao što deo sebe daješ prijateljima, tako će i oni tebi davati najbolje od sebe. Na kraju ćeš videti da si ti pomalo svi koje si nekad volela.
    Jednom ćeš morati da daš sve i da te ne boli. Naučićeš da sanjaš. Da lečiš dodirom. Da zadaješ mali, da bi ublažila veliki bol.

    - Vrlina je postupati u skladu sa sobom. Biti zadovoljan sada. Ne u ime budućnosti i od sećanja na prošlost, nego zbog ovog trenutka. Vrlina je biti potpuno živ.

    - Ljubav se stiče polako - od jednog po jednog coveka. Jedan i jedan čovek nikada nisu dva, a samo ponekad su par...

    - Ne možeš dati sebe, ako mogu da te zamene nečim drugim.

    Milorad Pavić
  6. Avatar od  tetkaD
    Miroslav Krleža, Pijana noć

    Endehazijatska bdijenja bila su bdijenja puna tlapnje.U samoći, koja je tada već trajala godinama, u narkozi ogromne mase lektire, zatrpan knjigama, u dimu šezdesete cigarete, u potpunoj izolaciji, imam trajno jednu te istu impresiju: da je noć sasvim mrka. Tečem u mislima kao Dunav. Danima i noćima tečem već godinama, tečem neprestano po velikom panonskom reljefu (kao riba u tepsiji), po koritima tog reljefa tečem, uzvodno.
    Drinom i Unom i Savom i Kupom, i vraćam se do Beograda, do Petrovaradina, do Budima, noćima, mračnom vodom, a sve je oko mene sitno kao igračke na velikom reljefnom stolu, a ja sam mračan i nosi me mračna voda i moja mračna svijest plovi na toj beskrajno velikoj količini mraka kao mali ustrepereni žižak, na sasvim tankoj daščici.
    Tako bdijem i pušim. Vani je mrak. Copri-fuoco hrvatskoga kralja Aimona od Spoletta i kvaternikovske nacionalno-socijalističke Polizeistunde. Poslije devet nema nikoga.
    Odjekuju ulicama koraci u teškim okovanim čizmama Esesovaca, Enesdeapeovaca i endahazijatske čeljadi u austrijskom ruhu, sa krunskim ordenjem carskim i kraljevskim i Ajzenkrojcima. Povampirila se glupost čitavog stoljeća u znaku fašističke sjekire. Mile ovi smeđi i crni mravi u ogromnoj neproziirnoj noći, u kojoj se pojavila sablast Minorsa, Vojskovođe Doglavnika, koji je sa svojim ljubimcem Didonom ovu našu hrvatsku zemlju oslobodio Jasenovcem.

    Carski i kraljevski kriminal stupa pod ovim mojim prozorima, a ja tečem kao Dunav ispod budimskog grada, gdje blistaju prozori, slavi se velika fešta. Njegovo Visočanstvo
    Regent Krune Svetoga Stjepana admiral Horty slavi historijske pobjede mađarskoga oružja. Mađari su ušli u Kijev, u Harkov, u Arjol, Mađari se biju pred Staljingradom, Mađari se spremaju da uđu u Moskvu. Ogromno groblje mojih ličnih uspomena leži pod ovim budimskim gradom. Tečem pod Srijemskim Karlovcima, od Ostrogona do princeugenskog ostrva pod Kalemegdanom: na Laudonovom šancu odjekuje pucanj iz jednog bunkera, uznemirili se reflektori na bežanijskoj kosi, a po ritovima dunavskim od Ovče do Borče, tiho klizi čamac; neke sjenke vuku se po ritovima, da bi spasile svoju glavu.

    Stražilovo u mraku. Avala u mraku, odjekuje rafal mitraljeze, a Ratarskom ulicom jedna straža oklopnika tjera dva krvava čovjeka i bije ih kundacima. Odjekuje motor od poglavnikove džamije; Esesovci transportiraju nove pakete ljudskog mesa u Maksimir. Nad novim beogradskim grobljem grakću čavke. Tamo leži Petar, Selena, Bora je mrtav, Vesa je zaglavio, svi su mrtvi, a prozori Vojislava Ilića 34 su zamračeni, kuća je prazna, nema nikoga, Milan je negdje u štrazburškim kazematama, a kod Crnog Mačka u Zemunu lumpuju domobranski oficiri. Skitali su se po metohijskim i kosmetskim garnizonima, kao carski i kraljevski politički sumnjivci, kao deklasirani tipovi, vrijeđani, popljuvani i ponižavani od Kajmakčalanaca, a sada su kod zemunskog Mačka ulovili svojih pet historijskih minuta za rep, i sada slave pobjedu.

    Tiho tečem ispod Nebojše Kule i Ružice Crkve, odraz crvene signalske svjetiljke treperi nad blatnom vodom, potitravajući na tihom ogledalu: kao lubenica klizi vodom jedna ljudska glava. Gdje je Dragiša? London javlja da je on jedan od intelektualnomoralnih generalštabskih oficira Dražinih. Požarevački Ribarčev mentalitet doveo je toga čovjeka do Draže, pogled na svijet tog deklasiranog srbijanskog rezervnog oficira bio je od uvijek palanački. S njime tone jedan od najzanimljivijih talenata naše beletristike poslije Prvog svjetskog rata.
    U gradu je sve tiho. Nema nigdje čovjeka. Od Zmaja od Noćaja i od Rige od Fere odjekuje motor: noćni pretresi. U sjeni Barjakdžamije bdije Marko. Šta radi Marko?
    Dorćolske konture sa sitnim kućicama, stari dorćolski krovovi, sve od Bataldžamije do Tašmajdana prazno, a ja tečem niz Moravu, spavaju monasi u Ljubostinji, na Goču tišina.1912. Topčiderski jorgovan miriše, šume na vjetru stari terazijski kestenovi, lipe Rakićeve na Vračaru, od Remeta do Golupca, do Demirkapije, od Ostrogona do Jasenovca i do Siska, sve je tako sitno kao na krvavom dlanu, i tetenjska padina,
    ostrogonska bazilika, višegradske ruševine, taj jedinstveni patos anžuvinskih dana.

