* (Vojkanu Čvoroviću) Tek su čvorci razdevičili jutro Dan se već trontao svetlosnim ruhom Klošarima iz kontejnera širio se miris pekara od stida crvenele su reči U gradskom metežu čuh bat očevih koraka U sobi 26 na Klinici za očne bolesti dan je skliznuo bez pitanja u vreli dlan prijatelja Zosim Popac
OČAJNA PESMA Raskrinkavali smo intimu zatvorenih dvorišta remetili san izgladnelih ostavljenih životinja iz soba nas začuđeno posmatraše iz straha nedovršene namere zaustavljeni gestovi svakodnevnice mirisavih ljubavi nepoznatih kreveti neraspremljeni Poluispijene čaše plakale su od tugom iskrivljenih nekih usana zaboravljene A mi stranci uplašenih očajnih lica uzjahani i bičevani ...
MOJIM PACIJENTIMA Juče je u viziti sestra kriknula videvši pocrnelu razjedenu dojku na krevetu sledećem utroba u raspadanju moli muka da je lišim na Nebo prstom bih da pokažem ali ne mogu već dugo ozbiljno sebe da shvatim Mesecom u pokajanju kad izdejstvujem oseku bludi zaostane mulja u meni hoću da im kažem i pored uzglavlja mog raste njiva da ...
PUTNIKU KOJI DOLAZI U SMEDEREVO Kad dolaziš putniče gradu priđi s reke zidine i kule tvrđave razrušene gledaj ne miriši vodu ne obziri se na kranove bogomoljke što proždiru utrobe lenjih šlepera Zlatno jaje iz kog se vasceli ispilio svet promoliće se iz tvojih grudi Na groblju starom u hram uziđi za žitelje ovdašnje pomoli se prođi kroz grad ...
VEČNOST Neko je napisao Put u pakao posut je cvećem Noćas je snonevidan ječanje tišine slušao začudo lako je bilo tegobno poniranje u sebe Probudio se znajući ovo je jedan od onih dana kada sve može da učini čak da nestane i da se ponovo kroz neiskaz vremena pojavi ili već sutra u nečijem dnevanju opipljiv kao šašoljeća žud Dužnicima je sve oprostio ...
TRI PRAZNINE Na groblju glasno molitve ćutim smiren nepomičan Grob Teška puna praznina Na obali Save niz vodu puštam nemire nepomičan tih Reka Prpošna laka praznina Na papiru dopuštam slova da grajaju tih smiren Reč Radost Divlja praznina Zosim Popac
METANOJA Te noći legao sam gorući u snu na svoj lik u ogledalu nabreklo živilo poklopilo je svoj odraz Sutradan prvi put ženu sam spoznao Dvadeset vekova proteklo je i tek sada smogao sam snage da ove stihove obojim toliko malo je potrebno za pad a tako mnogo za preobraženje Zosim Popac
U SNU ŽENE Potražih ženu u sebi Izaoblačnim koracima muškosti stenje zgnjecao sam Magma iz mene izliva se i hladi na srebrnkastoj mustri snatrenja u prepoznato obličje Sad veštastven postojim u ozbiljenom snu jedine žene vezan u pećini opsednutosti lancima želje Ne razaznajem vreme Osećam samo život mi kap po kap ugiba teme ...
LJUBEĆI ŠTA LI TO UBIJAM ŠTA LI BUDIM Promočivi limbusi onog što bejah ja što beše ona U brazdu blizoće vetropirasto propupile dražesne kapi znoja Jedrih grudi nanižicom gustiram usnama drobnim krunim mekotu U pupak živi peska klepsidre poljupci laze Vavjekost ispiljena u žustrom volišanju uzjogunjenih trošnosti ...
MEĐU BEDRIMA TEK POSTAJEM PROZIRAN Kad dan je kolač od kokosa dečarac dokon igram se i grajam febrilnog čela Pod kožom nabrekne vena poetika Neutaživo celivam tad drhtavu plot među bedrima stihohlepujem ad hok Možda nekoga i probudim Zosim Popac