Stari pirotski zanati koji žive i danas - Blog - VojvodinaCafe Forum
Pogledaj RSS Feed

Dragan-che

Stari pirotski zanati koji žive i danas

Ocenite unos


Kada kažete ćilim, ćupovi i kačkavalj, sasvim je sigurno da će vaša prva pomisao biti Pirot. Nekada poznat po velikom esnafu, pirotski kraj je do današnjih dana sačuvao samo nekoliko zanata.

Tradicija tkanja, šivenja, pravljenja ćupova od gline, te izrada kačkavalja jedinstvenog ukusa održava živom bogatu pirotsku prošlost i u 21. veku.

Zlatno doba starih pirotskih zanata

Pirot s kraja 19. i početka 20. veka bio je grad trgovaca, zanatlija i poljoprivrednika. Skoro 200 vrsta zanata se svakodnevno obavljalo u ovom gradu. Abadžije, berberi, dunđeri, drvodelje, jorgandžije, kujundžije, kovači, pinteri, sarači, šnajderi, obućari – poslovi u Pirotu su bili raznovrsni i mnogobrojni.

U Muzeju Ponišavlja u Pirotu čuvaju se podaci o prvim zanatskim radnjama otvorenim još za vreme Turaka, sredinom 16. veka. Od oslobođenja od Turaka do Prvog svetskog rata u ovom kraju je veštim rukama radilo čak 3.640 zanatlija. Sa razvojem industrije u 20. veku, međutim, polako opada interesovanje za zanate, pa tako 1964. godine, na primer, u Pirotu radi samo 582 majstora.

Moderne tehnologije i industrijalizacija u 21. veku okrenule su čoveka od rukotvorina, pa se može sa punom slobodom reći da je zanatstvo u izumiranju. Ipak, do današnjih dana održali su se ćilimarstvo, grnčarstvo i izrada kačkavalja, po kojima se Pirot prepoznaje nadaleko.

Ćilim – ogledalo starog Pirota

Tkanje ćilima oduvek je značilo veštinu stvaranja jedinstvene lepote. Nekada simbol bogatstva, ćilim je bio obavezan deo devojačke spreme, odnosno miraza, njime se ukrašavala kuća – zidovi, kreveti, stolovi. Pravljeni od mekane vune, šareni i živopisni pirotski ćilimi su takođe bili neizostavni detalj fijakera i pokrivka za konje.

Pokloniti ćilim bila je stvar prestiža, tako da se darivao ne samo mladencima, već i državnicima i cenjenim ličnostima. Kao statusni simbol, ćilim nije bio samo dekoracija građanskih kuća, već je krasio dvorove Karađorđevića i Obrenovića.

Jednobojni, šareni, jednostavne ili bogate ornamentike, ćilimi su najpre bili delo ženskih ruku, pravljeni za potrebe domaćinstva. O zanatskoj proizvodnji ćilima može se govoriti već u 19. veku, kada su ih žene tkale po porudžbini i za trgovce.

U zavisnosti od toga koliki ćilim se tka, na vertikalnim razbojima u posebnim zanatskim radionicama, radilo je dve do deset žena. Ćilimarke su izrađivale prava umetnička dela od fine i tanke vune. Vuna je bila ravnomerno opredena i bojena kod bojadžija.

Za tkanje ćilima najznačajnija je bila izvežbanost i veština prstiju, a najlepša tehnika tkanja bila je tehnika klečanja. Klečanje se izvodilo uz pomoć potke namotane prstima u guženke. Guženke ili gužvice su zapravo zamotuljci vune, a bilo ih je u onoliko boja koliko treba za jednu šaru. Nekad se radilo u dve, nekad u tri, pet, pa i više, i tu su vešti prsti dolazili do izražaja. Šara se pravila uz pomoć posebnog drvenog češlja, koji se zove tupica.

Grnčari – „kaljavci“ koji su stvarali umetnine

Veština pravljenja ćupova i drugih proizvoda od gline održala se do današnjih dana kao prava zanatska umetnost. Sa ukrasima ili bez dekoracija, rađeni iz kalupa ili na nožnom kolu, grnčarski predmeti i u 21. veku predstavljaju lep detalj u domu, a sve je više domaćinstava koja je koriste i u kuhinji.

Uprkos tome što je industrijalizacija znatno potisnula keramičke predmete iz svakodnevne upotrebe, mnogi tradicionalni keramički oblici kao što su đuveči, testije, tanjiri, vaze, lonci, saksije, pa i čaše i džezve proizvode se i danas.

Zanimljiv je podatak o tome kako se nekad obrađivala glina. Grnčare su često nazivali „kaljavcima“, jer su glinu najpre gazili nogama, a potom je mleli u ručnim presama. Ovo je bio najteži i najprljaviji deo posla, te stoga rezervisan isključivo za muškarce. Neretko bi se u proces uključivala čitava porodica, pa su tako muškarcu koji radi u nožnom kolu žene donosile glinu, mešale je, odlagale na policama za sušenje i slično. Najmlađi ukućani bili su zaduženi za prodaju gotovih proizvoda na pijacama.

Grnčari danas koriste posnu crvenu i belu glinu, a njen kvalitet raste sa svakim prosejavanjem. Naravno, nožno kolo, mlin i presa sada rade na struju, te je ovaj posao mnogo lakši. Za vešte ruke koje vole da stvaraju, grnčarstvo je zbog toga više od hobija, pa čak i dobra prilika da se zaradi.

Zarada je jedan od najčešćih motiva koji nagoni savremenog čoveka da se vrati starim zanatima, pa se uz obradu keramike mnogi posvećuju obradi kože i drveta, a u Pirotu posebno – obradi mleka i pravljenju čuvenog kačkavalja.

Kačkavalj kao delikates

Po receptu starom skoro dva veka u Pirotu i okolini se pravi kačkavalj, brend poznat širom sveta po svom jedinstvenom ukusu. Da bi se napravio samo jedan kilogram kačkavalja potrebno je najmanje 12 litara mleka.

Izrada podrazumeva upotrebu posebnih kalupa, a krajnji rezultat zavisi od temperature koja se specijalno podešava. Pre nego što se smesa stavi u kalup, nekoliko puta se meša i ujednačava. Nakon toga jako je važno da na određenoj i ujednačenoj temepraturi zri nekoliko meseci. Za to vreme pogače se okreću nekoliko puta. Pirotski kačkavalj se pravi od kravljeg i ovčjeg mleka, a zbog svog tradicionalnog recepta nalazi se na listi nematerijalnog kulturnog nasleđa naše zemlje.

Duga tradicija pravljenja kačkavalja posebno se neguje i čuva u Mlekarskoj školi u Pirotu, gde više od pola veka majstori zanata i učenici prave ovaj pirotski delikates. Uz ćilimare i grnčare, oni su poslednji branioci bogate zanatlijske prošlosti pirotskog kraja.

Komentara