    Tečem ispod budimskih mostova: preko Szechenijevog mosta prolaze konjanici. Synkope tankih konjskih nogu na tom elasticnom mostu s odjekom kopita daju tom kretanju kavalerije karakter čudnog scherza: kao da pljušti grad pod daskama mosta; oko Savskog
    mosta u Zagrebu odjekuje bjesomučna paljba: od Odre i Gorice grme topovi. Topovska grmljavina u tišini noći polagano se razlijeva nad sljemenskim reljefom: putuju mračne lopte zvukova i rasplinjuju se nad zvonicima šestinskim...Mnogo grobova, beskrajno mnogo zaklanih mrtvih mladosti i poraženih vojska: Laudonove, von Mackensenove, von Kleistove, von Lohrove, von Rendulicheve i slavne Armade vojskovođe viteza
    Kvaternika i njegovih generala Matusića i Slavka Štancera.
    Od Podsuseda odjekuju vozovi smrti. Niz Savu od Brežica do Zidanog Mosta vojnički transporti, a od Litije do Ljubljane, oko Trbovlja tišina.
    Uznemirile se sove i noćn eptice od pucnjeva. Blatna Sava od Zaprešića do Rugvice, od Podsuseda do Sevnice i Reichenburga, crvene svjetiljke vojničkih transporata, a ja putujem uzvodno Savom i Ljubljanicom i stao sam pred Jušovom kućom. Noć je.
    Juša nema, on je negdje u Italiji, daleko je, možda nije živ. Šelenburgova je prazna. U Novinšekovoj brijačnici u polumraku u kutu, u odrazu staklenih, brušenih ogledala, Novinšekova ili Riberšekova glava. Brončano poprsje osvijetljeno zelenkastom trakom svjetiljke, koja pada kroz pukotinicu gvozdene rolete u potpuno praznu sobu, gdje nema nikoga, samo jedna busta ( ? ) ljubljanskoga brijačkog majstora.

    ...

    Republika br.10-11, listopad-studeni 1952.
  7. Avatar od  tetkaD
    Ljusture i sustine

    Ne, zivot se ne sastoji od svojih pojavnosti, već od onoga što se ne vidi; sav vidljivi svijet nije sadrzan u svojim ljusturama, već u sustinama; o ljudima ne treba suditi po licima, već po srcima.

    Ni vjera nije sadrzana u izgledu bogomolja, u onome sto grade svestenici i tradicija, već u onome što se krije u dusama i sto postoji u namjerama.

    Ni umjetnost nije u onome sto cujes usima, bilo da je to tiho zvucanje pjesama, zvonjava rijeci u kasidama, ili linije i boje koje na slici opazas ocima. Umjetnost je u onim nemustim, treperavim distancama između tonova u pjesmama; u onome sto do tebe dospijeva posredstvom kaside, a sto je u dusi pjesnika ostalo neizgovoreno, mirno, samotno; u onome cime te slika nadahnjuje, gledajuci je, vidis nešto dalje i ljepse od nje.

    Ne, brate,ni dani ni noćinisu sadrzani u svojim pojavnostima; ni ja, koji sam samo putnik u vremenu, nisam sadrzan u ovim rijecima koje ti izgovaram, osim tek toliko koliko su rijeci u stanju da ti prenesu moju nutrinu. Zato me ne smatraj neznalicom prije nego sto dokucis moje tajno biće, a ne smatraj me ni genijem prije nego sto oslobodis moje biće onoga sto sam od drugih preuzeo. Ne reci: On je skrtica tijesne ruke, prije nego sto moje srce sagledas, ili da sam plemenit i blagodaran prije nego sto saznaš šta me podstice na plemenitost i blagodarnost. Ne smatraj me ni zaljubljenikom dok ti se moja ljubav ne objavi u svoj svojoj svjetlosti i zaru, niti me smatraj praznim dok ne dotaknes moje krvave rane.

    Kahlil Gibran, Mirisni plodovi du
    se
  8. Avatar od  tetkaD
    ,

    Tad jedan ratar reče: Pričaj nam o Radu. A on odgovori rečima ovim:
    Vi radite da biste održali korak sa zemljom i duhom zemlje.
    Jer, biti jalov znači otuđiti se od godišnjih doba i iskoračiti iz litanije života što kroči u sjaju i ponosnom povinovanju put beskraja.
    Dok radite, vi ste frula kroz čije se srce šapat sati promeće u muziku.
    Ko će od vas da bude trska, nema i zamukla, kada sve druge pevaju zajedno i uglas?
    Stalno vam govore da je rad prokletstvo, a trud nesreća.
    Ali ja vam kažem da radeći ispunjavate deo zemljinog najdaljeg sna, vama namenjenog kada je taj san rođen,
    I držeći se truda vi istinski volite život,
    A voleti život kroz trud znači biti najprisniji sa najskrovitijom tajnom života.
    Ali, ako u patnji svojoj nazivate rođenje nedaćom a izdržavanje tela kletvom koja vam je ispisana na čelu, onda vam ja odgovaram da ništa osim znoja sa čela neće izbrisati to što je napisano.

    Halil Džubran,prorok

    * * *

  9. Avatar od  tetkaD
    Šta ljudsko biće može učiniti šta ti i ja možemo učiniti da stvorimo potpuno drugačije društvo?!
    Mi ovdje sebi postavljamo veoma ozbiljno pitanje. Može li išta biti učinjeno, uopšte? Šta može biti učinjeno? Hoće li nam neko reći?
    Ljudi su nam govorili. Takozvane duhovne vođe, koji tobože razumiju ove stvari bolje od nas, govorili su nam pokušavajući da nas saviju i ukalupe u neki novi obrazac, i to nas nije odvelo daleko; sposobni i obrazovani ljudi su nam takođe govorili i ni to nas nije odvelo daleko.
    Rečeno nam je da svi putevi vode ka istini vi imate svoj put kao Hindu, neko drugi ima svoj put kao Hrišćanin, a neko treći kao Musliman, i svi se oni prepliću na istim vratima što je, kada razmislite, očigledan apsurd. Istina nema puta, i u tome i jeste ljepota istine, to i jeste život. Mrtve stvari imaju put jer su statične, ali istina je nešto živo, pokretno, nešto što ne počiva na određenom mjestu, nešto što nije hram, što nije džamija ili crkva, mjesto gdje vas nijedna religija, učitelj, filozof, ni bilo ko, ne može odvesti.
    Tada ćete uvidjeti da je ova živa stvar ustvari ono što vi zaista jeste vaš bijes, vaša okrutnost, vaše nasilje, vaš očaj, vaša patnja i tuga u kojoj živite. U razumijevanju svega ovoga je istina, i to možete razumjeti jedino ako znate kako da gledate na sve ove stvari u životu. A ne možete ih gledati kroz ideologiju, kroz prozor riječi, kroz nade i strahove.

