VojvodinaCafe - Pre 30 godina nas je napustio Janika Balaž
    • Pre 30 godina nas je napustio Janika Balaž

      Bio je to jedan sasvim običan decembarski dan u Lukinom Selu. 23. decembar. Pripreme za katolički Badnji dan i Badnje veče su uveliko u toku. Ali, u Janikinoj porodici su pripreme i za jedan drugi veliki događaj. Rođenje deteta! I to se desilo baš dan pred Badnji dan, 23.decembra 1925. godine. Janikini roditelji su dobili još jednog sina! Naravno, tu je odmah bila i muzika, tamburaši, vesela atmosfera, slavilo se i veselilo uz tambure. Samo... Ko bi rekao da će kasnije baš On da bude taj koji će da podigne tamburu za koplje iznad?



      Da je on taj koji će biti čovek o kome će se pričati u superlativima kada se pomene tambura? Tako je došao na svet jedan od najvećih sinova muzike i sigurno tamburaške muzike, Jovan Rac, koji je kasnije preuzeo majčino prezime Balaž, pošto je prezime njegovog oca Rac označavalo stari naziv za Srbe, podrugljiv naziv za Srbina, prema nekim izvorima. I tako nastade od Jovan-Janoš, od Janoš-Janika. Veliki Janika Balaž!

      Odrastao je u Bečeju gde je i počeo da svira sa nekih deset godina violinu u lokalnoj kafani pod nazivom „Društvo malih bogataša“. Njegovo porodično stablo je širilo grane na sve strane. Ima romske, madjarske, slovačke, srpske krvi, panonski mentalitet, ljubav prema tamburi... Jednostavno on je sin tambure. Deda mu je bio poznati cimbalista, a otac izuzetni svirač kontrabasa.

      Kako je sam rekao, njegova najranija sećanja dosežu negde oko pre šeste godine.Tada je počeo njegov muzički život. I otac mu je bio muzičar. Iako je počeo malo kasnije. Dok je tako gospodin Rac senior, Janikin otac, podučavao Janikinog brata, Janika je uvek bio u blizini i slušao o čemu je tu zapravo reč. I tako kad god bi se on muvao oko njih, oni su ga terali napolje, kako bi mogli raditi na miru, ali mali Jani je bio odlučan i sedao bi u ćošak upijajući svaki sekund onog što bi oni radili i kako bi vežbali. „I tako sam zavoleo muziku i ne mogu više da se odvojim od nje“, rekao je Veliki Janika. Po njegovim rečima, učenje mu je dobro išlo, brzo je shvatao, pamtio i povezivao, a onda je usledila molba. Poželeo je da poseduje sopstveni instrument! Otišli su u Bačko Gradište i tu mu je kupljena prva, kako je rekao „tamburica“! Pri povratku je zaradio i svoj prvi dinar u vozu. Zamislite te sreće! Pa već je počela da se isplaćuje! Ono što današnja omladina odmah pomisli kada kreće da svira neki instrument i zašto želi da se bavi muzikom, zbog para, malom Janiki je to došlo spontano! U vozu! A, tambura je bila tek sveže kupljena! Kakav vetar u leđa za malog Janiku! Tada je on već znao da odsvira i otpeva nekoliko pesama pa je na taj način zaradio novac. Nije to bilo „na lepe oči“. Tada je to bilo ondašnjih osam dinara! Celo malo bogatstvo u njegovim očima! „To mi je bila jedna od najvećih zarada u životu“, kasnije je govorio Janika.

      Prvo ga je podučavao otac i Imre Vince, dirigent orkestra u kome je svirao Janikin otac. Imre je bio izuzetan čovek koji je od crkvenjaka postao tamburaš, a Janika je upravo od njega počeo učiti note i svirati. Negde u trećem, četvrtom razredu, kada je muzički počeo da sazreva uhvatio se violine, a za to je zaslužan Deže Heveši, nastavnik. Tamburicu nije zapostavio iz jednostavnog razloga. Neverovatna je bila ljubav koju je osećao prema njoj. Pošto je svirao sada dva instrumenta, dnevno je posvećivao po dva sata violini, a po dva i više sati tamburi. Sve što je iz nota naučio svirati na violini pokušavao bi da odsvira na tamburi. Otac mu je uvek govorio da iako životinja može mnogo toga da uradi, mi smo pametniji od životinja. Ako konj može da nauči da pleše, kako to da ne može da nešto nauči čovek, ako ima volje i želje? Ima ljudi koji su rodjeni za muziku, to je sigurno, ali se bez vežbanja ništa ne može postići, barem ne onaj visoki cilj koji ste sebi zacrtali. Bez rada talenat nije ništa osim potencijal.

