Obicna prica
Autor:
, 02.07.2008 u 02:48 (1289 Pregleda)
Rasipam misli po reci... gledam prema nebu... priroda je nacrtala dugu, koja mi izmamljuje osmeh. Zasto ne potraje jos samo malo duze, da upijem svu tu lepotu prelivanja boja i oblika.
Nizvodno su virovi i moje rasute po reci misli, progutace jedan talas, kao i sve druge misli koje se u svakom danu gube, ko zna gde. Koliko vrede nase misli koje nam struje kroz mozdane celije, svakog trenutka, cak i kada spavamo?
Nesto me nagoni, da ustanem sa klupe na kojoj sam opusteno sedela, posmatrajuci reku, sumu s preke strane, pokoji ribarski camac koji klizi i gubi se iza rukavca... a jos uvek nije bilo kasno, jos uvek nije pao mrak... ali mesto me vise nije drzalo!
Prelepa reko, nadam se da cu ti sutra ponovo doci, s nekim novim mislima na poklon!