    Krišnamurti
  10. Avatar od  tetkaD
    Vrijeme pripovjedanja i pripovjedano vrijeme se razlikuju koliko i ono što je zaista bilo i ono što ostaje. Za malo kim ostane nešto osim usmene predaje i slova na grobnom kamenju, za još manje njih ostane pisana riječ. Iza Alekse Šantića je ostao čitav Aleksa, svevremen i sveprisutan, koliko zbog onoga što je napisao toliko i zbog onoga šta i kakav je bio. U časnoj i poštenoj srpskoj trgovačkoj kući Šantića iz mostarskog Brankovca, znalo se da će muška djeca u ruci držati pero a ne motiku. Pero poštenu čovjeku trgovcu treba da popiše robu i naruči novu, da ispiše pismo u Venciju ili Beograd, da se javi rodbini u Beču i Srbiji. Nije Aleksin ćaća znao da će njegov sin perom ispisivati stihove i ljubavna pisma igračicama i glumicama, da će Aleksa cijeli život kupovati a ne i prodavati, putovati ali ne i fiansijski profitirati.
    Aleksa Šantić, dakle, nije izrastao u trgovca. Ali, izrastao je toliko da njegovo vrijeme nije bilo samo ono u kojem je živio, njegovo vrijeme je i ovo danas a prostor nije samo Mostar i Hercegovina. I danas, kad jeod nekad brojnih Srba Mostara ostalo malo ljudi i puno sjećanja, bez Šantića se ne može. U njegovo vrijeme, odricali su književnu vrijednost onom što je pisao. Ljudisku vrijednost nisu mogli. Niko nije mogao poreči da je Aleksa bio velik gospodin, mio svima iz sokaka i mahale, iz cijelog Grada Mostara. Lijep, stasit, uspravan i rječit, pristojan u ophođenju i pristupačan hamalu i profesoru jednako, nosio je tadašnji Mostar s lakoćom kojom je nosio filcani šešir i urešeni štap. Onda kad je većina mostarskih Srba izbjegla da spasi živu glavu i dostojanstvo čovjeku Srbinu važno koliko i život a kasnije iz bijelog svijeta dolazili da budzašto prodaju svoje kuće i imanja, Šantića nije bilo da to vidi. Srećom, srce bi mu pjesničko puklo usred njedara, zažalio bi što nije umro, da je nekim čudom živ. Njegov spomenik su prvo srušili a onda su ga ponovo postavili. Zasmetao im nešto. A onda zatrebao za nešto. Pritom su, sa švedskog stola njegovog uspravnog lika i djela uzeli ono što im je odgovaralo, ne pitajući ni Šantićeve ni ostale Srbe. Ni srpska Prosvjeta više nije srpska, odmetnula se od Beograda i Banjaluke i priznaje samo Sarajevski minder i vlast. A što se tiče Alekse, polegli ga i počeli ga čerečiti, sad kad tu nije ni njega ni onih koji bi ga branili. Zaboravili su, ne slučajno, da je Emina bila ljubavna pjesma. Važnije im je postalo što se pjesnik zvao Aleksa a ljepotica Emina, što nisu bili istoga roda i naroda. Zaboravili su da je pjesma Ostajte ovdje bila poruka Šantićevim komšijama a ne jednom narodu koji je pošao da sebi traži mjesto gdje će sačuvati svoj način života. A ostatak njegovoga ipak velikog opusa spomenut bi sporadično, tek kad bi se moralo, reda radi. Zaboravili su ono što su htjeli zaboraviti, kao što to već biva kod ljudi koji imaju pamčenje kao ribe. A Šantićeve pjevačke Gusle djeluju sad napose, bez onoga što se u Mostaru zove KUD Prosvjeta
    Ali, nije ni prvi ni zadnji put da uspravni Šantić ima sukob sa pripuzima oko sebe. Leži miran na pravoslavnom groblju u Mostaru, zna da je vrijeme najbolji svjedok. Ljudski je to, pjesnički, biti sam protiv svih i puno kasnije zbog toga biti cijenjen i rado i po dobru spominjan. A Aleksa Šantić nije bio trgovac čije račune niko danas ne bi čitao, Aleksa je bio velik čovjek i pjesnik kojeg se svi u Mostaru i šire rado sjećaju.
    Knjiga Danila Marića Gospodin Aleksa je vrijedna u obje svoje polovine, ista a nejednaka na ćirilici i latinici. Svjedoči poput kakvog okamenjenog diva kojem vrijeme i ideologije ne mogu promijeniti lice i visinu. Unutra je Šantić o kojem mi je djed pričao a ja ga nisam slušao, između redova je i onaj Aleksa koji se više volio diviti beharu i moru nego računati i sticati, na ponos mom i svom narodu, na diku i sreću moje Hercegovine, i na žalost svoga oca i brata koji su uporno od njega htjeli učiniti porodičnog čovjeka i dobrog trgovca. Tu, u ovoj knjizi je Aleksa Šantić, onaj kukavica koji se nije odrekao udobnosti i porodice radi ljubavi. Ali i onaj hrabri Aleksa koji je bio spreman umrijeti sam i siromašan da bi sačuvao sebe od promjene koju mu je svijet nametao. Tu je taj Šantić kojem je moj pokojni đed Nikola nosio krst na sahrani, onaj čija mi je nagrada uručena za stihove. Mirišu priče Danila Marića, i latinično i ćirilično, na mostarske sokake i behar, na kahvu i rahat lokum. Vidi se Šantićev skromni sobičak kroz napola zazidan prozor koji je kanio zauvijek zatvoriti da ne bi bihuzurio komšijinu žensku čeljad pomisli da bi ih muškarac, usto i inovjerac, mogao vidjeti nepokrivene.
    Ja sam od Alekse Šantića, iz onoga što sam saznao iz njegovih pjesama i što su mi o njemu i njegovima rekli drugi, i od onoga što sam povjerovao (jer, nije danas svakome sve ni vjerovati), sklopio živog a velikog čovjeka i pjesnika. I ova knjiga koju sam čitao prije Vas, dodala je nešto tom mom Aleksi. Dok sam čitao, nijednom mi nije zamirisalo na ideologiju i druge neiskrenosti. I, mislim da će ovo djelo, Marićev Gospodin Aleksa, i na ćirilici i na latinici, učiniti isto. Dovest će vam Šantića i Mostar, tiho i nenametljivo, pozdraviti vas dodirom rukavice po filcanom šeširu, blagim podizanjem štapa i osmijehom čovjeka toliko dobrog, duševnog i lijepog da ga ni njegov narod ni njegova Hercegovina ne mogu i ne smiju zaboraviti.
  11. Avatar od  tetkaD
    Ларпурлартизам одумре. Издише. Бори се са последњим дахом традиције. Од пепелних остатака културних гена данашњи уметници праве бургију. Бургију која урања у мозгове, уништава машту, центар за равнотежу, емоције, ситост. Све израслине надограђиване културе, што стају у једну деценију, закржљале су. Немају времена пред собом да се развију. Да оплемене наше скучене душе, да својим бесмртним крилима прхну и одувају са наших маски учмалост, користољубље, нестрпљивост, одсутност, гнев, љубомору, прождрљивост, похлепу, гордост... Мутацијом њихових гена добили смо представу - шарену лажу која обиграва око стегнутог видика. Уметност се спрема у мултипрактику. Има своје састојке: 0,5 гр. мозга, 1 гр. маште, 2 гр. акције, 10 галона дијареје и једно буре познанстава која воде до финалног производа - новца. Уметност има и своје радно време - налик је менаџеру. Има леп осмех, али производ који нам нуди је безначајан, умивен, стерилан, додуше лепо упакован, али када проговори (ако проговори) има непријатан задах (то мора да је због очаравајућег мириса садржина из дебелог црева које су главни њен састојак). Традиција одумире, ћириличним писмом још само у школама пишу сваки други писмени задатак. Речи се скраћују, нестају описи, доживљаји стварности претачу се у економисање временом, људима, новцем. Људи одумиру. Улице су сиве, несталне у својој прекривености малограђанштином. Деца су жртва борбе против ХИВ-а, глади, рака, алкохолизма, наркоманије, педофилије. Помоћ оболелој деци, не подразумева и помоћ здравој деци. Свет врти где бургија неће. Уступак је учињен богатима. Они су овај наш свет њихова потомства ће наследити предачку грамзивост. Духовно осакаћени, силоваће природни ток ствари. У будућности људи неће бити. Остаће сива магма лавине коју данас називамо светом. Запитајмо се: Где идемо? Куда идемо? Ко су ти богати људи? Да ли су богати? Зашто мутава перцепција стварности живи? Да ли смо уплашени? Може ли се са страхом живети? Могу ли деца бити деца у данашњем свету који врти где бургија неће? Слобода је укинута. Скували смо је. Зачинили привидом. Огледамо се у тој чорби психотичне стварности коју називамо демократијом. Кушамо је. Гладни смо светиња.