      Kada je počeo da ozbiljnije ulazi u muzičke vode, da muziku shvata i da je oseća, vežbao je i po deset, dvanaest sati dnevno! Svirao je još kao učenik i u školi, i u kafani i kući. Usput bi svoj domaći uradio vraćajući se iz škole, i kući se bacao odmah na vežbanje. Nije imao baš puno vremena za igru sa vršnjacima, a sa petnaest, šesnaest godina je svoje muzičko znanje gradio na četiri mesta: violinu kod Deže Hevešija, madjarske pesme kod Bele Lakatoša u Bečeju, vežbao je tamburu, a laku klasiku je učio kod Pište Verebeša, operete i slično. Bio je takođe i član očevog orkestra. Pokušajte se staviti u njegovu kožu i biti rame uz rame sa svojim ocem i njegovim kolegama, i svirati, ili raditi bilo koji drugi posao kojim se vaš otac bavi. Tu se tek trebalo dokazati! Tu je trebalo da se svira i radi tako da niko ni tebi ni ocu ne može da kaže kako je „mali došao preko veze“. Istini za volju, kako kaže Janika, bilo je tu i batina, ali to je sve tada bio sastavni deo podučavanja. Prvo bude koja ćuška, a posle pohvala. Ćuške su u ono vreme znale biti više iz predostrožnosti, ali tako je bilo ono vreme. Janika se nikada nije žalio i uvek je govorio kako su ljudi koji su ga podučavali bili dobri ljudi i dobri muzičari i poznavaoci muzike, a što je najvažnije, želeli su da prenesu znanje!

      Iz Bečeja ga put vodi do Horgoša i Subotice. Tamo je ostao jedno kraće vreme jer je čuo da tamo ima dobrih tamburaša. Na putu ka tamburaškoj slavi ga je pogurala i porodica Kozarski iz Subotice, koja ga je primila u svoj orkestar gde su svirali u hotelu „Imperjal“. Nakon odsluženja vojnog roka odlazi u Titograd, današnju Podgoricu, u radio stanicu, tamo se zaposlio i radio i vežbao tri godine, od 1949. do 1952., zaradjivao i tada je već imao dvoje dece. U Podgorici je upoznao Maćiku Petrovića, i svirao sa tim “izvanrednim muzičarem” iz Subotice, kako ga je Veliki Janika opisao. Bio je jedan od najboljih primaša u našoj tadašnjoj zemlji. Zato je i želeo da njegov prim ostane u sigurnim rukama, u rukama Janike Balaža. Jednostavno je. Veliki se prepoznaju. Maćika je na samrti rekao ženi: “Prvo ga ponudi Janiki, a ako on neće, daj ga bilo kome”! I tako je Janika došao do prima sa kojim će kasnije biti prepoznatljiv. Tada je direktorska plata bila negde oko 1500 dinara, a Janika je prim platio 7000! Pre tog prima, Janika je posedovao prim Maćikinog brata, Polike. Janika je bio Polikin zet, i tako je dobio Polikin prim na korišćenje koji je kasnije ostao kod njega u trajnom vlasništvu. Koliko je poštovao Poliku govori i to što je Janika svom sinu dao ime po njemu, Poli Balaž.

      No, da se vratimo još malo na Maćiku. Maćika je bio malo tvrdoglav čovek i nije baš voleo da pokazuje, ali je Janika od njega mnogo naučio. On bi već u četiri sata ujutro bio pod njegovim prozorom i slušao ga kako svira. Tu dolazimo do onog: zanat se ne uči, zanat se krade! Retki su ljudi koji su najbolji i žele da prenesu sve znanje koje poseduju na drugog. Jednostavno, morate se boriti za to, ukrasti! Onda bi Janika odlazio kući i svirao barem dva sata ono što je čuo pod prozorom. Zamislite tu želju i entuzijazam!

      Kada je čuo da radio Novi Sad traži tamburaše, otišao je tamo na audiciju, prošao i ostao. Tu je početak magije, to je mesto gde su počela čuda da se događaju! Tu je i ostao do kraja svog života, 1988. godine, gde bi dane provodio u studiju, a večeri u kafani i restoranima, pretežno na Petrovaradinskoj tvrđavi čiji je zaštitni znak i postao. U slobodno vreme je voleo i da peca. Bio je strastven pecaroš. Uvek je uz sebe imao i štapove, pa bi svaki slobodan trenutak iskoristio da se spusti do Dunava i „zabaci“ jednu.

