JEDNE NOĆI Tavorim u srcu noći Zenice napregnute svevidnim slepilom tmice nadražene i svetlom kandelabara udaljenih popljuvane Ispiljena iz bezglasja prvotna osetljivost i svest o svim pregibima i krajevima tela izgubljena Teških udova stojim sam misli pokradenih JA neoplazma asfalta Zosim Popac
NA KEJU Kraj Dunava muštram misli dotičem zvezde ktitore galaksija Za mojim leđima prozopopeja Vijoglavo vetar nemir dariva grančici čovečje obličje možda gužvi papira te me u šetnji samotnoj pratioca neoslovljivog koraci tihi uznemiriše Sad tu slušam diktat obale Čujem svoje i korake večne uhode tu gde samo noć stvarna je ...
PESNIK U VRELO POPODNE Odbegao u famu popodneva nad psom zgaženim znoji se Žudnje arhaične pupoljak pogruženo otvara se za likove iz gradske vreve Kolenima klecavim nakon seksa imitiranog krađom obožavane knjige zavodi fasade zgrada i pločnike znatiželjnog grada Dodirom somotnim vrelog vazduha u ogledalo preobražen barabar onima koji ga daruju ...
VEČE PESNIKA Na prozor nemarno dan prolio mastilo U sobi tišina Čovek zgrbljen nad heterom podatnom belinom papira Filigran ga provocira Lice škiljava sijalica bezvoljno šikanira Drske reči ruku spretnih tajnu mu babiče Opet će modro već stegno nuditi razgolićeno razigranim đonovima svetine Zosim Popac
ODLAZIM Odlazim Ne čujem svoje korake Samo trupkanje boli preživljene i blaženstva Ni voljene ni prijatelja da bih se ogledalio Svet namreškani svoj sagledava lik Oči mi vlažne u nigdinu zagledane kao oči hrčka što tiho lepuhnuo je pod satrulim lišćem lažnim papirićima iscepkanih novina u mom stanu tom gradu ovoj ...
NEMIRI Kad se oglase nikad izgovorene Nedoumice stihovi nikad ispevani kad tromo kalvarijom slepe titraju nemire pomisli na košmare tramvajskih prozora Zastakljenim jezicima ni reč da prozbore a tolika lica toliko očiju zaposedaju im dnevanja i snove U tramvaju kad zapekneš krik u grlu čvrkni ih noktom Na tren bar srećni nek oni zaciliknu ...
SRANA TUGA Noć u ložnici nemira Neumireni tasovi jave i sna na nalonju od mekog košmara U kuloarima zaspivanja o prekoru se brljezga Strana mi tuga uzvrpoljila se grudima Kroz izmaglicu klonulosti ujutru vidim noćas su plakali pažnjom nikad milovani moje sobe uglovi Zosim Popac
O NAJLEPŠOJ PESMI Bez olovke papira računara malim prstom srca kap krvi otisnuta u zvezdanoj prašini Zosim Popac
ŽIVOT Dodirnuo sam te o Ti nepojmljivo Čudo ovog puta Ukopan u pesku mazim Jagodicama žednim mlečnu penu Tvoje velike Vode Zosim Popac
U RANO JUTRO Jutro Tlapnje svetla probudile misli neuke pospane još sobe Sa iznašanom čarapom sna druže se noge Na glavi plenum sveta Studen dodir vode na licu vratu grudima i zveket parčića razbijene mučnine U rano jutro Zosim Popac