    izvor
  12. Avatar od  tetkaD
    Čovjek želi moć (rekao je, gledajući u Mula Ibrahima, koji je pažljivo slušao). Zato što živi, što se kreće, što se sudara s ljudima. A želi da nešto ostavi iza sebe, da nešto stvori, da ne bi samo bitisao, kao drvo. I izgleda mu da je nešto postigao, da je snažan i važan, da može mnogo. Ali bog učini da odjednom progleda i vidi, ne ovim očima, već onim drugim, vidovitijim, da je samo zrnce pijeska u nesagledljivoj pustinji ovoga svijeta, sitan i nevažan koliko i mrav u mravinjaku. Da li mravi žele moć? Žele li da budu snažniji i značajniji od drugih? Imaju li svojih briga, muka, nesanica, očajanja? Ne znamo, i ne tiče nas se, suviše su sitni za nas. Zar onda ne bi mogao da postoji neko veći i od nas, kome su beznačajne naše brige i nevolje? Mi ga ne vidimo, jer je neuhvatljiv za našu misao, osjetimo ga samo kad nam se u nečemu pokaže njegova volja. Ni, mrav ne vidi čovjeka cijelog, zbog svoje veličine čovjek i ne postoji za mrava, vidjeće samo prst, ili grančicu, ako mu prepriječimo put, osjetiće potres ako rasturimo mravinjak. A čovjek prema vasioni sitniji je nego mrav. I zašto bi postojao samo čovjek i njegov način mišljenja? Svijet je postojao i prije nas, postoji i mimo nas, postojaće i bez nas. Hoće li svega nestati ako svi ljudi pomru? Neće. Sve će ostati, i ono što znamo i što ne znamo, samo nas neće biti. Mnogo je tajni kojima se ne možemo ni približiti, a kamoli ih razjasniti. A možda je najveća tajna smrt, tajna i užas. I kad ne mislimo na nju, ona misli na nas. Sačekuje nas na nekom ćošku, uvijek nespremne, i sve što je bilo, više nije. Uzalud smo prošli ovim zemaljskim putem, uzalud se nadali, uzalud tugovali zbog gubitaka, uzalud se radovali zbog uspjeha, sve uzalud. Smrt čini besmislenim i život i ono što se u životu stvara. A iza te strašne kobi, nepoznata tama. Znaš kraj, a ne znaš ništa o njemu. Pomiriti se s njim ne možeš, a ništa ne možeš izmijeniti. Po našoj volji to se ne dešava, jer bi malo ko htio da umre, već po nekoj svemoćnoj volji o kojoj ništa ne znamo, osim da je neumoljiva i do kraja dosljedna, možda je neki sveopšti duh, nimalo sličan našem, a nesaznatljiv, jer je van našeg iskustva. Ako ga ne možemo saznati, ne znači da ga nema. On ga ne zamišlja po ljudskoj slici, već kao nadnaravnu snagu, i nadnaravni um, koji hladno ravna vidljivim i nevidljivim svijetom. Uzaludno ga je moliti, uzaludno preklinjati, jer njegove mjere i razlozi nisu ljudski, a kakvi su, ne možemo čak ni naslutiti. Eto, i sam kaže: on i njegov, jer ne znamo šta je, niti je naš jezik sposoban da izrazi ono što naša misao ne može dokučiti. A ako je tako, a sigurno jest, nemoguće je zamisliti da taj svemirski duh igra nedostojnu igru s ljudima, puštajući ih da protrče kroz život, dolazeći iz ničega i nepovratno odlazeći u ništa. Bilo bi to besmisleno traćenje tolike snage. Mnogo je vjerovatnije, i logičnije, i manje uvredljivo, da je tijelo smrtno a duša besmrtna, duša je djelić sveopšte svemirske energije, poklonjen nam, privremeno ustupljen, na rođenju, koja će živjeti svojim nepoznatim životom i poslije smrti tijela, ili će se useliti u novorođenče, da nastavi svoje vječno kretanje. Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja, kako se može izgubiti sve čovjekovo? Mora biti da život postoji po nekom višem načelu, a ne samo po besmislu, po zlu, po ludilu!