      Pored pecanja, po rečima njegove žene Jovanke, hobi mu je bila, naravno muzika, i oštrenje noževa. Svaki dan bi oštrio noževe. Verovatno zato što je bio i gurman i voleo da kuva.To se moglo videti i po njemu. Znao je kroz šalu da kritikuje svoju ženu kako preukusno kuva, pa on ne može da izgubio ni grama, a što je bivao stariji noge su mu sve teže podnosile kilograme… Pokušavao je da skine koji kilogram, ali kako ga skine, tako se vrati. Onda on preuzme šporet, pa opet ispadne isto, skuva ukusnu riblju čorbu, paprikaš, gulaš, sarmu… I opet kao da je žena kuvala, sve se u slast pojede. Samo, iako je bio strastven pecaroš i voleo da kuva riblji paprikaš i rublju čorbu, nikako nije voleo da čisti ribu.To je bio Jovankin posao. Dolazio bi kući sa punom torbom ribe, i onda je ona tu nastupala.

      Govorio je: “Od čega bolujem? Od debljine, godina, možda i srca. Nisam još izabrao svoju bolest. Možda bolujem i od tuge, ali od muzike sigurno”! Govorio je Janika da mu žena mnogo znači, samo, kroz šalu je govorio da ona više nije zaljubljena u njega i muziku već samo u muziku, a nekad joj je on bio na prvom mestu, opet je kroz šalu govori. “Žena je jako potrebna, kao drug, prijatelj, podrška”…

      Govorio je da talenat nije dovoljan sam po sebi, već da bi neko postao uspešan u nečemu mora imati i jaku volju. „Ima ljudi koji vežbaju više od drugih, ali ipak ne postižu rezultate jer nisu rodjeni za ovaj posao“, rekao je jednom prilikom Veliki Janika. Govorio je još i da su kod muzičara jako bitni sluh, ruke i srce koje bi sve to moralo da objedini! Da bi se sviralo u kafani i gostima, morate ih stalno posmatrati, gledati njihovu mimiku, raspoloženje, otkrivati u kom su žanru, a on to najviše oseća pogledom i srcem. A to je Janika znao. Znao je da pročita gosta. Imao je osećaj za meru. Nikada napadan, nikada bučan i nametljiv. Talenat je osećaj za meru. E, on je taj talenat imao.

      Muzika sve leči, svako raspoloženje, a Janika je bio doktor za nju. Lečio je ljude, bili tužni, ostavljeni, napušteni, ili veseli i razigrani! Janika je bio ćutljiv, ali nije ni bilo potreba da puno govori, muzika je govorila umesto njega!

      Voleo je stare pesme, kako kaže nije bilo bitno da li je ona makedonska, srpska, bosanska… Smetalo mu je i što dolazi do hiperprodukcije pesama. Jer svakodnevno se pojavljivalo po četiri, pet novih pesama, protiv kojih on nije imao ništa protiv, ako su kvalitetne… E, Janika, Janika… Da možes sada da čuješ koliko ih dnevno izlazi i šta je hiperprodukcija! Isto tako je govorio i da kafane gube svoj duh, od atmosfere do imena.

      Proputovao je ceo svet. Čak su ga iz Amerike i tadašnjeg SSSR-a pozivali da se preseli kod njih i podučava njihovu omladinu. Na našu sreću ostao je kod nas. A, možda na nesreću tambure nije otišao. Da li bi tako tambura postala prepoznatljivija u svetu i popularnija, ili bi se pak tamo zatro njen trag i ne bi dostigla ove visine koje ima danas? To će uvek biti pitanje koje će lebdeti u vazduhu. Samo u pariskoj „Olimpiji“ je svirao čak 36 puta! Rekord! Svaku svirku bi mu aplaudirali na nogama stojeći! Nastupao je i pred kraljicom Elizabetom II koja mu je kasnije čestitala i rekla da će taj spektakl pamtiti ceo život! A kako i da ne pamti čoveka koji je svojim prstima iz tambure izvlačio tonove koje niko nije mogao da zamisli i odsvira ni na klaviru, ni na violini ni na kojem drugom instrumentu?

