08. I 1993. PETAK
02,30 h
Bio sam u njoj. Plakala je. Ne zbog neizdržljive čežnje da svojim osećanjima prodre i stopi se sa mnom, već što se nešto tvrdo, hladno i nemicajuće uskopistilo uporno pred tom čežnjom i osujećivalo joj svaki napor da mi se potpuno i bez ostatka predaje.
12. IV PONEDELJAK
Pustite me prijatelji, poznanici, rođaci, ljubavnice, obaveze... Hoću da znam da ne postojim.
15. IV ČETVRTAK
02,45 h
Svetlost lampe pomaže mi da nad rečima Dolgopolova i prikazima života i remek dela slikarskih majstora, opkrojim svoju tugu. Sa gramofona utihnuli tonovi lišenosti Erika Satia. Sad kroz otškrinut prozor nenametljivo, ne rastačući mir, dopire minimalistička muzika kišenja.