VojvodinaCafe - Lov na "Dunavske kitove" u XVIII i XIX veku
    • Lov na "Dunavske kitove" u XVIII i XIX veku

      Tokom 18. i 19. veka dunavski alasi iz bačkog Podunavlja, posebno oni iz Sonte i Apatina, išli su dva puta godišnje, s proleća i jeseni, u lov na najveću dunavsku ribu – morunu. Moruna ili beluga, kako je još nazivana, riba je iz porodice jesetri i živi u Crnom i Kaspijskom moru, a tokom razmnožavanja migrira u slatke vode velikih reka iz sliva ova dva mora – Dunava i Volge.



      Ima kratka trouglasta usta i pljosnate niti brade, kao i vretenasto telo, slično ostalim jesetrama, samo nešto zdepastije. Gornja strana njenog tela bila je najčešće tamnosiva, a trbušna strana prljavobela. Ranije je migrirala sve do iznad Budimpešte i do gornjeg toka Dunava, ali su, izgradnjom hidrocentrale Đerdap i pregrađivanjem Dunava, ove migracije zaustavljene pre više od pola veka. Težina najveće slatkodvodne ribe kretala se i do 300 kg, mada je bilo primera da bude teška i do jedne i po tone, a dugačka i do osam metara. Neki primerci morune mogli su da dožive i starost od jednog veka, prenosi portal Ravnoplov.

      Nemački pisac, putopisac i istraživač Fridrih Vilhelm fon Taube pisao je 1777. g. kako ovdašnji lovci na morunu, nakon ulova, uspevaju da iskoriste sve delove ribe: “Kod morune se sve iskorišćava. Njeno pečeno meso nalik je na teletinu i vrlo je prijatna hrana. Od njene ikre pravi se kavijar, koji Iliri u Slavoniji, Srbiji itd. zovu ajvar. Od njenog mehura pravi se riblji lepak, koji je poznat pod imenom riblja klija. Od kičme i drugih kostiju i hrskavice umeju Iliri da zgotove svakojake sitnice…”. Svakako, kavijar (ili ajvar) od morunine ikre bio je najpoznatija poslastica, koja je dolazila i na vladarske trpeze. Kod većih ulovljenih primeraka morune, bilo je od nekoliko desetina, pa do nekoliko stotina kilograma ikre. Čuveni kladovski kavijar prestao je da se proizvodi šezdesetih godina prošlog veka, nakon što moruna više nije mogla da se lovi uzvodno od Đerdapa.

      Oskudni su podaci o najvećim ulovljenim morunama u 18. i 19. veku, ali je zapisano da je moruna od 700 kg ulovljena kod Zemuna 1793. godine, a da su na Đerdapu lovljene morune od po 500 kg. U podunavskom sremskom selu Suseku još je polovinom 20. veka ulovljena moruna teška 400 kg, koja se zaglavila između šlepova za prevoz žita.

      Prema sačuvanim zapisima iz 1838. g. sonćanski i apatinski alasi lovili su morunu, oko ušća Drave u Dunav, dva puta godišnje – tokom marta i aprila i od septembra do novembra. Za lov na morunu alasi iz Apatina i Sonte upotrebljavali su nepokretan udičarski alat sa pampurima (tzv. struk, sa velikim brojem udica), ali je moruna lovljena i mrežom (tzv. vlakom). Poslednji put moruna je u Apatinu ulovljena pred zagrađivanje Dunava kod Đerdapa, 29. aprila 1964. godine, kada su ovdašnji alasi, ribarskom mrežom, kod Ciganskog dunavca izvukli morunu tešku 185 kg i dugačku oko tri metra. Meso morune bilo je izuzetno traženo i skupo, pa je u 19. veku ulovljena moruna apatinskim alasima donosila i do 350 srebrnih forinti po ulovljenom primerku (to je tadašnja vrednost jednog hektara zemlje). Morune je ranije bilo mnogo i ulov je bio čest, pa je njeno najfinije meso dolazilo i na trpeze apatinskih, sonćanskih i somborskih porodica, jednako kao što je stizalo na plemićke i vladarske trpeze Rusije ili Francuske.
      Komentara Pošaljite komentar

      Kliknite ovde da biste se ulogovali

      3+7 (rezultat upiši slovima)