    Meša Selimović
  13. Avatar od  tetkaD
    "Šuma, rašireni simbol sveta....u legendama i bajkama u njoj obitavaju tajanstvena, najčešće preteća bića (veštice, zmajevi, divovi, patuljci, lavovi, medvedi, itd), što otelovljuje opasnosti sa kojima mlada osoba mora da izađe na kraj kada tokom inicijacije želi da postane odgovorna osoba.

    u snovima mračna šuma upućuje na fazu dezorjentisanosti, na predeo nesvesnog, u koji svesna osoba stupa samo sa oklevanjem. treperavo svetlo između stabala, koje se često pojavljuje u bajkama, označava nadu u postojanje mesta istine i sigurnosti.

    sama šuma kao nesređena divlja priroda smatra se jezivom i pretećom, a mašta je često naseljava i divljacima, ženskim figurama od mahovine i drveta, ali i vilama koje mogu biti od pomoći.

    s druge strane, za produhovljenog čoveka šuma može da postane skrovito mesto odvojenosti od meteža života. eremiti se plaše opasnosti šume jer ih čuvaju više sile.

    u smislu dubinske psihologije, šuma se često tumači kao ženski princip, nepoznat mladom muškarcu, koji tek treba da istraži. sasvim uopšteno govoreći, u njemu vlada "zeleni, ponekad rasvetljeni, ponekad tamni sumrak nesvesnog, spolja nevidljivog života". šuma kao simbol u snovima sadrži raznorazna bića i u njoj može da se sakuplja ono što jednom možda može da stupi u predele našeg duševnog kulturnog pejsaža".
  14. Avatar od  tetkaD
    Sva naša stremljenja, sve što u životu činimo, u krajnjoj liniji usmereno je na jedno: Da pod nekim vidom pobedimo smrt. Produženjem života, stvaranjem potomstva, umetničkim stvaralaštvom, naučnim dostignućima, metafizičkim udubljivanjem, sozercanjem, verom, predavanjem uživanjima, putovanjima u kosmos, savlađivanjem i iskorišćavanjem prirode... U suštini, reč je o težnji nekrofiličara, koji su u centar bivstvovanja stavili smrt. Ništa tu ne remete iznuđeni odgovori tipa: Smrt je ono što me se uopšte ne tiče, smrt je deo života, smrt je prirodna stvar. Šta reći o savetu: "Seti se da si smrtan"? Pod moralizatorskim velom kriju se izvori brojnih psiholoških oboljenja i obuzimajućih strahova. Stravična je, i nadasve istinita, ta Sioranova svagdašnja svežina smrti...

    Negde u dubini svetluca iskra spoznaje da je smrt nužno ishodište svih neostvarenosti i nesavršenosti. Takvima kakvi smo, jedino je smrt ta koja nas čini neponovljivim i nezamenljivim; jedino je smrt zaista sasvim lična stvar svakog od nas ponaosob.

    Ljudi ne postoje nužno. Niko od nas ne postoji nužnim načinom. Kada bi naše bivstvovanje bilo nužno, smrt ne bi postojala u vidu skončanja. Izgonom iz Raja, shvaćenim u jedino mogućem simboličnom smislu, dakle: kao napuštanje (prepuštanje, ispuštanje) usled neobjašnjivog i (još uvek) nesaznatljivog sagrešenja, ostvarena je bačenost nužnog i savršenog bivstvovanja u svet, u slučajni život koji u sebi podrazumeva neminovnu smrt.
  15. Avatar od  tetkaD
    "...Ima u dusi mojoj oziljak koji samo u snu boli.
    I ne znam od kog bola on je ostao,i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dusu..." Takva je nasa dusa.
    Ispunjena uspomenama koje nas rastuze,nasmeju,zabole. Ponekad namjerno diramo te stare oziljke iako znamo da nas ceka neprospavana noc. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tudje nebo i uzalud trazimo one zvjezde ka kojima smo nekad davno upirali ceznjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalackih ljubavi.Pa se naprezemo da cujemo onaj ljetni povjetarac sto je saputao u krosnjama drveca ispod kojeg smo se,drzeci svoju prvu ljubav za ruke,skrivali od radoznalih pogleda. Ali...umjesto tog sapata samo uzdah srca svoga cujemo. Prohujalo je vrijeme i mnoge vode protekle....nema vise ni parnjaca ni zvizduka vozova koji su najavljivali da smo blizu onog koji nas na nekom sivom peronu ceka uzdrhtalog srca.Niti iscekivanja postara da nam glas od voljene osobe donese pa da po ko zna koji put procitamo rijeci koje su drhtavom rukom pisane; "ljubim te", "mislim na tebe", "nedostajes mi".Pa prislonimo pismo na grudi i uzdahnemo od nekog slatkog bola sto nam kroz srce mine... Od svega ostase samo uspomene od kojih se pobjeci ne moze.Cak i kada bi znali put sto vodi u zaborav,mi nebi posli njime.Vec se uvijek istom stazom vracamo sto vodi do mora uspomena.I uronimo u te talase koji nas miluju,nose,vuku u dubine....I plovimo,plovimo ka onim nekim dalekim,nedostiznim obalama sto nas svake noci zovu i mame. I onda se odjednom probudimo jer se uplasimo da cemo potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena.A kad se pogledamo u ogledalo...vidimo ispod ociju nekoliko sitnih kapi...blistavih...slanih..."

