12.XI 1988. SREDA
Kad misli i osećanja pritisnu dušu odem na groblje; onda... grob, u zemlji kosti moje nane, nem govorim; sav jad i mučninu njena otišavša duša, žednja zemlja upija - u meni mir i nekakva teška, punoćom čudnom zadojena praznina; grob... u meni živa uspomena.
Ili odem na reku; velika, mutna, neprozirna voda, nesebično sa obala duše mulj i sav nanos spira; niz vodu otplovi tegoba - u meni laka, čista praznina.
Ili dopustim da me papir isprovocira; reči, tegoba na hartiju prolivena - u meni radost, divlja praznina.