      Voleo je Janika da ode do Bačke Palanke, da uživa u svirci svojih kolega, a kasnije mu srce ne bi dalo mira pa se i sam prihvatao tambure i svirao sa njima.

      Zabeležen je i jedan zanimljiv susret njega i Davida Ojstraha, najvećeg violiniste tog vremena, a to se desilo sada već davne 1972. godine kada je David došao u kafanu na Petrovaradinsku tvrdjavu, i slušajući Janiku rekao: „Vi mene slavite kao najvećeg virtuoza svih vremena, ali poslušajte ovog čoveka! On je veći umetnik od mene“!

      Pri kraju je govorio: “Umoran sam, povlačim se, drugi su me u to ubedili… Često me pitaju da li sam u penziji. Možda oni misle da bi trebalo da odem. A jednom ću i otići. Možda zbog bolesti, umora”… Ali… Bolovao je od jednog sigurno, od muzike! Pokušavao je da na kraju uspori, da smanji čak i kafanu, ali izdržavao bi recimo do 22 h, 23 h najkasnije. Onda se spremao i odlazio tamo gde ga srce vuče, gde je proveo mladost, i gde se osećao najlepše. U kafanu.

      Evo kakav je njegov odnos bio prema novcu:”Ne mogu da pevam za novac. Svaki pošten rad nema cene. Novac je samo sredstvo za život. Ali, proklet bio, zbog njega se voli, mrzi, krade, obmanjuje… Za velikim parama ne žudim”.

      “Ne znam šta je muzika. Tek kada umrem znaću za čime sam ceo život jurio”, kazao je Janika.

      Njegovo ime u Novom Sadu izmedju ostalih čuva i udruženje Janike Balaža koje je osnovano 2001. godine kako bi uz Bisernicu Janike Balaža, eminentni medjunarodni festival malih tamburaških orkestara čuvalo njegovo ime i tradiciju.

      Janika je govorio: „Platićeš kad budeš im'o“! Velikim ljudima materijalna strana ne igra nikakvu ulogu. Bio je čovek velikog srca, širokog osmeha i pun topline.

      Zvonko Bogdan je za njega rekao: „Kod njega je najlepše to što je on tamburu svirao na violinski način, kao da je u desnoj ruci imao gudalo. Delovali su vrlo elegantno i otmeno, vodili su računa kako izgleda njihova svirka. Kod njih nije bilo praznine, nije bilo praznog takta.Jednostavno znali su kako treba. Janika je tako dobro vodio orkestar, da je bila milina raditi sa njima. Kad on stane ispred njih, svirka poprima neobičnu sigurnost i zvuk. Milina božija“.

      Jovan Adamov je isticao kako je Janika oživljavao note. Note više nisu note kada ih on odsvira. Tako i jeste. On im je udahnuo život!

      Branko Pavlović. Jedan od legendarnih braće Pavlovića koji su osnovali Sar e Roma, je izjavio da je Janika jedinstven i da niko neće više biti kao Janika. Mogu mu se približiti i biti samo blede kopije, a da današnji tamburaši treba da grade svoj stil. Svako vreme ima svog velikana, ali Janika je jedan od najvećih!

      Ovaj velikan je napustio svet na današnji dan, 12. novembra 1988. Tada su tambure stale na trenutak. Trenutak je postao večnost gde se shvatilo, otišao je najveći. On jeste napustio ovozemaljski svet, ali njegovo delo živi doveka. Dok je tambure i muzike, neće biti zaboravljen i živeće sa svakim treptajem žice i pera, sa svakim zvukom kog tambura bude proizvela.

      Za kraj bih citirao Janiku i na taj način poslao poruku čitaocima ovog teksta. „Ako čovek stvarno želi da postigne nešto mora i da vežba. Među nama muzičarima ne može biti konkurencije! Imamo iste instrumente, pevamo iste pesme, ali svako na svoj način. Nema ponavljanja“! – Janika Balaž

      Tekst priredio Nikola S.
      Komentara 2 Komentara
      1. Avatar od  Neregistrovan
        Neregistrovan -
        Pozdav od autora teksta. Za dalju saradnju javite se na fb stranicu Tamburaška muzika.
      1. Avatar od  chater77
        chater77 -
        Kad kažem Novi Sad, mislim na Miku Antića, Aleksanda Tišmu, Peru Zupca, Đorđa Balaševića i Janiku Balaša.
        To je to.
      Komentara Pošaljite komentar

      Kliknite ovde da biste se ulogovali

      3+7 (rezultat upiši slovima)