    (D.Maksimovic)
  16. Avatar od  tetkaD
    "Došao sam do saznanja da povremeno moram da podsjetim sebe, da se svrha života ne sastoji u tome da se završe svi poslovi, već u tome da treba uživati u svakom koraku duž životnog puta. Zapamtite, kada vas jednom ne bude bilo, biće i dalje nezavršenih poslova. I znate šta? Neko drugi će ih obaviti umjesto vas. I zato ne gubite vaše dragocjene trenutke žaleći zbog toga.

    Ironično zvuči, ali kada obuzdate svoju slavoljubivost, pažna koja vam je bila potrebna od drugih biva zamijenjena tihim unutrašnjim samopouzdanjem. A izvor tog novog psihičkog stanja krije se upravo u dopuštenju da i drugi budu uspješni i slavni.

    Najveća želja ljudskog srca je da ga saslušaju i čuju. I oni koji nauče da slušaju najviše su voljeni i cijenjeni. Oni koji imaju naviku da ispravljaju druge, često su vrijeđani i izbjegavani.

    Kada želite da promijenite nekoga to ne govori ništa o toj osobi ali definiše vas kao nekoga kome je potrebno da bude kritičan.

    Ako se probudite ujutru sa osjećajem zahvalnosti, veoma je teško, ustvari je nemoguće da osjećate bilo šta osim mira.

    Nešto predivno počinje da se dešava sa jednostavnim shvatanjem da se životom, kao i automobilom, upravlja iz unutrašnjosti prema spolja a ne obrnuto. Ako se snažnije fokusirate na postizanje veće pomirenosti sa tim gdje ste, nego na zamisao gdje biste radije htjeli biti, počinjete da pronalazite mir istog trenutka u sadašnjosti. Zatim, kako se krećete, upoznajete nove stvari i nove ljude, nosite taj osjećaj unutrašnjeg mira sa sobom. Apsolutno je tačno da gdje god krenuli tu ste i vi.

    Jedan od osnovnih razloga zašto se mnogi usredsređuju na mane ili probleme drugih jeste pokušaj da izbjegnu samoanalizu.

    Ljudi sa kojima komunicirate biće opušteniji kada osjete da ih pažljivo slušate. Takođe ćete primjetiti koliko ćete opušteniji i vi biti kada prestanete da prekidate druge. Usporiće se vaš rad srca i puls, i počećete mnogo više da uživate u razgovorima nego da jurite kroz njih. Ovo je jednostavan način da postanete opušteniji i ispunjeniji ljubavlju.

    Biti u pravu, braniti svoje stavove, zahtijeva ogromnu količinu mentalne energije i često nas otuđuje od ljudi. Ne treba da žrtvujete svoje najdublje filozofske istine ili najiskrenija osjećanja, ali od danas, dopustite da i drugi budu u pravu!

    Da bismo pobijedili strah, najbolja strategija je da naučimo da vratimo našu pažnju na sadašnjost. Vježbajte da držite vašu pažnju u sadašnjem trenutku (ovdje i sada). Trud će vam se višestruko isplatiti."



    Citati iz knjige Ne gubite živce zbog malih stvari. - Dr. Ričard Karlson
  17. Avatar od  tetkaD
    Tvoja misao i moja

    Tvoja misao je drvo duboko ukorijenjeno u tle tradicije cije grane rastu u snazi neprekidnosti.

    Moja misao je oblak koji se krece u prostoru. Ona se preobraca u kapljice koje, kada padnu, obrazuju potok koji pjeva svojim putem do mora. Zatim, on se dize kao para prema nebu.

    Tvoja misao je tvrdjava koju ni munja ni oluja ne moze da potrese.

    Moja misao je njezan list koji se povija u svakom pravcu i nalazi zadovoljstvo u svome svijanju.

    Tvoja misao je stara dogma koja ne moze tebe da izmjeni niti je ti mozes izmjeniti.

    Moja misao je nova i ona me ispituje i ja nju ispitujem jutrom i vecerom.

    Ti imas svoju misao i ja imam moju.

    Tvoja misao ti dopusta da vjerujes u nejednaku borbu jakih protiv slabih i da prefinjeni podvaljuju prostim ljudima.

    Moja misao radja u meni zelju da kopam zemlju sa svojom motikom, da zanjem sa mojim srpom, da svoj dom gradim od kamena i maltera, da moju odjecu tkam od vunenih i lanenih niti.

    Tvoja misao te nagoni da se vezujes za bogatstvo i uglednost.

    Moja nalaze da se pouzdam samo u sebe.

    Tvoja misao podrzava slavu i pokazivanje.Moja me savjetuje i moli da odbacim uvazenost i da je smatram zrncem pjeska bacenim na obalu Vjecnosti.

    Tvoja misao u tvoje srce usadjuje drskost i nadmocnost.

    Moja u meni usadjuje ljubav za mir i za nezavisnost.

    Tvoja misao stvara snove o palatama sa namjestajem od sandalovine prosarane sa draguljima i posteljama nacinjenim od upredenog svilenog konca.

    Moja misao govori njezno na moje usi: Budi cist u tijelu i duhu cak i ako nemas gdje da spustis svoju glavu.

