little fairy

Situacija je takva kakva je. Moramo se pomiriti sa njom. Lako je pomiriti se nama, nama koji nisu ostali bez posla, nama koji i dalje primaju plaću na vrijeme, nama koji smo relativno sigurni u današnje okrutno vrijeme kada privatnici drže konac u jednoj ruci i škare u drugoj..

Ali, što je sa onima koji nisu toliko sretni?

Ima jedna priča koja se nedavno zbila..

Čovjek je imao još vije godine do mirovine i radio ...

Petak..

Ne, subota je. Jedan sat ujutro. Zašto ne spavam? Ne znam.. Ne sjećam se kada sam zadnji put bila ovako na netu.

Što sada tu radim? Možda imam grižnju savjest što sam zadnjih mjesec dva doista malo pisala pa sada pokušavam nadoknaditi sve?

Možda mi je samo dosadno?

Možda nema ničeg na televiziji?

Tko to zna.

Znam samo da me nešto vuče da tu ...

Noć je. Vani svijetli ulična rasvjeta i baca svoje žuto svjetlo na ulicu, neočišćenu, prekrivenu snijegom. Snijeg blješti nekim magičnim šljokicama. Daje dojam usnulosti, dojam zagonetnosti.

Poziva van.

Mami.

Vraća me u prošlost. Davnu prošlost bezbrižnog djetinjstva, kad smo mi kikići živjeli za snijeg. Za neočišćeni snijeg na cesti. Netaknuti, utabani, bijeli. ...

Jel' Vam to čudno zvuči? Smiješno? Jadno?

Znate li vi koliko sam blizu bila toj tituli? Radila sam tek nešto više od pola godine u firmi, muškoj firmi, kad me je šefek nazvao i rekao mi da mi on više nije šef već da se drugi dan javim jednom drugom.. Nije me dugo držao u nedoumici. Priopćio mi je da me je predložio za pratnju novaca!! Ajme Ja, ženska osoba u muškoj firmi, budem napredovala?? ...

Zašto pišemo? Želja da nas netko čita? Želja za isticanjem?

Idem od sebe prvo krenuti.. Zašto pišem? Zato jer neke osjećaje mi je lakše staviti na papir/net da si olakšam dušu. Nisu to neke gandiozne misli, neki veliki osjećaji već moje trenutno stanje duha i psihe. Bila ja sretna zbog jednog komplimenta, bila ja tužna ili ljuta zbog gužve u prometu.. Osjećaj da sam se tu ispucala, pohvalila i ohrabrila ...

Kako se stvari brzo preokrenu. Jučer sam ja molila a danas.. Voila, moli netko drugi. A ja? Hladnokrvno slušam žalopojke i nekako.. Kao da ih ne čujem. Prolaze pokraj mene a da me niti dotiču. Samo povjetarac tih vapaja me nježno miluje kao da mi želi poručiti da ostanem čvrsta u svojoj nakani da održim zidine zida od leda čvrste.. Držim se, kao Kineski zid ću ostati neosvojiva i dičit se vlastitom nepokorenošću vjeke vjekova.

Nisam znala da to postoji u meni. Mislim, imala sam osjećaj ali sve bi ostalo samo na tome. Osjećaju. Poriv je postojao uvijek ali osjećaj srama i hvatanje pravog trenutka bi prevladao te ne bih ostvarila svoju pomisao i želju da u tom trenu pomognem.

A što se danas dogodilo? Što je bilo drukčije?

Ništa. Ja i samo ja. Shvatila sam da ne smijem odgađati, čekati pravi i povoljni trenutak. Za pomoć nekome nema pravog ...

A dan je tako lijepo počeo..



Što se dogodilo? Kako je sve krenulo nizbrdo?

Psihički sam dotučena, fizički sam slomljena. Osjećaj kao da su slonovi dvaput prešli preko mene.

Čime sam to zaslužila? Znam, prolazno je ali zašto?? Čemu?

Znam, sutra je novi dan.. Nešto se često vodim tom mišlju. ...