    Tvoja misao te podstice da tezis za titulama i polozajima.

    Moja me bodri na skromnu sluzbu.

    Ti imas svoju misao i ja imam moju.

    Tvoja misao je drustvena nauka, vjerski i politicki rjecnik.

    Moja je prosto nacelo.

    Tvoja misao govori o zeni lijepoj, ruznoj, cednoj, bludnici, inteligentnoj i glupoj.

    Moja u svakoj zeni vidi majku, sestru i kcer svakog covjeka.

    Predmet tvojih misli su lopovi, zlikovci i ubice.

    Moja iskazuje da su ti lopovi proizvod monopola, da su kriminalci potomci tirana, a da su ubice srodne ubijenima.

    Tvoja misao opisuje zakone, sudove i kazne.

    Moja objasnjava, da kad covjek pravi zakon, on ga ili prekrsava ili mu se pokorava. Ako postoji jedan osnovni zakon, mi smo svi jedno pred njim. Onaj ko prezire bijednika, sam je bijednik. Onaj, ko uzdize svoj prezir prema grijesnima, uzdize svoj prezir prema cijelom covjecanstvu. Tvoja misao je upucena na vjestaka, umjetnika, intelektualca, filozofa, svestenika.

    Moja govori o onima koji vole, koji su njezni, iskreni, casni, pravicni, ljubazni i o mucenicima.

    Tvoja misao podrzava judaizam, bramanizam, hriscanstvo, islam.

    U mojoj misli ima samo jedna univerzalna religija ciji su razliciti putevi samo prsti voljene ruke Vrhovnog Bica.

    U tvojoj misli postoji samo pojam bogatog, siromasnog ili prosjaka.

    Moja misao drzi da nema bogatih vec samo covjekov zivot; da smo svi mi prosjaci i da ne postoji dobrotvor osim samog zivota.

    Ti imas svoju misao i ja imam moju.

    Prema tvojoj misli, velicina naroda lezi u njihovoj politici, njihovim partijama, njihovim konferencijama, njihovim savezima i raspravama.

    Ali moja proglasava da znacaj naroda lezi u radu - rad na polju, rad u vinogradu, rad na razboju, rad u stavaonici, rad u majdanu, rad na sjeci drveta, rad u uredu i u stampi.

    Tvoja misao drzi da je slava naroda u njihovim herojima. Ona pjeva u slavu Ramzesa, Aleksandra, Cezara, Hanibala i Napoleona.

    A moja tvrdi da su pravi heroji Konfuchije, Lao Ce, Sokrat, Platon, Abi Taleb, El Gazali, Dzalal Eddin-el Rumi, Kopernik i Paster. Tvoja misao vidi moc u armijama, topovima, bojnim brodovima, podmornicama, avionima i otrovnim gasovima.

    Ali moja tvrdi da moc lezi u razumu, odvaznosti i istini. Ma koliko jedan tiranin da istraje, on ce na kraju izgubiti.

    Tvoja pravi razliku izmedju praktichara i idealista, izmedju dijela i sjeline, izmedju mistichara i materijaliste.

    Moja shvata da je Zivot jedan i da se njegove tezine, mjere i tabele ne podudaraju sa tvojim tezinama i mjerama. Onaj za koga ti pretpostavljas da je idealist moze biti praktichan chovjek.

    Ti imas svoju misao i ja imam moju.

    Tvoja misao se zanima za rusevine i muzeje, mumije i okamenjene predmete.

    Ali moja lebdi u oblacima i izmaglici koja se stalno obnavlja.

    Tvoja misao je ustolicena na lobanjama: Posto se ti njome ponosis, ti je, takodje, velicas.

    Moja misao luta po tami i dalekim dolinama.

    Moja misao vise voli bol smrti nego tvoju muziku i igranje.

    Tvoja misao je misao ogovaranja i laznog zadovoljstva.

    Moja je misao o onome koji je izgubio svoju zemlju, koji je tudjinac u svom narodu i usamljen medju rodjacima i prijateljima.

    Ti imas tvoju misao i ja imam moju.

    Halil Dzubran


  18. Avatar od  tetkaD
    Citat iz knjige Drugo telo

    -Ja u tvojim knjigama nista ne razumem.
    -Zasto bi morao da razumes? Moje knjige su kao svedski sto. Uzmes iz knjige sta hoces i koliko hoces s kojeg god kraja stola da pocnes. Ponudio sam ti slobodu izbora, a ti si se zbunio od obilja i od slobode kao Buridanov magarac sto je skapao izmedju dva plasta sena ne moguci da se odluci koji ce najpre pojesti.
    -Ne mislim ja samo o tebi. Govorim o tvojoj profesiji pisca. Danas si ti nepotreban. Dinosaurus. Najvise sto mozes u knjizevnosti u ovom trenutku da postignes to je da ti roman lici na prepricavanje neke od serija 'reality show'. Ono sto su u 18. i 19. veku bili ljubavni romani, danas su TV porno kanali od kojih se saznaje sta se nalazi ispod kad muskarac od odece ima samo zenu. Zasto da se mucis sa knjigom, kada mozes sve da vidis uzivo? Uz to, danas su u modi nedaroviti. Dok pisu, pisci ne koriste vise svoj talenat za pisanje, pa se ne moze ustanoviti imaju li ga ili ne. To je nesumnjiva dobit za pisce,a steta po citaoca i citalac vas zato napusta. I tebe i tvoju spisateljsku bratiju.....'

    Milorad Pavic
  19. Avatar od  tetkaD
    Prirodna otpornost zdravog jezičkog osećanja pred naletom birokratske retorike pokazala se slabijom no što bi bilo očekivati. Bolji ukus se nasleđuje, ali se, isto toliko, mora čuvati i negovati. Lepa reč ne istrajava nezavisno od uslova u kojima čovek živi. Da bi se govorilo svojim, prirodnim jezikom, valja živeti svojim, prirodnim životom. A priroda je sve ugroženija, u nama i oko nas. Načuli smo štošta, i to na brzinu prihvatili; pomešali smo svoje i tuđe; usvojili smo što se moralo, ali i što se nije. U narodni govor prodrla je leksika industrijskog doba, jezik katastarskog ureda, agrotehnike, politike, novina. Birokratija mu je nametnula svoje obrte i ludorije. Provrtniji ljudi kao da su samo to čekali: počeli su da fraziraju.

    Čovek iz naroda frazira svečano, s ponosom: on naglašava kako je u toku, kako zna znanje. U tome prednjače mlađi seljaci, oni koji bi, oblačenjem i ponašanjem, da uhvate korak s vremenom. Birokratski žargon dolazi odozgo, iz gradske civilizacije, širi se preko opštila, čiji je ugled u toj sredini nepoljuljan, raznoseći se preko javnih skupova, mitinga i konferencija, pa kako da mu neobrazovan a otvoren duh odoli? U ime čega? Ako u tom jeziku nisu istina, nauka, mera uglađenog izražavanja, u čemu su? Jezik uspešnije sredine, kolikogod izveštačen i nerazumljiv bio, ili baš zato, nadvladao je nemoćnu, zbunjenu prirodnost. U izveštačenosti i nejasnoći ima mađije; praznina začarava. Neprirodnost se prostodušnom čoveku čini kao odlika jedne kulture koja nesumnjivo stoji iznad njegove, agrarno-čobanske, pregažene tokom istorije. A birokratska retorika izdaje se za jezik nauke same; ona ima odgovor na sve teškoće i tajne. Što je najvažnije, ozvaničena je, posvećena. Ko hoće da bude ravnopravan neimar savremene povesti, valja da tu retoriku usvoji. Ona će mu pomoći da se približi najpozvanijima i najodgovornijima, onima koji drže konce u rukama, koji misle za druge.

    Mladi seljaci, odbacujući jedan način života koji nije bio prijatan ni lak, stali su da nadgrađuju i svoj govor, da osluškuju i prihvataju taj viši, beskućnički jezik. Sve im se predstavilo kao novost i pustolovina: izanđali obrti, tuđice, ali i neke naše, na selu ređe upotrebljavane reči. Čak i poštapalice, tj. prilozi ipak, takođe, naime, međutim mogu odavati negovanije izražavanje, a već o onome "rekao sam ti iks-puta" da i ne govorimo. Volim anegdotu o novopridošlom Beograđaninu, jučerašnjem seljaku, koji je susrevši zemljaka, razvezao priču: "Idem ti ja juče Balkanskom, pa siđoh do Gavrila Principa, kad, međutim... čuj mene: međutim! šta veliš, a?"
    ............

    Milovan Danojlić
  20. Avatar od  tetkaD
    Rechi su uvek sporije od istine.
    Ponekad je dobro otvoriti srce nepoznatim ljudima.

    Da sam mu prethodne vecheri otvorio srce, sada ne bih mogao da ga pogledam u ochi.

    "Doshli ste ovamo da pishete", rekao je," i sve cemo uchiniti da Vas nishta u tome ne omete, ponajmanje uspomene".
    Nisam mogao da se setim nijedne uspomene.

    "Ako drzhava ludi, da li i ljudi moraju da polude?"
    "Zar mislite da se taj proces odigrava u suprotnom smeru: da prvo polude ljudi, pa tek onda drzhava?

    Uvek ga je, naime, iznova chudilo kako se u tim neuspeshnim zemljama uspevala da stvori uspeshna kultura, makar ona bila samo zbir izuzetnih pojedinaca, onih koji su se izmicali neumitnoj sudbini...

    Neke stvari treba tako chitati: rano ujutru, potom popodne, pa uveche, pa u gluvo doba nocci. Svaki put te rechi, iako na izgled iste, kazuju sasvim druge stvari. Ono shto je ujutru zabrana, uveche mozhe da bude poziv; oshtrine u podne obichno otupljuju negde oko ponocci; po naglom budenju, rechi su samo ljuspe i zvone kao prazne kutije od sardina.

    I najmanja sigurnost, pomislio sam, vishe vredi od nesigurnosti.

    Ponekad verujem da ova zemlja uopshte ne postoji, da smo je svi zajedno izmislili, i da ce jednom morati da dodje trenutak kada cemo uvideti da zhivimo u praznini.

    Ranije sam mislio da je "daljina" samo druga rech za putovanje, posle sam shvatio da se putuje iznutra, u sebi, i da spoljashnji prostor nema nikakve veze s tim. Jedno vreme nisam verovao u daljinu, kao shto neki ljudi ne veruju u Boga; nishta me nije moglo ubediti.
    Potom sam "daljinu" pocheo da zamishljam kao "bekstvo", a poshto sam o "bekstvu" uvek mislio kao u "utochishtu", "daljina" se pretvorila u neku vrstu "utochishta", koje sam, s druge strane, uvek zamenjivao rechju "gost", ali ne u smislu "radost u kucci", nego u smislu "tudjinac" ili, jos bolje, "chovek pod nepoznatim krovom".

    Prevalio sam toliki put, pomislio sam, da bih svoj zhivot sveo na ono od chega sam hteo da pobegnem.

    Neka imena, naravno, ne znache nishta; neka seccanja su samo nachin da se bolje zaboravi.

    Nikada niko nije uspeo da pobegne, jer bezhi se samo od sebe, ni od koga drugog.

    Ako zemlja u kojoj zhivim, nije vishe moja, a kucca u kojoj stanujem pripada nekom drugom, chiji sam onda ja, kome pripada moje telo?

    ... stari svet je mrtav za sve njih, Evropa jos samo nama neshto znachi. Ovo je novi svet, ovde niko nema razumevanje za oklevanje.
    U Evropi, vazduh se dishe, a ovde se vazduh jede. U Evropi zhivi se jedan zhivot, a ovde se svako menja i svako, za vreme jednog zhivota prozhivi najmanje chetiri. Kada se Evropa raspada, ljudi hodaju kao muve bez glave, a ovde, ako se neshto ikada raspadne, samo promene masku. U Evropi, samocca je oblik izgnanstva, a ovde je nachin zhivota. Niko odavde ne izlazi zhiv."

    David Albahari
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja